Dragan Bursać za tacno.net

Za tacno.net govori o protestima u Sarajevu i Banja Luci, Miloradu Dodiku, koaliciji Dodika i Čovića, bošnjačkom nacionalizmu …

Razgovarao: Amer Bahtijar

Gospodine Bursać, iza nas je sedmica najvećih protesta nakon rata u BiH. Krenimo sa zadnjim protestima u Sarajevu. Kako ste vidjeli ”bitku za bebe”?

Protest građana i borba roditelja za novorođenčad, sam po sebi predstavlja najhumaniji i najljudskiji gest, koji svaki pojedinac može da uradi. Pravo je čudo, zapravo, da se ovi protesti nisu desili mnogo ranije, jer, znate, mi od februara nemamo Zakon o JMBG-u, pa samim tim i djeca već više od tri mjeseca pravno ne postoje. Kada je došlo do urgentne situacije sa malom Belminom bilo je posve očekivano da se ovako nešto desi. Kažu da je briga za skrb djeteta jača od urođenog instinkta za preživljavanje pojedinca. Ovi ljudi su izašli i borili se za svu djecu. Bio sam ponosan. U isto vrijeme, bio sam osramoćen kao građanin BiH, što u toj zgradi Parlamenta sa nekim stranim bankarskim delegacijama sjede parlamentarci, koji ništa ne rade, koji nisu u stanju tri mjeseca donijeti tako važan,  za život bukvalno važan, zakon i koji su tek poslije pritiska ad hoc Belmini i drugoj dječici samo privremenom mjerom omogućili dobijanje JMBG-a. Dakle, ponavljam, čak ni u toj situaciji nisu bili u stanju donijeti permanentan Zakon.

Dan nakon velikog skupa u Sarajevu, i u Banja Luci su se održali protesti. Šta studenti zamjeraju Dodiku?

Milorad Dodik je sinonim za vlast u RS. Što je u velikoj mjeri i tačno. Studenti u RS zamjeraju dakle, Dodiku i vlastima na, klasičnom neradu, bahaćenju, nepotizmu, korupciji, koji su doveli do toga da je student u RS, zapravo marginalizovana socijalna kategorija. Neću reći da ni studenti svojom indolencijom i konformističkim ponašanjem nisu saučesnici u nastanku ovakvog stanja, ali vlast je, dakako, najodgovornija. Evo, konkretan primjer:  Četvrti paviljon studenstskog doma je trebao biti napravljen prije rata. Svaka, ali svaka vlast u zadnjih 20 godina se klela da će ga izgraditi. Prije tačno godinu dana uoči lokalnih izbora predhodni ministar prosvjete i kulture u Vladi RS, Anton Kasipović je čak položio i kamen temeljac. Pretpostavljate, od tog posla, do dan danas ništa nije realizovano. Ne treba napominjati posebno da studenti uče i žive u blago rečeno katastrofalnim uslovima, dok se pervertirana vlast hvali kako je u RS najjeftinije studiranje. Dabome da jeste, kad je studentski život najbijedniji. Dakle, to su samo neki od razloga za “zamjeranje” Dodiku i vlastima. Ali, bitno je istaći, svi ti razlozi su egzistencijalne, a nikako ideološko-političke prirode.

Studenti su se uoči protesta, te na sam dan protesta, ogradili od protesta u Sarajevu. Zašto je ograđivanje od protesta bilo važno studentima i zašto je ono toliko važno za samu vlast, kao što reče premijerka Cvijanović?

Prvo moram istaći nekoliko stvari. Preklapanje studentskih protesta u RS, sa građanskim protestima u Sarajevu, puka je slučajnost. Oni nisu niti ideološki, niti ciljano isti. Ironično, slična je populacija okupljena na oba skupa. I po horizontalnoji i po vertikalnoj sociometrijskoj skali. A, sad što se tiče ideologije. Nažalost, skup u Banjaluci je pored studentske populacije, ciljano išao na to da okupi i boračke kategorije i može se slobodno reći da je imao nacionalni predznak. Za “imidž” ovog događaja, prosto je neophodno bilo da se studentske vođe, od kojih, uzgred budi rečeno, mnoge imaju člansku kartu vladajućeg SNSD-a, ograde od skupa u Sarajevu. Na taj način su izbjegli etiketiranje vlasti i režimskih medija da su “strani plaćenici i domaći izdajnici”, a sa druge strane, omogućili su kakvu-takvu masovnost skupa. Ovim protestima se, zapravo, htjeli mi to ili ne homogenizira jedna grupacija ljudi, u ovom slučaju studenata u samo jednom entitetu-RS, pa ne vidim razlog zašto gospođa Cvijanović ne bi podržala ovakav jedan skup i promišljanje vođa studentskih protesta.

Čovjek  čije se ima najviše spominje u zadnjih  8 godina je Milorad Dodik. U Federaciji je on metafora Karadžića iz rata. Je li u RS-u također u jednom trenutku doživljavan kao Karadžić?  Da li su ljudi zaista povjerovali da će on uraditi ono što Karadžić nije uspio, odvojiti RS od BiH?

Milorad Dodik je nesumnjivo (još uvijek) alfa i omega političkog neba u RS. On jeste u narodu “srpski vožd” , a poređenje sa Karadžićem je neumitno. Sociološko, kulturološko, psihološko, politikološko…ma, kroz svaku granu nauke i društvene svijesti. Narod, navikao na nacionalne vođe u prvom mandatu gospodina Ddoika, zbog nesumnjive podrške međunarodne zajednice nije prepoznao kao nacionalnog lidera i kaznio ga je gubitkom premijerske fotelje. Tu lekciju je Dodik do 2006. apsolvirao i od tada je počeo da granatira plebs nacionalnom retorikom, što ga jako dobro ide, evo do dan danas. Što se tiče u nekog “Dodikovog mesijanstva”, stvari su malo zamršenije. Karadžić je jasno gajio iluziju o srpskoj BiH, dok Dodik sve što radi, radi da utemelji neki, pa makar i prividni iluzorij nezavisne Republike Srpske. Na metafizičkoj ravni, u očima prosječnog stanovnika manjeg entiteta ona i jeste nezavisna.

Analitičari tvrde Dodik je gotov, mislim da tu tvrdnju nije teško odbraniti, ali čini mi se suludo nadati se da će Dodik otići mirno. Šta mu ostaje da sačuva vlast? Dodatno zaoštravanje odnosa sa Sarajevom, kroz blokadu svih institucija, ili možda zadnji džoker, raspisivanje referenduma o nezavisnosti RS?

Prvo treba iznijeti zdravorazumski sud i zapitati se: kako je to Dodik gotov? Ove demonstracije su okupile oko 1500 ljudi, a bile su najveće i Dodikov režim je uspio da relativno jednostavno, doduše, na momente, uz dozu straha apsorbuje ove demonstracije. Dakle, ponavljam, ja u realnosti, prije izbora ne vidim potencijal da se smijeni ova vlast. To je pitanje velikih brojeva. U ovom slučaju malih brojeva. RS, nema kapaciteta da čak i ovako ruinirana, opustošena i uništena sazove, skupi, nakupi određen broj ljudi, koji bi bili u stanju srušiti vlast. Ostaju nam izbori. A, pogledajte tu tek apsurda. Danas, kada bi bili izbori, Dodik i njegov SNSD, bi doduše tijesno, ali opet pobijedio. Jer, poslije pregovora srbijanskog rukovodstva sa Kosovom i de facto priznanja postojanja istog kao države u nacionalnim očima RS je ostala neka vrsta “srpskog pijemonta”, a Dodik nesumnjivi vladar. A, što je još gore opozicija u RS je razjedinjena, neartikulisana i zapravo ne radi ništa. Nema jasan cilj, nema strukturu i infrastrukturu. Ponekad mi se čini da ti ljudi i ne žele doći na vlast, mada je po unutrašnjoj dijalektici cilj opozicije doći na vlast. Oni kao da ne znaju šta bi sa vlasti. Nažalost, vjerovatno i ne znaju.

Zašto je Dodiku bilo važno obnoviti sporazum Karadžić – Boban, pa tako vidimo Vasića na hercegovačkim portalima kao glavnu zvjezdu, a hrvatske desničarske autore kao kolumniste u novinama i portalima u RS. Tu je i prisna saradnja SNSD i HDZ, srpski desničari su dragi gosti u Hercegovini, a u Banja Luci Dodik pravi skupove o budućnosti Hrvata u BiH. Smatrate  li da ovaj plan ipak ima jedan nedostatak – ako Dodik i Čović glume Karadžića i Bobana, mislim da niko ozbiljan u Hrvatskoj i Srbiji neće željeti da glumi Tuđmana i Miloševića?

Tu nema nikakve ljubavi. Riječ je o pragmatizmu Dodika i Čovića. Jednostavno, Dodiku odgovara otvaranje “drugog fronta” u Federaciji, preciznije u Hercegovini i s tim u vezi on i podržava ovako ili onako osnivanje trećeg kvazientiteta. Pazite, kada bi neko od hrvatskih političara ozbiljno zatražio da jedan dio RS pripadne tom trećem entitetu, sva ta “saveznička” demagogija bi pala u vodu. Da, istina je da niko ozbiljan u Srbiji i Hrvtaskoj ne želi da glumi Tuđmana i Miloševića, ali je i Srbiji i Hrvatskoj jako zgodno da imaju eksteritorijalno u BiH, takve likove.

Objasnite nam glasačko tijelo u RS. Koliko bi ljudi glasalo za nezavisnost RS da je danas referendum?

Glasačko tijelo u RS je prije svega i iznad svega izrazito nacionalno homogeno. Ovog časa bi, prema mojim procjenam, minimum  85% stanovnika Srpske glasalo za njeno otcjepljenje koliko god to utopistički, nelogično i nemoguće bilo. Prosto tu je srž, nazovimo ga problema. To što ja ne spadam u tih 85% ne znači da prenebregavam činjenicu da postoji masovna hipnoza velike većine naroda, kako će, eto, živjeti dobro u nekoj izmaštanoj samostaloj RS. I toj je nacionalni prioritet svih prioriteta. Nažalost, ekonomija, ljudska prava, standard, kultura, sve su to efemernosti velike većine tzv. glasačkog tijela.

Od Haškog suda smo očekivali mnogo, nedavno je  donešena prusuda vođama tzv. Herceg Bosne, hrvatski mediji u BiH su to popratili tako da nisu spomenuli nijednu riječ iz 2500 strana presude gdje se opisuju najstrašnija ubijanja,  opsada Mostara i sl., nijednom riječju u izvještavanju nije spomenuta žrtva. Smatrate li da bi se nešto slično moglo desiti i sa presudom Karadžiću i Mladiću, hoće li javnost u RS potpuno ignorisati žrtve? Hoće li kolektivno zaplakati za Mladićem i Karadžićem, kao što su ovi plakali za Prlićem i Praljkom?

Za očekivati je bilo da hrvatska javnost “izgnoriše” presude Prliću i Praljku, kojima je faktički Hrvatska proglašena jednom od strana u skuobu. Lično mislim da kada budu donesene presude Karadžiću i Mladiću, niko u RS neće zaplakati. Jer oni su u nacionalističkim vodama poodavno “srpski heroji”, a što presuda bude rigoroznija, tim će mučeništvo i herojstvo biti veće. Vidite, to je još jedan nacionalistički apsurd. Podsjetiću vas da je svaki Srbin oslobođen od strane Tribunala u tom istom srpskom korpusu bio proglašen za izdajnika, špijuna, američkog čovjeka…

Koliko po vašoj procjeni ljudi u RS  podržava ratne zločince ili, bolje rečeno, koliko ljudi u RS ima jasan otklon od zločina i zločinaca iz posljednjeg rata?

To je prilično maglovita stvar. Velika većina stanovništva RS je upoznata i svjesna da su pod vođstvom Karadžića i Mladića počinjeni najveći zločini i čin genocida. Ali, to će vam rijetko ko priznati. I svi se kriju iza rečenice -To su činili i oni drugi! Opet postoji ta glasna i bučna nacionalistička grupacija koja na sva zvona telali da je riječ o ratnim herojima koji zaslužuju pravdu, ali, ironično ne zemaljsku, hašku, nego nebesku, što se djelomično nadovezuje na moju predhodnu misao o ironiji mučeništva. U jednom periodu, ajmo reći do 2007. postojao je zaista otklon od Mladića i Karadžića. Oni su bili odavno zaboravljeni marginalci. Ali, onda, dolaskom Dodika na vlast, pojačanom nacionalističkom retorikom, hapšenjem istih, “izvađeni su iz ladice” i vraćeni na pijedestal tako bitnog srpskog mitomanskog mučeništva.

Trpi li RS u BiH i bi li građanima RS bilo bolje da su nezavisna država, ili da su u sastavu Srbije? 

Ma to je stvoren jedan opasan spin od strane Dodikovog režima. Naime, građanima RS, je predočena prvo nekakva priča kako je ta ista Srpska bolji dio BiH, faktički kako je to neka srpska obećana zemlja dembelija gdje u potocima teče med i mlijeko. Dakako, ovo je bila čisto predizborna artiljerijska retorika. Treba se tu sjetiti i kvazipokušaja nekakvog referenduma za otcijepljenje. Ali, hajmo razmišljati malo teoretski.  Evo, sve i da se sutra otcijepi, ne znam kako RS šta bi radila? Šta bi radili njeni stanovnici? Ko bi priznao jedno čudnovato izolovano ostrvo bez bilo kakvih bitnih geostrateških preduslova za bilo šta. Pa, prva bi Srbija koja se grčevito upinje da dobije pristupne pregovore za EU, okrenula leđa takvoj nazovi samostalnoj tvorevini. I to je taj problem. Ljudima u RS nije jasno da bi izvođenjem konačnog cilja-samostalnosti RS, to bio i definitivno njen kraj. Samo i jedino postojanje  RS je moguće dok postoji BiH! To niko nije rekao srpskom narodu, a trebao je! Težiti nekakvom otcijepljenju od BiH je bukvalno sjeći granu na kojoj sjediš u Banjaluci.

Jedan ste od najvažnijih boraca za multikulturalno društvo u BiH, sigurno u sredini gdje to nije baš društveno prihvatljivo. Interesuje me šta po vašem mišljenju treba da uradi Sarajevo da bi vam pomoglo u borbi? Je li možda najveća pomoć koju vam Sarajevo može pružiti da i ono samo pobijedi nacionalizam koji se razvio devedesetih, kao i stvarajući grad koji će biti prestonica različitosti?

Sarajevo je predivan grad. Jedina prava čaršija u BiH. Ali Sarajevo mora da se izbori sa svojim demonima. Sa svojim kako ih ja volim zvati “urbanim nacionalistima” nasuprot ruralnim u RS. Sarajevo mora, dobro ne mora, ali bi bilo dobro da pojasni samom sebi ko je i šta je to građansko Sarajevo. Šta ono hoće, sa kim bi da priča, gdje i kako? Jednom prilikom sam na nekom naučnom skupu pojašnjavao ljudima iz Sarajeva da koliko god insisitrali da smo svi mi građani, šta god to značilo, teško ćete vi to pojasniti sistemom logike , recimo nekom neočetniku iz Gacka. Sarajevo je, uprkos svemu i dalje jedni multikulturni grad u BiH. Kad to kažem mislim na potrebnu količinu, masu ljudi, kojima zaista nacionalno nije na prvom mjestu. Ali, Sarajevo, ako želi konstruktivan dijalog mora da shvati da je, nažalost, svima ostalima nacionalno, rekli oni vama ili ne, još uvijek na prvom mjestu. To vam pokazuju i izbori i načini protestvovanja i retorika i ako hoćete mišljenje običnog čovjeka.

Postalo je skoro pa opće mjesto da sarajevski političari svojim izjavama o ukidanju RS direktno pomažu Dodiku. Kakvu mi u Federaciji politiku i retoriku trebamo tražiti od političara koja bi pomogla vama a naštetila čuvarima ratnih vrijednosti devedestih?

Mislim da je to, što bi rekao Hegel, klasični dijalektički proces. Duh vremena. Šta god da uradi zvanično Sarajevo, dežurni spin-doktori u RS će to okrenuti u svoju korist. A, opet da ne radi ništa, biće još gore. Jer, ne zaboravimo, Sarajevo je glavni grad cijele BiH. Dakle i RS, kao njenog dijela.

Ja inače imam tu neku viziju o usudu BiH. Ova država je funkcionisala jedino i samo kao dio veće integracije od Austro – Ugarske, preko SFRJ-a. Uostalom, tako je nanovo i stvorena u SFRJ. Imate potporne stubove u vidu Srbije i Hrvatske kao potpisnice Dejtona, što je manje važno i Međunarodnu zajednicu što je od krucijalnog značaja. I koliko god neki zahtijevali odlazak Međunarodne zajednice, pokazalo se da svako popuštanje, prije svega Amerikanaca “rasklimava” BiH. Stoga bi za naš ulazak u EU, bio od bukvalno životnog značaja. Naravno, nisam utopista. Sa ove pozicije, sa ovim ljudima, BiH, je dalje nego ikad od EU.

Recite nam nešto o opoziciji u RS. Dragan Čavić izgleda kao lider koji bi vjerovatno bio idealan u ovom vremenu, ali njemu je uspjeh prelazak izbornog praga, o Ivaniću i njegovoj pragmatičnosti sve znamo, interesuje nas čovjek koji bi Dodika trebao zamijeniti, Mladan Bosić? Očekujete li da on preuzme većinu Dodikovih vrijednosti: patetični nacionalizam, opstrukciju, govor mržnje i privatnu državu?

Opozicija, tačnije njeno nepostojanje u pravom kapacitetu je sva muka i sablazan na lokalnom nivou u Srpskoj. Ako analizirate svakog od gore pobrojanih ljudi, shvatićete da jednostavno nema liderskih kapaciteta. Sa druge strane, ako još malo dublje pogledate stvari, vidjećete da su to ljudi, ironično sa većim nacionalim aspiracijama od Dodika po unutrašnjem ustrojstvu svojih stranaka. A, onda imate taj SDS, za koga često velim da je šizofrena stranka. Oni počesto ni sami ne znaju kad su opozicija, kad i gdje su pozicija, da li se slažu sa svojim neharizmatičnim vođom Bosićem ili sa Dodikom?

Zapravo ja očekujem da dođe do nekog unutarstranačkog puča u SDS-u, gdje bi možda gospodin Šarović zauzeo, ako ne lidersku, a ono bar isturenu poziciju prije predizborne utrke. Što se tiče preuzimanja nacionalnih i nacionalističkih vrijednosti, nema tu šta da SDS preuzima, oni su ih izmislili i patentirali, tako da nam predstoji 2014. sa mnogo “srbovanja” na sve strane.

Jedna od važnih tema zadnjih mjeseci je Koalicija prvi mart. Koliko bi eventualni uspjeh te koalicije mogao uzdrmati glavnu tekovinu proteklog rata, a to je etničko čišćenje? Da li uspjehom koalicije Prvi mart priča o podjeli BiH gubi na ozbiljnosti?

Ta koalcija mi je iskreno jedna misterija. Pazite, oni se u suštini bore protiv svega što su uradile nacionalističke, pa i tzv. građanske stranke i tu ima pozitivnih stvari, kao što je dokidanje nacionalnih pariteta na primarnom lokalnom nivou, ali mi je metodologija Prvog marta i njihove borbe identična sa recimo agresivnom stranačkom metodologijom, ne ideologijom, bitno je reći, unutar SNSD-a, na lokalu.

Nedavno je u Prijedoru održan Dan bijelih traka kao dio velike građanske akcije suočavanja sa devedesetim godinama. Lično smatram da su zločinci njihovi nalogodavci i danas ljudi koji kontrolišu sve tokove u BiH, kako političke tako i ekonomske, a neki su postali u međuvremenu i “intelektualci”. Koliko je važan za budućnost pokret kojeg vode Goran Zorić, Emir Hodžić i mnogi drugi? Možemo li u Evropu a da ne svratimo u Kerumpuh, Manjaču, Srebrenicu, Sarajevo, Kazane, Grabovicu, Mostar, Dretelj, Heliodrom…?  

Ma, pazite stvar je do kraja jasna. Nikada mi nećemo u tu Evropu dok komemoracije i stradanje na hiljade ljudi obilježava par desetina ljudi u organizaciji par NVO-ova. To, jasno i glasno treba raditi država ili u slučaju Prijedora RS. Dakle, RS je trebala organizovati komemorativni skup na kojem bi se sjenima mrtvih poklonili najveći entitetski i gradski predstavnici i to je to. A, ostatak programa, bi bio sveden na inventivnost pojednica. Kako entitet to ne radi, apsolutno podržavam svaku akciju svakog pojedinca i udruženja. Mene boli nešto drugo, konkretno vezano za Prijedor. Mnogi Bošnjaci, koji su doživjeli protjerivanja u toku rata, čiji su članovi porodica ili pobijeni ili bili u logorima participiraju u vlasti grada ili čak RS i nisu ni jednom riječju podržali Dan bijelih traka. Živo me interesuje, da li je ministrica u vladi RS Lejla Rešić, Bošnjakinja iz Prijedora i funkcionerka DNS-a Marka Pavića, pozvala na komemoraciju bilo koga ili da li je uputila protesno pismo svom stranačkom šefu, za gnusne izjave gdje se Dan bijelih traka poredi sa gej paradom i gdje se vrijeđa i gej populacija i žrtve zločina? Mislim da nije.

Bošnjački nacionalizam se također razvio devedesetih godina, uz podršku tranzicijskih dobitnika i ratnih profitera. Koliko je taj nacionalizam kancerogen i koliku prijetnju predstavlja?

Bošnjački nacionalizam je kao i svaki drugi, toksičan i razjeda jedno ovakvo društvo. Njega karakteriše unitarizam i maksimalizam kao i izraziti revanšizam. On tu nije ništa bolji ili lošiji od potonja dva. Mene više brine prikriveni bošnjačko-građanski nacionalizam, koji naginje ka elitizmu. Opet, ne treba biti paranoičan. Hoću da vjerujem da se iza svake građanske inicijative krije baš to-građanska inicijativa i ništa više ili manje.

Dušanka Majkić, Božo Ljubić, Vjekoslav Bevenda i Aleksandra Pandurović se ne osjećaju sigurno u Sarajevu. Kako se vi  osjećate u Sarajevu?

Odlično (smijeh). Ja imam dosta rodbine u Sarajevu, Brezi, Zenici…Zapravo, ja zaista, zaista nemam niti sam kad imao osjećaj da sam sad u nečemu drugom. To je BiH, ja sam njen građanin, u Sarajevu mi je brdo prijatelja, dragih ljudi, rodbine. Što se tiče gore pobrojanih likova, neko reče, kako im nije problem od svojih 5,6 hiljada maraka plate trošiti novce po sarajevskim šoping centrima, ali kad treba zasukati rukave raditi, onda im nije sigurno u Sarajevu. Ne idem po šoping centrima, draža su mi neka druga mjesta u Sarajevu.

Na kraju ću vas kao filozofa pitati jeste li našli u mišljenju rješenje za krizu koja 23 godine potresa BiH? Ima li nade da će BiH uskoro biti zemlja o kojoj će biti užasno dosadno pisati?

Hhaha. Dobro pitanje. Mislim da sam djelomično odgovorio na njega. BiH, ovakva kava jeste ne može sama. Entiteti ovakvi kakvi jesu ne mogu bez BiH. Zaključak…BiH se pod hitno mora udati, a entiteti shvatiti da postoje zahvaljujući BiH. Naravno ovo je samo promisao, koju je lako izgovoriti, ali (pre)teško sprovesti u djelo. Ali, kad smo kod filozofije, ona nas uči logičkom mišljenju. Uči nas ispravnom zaključivanju i realnom sagledavanju. Kada bi se svi potrudili da samo malo više, dublje i šire sagledamo situaciju, ovoj zemlji bi naprečac bilo bolje. Vjerujte, to je moguće.