svabo
Vojska u Trnopolju hrani gladni narod
Priredili: Paulina Janusz i Dušan Komarčević
30. maja 1992. stotinjak slabo naoružanih muslimana koje je predvodio Hrvat Slavko Ećimović, pokušava da se sa leve obale Sane probije u centar Prijedora. Srpske vlasti se „odbranjuju“ s lakoćom, a inicdent iskorištavaju da unište preostali nesrpski život u Prijedoru. Istovremeno sa "arkanovcima" koji pale Stari grad, radi štamparija "Vjesnika" koja očajnički potez Ećimovića koristi kao dokaz dugogodišnjih priprema „muslimanskih ekstremista“. Nastavlja se kampanja vođena protiv uglednih Prijedorčana: ovaj put njene žrtve su doktor Osman Mahmuljun, optužen za pokušaj ubistva svog kolege, doktor Željko Sikora, koji navodno kastrira srpsku decu i sterilizujući srpske žene, vlasnik kafane “Gold” Nedžad Turković, te kafedžija iz Ljubije, Kemo Alagić. Posebno su interesantni "analitički" tekstovi u kojima nepoznati autor daje svoj osvrt na "pedesetogodišnje primirje" u Titovoj Jugoslaviji, u kojoj je "nebeski srpski narod othranio ustašku siročad" koja je sve vreme živela na "našim grbavim leđima" i spremala se za novi pokolj
5. jun 1992.
PAKLENI NAPAD NA PRIJEDOR
Neočekivano i suludo, kao što to kod fanatika već biva, muslimanski ekstremisti iz Prijedora, kojima diriguje Mirza Mujadžić, miljenik i povjerljivi čovjek Alije Izetbegovića, u subotu u 4 časa i 30 minuta napali su iz Starog grada zgradu Skupštine opštine, Stanicu milicije, hotel „Prijedor", „Elektroprijedor", radio-stanicu i još neke važne objekte u gradu. Napad je izvršen iz pravca Starog grada u koji su se tokom noći prebacili i gdje ih je sačekala veća grupa istomišljenika. Njihove akcije u gradu podržali su ranije naoružani i za takav napad pripremljeni ekstremisti iz samog grada koji nisu odoljeli pozivu džihada i džamahirije i ratnohuškačkim apelima Alije Izetbegovića koji je, očito, upravo u Bos. krajini riješio da žrtvuje, kao što je rekao, 500.000 pripadnika svog naroda da bi mogao biti suveren Bosne. Kako to „zbog Bosne vrijedi žrtvovati mir u Bosni", kao što je još prije više od godinu dana rekao Izetbegovic, vidjelo se upravo u Prijedoru gdje se višedecenijsko prijateljstvo Srba i Muslimana raspalo kao mjehur od sapunice, a na površinu izbili atavizmi i strašni duh revanšizma zatomljavan pet decenija.
Pripadnici zelenih beretki, njihovi jataci i domaći, te ubačeni pripadnici HOS-a i ZNG, koje je predvodio Slavko Ećimovlć, ubili su u subotu ujutro 16 pripadnika vojske i milicije Srpske Republike BiH, uspjeli zapaliti fotelje u predvorju hotela i rasporediti se sve do parka ispred zgrade opštine, SJB „Kozarskog vjesnika"… Poslije prvog šoka branioci grada su se pribrali i krenuli u obračun sa njima. Za kratko vrijeme oni su preuzeli inicijativu. Borbe su trajale sve do popodnevnih sati u rejonu Lukavice i Partizanske ulice gdje je izvršeno temeljito čišćenje i sklanjanje stanovništva iz zone ratnih dejstava, jer je u tim borbama stradao i jedan broj civila.
U poslijepodnevnim satima, tog 23. maja, borbe su nastavljene u Raškovcu i Starom gradu uz velika razaranja i gubitke napadača. Grad je poslije tog svog najdužeg dana utonuo u najneizvjesniju noć u kojoj je bilo sporadičnih snajperskth duela u kojima je još jedan vojnik ubijen, a jedan ranjen. Sutradan je nastavljena akcija oduzimanja nelegalno nabavljenog oružja. U Puharskoj je to preoteklo bez incidenata, ali ne i u Čejrecima gdje je neravnopravna borba trajala dva sata. Poslije toga okršaja više nije bilo i u ponedjeljak su vojska i milicija bez incidenata vršili pretres i oduzimanje oružja, a tako je bilo i u utorak i srijedu. Istovremeno, nastavljeno je stezanje obruča oko odbjeglih ekstremista u Kozari koji pokušavaju da se domognu Save i prebace u Hrvatsku.
***
KOZARAC ŽRTVOVALI PLANSKI
Boljeg svjedoka suludih vremena i suludih postupaka muslimanskih ekstremista na ovim prostorima od žive riječi stanovnika nastradalih područja nema. Ljudi, običnih, malih, čiji je ideal bio dovoljna količina životnih namirnica i krov nad glavom. Ljudi, koji se nisu pitali ni u jednom vremenu ni za šta, pa tako ni sada. Ljudi, koji su i sada zadovoljni što su izvukli živu glavu.
Nakon borbi za oslobođenje Kozarca, nekoliko hiljada žena, djece, ali i muškaraca, prihvaćeno je u mjesnoj školi u Trnopolju. Slika je to koja dovoljno, samo. za sebe, govori o stradanju i ljudskoj patnji, ali i ljudskoj gluposti. Slika je to koja govori koliko smo mi Balkanci prost, glup i povodljiv narod. Koja govori o budućnosti koju su nam namjenili „bjelosvjetski" moćnici.
Svi s kojima smo razgovarali slažu se u tri bitne stvari. Prva i čini se najvažnija je da se dio Kozarca, mislimo na dio njegovog stanovništva, ali i one koji su u Kozarcu došli sa strane, već duže vrijeme priprema za rat. Čekao se samo mig velikog „vođe". Potvrđuje to i pronađeni bunkeri, zemunice i ostave sanitetskog i ostalog materijala. Potvrđuje to i suludi otpor jednog dijela ekstremista, koji se još uvijek ne predaju.
Druga bitna postavka oko koje nema spora ni u pričama izbjeglih stanovnika Kozarca, Kozaruše i Kamičana je pokušaj jednog dijela radnika Stanice javne bezbjednosti iz Kozarca da ubijede te ekstremiste u suludosti njihove ideje, koja je na žalost ostala neuslišena. Treća činjenica koju na žalost ne žele uvidjeti ni Evropljani, ni neki ljudi sa ovih prokletih balkanskih prostora, jeste da sve te nesretne i gladne ljude hrani, čuva i pomaže Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Potvrđuju to riječi Sabihe Zulić-lslamović, akušerke iz Kozarca, Muhameda Zubera, Bahte Vlašića, Muhameda Zuberija i mnogih drugih.
***
SADA JE SVE JASNO
Poslije događaja od subote vrijeme istine nije više na pragu. Sada je konačno sve jasno o pripremama za sukob sa vojskom. Sada se sve zna o genocidu koji je ponovo pripremljen srpskom narodu. Zaklinjanja iza mirotvorstva pala su poslije jučerašnje predstave, a iza njenih kulisa ostali su mrtvi branioci ovog grada, očevi i sinovi koji su istorijska predanja slušali od svojih djedova misleći da su priče sastavni dio palanačkog života i filozofije ognjišta.
Stvarnost je u subotu demantovala čak i ono pred čim smo kao djeca stajali u nevjerici. Žestina sukoba najbolje je svjedočanstvo o karakteru mirotvorstva koje je posljednjih dana stizalo iz nekih mjesnih zajednica naseljenih preteženo muslimanskim stanovništvom. I pored stalnih ubjeđlvanja o tome kako sukoba neće biti, kako u sopstvenlm sredinama nema „mudžahedina", ustašoidni jurišnici juče su od grada napravili pakao. Ko je pred novim vlastima pregovarao u njihovo ime, u čije ime su pregovarali mirotvorci? Čini se da taktika muslimansklh pregovarača ne odudara od tradicije duhovnog oca Alije izetbegovića. Tu riječ, a ni potpis, ništa ne znače. Istorijska prevrtljivost dokazana je na djelu na najgori mogući način. Granica povjerenja juče je prešla granicu života i biće potrebno dosta vremena da se bilo kakvo povjerenje povrati. Srbi su juče ponavljali lekciju sa početka prošlog rata.
Srpski narod će zapamtiti i ovu lekciju. Majke ispod Kozare opet vežu crne marame. Sada je ipak drugačije. Srpski borci prihvatili su juče, poslije upada ustaša u grad, borbu prsa u prsa. Nije bilo dvoumljenja, vojni obrasci padali su u vodu. Iza svakog prozora provirivala su dva mala oka i sjećala se priča djedova o onome što se događalo 1941. godine. U istoriji ljudskih beščašća valjda nema sličnih primjera. Srbi ovog puta nisu krenuli prema Kozari — u zbjegove. Bitka koja se odigrala na ulicama grada nije pokolebala borce Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Psi rata nisu mogli proći. Životima očeva i sinova plaćeni su životi djece. Zbog toga što su nama podarili neka im je vječna slava i hvala.
***
TRAPEZ BOSANSKE ANTIISTORIJE
Istorija će neminovno zabilježiti mnoštvo apsurda sa kojim smo se suočili u vremenu sadašnjem. Neshvatljiva će biti, iako objašnjiva, antiistorija kojoj se suprotstavljamo. Kao da ništa nismo naučili iz onoga što je bilo. Kao da je Orvel u tajnom dosluhu sa crnim đavolom izdiktirao stvarnost koju živimo.
Kako su nas mogli natjerati da za predsjednika države, prvo, biramo biramo onog Drnovšeka, koji niti jedanput, iz predsjedničke fotelje, ne progovori jezikom kojim govori preko dvije trećine Jugoslovena? Kako smo mogli učiniti još goru stvar – za šefa države izabrati Mesića koji je u svojoj "umnoj" besjedi izjavio da će srušiti državu. I za divno čudo, odlazeći, opet je "pametno" ustvrdio da je izvršio zadatak. Naravno to je samo sluga podnosio izvješće onim gospodarima iz inkvizitorske Evrope. Kako smo mogli i smjeli za članove "šefa države", birati brkatog Tupurkovskog koji se kitio doktorskom titulom (vjerovatno iz košarke) ili onog našeg bokca Bogića bez ijednog pršljena u kanalu gdje bi trebalo da bude ljudska kičma?
Ili, kako smo pristali na sve druge robijaše u ovoj čudesnoj simbiozi aktuelne vlasti neistorične, suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine? Sve je jasno, ali neshvatljivo.
U bosanskoj antiistoriji, ovog trenutka, "časno" mjesto zauzimaće i tifusi kao što su uplakani Pelivan (tako mnoge podsjeća na onog našeg Piljka), te delija-Mustafić, a Jerko Doko je poslastica za sve one koji svoj život hrane glupošću. I sad vi zamislite ministre koji su zaduženi za unutrašnji red i mir, odbranu zemlje, koji primaju plaće sa mršave i bolesne bosanske grbače samo zato da bi radili protiv te iste Bosne, protiv reda i mira, protiv slobode, ljudskog dostojanstva i ljudskih života. Možete li zamisliti sliku slatkog razvučenog smijeha onog novog evropskog KGB-a: Kola – Genšera – Bruka. Ruski KGB bio je nevino djetešce.
Pa i mi u prijedorskoj opštini imali smo iste hibride. Legendarni Medunjani, nastavnik fizike bez spreme i škole za svoj posao, kako kaže narod, dobio je moralnu podobnost za poslove odbrane od ministra Doke. Još je smješniji slučaj hitne saglasnosti istog ministra koji je samo za jedan dan podario saglasnost za Matu Tadića, koga je "sasma sigurno" predložio predsjednik Skupštine opštine za pomoćnika Medunjaniju. A taj stručnjak za vojne poslove Mate Tadić samo je lažni profesor hemije koji već dvadeset godina patentira neki bijesni automobil od drveta i željeza koji je vjerojatno i sada u fazi Matinih skica. Zapravo, Mate Tadić je naš sugrađanin iz Gornjeg Volara, rođen 3.2.1940. godine, koji zna hemiju koliko i vojnu nauku. Ali sigurno je to da je kažnjavan sa osam mjeseci zatvora, od Okružnog suda u Sisku. U presudi od 12.4.1972. godine, pod brojem K59/72, piše da je osuđen u skladu sa krivičnim djelom iz člana 118, stav 1 Krivičnog zakonika (neprijateljska propaganda) i članu 174 KZ. Radi se o krivičnom djelu počinjenom u vrijeme takozvanog hrvatskog maspoka.
Sigurno je i to da je Mate Tadić, glede svojih ciljeva i glede prevelike ljubavi prema drugim narodima, od 1978. do 1981. godine izučavao u njemačkoj pravila te "ljubavi", jer mu je ona omogućila da uđe u uže rukovodstvo HDZ iz Prijedora.
Taj nesuđeni vojni doministar prijedorske odbrane bio je ovih mjeseci nazočan naročito u mirovnim pokretima i na mirovnim forumima, skupa sa mnogim "mirotvorcima" kao što su razni doktori, novinari, socijalni radnici i drugi. Mnogi iz ovih mirovnih foruma bili su glavni "sakupljači perja" u ilegalnom naoružavanju "mirovne lige" u Prijedoru pod rukovodstvom humaniste i operativca doktora Mujadžića.
I zamislite kako bi bilo lijepo da smo se mogli podičiti osobom profila Mate Tadića na radnom mjestu vojnog stručnjaka i eksperta za odbranu naše opštine. Mate koga je tražio profesor Čehajić, a ministar Jerko odmah, samo za toliko vremena koliko je potrebno da se potpiše i vrati telefaks, vjerovatno je ovih tragičnih dana bio u funkciji "mirovnog pokreta" koji nam je hrlio u susret s one strane Sane. Ova epizoda sa dotičnim Matom samo je sitnica prema svim drugim umnim potezima kadrovske politike bivše vlasti i stvaranju državne strukture na našem području.
A ona evropska troglava aždaja, evropski KGB Kol – Genšer – Bruk, smiju li se smiju i traže li traže "mirna rješenja" jugoslovenske krize.
***
19. jun 1992.
KAKO SE KALIO "DŽIHAD" U KOZARCU
Fotografiju koju objavljujemo u ovom broju "Kozarskog vjesnika", pronašli su borci Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine prilikom sukoba u Kozarcu. Na fotografiji je jedna od "tajnih večera" čuvenog velikokladuškog "Babe", Fikreta Abdića, sa dijelom rukovodilaca Stranke demokratske akcije. Skupili se sljedbenici velikog imama kako bi skrojili novi politički okvir za Srbe.
Posebno zanimljiv lik sa brkovima, u stvari, više bezlični Nedžad Turković, vlasnik kafane "Gold", koja je trebala postati pozadinska baza "zelenih beretki". Nekadašnji kapetan JNA postao je kapetan "zelenih beretki" komandujući jedinicama koje su trebale krenuti u pokolj Srba. Svi su komentari suvišni kad se čovjek okrene protiv armije koja mu je dala skoro sve. Konvertiti su ostali dosljedni svojoj duhovnoj dimenziji i kroz ovaj lik.
***
DUGOGODIŠNJE PRIPREME ZA OBRAČUN SA VOJSKOM
Muslimanski fundamentalisti dugo su i temeljito pripremali Džihad. Poslije višegodišnjih priprema, prvenstveno prilikom vjerskih manifestacija, početkom septembra prošle godine započele su vojne pripreme. Tada su u pojedinim selima mjesnih zajednica Kozarac, Kozaruša i Kevljani, formirani ratni štabovi, a formiranje jedinica organizovano je na teritorijalnom principu. O obimnosti priprema najbolje svjedoče dokumenti i materijali pronađeni prilikom zarobljavanja dijela ekstremista, a posebno dokumentacija do koje su vojni organi došli poslije pada glavnog štaba "zelenih beretki" u zaseoku Bešići.
U dokumnetima i materijalima navedeni su sastavi pojedinih jedinica i njihovo naoružanje. Posebna priča je ovaj Štab. Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine zatekla je u njemu brojne karte ovog područja sa oznakama TO BIH, sa rasporedom snaga zelenih beretki i vojske, sa naznačenim pravcima napada pojedinih jedinica i drugim pojedinostima koje zorno ilustruju kako je Kozarac pripreman za bastion muslimanskih fundamentalista. U toj su mjesnoj zajednici njeni čelnici zamislili obimnu ratnu igru, samo što projekat ludila nekako izgleda nisu mogli prilagoditi činjenici da je Vojsci dosta sarajevskih igara. U Kozarcu je postojala ratna bolnica sa velikom količinom lijekova pokradenih iz prijedorske bolnice i iz domova zdravlja. Kupovali su ih dakako i Srbi izdvajajući u fondove za zdravstvo. Kafana "Gold" je bila centar pozadine ratnih zbivanja, a uz sve pojedinosti došlo se i do podatka o dogovorima za likvidaciju Srba, posebno članova SDS-a.
O obimnosti priprema dovoljno govore i skloništa iskopana na dubini od desetak metara u nekim dijelovima Kozaca i Kozaruše.
Iznesene činjenice samo su dio mozaika koji se na kraju borbe trebao pretvoriti u zastavu sa zvijezdom i polumjesecom. Sva ubjeđivanja srpskih vlasti da taj čin neće proći nisu prošla, ali, srećom, lekcije iz istorije Srbi su dobro naučili.
***
KUMA-TITINI "MIR" I "BLAGOSTANJE"
Lomovi se dešavaju danas svugdje, i u svijetu i kod nas. Valjda je to društvena i istorijska zakonitost da se svijet i život, nezavisno od takozvanih "subjektivnih snaga", pročišćavaju i humanizuju sami od sebe. Ali i to se dešava u toj večitoj borbi suprotnosti, jer samo iz te borbe boljeg i lošijeg izvire ona neophodna životna i istorijska energija za stvaranje nečeg novog.
Skoro će pedeset godina kako traje "primirje" u ratu jugoslovenskih suprotnosti. Taj mir na štetu onog naprednijeg i boljeg bio je nametnut "odozgo", iz podzemlja tito-istorijske vrhuške, čiji su članovi decenijama odabirani i probirani po najstrožim kriterijumima i pravilima katoličke mafije. Svako iskakanje kuma-Tito je sankcionisano-političkom ili fizičkom likvidacijom. Jer, trebalo je spasiti, podići i ojačati klero-fašističke snage za novi krstaški rat protiv nebeskog srpskog naroda. Ovo vrijeme pokazuje koliko su samo bile opsežne, dobro planirane, dosljedno provođene sve pripreme za ovo što nam se danas događa. Srpski narod othranio je ustašku siročad skupa sa svojom siročadi. Sada je tek jasno zašto je kuma-Tito kumovao svim Šiptarima i Muslimanima koji su imali desetoro i više djece, propisao im je dječije dodatke. Tako smo u ovom pedesetogodišnjem "primiriju" othranili, moglo bi se reći ugojili vlastite neprijatelje. I podobro smo "uspjeli" u tome: nova država koju čak priznaju Ujedinjeni narodi, napravljena je u krevetu, u mraku zaostalosti, primitivizma, lijenosti, ali sa jasnim snom o srednjovjekovnoj državi u kojoj bi i naše sestre i nevjeste morale proći kroz haremske ložnice. Kako smo samo bili gluvi na ono – rodilo se, ima svoju "nafaku", bog će njega sačuvati. Ta "nafaka" išla je sa naših grbavih leđa, srpski narod je bio taj bog koji je sve sačuvao i othranio. Sebi za nevolju.
To "primirje" i pedesetogodišnje "blagostanje" bio je samo bezdušni, prljavi, podzemni rat sa srpskim narodom koji je samo dva puta stvarao "zajedničku" državu. No, ni taj "mir", ni to "Titino blagostanje" nisu mogli vječno trajati. Ima društvenih mijena koje ne dolaze "odozgo". Ove mijene se dešavaju i dolaze kao i sve ostale prirodne pojave: kiše, zemljotresi, suše, rodne – nerodne godine, poplave. Dakle, neke promjene ne mogu se spriječiti, zaustaviti ih da ne dođu. One se mogu, eventualno, usporavati, ali to ih ne može zaustaviti.
Takva nezaustavljiva promjena desila se i u svijesti srpskog naroda. Nakon vjekovnih borbi, nakon nekoliko genocida, nakon ponovnih prevara slovneske braće – srpski narod mora ponovo iz početka: mora stvarati svoju državu. Srpski narod, kao čudesna ptica Feniks, oslobodio je spuštena krila svoje svijesti za novi uzlet. U tom ponovnom dizanju iz pepela, spontano, kao reakcija na narasle preteće nacionalizme lažne braće, rodila se i Srpska demokratska stranka. Nju nisu stvarali lideri, političari velikog kalibra. Ovu stranku stvarao je narod. To je spontano samorođenje. To je i najbolji put za nastajanje i jačanje jedne nove političke snage. Snagu toj stranci upravo daje narod. To je dobro, ali pod uslovom da ta stranka vraća narodu otvaranjem istorijskih perspektiva i stvaranjem mogućnosti za spašavanje iz pedesetogodišnjeg "mira i blagostanja" sa zlom braćom, primljenom iz redova pobijeđenog neprijatelja u gotovu državu. Ova stranka sad ima, konačno, ciljeve koji su u vlastitom interesu: svoja država, svoja sloboda i mir, život koji neće biti nametnuto blagostanje. To Srpska demokratska stranka može i mora to ostvariti i sa svojim narodom dovesti do kraja borbu za svoju državu.
***
26. jun 1992.
DOKTOR MONSTRUM
Učitelj, svestenik i doktor oduvijek su na ovim našim prostorima bili naročito poštovani ljudi. Doktor posebno. Kad kažeš doktor, odmah pomisliš na Izuzetnog Čovjeka, koji je svoj život posvetio bolesnim ljudima bez obzira ko su, koje su boje, nacije ili vjere. Ali, nisu svi takvi. Ima i onih kojima je bijeli mantil poslužio kao maska za nešto što nema nikakve veze sa liječničkom, ni bilo kojom drugom etikom — za zločin.
I ovdje među nama bilo je takvih. Uhapšen je jedan doktor koji je na saslušanju bez griže savjesti i bez stida priznao svoj zločin žaleći jedino što je kasno počeo. A to što je radio vlše je od zločina. On je vršio kastraciju tek rođenih muških beba od roditelja Srba, izazivao pobačaje i sterilizaciju žena srpske nacionalnosti.
Postoji li dostojna kazna za takav zločin, koji svakog normalnog navodi na gnušanje i gađenje? Teče li venama tog čovjeka krv ili otrov? Ima li uopšte kraja ljudskom bezumlju, koje ne ostavlja po strani čak ni tu bespomoćnu, tek rođenu dječicu? Njegova crkva oprostiće taj zločin, dovoljno je da klekne pred ispovjedaonicu.
***
DEVIZNE TRANSAKCIJE MIRZE MUJADŽIČA
Klupko vjerske zavjere polako se odmotava. Izjave učesnika oružane pobune na teritoriji Srpske Republike Bosne i Hercegovine, govore o dugotrajnim pripremama za obračun sa srpskim narodom i vojskom. Pravo je čudo kako su pojedini profiteri gurnuli cijeli jedan narod u sunovrat i kako taj isti narod nije imao istorijske hrabrosti da se otarasi tutorstva neodgovornih političara i svakovrsnih profitera koji su na paralaži o muslimanskoj državi zaradili "debele pare" i onda se sklonili u savezničke države Sloveniju i Hrvatsku ne ostavljajući na miru ni tamošnje Muslimane. Brojni primjeri govore o tome kako je hranjena mržnja prema srpskom narodu i kako se istovremeno manipulisalo narodom.
Mirza Mujadžić je izmjeđu ostalih vrlina imao jako izražen osjećaj za devizne transakcije. Brojne priče o mahinacijima njegove klike još nisu potvrđene, ali već sada se zna da je gospodin Mujadžić bio jedini čovjek u rukovodstvu SDA koji je imao ključeve kasa u kojima su se čuvali prilozi Muslimana iz zapadnih zemalja. Ljubav prema devizama pojačana je tvrdnjama iznošenim na stanicama kako nema rata bez para, pričama o izdajstvu onih koji se nisu željeli osloboditi mukom stečenih deviza zbog Mujadžićevog političkog licemjerstva i priče o budućoj islamskoj zemlji. Polako se otkrivaju i kanali ilegalnog naoružavanja Muslimana na ovom području. Oružje je, prema onome što se sada zna, dolazilo iz inostranstva, Hrvatske, Slovenije, ali i iz gradova u Bosni i Hercegovini gdje je SDA bila jaka. Zanimljivo je, na primjer, da dio naoružanja pronađen u Kozarcu potiče iz SUP Trešnjevka u Zagrebu. Tamošnji šef, brat poznatog prijedorskog hirurga Bore Grublješića, bio je revnostan u naoružavanju Muslimana. Brat Boro napustio je Prijedor ubrzo po početku ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Elvedin Rizvan, vlasnik kafane "Bosna", bio je jedan od organizatora naoružavanja, a uz njega taj su posao obavljala i brojna druga lica, među kojima i hodže. Preko Prijedora odlazilo je i naoružanje za Sanski Most, a u tom poslu posebno značajnu ulogu imao je Bakir Hrnić.
Posebna priča i ratna poslastica SDA bile su otmice i planirano ubijanje Srba. Zna se da su u toku priprema za napad na Prijedor bile planirane brojne otmice. Na meti su bili političari iz SDS-a, pa čak i njihova djeca, te neki prijedorski direktori. Za taj su posao u SDA odabrali posebno hrabre kao da za otmicu djece treba nešto više hrabrosti. Zagrebačka škola ostavila je očito duboke korijene i u muslimanskim paravojnim formacijama. Pokolji su onaj najteži dio cijele priče. Stanovnici srpskih sela Balte, Radivojci i Čorići trebali su biti zbrisani sa lica zemlje prilikom napada na Prijedor. Koliko bi zaista Srba zadesila takva sudbina?
***
NAROD IM OKRENUO LEčA
Iako se preko mas medija kao što su HINA, HTV, TVBIH i još nekih radio-stanica hvale uspjesi muslimansko-hrvatskih bojovnika u Bos. krajini, naročito u Prijedoru – poraz zelenih beretki i "ljiljana" ipak se ne može sakriti. Čak i kada bi uspio da se izvuče iz okruženja srpske vojske i milicije Mirza Mujadžić, ekstremni lider SDA i miljenik Alije Izetbegovića, imao bi grdnih problema da objasni svome šefu i idejnom ocu totalni poraz i nesuvislost borbe Srba i Muslimana na ovim prostorima.
To su uvidjeli čak i njegovi najbliži saradnici i rođaci, kao što su braća Crnkić, (inače njegovi ujaci i najbliži saradnici) koji su se predali organima vlasti, a na isti način ponijeli su se i mještani Čarakova gdje je Mujadžić jedno vrijeme imao utočište. Oni su se na brzinu otarasili njegovog automobila koji mu je Alija Izetbegović poklonio kao nagradu za javno ispoljavanu mržnju prema srpskom narodu. Skupoceni "golf" gurnut je u rijeku Sanu, a poznati mesar iz Čarakova donio je u SJB Mujadžićevu putnu torbu sa spakovanim pasošima, vizama i ostalim potrebnim stvarima za put preko granice. U međuvremenu su pronađeni i vrlo važni dokumenti i zapisnici o radu tvrdog jezgra SDA tako da je politika ove stranke potpuno raskrinkana i otkriveno svo licemjerstvo ljudi koji su uvijek imali dva stava – jedan za javnost, drugi za Aliju i sebe.
Mujadžić je sada u mišijoj rupi, ali bez velikih šansi da ikad više na ovim prostorima glumi diriguje muslimanskim narodom i priprema ga za rat sa Srbima. Takvu šansu sasvim sigurno više neće imati ni izvjesni Azur Jakupović, vlasnik kafića "Marlboro" iz Kozarca, koji nije imao milosti ni za one Muslimane koji nisu željeli da se bore za džihad-državu i koji su željeli da u miru žive sa svojim komšijama. Za takve, pa čak i za one koji su se u međuvremenu pokajali i koje je strah učinio kukavicama – ovaj nemilosrdni kafedžija i fundamentalista imao je samo jedno rješenje – metak. Na svu sreću, uhvaćen je u blizini Bosnaske Gradiške sa svojim kuririma i devetoricom saboraca u pokušaju da preko Kozare pobjegne u Hrvatsku. Njegovi odmetnici su likvidirani, a on se nalazi u zatvoru.
***
10. jul 1992.
PREŽIVIO SVE "TERAPIJE"
Sigurno se mnogi naši sugrađani sjećaju "limunada" serija tipa "Bolnica na kraju grada", "Klinika Švarcvald" ili filmova poput "Kome" u kojima su pojedini podmitljivi i pokvareni ljekari činili mnoga opaka djela i ubijali svoje pacijente. Teško da bi bilo kome od nas moglo pasti na pamet da bi se nešto takvo moglo dešavati i na javi. Nedavno raskrinkavanje doktora Sikore, koji je godinama, monstruoznim metodama, planski radio na smanjivanju nataliteta srpskog naroda, baca novo svjetlo na profesionalnu djelatnost nekih prijedorskih ljekara. Mnogi od nas ostaće zatečeni kada čuju da su i pojedini ljekari liječeni na, blago rečeno, čudan način.
Kardiologa, doktora Živka Dukića, prije više od mjesec dana zadesila je teška bolest od koje je toliko vremena, tokom svog radnog vijeka, liječio i izliječio veliki broj pacijenata. No, one večeri, 28. maja, kada je dr Dukića u porodičnom stanu zadesio infarkt, nije sve teklo onako kako nalaže liječnička etika. Njegov radni kolega, doktor Osman Mahmuljin, koji je to veče bio dežurni na koronarno odjeljenju gradske bolnice, dobrano je zaboravio riječi Hipokratove zakletve, pa je bolesnom dr Dukiću više odmogao nego pomogao. Naime, umjesto da odmah po dolasku dr Dukića, kod koga se na urađenom EKG snimku jasno vidio akutni infarkt, uradi onono što se obavezno činilo u takvim slučajevima, dr Mahmuljin povlači poteze koji bi sigurno začudili i najveće medicinske laike, a kamo li prisutno medicinsko osoblje.
Morfij, koga je u dovoljnim količinama bilo na koronarnom odjelu, nije stigao do bolesnog kardiologa, a negdje na putu do odjela "zagubio" se i kisik. Ono najneophodnije, što je dr Mahmuljin kao prvo morao da obezbijedi bolesnom kolegi, nije stiglo do njegove bolničke postelje. Dalja terapija, koju je tokom svoje dvoipočasovne agonije primao dr Dukić, potpuno je neshvatljiva. Umjesto da mu ubrza rad srca, dr Mahmuljin čini upravo suprotno, jer odlučuje da primjeni dvopostotni ksilokain koji dodatno snižava krvnni pritisak i to u količini od 800 miligrama što premašuje dozu od 750 miligrama potrebnu za puna 24 sata. I dok je frekvencija srca dr Dukića pala na skoro 40, dr Mahmuljin je ubijeđivao bolesnog kolegu, koji je i pored lošeg stanja i dalje bio pri svijesti, da je frekvencija čak 60.
Agonija doktora Živka Dukića trajala je od 21 do 23 i 30 kada je, u želji da pomogne bolesnom kolegi, na koronarni odjel stiga doktorica Radojka Elenkov, sadašnji direktor prijedorske bolnice, koja je najzaslužnija što je srce dr Dukića uspjelo izdržati. Ona je prekinula terapiju koju je do njenog dolaska dr Mahmuljin davao dr Dukiću, a novi medikamenti su u toku noći znatno popravili zdravstveno stanje bolesnog ljekara.
Zanimljivo je da je nakon dvoipočasovnog "bdijenja" nad dr Dukićem doktor Mahmuljin ostao u zgradi bolnice i naredna dva dana, iako je njegovo dežurstvo bilo isteklo i nije imao nikakvih radnih obaveza. Možda se odgovor može potražiti u riječima doktorice Elenkov, odnosno u zaključku koji se u ovom slučaju sam po sebi nameće: "Znamo šta se u tim momentima u našem gradu odigravalo i ko je eventualno trebao preuzeti vlast. Možda tu negdje mogu to da povežem."
***
17. jul 1992.
LAŽNO CVIJEČE HRVATSKOG NARODA
Teško da možete naći komadić ove zemlje krajiške, potkozarske i podgrmečke, bez groba i straišta srpskog. U prošlom ratu naprosto su nestajala sa lica zemlje srpska sela, a umjesto njih nicale masovne grobnice ubijene i zaklane djece, žena, muškaraca. Svakodnevno je ubijano na hiljade Srba i to na najsvirepiji način kome normalan čovjek teško da može naći motiv. Ustaše, potpomognute svojim muslimanskim sluganima, cvijećem svoga naroda, uz božji blagoslov, klali su djecu lakše nego što bi neko zgazio mrava, vadili oči, odsijecali ruke i noge, pekli žive ljude. I poslije svega toga došla je sloboda koja je počivala na zaboravu i oproštaju srpskog naroda. Godinama poslje rata iz mnogih srpskih sela nije otišao ni jedan regrut, niti se čula svatovska pjesma. U isto vrijeme zemlju, koja je nekad bila srpska, naseljavali su Muslimani i Hrvati, koji su pravili kuće, rađali djecu, ženili se i udavali. Od zločina koga su uradili pripadnici njihovog naroda ni traga, nt glasa. Zarad mira u kući o tome se moralo šutjeti, a da je bilo moguće, vjerovatno bi se zabranilo pamćenje i sjećanje na taj zločin, na grobove i jame.
U znak zahvalnosti za oproštenje grijeha pripadnici hrvatskog i muslimanskog naroda poslije pedeset godina ponavljaju istu stvar — ponovo hoće da unište Srbe – bukvatno, sve do jednoga. Muslimani ponovo rade isto, udružuju se sa Hrvatima protiv Srba. Ponovo prave istu grešku i ponovo nasjedaju na krilaticu „cvijeće hrvatskog naroda". Da li se radi o naivnosti toga naroda, da li se zaista toliko vjerovalo u vojnu pomoć iz inostranstva, da li je riječ o fanatizmu, ili ko zna čemu još tek teško je objasniti kako je muslimanski narod krenuo u takvu avanturu, koja će po svemu sudeći biti pogubna upravo za taj narod. Za razliku od Srba, koji ni u Hrvatskoj, a ni ovdje u Bosni, nisu imali nikakvog izbora : do izbora za život i smrt, Muslimani su imali i te kakvog izbora. Sve im je nuđeno, i cjelovita Bosna, i suverenost, i ravnopravnost, ali oni nisu htjeli u Jugoslaviju. Oni bi da cijelu Bosnu odnesu u miraz Tuđmanu, naravno bez Srba.
Srbi ponovo brane svoja ognjišta i svoju djecu. Uvučeni su u rat koji su po svaku cijenu nastojali izbjeći, ali ne i po cijenu koju su mu ponudili Tuđman i Izetbegovlć — da se odreknu svoje nacije i svoje vjere. Srbi će dobiti i ovaj rat, ali više neće opraštati ničije zločine i ponovljene greške.
***
24. jul 1992.
ČOVJEK SA DVA LICA
Prošle godine, negdje u ovo doba, bazen u Ljubiji je nakon dužeg vremena odzvanjao od vesele dječije graje i brojnih kupača koji su spas od vrućine tražili u hladnoj vodi renoviranog bazena. Tada su svi hvalili novog gazdu koji nije žalio para da otvori bazen, ali pored njega i svoj kiosk sa osvježavajućim pićem. Mnogi su stalno gledali u nebo i molili se da Sunce nikad ne zađe kako bi novi gazda što prije povratio svaki uloženi dinar. A, taj isti čovjek, već odavno, spremao je i naoružavao svoje džihad-ratnike. Malo nas je bilo koji to nismo znali, ili nismo vjerovali. Taj isti čovjek i njegova grupa napali su Prijedor kod mosta i hotela. Ni tada mnogi nisu vjerovali.
Ljubijci znaju o kome je riječ. Kemo Alagić zvani "Divljak" imao je sve. Njegov kafić u centru Ljubije bio je uvijek pun gostiju koji su gotovo mahnito udarali u poker aparat ispijajući pivo i konjak donoseći Kemi svakim danom sve više i više para za rat protiv nas. Taj isti gazda galantno je plaćao turu pića i sve okretao na šalu, a mi smo bili sretni što smo se ogrebali za jednu lozu i što je baš nama Kemo "Divljak" sugrađanin. A on, on je znao šta radi. Bio je siguran da će oni pobijediti. Biće novi gazda Ljubije. Zato je nesebično pomogao i doček dječije Nove godine i "zeleno-crnu" redutu Rukometnog kluba "Rudar". Svaki je potez bio višestruko isplativ. Računica je bila prosta, a znalo se i ko treba da plati ceh.
Ovoga puta nije prošlo. Valjda smo konačno nešto naučili.
*Zahvaljujemo se Udruženju Prijedorčanki "Izvor" koje nam je ljubazno ustupio arhivski materijal o pisanju "Kozarskog vjesnika".
**Kraj feljtona objavljujemo u subotu 19. januara.
(e-novine)
Add comment