svabo
Za tacno.net govori o protestima u Sarajevu i Banja Luci, Miloradu Dodiku, koaliciji Dodika i Čovića, bošnjačkom nacionalizmu …
Razgovarao: Amer Bahtijar
Gospodine Bursać, iza nas je sedmica najvećih protesta nakon rata u BiH. Krenimo sa zadnjim protestima u Sarajevu. Kako ste vidjeli ”bitku za bebe”?
Protest građana i borba roditelja za novorođenčad, sam po sebi predstavlja najhumaniji i najljudskiji gest, koji svaki pojedinac može da uradi. Pravo je čudo, zapravo, da se ovi protesti nisu desili mnogo ranije, jer, znate, mi od februara nemamo Zakon o JMBG-u, pa samim tim i djeca već više od tri mjeseca pravno ne postoje. Kada je došlo do urgentne situacije sa malom Belminom bilo je posve očekivano da se ovako nešto desi. Kažu da je briga za skrb djeteta jača od urođenog instinkta za preživljavanje pojedinca. Ovi ljudi su izašli i borili se za svu djecu. Bio sam ponosan. U isto vrijeme, bio sam osramoćen kao građanin BiH, što u toj zgradi Parlamenta sa nekim stranim bankarskim delegacijama sjede parlamentarci, koji ništa ne rade, koji nisu u stanju tri mjeseca donijeti tako važan, za život bukvalno važan, zakon i koji su tek poslije pritiska ad hoc Belmini i drugoj dječici samo privremenom mjerom omogućili dobijanje JMBG-a. Dakle, ponavljam, čak ni u toj situaciji nisu bili u stanju donijeti permanentan Zakon.
Dan nakon velikog skupa u Sarajevu, i u Banja Luci su se održali protesti. Šta studenti zamjeraju Dodiku?
Milorad Dodik je sinonim za vlast u RS. Što je u velikoj mjeri i tačno. Studenti u RS zamjeraju dakle, Dodiku i vlastima na, klasičnom neradu, bahaćenju, nepotizmu, korupciji, koji su doveli do toga da je student u RS, zapravo marginalizovana socijalna kategorija. Neću reći da ni studenti svojom indolencijom i konformističkim ponašanjem nisu saučesnici u nastanku ovakvog stanja, ali vlast je, dakako, najodgovornija. Evo, konkretan primjer: Četvrti paviljon studenstskog doma je trebao biti napravljen prije rata. Svaka, ali svaka vlast u zadnjih 20 godina se klela da će ga izgraditi. Prije tačno godinu dana uoči lokalnih izbora predhodni ministar prosvjete i kulture u Vladi RS, Anton Kasipović je čak položio i kamen temeljac. Pretpostavljate, od tog posla, do dan danas ništa nije realizovano. Ne treba napominjati posebno da studenti uče i žive u blago rečeno katastrofalnim uslovima, dok se pervertirana vlast hvali kako je u RS najjeftinije studiranje. Dabome da jeste, kad je studentski život najbijedniji. Dakle, to su samo neki od razloga za “zamjeranje” Dodiku i vlastima. Ali, bitno je istaći, svi ti razlozi su egzistencijalne, a nikako ideološko-političke prirode.
Studenti su se uoči protesta, te na sam dan protesta, ogradili od protesta u Sarajevu. Zašto je ograđivanje od protesta bilo važno studentima i zašto je ono toliko važno za samu vlast, kao što reče premijerka Cvijanović?
Prvo moram istaći nekoliko stvari. Preklapanje studentskih protesta u RS, sa građanskim protestima u Sarajevu, puka je slučajnost. Oni nisu niti ideološki, niti ciljano isti. Ironično, slična je populacija okupljena na oba skupa. I po horizontalnoji i po vertikalnoj sociometrijskoj skali. A, sad što se tiče ideologije. Nažalost, skup u Banjaluci je pored studentske populacije, ciljano išao na to da okupi i boračke kategorije i može se slobodno reći da je imao nacionalni predznak. Za “imidž” ovog događaja, prosto je neophodno bilo da se studentske vođe, od kojih, uzgred budi rečeno, mnoge imaju člansku kartu vladajućeg SNSD-a, ograde od skupa u Sarajevu. Na taj način su izbjegli etiketiranje vlasti i režimskih medija da su “strani plaćenici i domaći izdajnici”, a sa druge strane, omogućili su kakvu-takvu masovnost skupa. Ovim protestima se, zapravo, htjeli mi to ili ne homogenizira jedna grupacija ljudi, u ovom slučaju studenata u samo jednom entitetu-RS, pa ne vidim razlog zašto gospođa Cvijanović ne bi podržala ovakav jedan skup i promišljanje vođa studentskih protesta.
Čovjek čije se ima najviše spominje u zadnjih 8 godina je Milorad Dodik. U Federaciji je on metafora Karadžića iz rata. Je li u RS-u također u jednom trenutku doživljavan kao Karadžić? Da li su ljudi zaista povjerovali da će on uraditi ono što Karadžić nije uspio, odvojiti RS od BiH?
Milorad Dodik je nesumnjivo (još uvijek) alfa i omega političkog neba u RS. On jeste u narodu “srpski vožd” , a poređenje sa Karadžićem je neumitno. Sociološko, kulturološko, psihološko, politikološko…ma, kroz svaku granu nauke i društvene svijesti. Narod, navikao na nacionalne vođe u prvom mandatu gospodina Ddoika, zbog nesumnjive podrške međunarodne zajednice nije prepoznao kao nacionalnog lidera i kaznio ga je gubitkom premijerske fotelje. Tu lekciju je Dodik do 2006. apsolvirao i od tada je počeo da granatira plebs nacionalnom retorikom, što ga jako dobro ide, evo do dan danas. Što se tiče u nekog “Dodikovog mesijanstva”, stvari su malo zamršenije. Karadžić je jasno gajio iluziju o srpskoj BiH, dok Dodik sve što radi, radi da utemelji neki, pa makar i prividni iluzorij nezavisne Republike Srpske. Na metafizičkoj ravni, u očima prosječnog stanovnika manjeg entiteta ona i jeste nezavisna.
Analitičari tvrde Dodik je gotov, mislim da tu tvrdnju nije teško odbraniti, ali čini mi se suludo nadati se da će Dodik otići mirno. Šta mu ostaje da sačuva vlast? Dodatno zaoštravanje odnosa sa Sarajevom, kroz blokadu svih institucija, ili možda zadnji džoker, raspisivanje referenduma o nezavisnosti RS?
Prvo treba iznijeti zdravorazumski sud i zapitati se: kako je to Dodik gotov? Ove demonstracije su okupile oko 1500 ljudi, a bile su najveće i Dodikov režim je uspio da relativno jednostavno, doduše, na momente, uz dozu straha apsorbuje ove demonstracije. Dakle, ponavljam, ja u realnosti, prije izbora ne vidim potencijal da se smijeni ova vlast. To je pitanje velikih brojeva. U ovom slučaju malih brojeva. RS, nema kapaciteta da čak i ovako ruinirana, opustošena i uništena sazove, skupi, nakupi određen broj ljudi, koji bi bili u stanju srušiti vlast. Ostaju nam izbori. A, pogledajte tu tek apsurda. Danas, kada bi bili izbori, Dodik i njegov SNSD, bi doduše tijesno, ali opet pobijedio. Jer, poslije pregovora srbijanskog rukovodstva sa Kosovom i de facto priznanja postojanja istog kao države u nacionalnim očima RS je ostala neka vrsta “srpskog pijemonta”, a Dodik nesumnjivi vladar. A, što je još gore opozicija u RS je razjedinjena, neartikulisana i zapravo ne radi ništa. Nema jasan cilj, nema strukturu i infrastrukturu. Ponekad mi se čini da ti ljudi i ne žele doći na vlast, mada je po unutrašnjoj dijalektici cilj opozicije doći na vlast. Oni kao da ne znaju šta bi sa vlasti. Nažalost, vjerovatno i ne znaju.
Zašto je Dodiku bilo važno obnoviti sporazum Karadžić – Boban, pa tako vidimo Vasića na hercegovačkim portalima kao glavnu zvjezdu, a hrvatske desničarske autore kao kolumniste u novinama i portalima u RS. Tu je i prisna saradnja SNSD i HDZ, srpski desničari su dragi gosti u Hercegovini, a u Banja Luci Dodik pravi skupove o budućnosti Hrvata u BiH. Smatrate li da ovaj plan ipak ima jedan nedostatak – ako Dodik i Čović glume Karadžića i Bobana, mislim da niko ozbiljan u Hrvatskoj i Srbiji neće željeti da glumi Tuđmana i Miloševića?
Tu nema nikakve ljubavi. Riječ je o pragmatizmu Dodika i Čovića. Jednostavno, Dodiku odgovara otvaranje “drugog fronta” u Federaciji, preciznije u Hercegovini i s tim u vezi on i podržava ovako ili onako osnivanje trećeg kvazientiteta. Pazite, kada bi neko od hrvatskih političara ozbiljno zatražio da jedan dio RS pripadne tom trećem entitetu, sva ta “saveznička” demagogija bi pala u vodu. Da, istina je da niko ozbiljan u Srbiji i Hrvtaskoj ne želi da glumi Tuđmana i Miloševića, ali je i Srbiji i Hrvatskoj jako zgodno da imaju eksteritorijalno u BiH, takve likove.
Objasnite nam glasačko tijelo u RS. Koliko bi ljudi glasalo za nezavisnost RS da je danas referendum?
Glasačko tijelo u RS je prije svega i iznad svega izrazito nacionalno homogeno. Ovog časa bi, prema mojim procjenam, minimum 85% stanovnika Srpske glasalo za njeno otcjepljenje koliko god to utopistički, nelogično i nemoguće bilo. Prosto tu je srž, nazovimo ga problema. To što ja ne spadam u tih 85% ne znači da prenebregavam činjenicu da postoji masovna hipnoza velike većine naroda, kako će, eto, živjeti dobro u nekoj izmaštanoj samostaloj RS. I toj je nacionalni prioritet svih prioriteta. Nažalost, ekonomija, ljudska prava, standard, kultura, sve su to efemernosti velike većine tzv. glasačkog tijela.
Od Haškog suda smo očekivali mnogo, nedavno je donešena prusuda vođama tzv. Herceg Bosne, hrvatski mediji u BiH su to popratili tako da nisu spomenuli nijednu riječ iz 2500 strana presude gdje se opisuju najstrašnija ubijanja, opsada Mostara i sl., nijednom riječju u izvještavanju nije spomenuta žrtva. Smatrate li da bi se nešto slično moglo desiti i sa presudom Karadžiću i Mladiću, hoće li javnost u RS potpuno ignorisati žrtve? Hoće li kolektivno zaplakati za Mladićem i Karadžićem, kao što su ovi plakali za Prlićem i Praljkom?
Za očekivati je bilo da hrvatska javnost “izgnoriše” presude Prliću i Praljku, kojima je faktički Hrvatska proglašena jednom od strana u skuobu. Lično mislim da kada budu donesene presude Karadžiću i Mladiću, niko u RS neće zaplakati. Jer oni su u nacionalističkim vodama poodavno “srpski heroji”, a što presuda bude rigoroznija, tim će mučeništvo i herojstvo biti veće. Vidite, to je još jedan nacionalistički apsurd. Podsjetiću vas da je svaki Srbin oslobođen od strane Tribunala u tom istom srpskom korpusu bio proglašen za izdajnika, špijuna, američkog čovjeka…
Koliko po vašoj procjeni ljudi u RS podržava ratne zločince ili, bolje rečeno, koliko ljudi u RS ima jasan otklon od zločina i zločinaca iz posljednjeg rata?
To je prilično maglovita stvar. Velika većina stanovništva RS je upoznata i svjesna da su pod vođstvom Karadžića i Mladića počinjeni najveći zločini i čin genocida. Ali, to će vam rijetko ko priznati. I svi se kriju iza rečenice -To su činili i oni drugi! Opet postoji ta glasna i bučna nacionalistička grupacija koja na sva zvona telali da je riječ o ratnim herojima koji zaslužuju pravdu, ali, ironično ne zemaljsku, hašku, nego nebesku, što se djelomično nadovezuje na moju predhodnu misao o ironiji mučeništva. U jednom periodu, ajmo reći do 2007. postojao je zaista otklon od Mladića i Karadžića. Oni su bili odavno zaboravljeni marginalci. Ali, onda, dolaskom Dodika na vlast, pojačanom nacionalističkom retorikom, hapšenjem istih, “izvađeni su iz ladice” i vraćeni na pijedestal tako bitnog srpskog mitomanskog mučeništva.
Trpi li RS u BiH i bi li građanima RS bilo bolje da su nezavisna država, ili da su u sastavu Srbije?
Ma to je stvoren jedan opasan spin od strane Dodikovog režima. Naime, građanima RS, je predočena prvo nekakva priča kako je ta ista Srpska bolji dio BiH, faktički kako je to neka srpska obećana zemlja dembelija gdje u potocima teče med i mlijeko. Dakako, ovo je bila čisto predizborna artiljerijska retorika. Treba se tu sjetiti i kvazipokušaja nekakvog referenduma za otcijepljenje. Ali, hajmo razmišljati malo teoretski. Evo, sve i da se sutra otcijepi, ne znam kako RS šta bi radila? Šta bi radili njeni stanovnici? Ko bi priznao jedno čudnovato izolovano ostrvo bez bilo kakvih bitnih geostrateških preduslova za bilo šta. Pa, prva bi Srbija koja se grčevito upinje da dobije pristupne pregovore za EU, okrenula leđa takvoj nazovi samostalnoj tvorevini. I to je taj problem. Ljudima u RS nije jasno da bi izvođenjem konačnog cilja-samostalnosti RS, to bio i definitivno njen kraj. Samo i jedino postojanje RS je moguće dok postoji BiH! To niko nije rekao srpskom narodu, a trebao je! Težiti nekakvom otcijepljenju od BiH je bukvalno sjeći granu na kojoj sjediš u Banjaluci.
Jedan ste od najvažnijih boraca za multikulturalno društvo u BiH, sigurno u sredini gdje to nije baš društveno prihvatljivo. Interesuje me šta po vašem mišljenju treba da uradi Sarajevo da bi vam pomoglo u borbi? Je li možda najveća pomoć koju vam Sarajevo može pružiti da i ono samo pobijedi nacionalizam koji se razvio devedesetih, kao i stvarajući grad koji će biti prestonica različitosti?
Sarajevo je predivan grad. Jedina prava čaršija u BiH. Ali Sarajevo mora da se izbori sa svojim demonima. Sa svojim kako ih ja volim zvati “urbanim nacionalistima” nasuprot ruralnim u RS. Sarajevo mora, dobro ne mora, ali bi bilo dobro da pojasni samom sebi ko je i šta je to građansko Sarajevo. Šta ono hoće, sa kim bi da priča, gdje i kako? Jednom prilikom sam na nekom naučnom skupu pojašnjavao ljudima iz Sarajeva da koliko god insisitrali da smo svi mi građani, šta god to značilo, teško ćete vi to pojasniti sistemom logike , recimo nekom neočetniku iz Gacka. Sarajevo je, uprkos svemu i dalje jedni multikulturni grad u BiH. Kad to kažem mislim na potrebnu količinu, masu ljudi, kojima zaista nacionalno nije na prvom mjestu. Ali, Sarajevo, ako želi konstruktivan dijalog mora da shvati da je, nažalost, svima ostalima nacionalno, rekli oni vama ili ne, još uvijek na prvom mjestu. To vam pokazuju i izbori i načini protestvovanja i retorika i ako hoćete mišljenje običnog čovjeka.
Postalo je skoro pa opće mjesto da sarajevski političari svojim izjavama o ukidanju RS direktno pomažu Dodiku. Kakvu mi u Federaciji politiku i retoriku trebamo tražiti od političara koja bi pomogla vama a naštetila čuvarima ratnih vrijednosti devedestih?
Mislim da je to, što bi rekao Hegel, klasični dijalektički proces. Duh vremena. Šta god da uradi zvanično Sarajevo, dežurni spin-doktori u RS će to okrenuti u svoju korist. A, opet da ne radi ništa, biće još gore. Jer, ne zaboravimo, Sarajevo je glavni grad cijele BiH. Dakle i RS, kao njenog dijela.
Ja inače imam tu neku viziju o usudu BiH. Ova država je funkcionisala jedino i samo kao dio veće integracije od Austro – Ugarske, preko SFRJ-a. Uostalom, tako je nanovo i stvorena u SFRJ. Imate potporne stubove u vidu Srbije i Hrvatske kao potpisnice Dejtona, što je manje važno i Međunarodnu zajednicu što je od krucijalnog značaja. I koliko god neki zahtijevali odlazak Međunarodne zajednice, pokazalo se da svako popuštanje, prije svega Amerikanaca “rasklimava” BiH. Stoga bi za naš ulazak u EU, bio od bukvalno životnog značaja. Naravno, nisam utopista. Sa ove pozicije, sa ovim ljudima, BiH, je dalje nego ikad od EU.
Recite nam nešto o opoziciji u RS. Dragan Čavić izgleda kao lider koji bi vjerovatno bio idealan u ovom vremenu, ali njemu je uspjeh prelazak izbornog praga, o Ivaniću i njegovoj pragmatičnosti sve znamo, interesuje nas čovjek koji bi Dodika trebao zamijeniti, Mladan Bosić? Očekujete li da on preuzme većinu Dodikovih vrijednosti: patetični nacionalizam, opstrukciju, govor mržnje i privatnu državu?
Opozicija, tačnije njeno nepostojanje u pravom kapacitetu je sva muka i sablazan na lokalnom nivou u Srpskoj. Ako analizirate svakog od gore pobrojanih ljudi, shvatićete da jednostavno nema liderskih kapaciteta. Sa druge strane, ako još malo dublje pogledate stvari, vidjećete da su to ljudi, ironično sa većim nacionalim aspiracijama od Dodika po unutrašnjem ustrojstvu svojih stranaka. A, onda imate taj SDS, za koga često velim da je šizofrena stranka. Oni počesto ni sami ne znaju kad su opozicija, kad i gdje su pozicija, da li se slažu sa svojim neharizmatičnim vođom Bosićem ili sa Dodikom?
Zapravo ja očekujem da dođe do nekog unutarstranačkog puča u SDS-u, gdje bi možda gospodin Šarović zauzeo, ako ne lidersku, a ono bar isturenu poziciju prije predizborne utrke. Što se tiče preuzimanja nacionalnih i nacionalističkih vrijednosti, nema tu šta da SDS preuzima, oni su ih izmislili i patentirali, tako da nam predstoji 2014. sa mnogo “srbovanja” na sve strane.
Jedna od važnih tema zadnjih mjeseci je Koalicija prvi mart. Koliko bi eventualni uspjeh te koalicije mogao uzdrmati glavnu tekovinu proteklog rata, a to je etničko čišćenje? Da li uspjehom koalicije Prvi mart priča o podjeli BiH gubi na ozbiljnosti?
Ta koalcija mi je iskreno jedna misterija. Pazite, oni se u suštini bore protiv svega što su uradile nacionalističke, pa i tzv. građanske stranke i tu ima pozitivnih stvari, kao što je dokidanje nacionalnih pariteta na primarnom lokalnom nivou, ali mi je metodologija Prvog marta i njihove borbe identična sa recimo agresivnom stranačkom metodologijom, ne ideologijom, bitno je reći, unutar SNSD-a, na lokalu.
Nedavno je u Prijedoru održan Dan bijelih traka kao dio velike građanske akcije suočavanja sa devedesetim godinama. Lično smatram da su zločinci njihovi nalogodavci i danas ljudi koji kontrolišu sve tokove u BiH, kako političke tako i ekonomske, a neki su postali u međuvremenu i “intelektualci”. Koliko je važan za budućnost pokret kojeg vode Goran Zorić, Emir Hodžić i mnogi drugi? Možemo li u Evropu a da ne svratimo u Kerumpuh, Manjaču, Srebrenicu, Sarajevo, Kazane, Grabovicu, Mostar, Dretelj, Heliodrom…?
Ma, pazite stvar je do kraja jasna. Nikada mi nećemo u tu Evropu dok komemoracije i stradanje na hiljade ljudi obilježava par desetina ljudi u organizaciji par NVO-ova. To, jasno i glasno treba raditi država ili u slučaju Prijedora RS. Dakle, RS je trebala organizovati komemorativni skup na kojem bi se sjenima mrtvih poklonili najveći entitetski i gradski predstavnici i to je to. A, ostatak programa, bi bio sveden na inventivnost pojednica. Kako entitet to ne radi, apsolutno podržavam svaku akciju svakog pojedinca i udruženja. Mene boli nešto drugo, konkretno vezano za Prijedor. Mnogi Bošnjaci, koji su doživjeli protjerivanja u toku rata, čiji su članovi porodica ili pobijeni ili bili u logorima participiraju u vlasti grada ili čak RS i nisu ni jednom riječju podržali Dan bijelih traka. Živo me interesuje, da li je ministrica u vladi RS Lejla Rešić, Bošnjakinja iz Prijedora i funkcionerka DNS-a Marka Pavića, pozvala na komemoraciju bilo koga ili da li je uputila protesno pismo svom stranačkom šefu, za gnusne izjave gdje se Dan bijelih traka poredi sa gej paradom i gdje se vrijeđa i gej populacija i žrtve zločina? Mislim da nije.
Bošnjački nacionalizam se također razvio devedesetih godina, uz podršku tranzicijskih dobitnika i ratnih profitera. Koliko je taj nacionalizam kancerogen i koliku prijetnju predstavlja?
Bošnjački nacionalizam je kao i svaki drugi, toksičan i razjeda jedno ovakvo društvo. Njega karakteriše unitarizam i maksimalizam kao i izraziti revanšizam. On tu nije ništa bolji ili lošiji od potonja dva. Mene više brine prikriveni bošnjačko-građanski nacionalizam, koji naginje ka elitizmu. Opet, ne treba biti paranoičan. Hoću da vjerujem da se iza svake građanske inicijative krije baš to-građanska inicijativa i ništa više ili manje.
Dušanka Majkić, Božo Ljubić, Vjekoslav Bevenda i Aleksandra Pandurović se ne osjećaju sigurno u Sarajevu. Kako se vi osjećate u Sarajevu?
Odlično (smijeh). Ja imam dosta rodbine u Sarajevu, Brezi, Zenici…Zapravo, ja zaista, zaista nemam niti sam kad imao osjećaj da sam sad u nečemu drugom. To je BiH, ja sam njen građanin, u Sarajevu mi je brdo prijatelja, dragih ljudi, rodbine. Što se tiče gore pobrojanih likova, neko reče, kako im nije problem od svojih 5,6 hiljada maraka plate trošiti novce po sarajevskim šoping centrima, ali kad treba zasukati rukave raditi, onda im nije sigurno u Sarajevu. Ne idem po šoping centrima, draža su mi neka druga mjesta u Sarajevu.
Na kraju ću vas kao filozofa pitati jeste li našli u mišljenju rješenje za krizu koja 23 godine potresa BiH? Ima li nade da će BiH uskoro biti zemlja o kojoj će biti užasno dosadno pisati?
Hhaha. Dobro pitanje. Mislim da sam djelomično odgovorio na njega. BiH, ovakva kava jeste ne može sama. Entiteti ovakvi kakvi jesu ne mogu bez BiH. Zaključak…BiH se pod hitno mora udati, a entiteti shvatiti da postoje zahvaljujući BiH. Naravno ovo je samo promisao, koju je lako izgovoriti, ali (pre)teško sprovesti u djelo. Ali, kad smo kod filozofije, ona nas uči logičkom mišljenju. Uči nas ispravnom zaključivanju i realnom sagledavanju. Kada bi se svi potrudili da samo malo više, dublje i šire sagledamo situaciju, ovoj zemlji bi naprečac bilo bolje. Vjerujte, to je moguće.
Add comment