Polako, dan za dan, prosli smo prvi mjesec u ovoj novoj godini, januar ko januar, sam po sebi tmuran i depresivan, sa kratkim sivim danima i dugim hladnim nocima, pogotovo u “povratnickim” mjestima kakav je nas Kozarac.
Sreca pa smo optimisti, pa kazemo da je dobro i kad nije dobro, jer znamo i za gore pa se ne zalimo, i to nam nekako dodje ko utjeha kada nemamo drugih argumenata.
A dobro je, i dok je insan zdrav i voda je slatka, a jos uvijek, hvala Bogu, nije doslo do zuba i ima se i sta jesti, inace ne bi pravili fejsbuk revolucije, vec bi se okupili, izasli na ulice i napravili promjene…
Na tren se ucini da sve stoji, miruje ko zaledjena Starenica, al bas kao i ispod njenog leda, zivot u carsiji se kotrlja ispod svoje svakodnevne kolotecine.
Vrijeme donosi promjene, zivot lagano melje, svako novo jutro donese novi dan i novu nafaku…
Ne tako davno, bjezali smo iz ove realnosti na ovaj virtual i tu se okupljali, druzili se, zezali, planirali, svadjali se…
Danas smo svi tu al svako iza svoga ekrana, izgubljeni po drustvenim mrezama, bombardovani svakojakim vijestima i informacijama, dubokoumnim porukama i glupostima i bez ikakvog konkretnog rezultata u ovome stvarnome svijetu o kojem pisemo i citamo…
Nisam odavno pisao Jutarnji trac, skoro citav mjesec sam gledao o cemu bi to mogli pisati, gledao sam u proslu godinu sta smo preko Optimisti radili i ucinilo mi se da bih morao staviti previse slika a na kraju nisam vidio ni bitnost da se o tome ponovo pise… Bilo pa proslo, bas kao i ovaj januar iza nas, bas kao sto ce proci i ovaj februar ispred…
Ono sto bi vrijedilo izdvojiti za protekli period, pored posjete ministra za boracka pitanja Unsko-Sanskog Kantona, Kozarcu i usvajanje dopune Zakona o pravima boraca u tom kantonu, jeste i prvi radni sastanak gradjanske koalicije 1. mart, koji se odrzao prosle sedmice u Kuci mira u Kozarcu.
Za sad je rano izlaziti sa vise informacija o citavom ovome projektu, mada iskreno vjerujem da nam je ovo jedinstvena prilika da se trgnemo i zaista borimo za Kozarac i pokazemo tu nasu ljubav konkretnim glasanjem te da cemo konacno razumjeti vaznost izlaska na glasanje.
Mi cemo se svakako trudi da vas sto vise informisemo i ukljucimo u ovaj proces ali isto tako treba imati razumjevanja i da se dosta stvari mora raditi u hodu, da je posao ogroman i da zahtijeva dosta truda i zalaganja., ali sto rece Emir Suljagic, oni su bili spremni ubijati za nesto sto vjeruju, sto je mnogo teze nego glasati, a mi samo treba da glasamo!
Ponekad je dovoljno samo malo dobre volje, i malo sloge i naprave se konkretni rezultati, neko se pomogne, neko izlijeci…
Takav jedan primjer pokazuju i nasi poljoprivrednici, koji evo vec drugi put izlaze zajedno i pomazu svoje slabije kolege na nacin da zajednicki obrade zemlju i pripreme je za sjetvu.
Vise o samom udruzenju, njihovim planovima i ciljevima pisacemo vise nakon Izborne Skupstine koja treba da se odrzi u iducu subotu…
Toliko za ovo prvo februarsko javljanje, pomalo se budimo…
Add comment