Koliko košta država ?

Pitanje prijave prebivališta građana i građanki prognanih iz Republike Srpske, te mobilizacija dijaspore na aktivno registriranje kojim će se omogućiti značajnije političko učešće povratničke populacije u zakonodavnim strukturama entiteta i države, nikada nije bilo pitanje koje se može posmatrati kao problem koji se tiče samo njih kao skupine. Ono svakako povlači posljedice za sve građane BiH, te uspjeh ili neuspjeh procesa zapravo utvrđuje pravac u kojem Bosna i Hercegovina ide kao država i društvo.

Već dvadeset godina Republika Srpska živi jedan odvojen život od Bosne i Hercegovine. Ona se kao takva, zapravo uklapa u cjelokupnu sliku zemlje, gdje tri različita društva stoje jedan pored drugog, te dolaze u kontakt tek u onoj mjeri koja se od njih traži za opstanak iluzije očuvanja države.

Prostor razmjene ideja i komunikacija između građana dva entiteta, pa i između tri etničke skupine koje dominiraju ovim prostorima, minimalan je i nedovoljan za izgradnju bilo kakve zajedničke vizije budućnosti.

Jasno, stvarnost u kojoj živimo danas, posljedica je masovnih ratnih zločina, temeljitog etničkog čišćenja, te u konačnici genocida. Tri etnički zaokružene cjeline, danas predstavljaju, svaka za sebe, sigurno gnijezdo za po jedan od tri konstitutivnih naroda. No, dok u Federaciji BiH, koja zbog samog ustroja i dalje ovisi o međuetničkom dijalogu, postoji neka svijest o državi, s druge strane, čak i najliberalnije struje u Republici Srpskoj ne doživljavaju Bosnu i Hercegovinu i pripadnost zemlji kao primarni idenitet, već se suštinski uglavnom vezuju za RS kao matični entitet i prostor sa kojim se poistovjećuju.

Rezultat je to dugog procesa, u kojem nove generacije nemaju ni prostora za približavanje tom osjećaju patriotske povezanosti sa Bosnom i Hercegovinom, te izgradnji građanskog ideniteta koji bi nadilazio etničke podjele u zemlji. Na takvom prostoru, danas živi i ona brojna manjina, onih osam-deset posto povratnika, građana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, koji se ne mogu identificirati sa RS-om, prije svega jer u njoj vide personifikaciju kruga zločina i onog režima koji je, predvođen Karadžićem i Mladićem, sistematski djelovao na etničkom čišćenju i genocidu.

Zbog toga, danas su povratnici i prognana dijaspora, osnov nade za opstanak ideje pripadnosti državi Bosni i Hercegovini na prostorima RS-a. Na tom putu, “Prvi mart” zapravo popisuje glasove koji su šansa za opstanak države. Daje nadu da će sutra dva, tri, pet, predstavnika povratnika u Parlamentu, zajedno sa progresivnim strujama u RS-u, moći otvoriti vrata integracije i jednog novog vremena u kojem neće biti ništa manje osjećaja pripadnosti entičkim skupinama ili entitetima, ali će barem porasti ideja onog građanskog i zajedničkog pripadanja Bosni i Hercegovini.

To jeste i pitanje opstanka Bošnjaka i Hrvata na prostorima gdje su prije rata činili većinsko stanovništvo, a danas ih tamo ima samo u tragovima. Broj registriranih u periodu koji dolazi, zapravo će nam dati odgovor na pitanje: Gradovi ili hramovi, svetišta ili ognjišta? Ako se do izbora 2014. godine ne poslože kockice, ne izgradi jedinstvo među onim političkim subjektima koji ne moraju imati ništa više zajedničko od borbe za opstanak ideje Bosne i Hercegovine u onim granicama u kojima je danas, ne prevaziđu podjele između organizacija, te ne budemo imali svakog povratnika i prognanika spremnog da da svoj udio za državu, pitanje je šta da očekujemo u budućnosti?

Historija je otvorila posljednju priliku. Bez buđenja, brojevi će opadati, šiblje će pokriti sela u kojima više nikoga nema, polja će ostati pusta, a mi ćemo tamo zalaziti na godišnjice i obilježavanja bitnih datuma stradanja. I ko će onda imati iza sebe išta za reći, do da je prihvatio podjelu ratnog plijena, te priznao ideju – da je neki prostor nečiji samo jer je nečija vojska tu vladala 1995. godine?

I za kakvu se onda Bosnu to bore, ako na pola njenog prostora ni ne zalaze? I šta će im takva država, ako svojim korakom nisu dorasli njenoj veličini? Hoće li Bosna i Hercegovina od Prijedora do Bijeljine, od Bijeljine do Trebinja, biti samo mjesto sjećanja, ili mjesto inata, gdje će se ljudi vratiti na svoja ognjišta i izboriti pravo na državu? Koliko košta država, koliko košta da barem svratiš i digneš svoj glas protiv nestanka? Prošlost ili budućnost, poraz ili pobjeda, opstanak ili tihi nestanak? Tvoj most, tvoja ćuprija. Tvoj glas, tvoja zemlja.

KOALICIJA “PRVI MART”