Faruk Å ehić: Da se mene pita zabranio bih mudre misli

Kad je pročitao roman Faruka Šehića »Knjiga o Uni«, bivši poljski veleposlanik u Hrvatskoj Wieslaw Tarka otputovao je u Bosansku Krupu vidjeti Unu. Potom je u Sarajevu posjetio i samog pisca pa mu rekao: »Ljudi kao ti su bitni.« Govoreći o književnosti s punim pravom može se reći da je poljski diplomat bio u pravu. Šehić se svojim književnim radom upisao u »bitne ljude«. Njegove pjesme i priče »rade«.

Mnoštvo Šehićevih čitatelja ovog pisca doživjelo je kao čovjeka koji im daje glas. Ako je itko sumnjao da su balkanski prostori dobili novu književnu zvijezdu, »Knjiga o Uni« ostavila ga je bez argumenata. U njoj se pisac, kako sam kaže, bavio prevladavanjem svojih i zajedničkih nam trauma. Kvalitetu romana »knjiški ljudi« potvrdili su dodijelivši piscu prošle godine prestižnu književnu nagradu »Meša Selimović«. Za naš list Šehić govori o svom književnom radu i svijetu koji ga okružuje.

»Knjigu o Uni« okarakterizirali ste kao roman o prevladavanju traume. Mislite li da je pomogao, da je trauma prevladana?

Prije par dana pročitao sam kritiku svog romana koju je napisao Goran Lazičić. Na kraju kritike, koja je uglavnom pohvalna, napisao je da je u pitanju knjiga koja ne može biti dovršena, kao što ne može biti dovršena sudbina svih ljudi koji su napola živjeli u onoj državi, a napola u ovim, novim državama. Ta knjiga je nerazrješiva.

Kritičar kaže da devedesete godine imaju nad nama totalnu vlast. Nismo u njima zarobljeni u smislu da ne možemo ići dalje, ali su nas odredile. To iskustvo je nešto što ćemo uvijek nositi sa sobom. Ljudima s ovih prostora koji su živjeli u to vrijeme devedesete su i otac i majka. One su nas na neki način rodile. Dakle, smatram da se ta vrsta traume o kojoj sam pisao ne može se nikad prevladati.

S obzirom na vaše sudjelovanje u ratu i posttraumatski stresni poremećaj s kojim ste se borili, mnogi su pretpostavili da ste govorili o osobnim traumama.
 
Osobne traume zanimaju me samo u onoj mjeri u kojoj su univerzalne.
 
Pristao na stigmu

Smeta li vam kad ljudi vaša djela vezuju prije svega uz činjenicu da ste ratni veteran i osoba s PTSP-om?

Nekad me je to nerviralo, ali više ne. Već sam pristao na tu stigmu. Krvarim iz tih dlanova i nemam se namjeru protiv toga boriti. U kritici koju sam na početku spomenuo autor je izdvojio zadnji kadar »Knjige o Uni« – memorijalnu crkvu cara Wilhelma u Berlinu. Ruševina te crkve je konzervirana, a glavni junak knjige u njoj vidi sebe, državu u kojoj je živio i državu u kojoj sada živi. Ostali su, dakle, ožiljci s kojima moramo živjeti.

Zapadna Europa imala je iste traume, ali na koncu ih je ipak prevladala. Čini se da na našim prostorima to ide vrlo sporo.

Zapadni svijet je za razliku od nas ipak svijet arhive, knjige, zapisa. Nije usmen koliko smo mi usmeni. Nama je epika temelj povijesti. Za dobar dio povijesti nemamo baš dokumente kojima bi je potkrijepili. Naša povijest je polje imaginacije, jako je bliska s fantastikom. Dobar dio toga smo naprosto izmislili. Veliki narodi su pismeniji od nas i utoliko im je lakše suočavati se sa svojim traumama.

Iz vaših pjesama i knjiga proizlazi da ratno vrijeme nije najgore vrijeme u kojem čovjek može živjeti, odnosno da najteži trenuci dolaze nakon njega.

Da, mislim da najgori trenuci dolaze poslije rata. Ti su u ratu opruga, zgrčeno tijelo u kojem je izražena borba za opstanak, a borba za opstanak je najjača ideologija. Dok to proživljavaš ti ne znaš da si opruga. Saznat ćeš tek ako preživiš, kad se tijelo stane opuštati. Tad stižu depresije, PTSP. Počinje ta trauma koju ne poznaješ. Nitko ti nije došao i rekao: Dobar dan, vi ste u traumi. Društvu se događa nešto što se meni činilo kao kolektivni nervni slom. Zato je postratno vrijeme najteže. Paradoksalna je euforija, koja stiže u prvim poratnim godinama.

Ona slavi tijelo: »Preživio sam!« Poslije, kad počnu raditi živci, sve se raspada i zatečen si kako hodaš kroz ruševine. Doslovno i metaforički.
 
Slobodan čovjek

Mislite li da ste iscrpili temu rata i (post)ratnih trauma?

Trenutno jesam. Kad sam pisao Knjigu o Uni pitao sam se: »Zašto ja ovo uopće pišem?« Znam da to želim pisati, ali želim pisati i o drugim temama. Međutim, ne mogu, zato što ovo doživljavam kao neki prioritet, kao temeljnu temu od koje ne želim pobjeći. Zapravo, tu knjigu ja sam i počeo pisati kao bijeg od rata i stigmi kojima su me drugi obilježili. U samom procesu pisanja, međutim, tema se vratila i nametnula kao nužna. S »Knjigom o Uni« sam sazrijevao. Počeo sam je pisati u siječnju 2005. godine, a završio u svibnju 2012. godine. Sedam godina. U tom procesu dolazio sam do ruba očaja.
 
Smatrate li bolnim saznanje da kao uspješan pisac na ovim prostorima teško možete dosegnuti makar poziciju srednje klase.
 
Imam sreću da sam odgojen u skromnoj obitelji. Moje zadovoljstvo i životna sreća mjere nekim minimalnim potrebama. Zadovoljan sam i sretan kad mogu platiti stan i režije. Automobili me, recimo, ne zanimaju, u Krupi imam nešto malo posjeda. Što se tiče konzumerističkih prohtjeva kakvi danas muče ljude, toga sam u potpunosti oslobođen. Kruna materijalnog životnog uspjeha bio bi mi stan u Sarajevu.

U čemu je najveće zadovoljstvo književnog uspjeha?

Najveće zadovoljstvo ne osjetim u uspjehu, nego u samom pisanju. Kad to završiš, onda je to neka druga priča. Pristaješ na tu neku ulogu da pratiš svoju knjigu kao u vojsku, daješ intervjue, reklamiraš je… Kad si u pisanju, kad shvatiš da je to najviše što možeš ikome ikada dati – to je najveće zadovoljstvo. Da ne budem patetičan, privlače mene i sitna materijalna zadovoljstva koja idu s uspjehom. Kad se to dogodi čovjek postaje pomalo i konformist, počne uživati u sitnicama. Kad iziđem u grad volim popiti viski, dobru rakiju, meziti dobar kulen. Zadovoljstvo mi je što danas sebi ili nekome drugom mogu kupiti poklon, jer po prvi put u životu došao sam do toga da imam nešto malo novca na računima, nisam u minusu, nemam u kredita i nemam probleme s kakvima se suočava većina drugih ljudi. Što se tiče tog kapitalističkog jarma, tu sam potpuno oslobođen. Istina, nemam niti svoj stan, ali ne živim na kredit, što smatram jako bitnim. Ja sam potpuno slobodan čovjek.
 
Opsjednutost informacijama

Svojedobno ste rekli da vas ne zanimaju lokalni književni lobiji, da želite igrati u književnom euro-kupu. Mislite li da ste dosegli tu razinu?

Mislim da sam ušao u kvalifikacije. Imam ponude za prijevode svojih knjiga. Nešto od toga već je u realizaciji. Nisu to neke mega-izdavačke kuće, ali sam prisutan na europskoj književnoj sceni. Nisam neambiciozan u tom smislu, ali puštam stvari da teku prirodnim putem. Prisutnost u europskoj književnosti donosi ti nove čitatelje, a i nekakvu bolju zaradu. Koristi ti to i na tvom terenu, zato što te počnu cijeniti čak i oni koji te ne podnose.

U razgovoru prije ovog intervjua rekli ste da nastojite ostati izvan dnevno-političkih zbivanja. ne pratite politiku?

Pratim. Internet, teletekst i to je dovoljno. U novinama pročitam ponešto što me zanima, ali ni u ludilu ne bih dopustio da mi netko dizajnira život.

O kakvom dizajnu govorite?

Ne želim nekog mrziti apriorno. Ne želim da mi netko određuje metu, a znamo kako politika i mediji to rade. Pogledajte Facebook. Ljudi doslovno – inteligentni ljudi, ne budale – razmišljaju po diktatu politike medija. Dizajnirali su im živote. Postali smo bolesni od dnevno-političkih informacija. Pratim povremeno te vijesti, zanima me, ali kad pogledate reakciju ljudi na društvenim mrežama shvatite da smo uhvaćeni u mrežu, da netko s nama upravlja. Što ako nema toga? Što ako se isključiš? Ako isključiš mobitel, laptop, Facebook – nema te. U potpuno si drugom svijetu. To je sada teško postići, jer napredak tehnologije takav je da nema povratka nazad. Da se razumijemo, nisam protiv napretka. Odrastao sam na kulturi znanstvene fantastike i to je dio mog identiteta. Volim sva ta tehnološka čuda, ali nama se danas događa nešto što u ovom trenutku nitko ne može do kraja osvijestiti. Nitko ne zna u kojoj smo fazi, koliko evoluiramo uz tu silnu interakciju. Meni je iz svega toga jasno tek da ljudi ne razmišljaju previše svojom glavom, da na Facebooku opsjednuto igraju u ritmu informacija s internet portala, novina, televizije…
 
Bijeg od identiteta

Čini se da ne volite Facebook?

I volim ga i ne volim. Volim ga zato što mi zamjenjuje web stranicu. Nemam agenta pa reklamiram svoju književnost. Da imam agenta vjerojatno bi on to radio. Ovako sam prisiljen na to. Kad na Facebooku stavim neku pjesmu ljudi za nju saznaju, nerijetko se i oduševe. Kao da je prvi put objavljena, iako su izišla već četiri izdanja knjige. Facebook je dobar i zbog kontakta s ljudima koji su negdje daleko, mada me to toliko ne tangira. Nisam opsjednut idejom da svijet sabijem u ekran. Kad ti je toliko dosadno da čitaš statuse, da ulaziš u komentare i ovo – to me ne zanima.

Što se negativne strane tiče, vidim da ljudi sve više komuniciraju putem Facebooka, dok je u stvarnom svijetu komunikacije sve manje. Facebook doživljavam kao veliko ogledalo. Ti se tu samonadražuješ i nadražuješ druge. Tu svi mogu biti voajeri, tu svi mogu flertovati, tu svi mogu biti ono što nikad nisu bili.

Kako ste i sami primijetili, Facebook je dao i dodatni prostor književnosti. Facebook zidovi puni su književnih citata.

Da, mudre misli… Da se mene pita – zabranio bih mudre misli. To je najgora zloupotreba književnosti. Ljudi se bave tako plitkim mislima velikih pisaca da je to poražavajuće. To samo govori koliko su ljudi skloni pojednostavljivanju. Ivo Andrić, Meša Selimović, Mika Antić i drugi postali su heroji Facebooka, a meni dođe muka kad pročitam citat tipa: »Toliko stvari smo se bojali, a nije trebalo, trebalo je živjeti!« Mislim, što je to? Koga ti foliraš? Meni pričaš? Nisam imbecil da se ložim na te stvari. Sve sam proživio pa vidim da ne valja. Kad citiraju Andrića, nitko ne citira, recimo, nešto iz »Proklete avlije«. Uvijek su to »Znakovi pored puta« ili neke druge sporedne knjige. Stalno neki banalni i lagani citati. Nervira me to.

Hoće li vas nervirati ako i vas budu tako citirali?

Neće, tad ću biti mrtav. Usput rečeno, primijetio sam na Facebooku i more lažnih identiteta, što me je prilično zainteresiralo, a pomalo i začudilo, jer osobno nikad nisam poželio biti nešto izvan ovog što jesam. Čini se da mnogi od svog identiteta žele pobjeći.

Koja je glavna odrednica vašeg identiteta?

Ja sam pisac, to mi je primarni identitet. Najvažniji mi je taj svijet kojim mogu upravljati. Jedina odrednica koja bi možda mogla biti primarnija je – ljudsko biće. Zapravo, nazvao bih se kultiviranom, prosvijećenom životinjom.

ŽELIM STAJATI SA STRANE

Aktivistički zanos odavno sam izgubio. Ne prezirem to, ali nemam se namjeru neprestano izjašnjavati. Želim stajati sa strane. Ne želim se neprestano boriti protiv nacionalizma i što ja znam čega. Vidim da je u aktivističkim krugovima aktualna borba protiv kapitalizma, ali s kapitalizmom nemam ništa. Ta borba je besmislena, jer toliko smo duboko u konzumerizmu da iz toga nema izlaza. Kreditni sistem mrzim apriorno, ne mora mi oteti stan i kuću da bi ga mrzio. Nemam nikakva prava, nemam socijalno, nemam zdravstveno, nemam mirovinsko. To je moj izbor. Nisam tražio niti status slobodnog umjetnika, koji bi mi to osigurao. Želim stajati sa strane.

BIČUJ ME PRAVIM BIČEM    

U početku sam na političku korektnost pristajao, a onda sam to prevladao. Zaboli me za političku korektnost. Mrzim je, prezirem je… Nje poštena čak ni kad doprinosi općem dobru. Čim kažeš korektnost – sve je jasno. Udari me šakom, izbij mi oko da znam na čemu sam. Nemoj me šamarati kašmirskim šalom, bičuj me pravim bičem.
 
SARAJEVO JE GRUB GRAD

Što sam stariji Sarajevo mi je sve fascinantnije. Pogan je to grad, ali ti si u njemu neprestano u treningu, u stalnoj borbi. On te stalno iskušava i nikad se ne smiješ opustiti. Nekako te očeliči. Moraš uvijek biti spreman biti i akademik i uličar, biti spreman tući se na ulici, ali i držati predavanje o metafori. Takav je grad. Ne sviđa mi se sarajevski manjak svijesti o privatnom životu. Pozdravi te čovjek tri puta i misli da ti može doći u kuću pričati s tobom. Sarajevo je grub grad.

(Ladislav Tomičić; Novi List)