Dosije: Ratni tekstovi “Kozarskog vjesnika” (2)

Vojska u Trnopolju hrani gladni narod

Priredili: Paulina Janusz i Dušan Komarčević

30. maja 1992. stotinjak slabo naoružanih muslimana koje je predvodio Hrvat Slavko Ećimović, pokušava da se sa leve obale Sane probije u centar Prijedora. Srpske vlasti se „odbranjuju“ s lakoćom, a inicdent iskorištavaju da unište preostali nesrpski život u Prijedoru. Istovremeno sa "arkanovcima" koji pale Stari grad, radi štamparija "Vjesnika" koja očajnički potez Ećimovića koristi kao dokaz dugogodišnjih priprema „muslimanskih ekstremista“. Nastavlja se kampanja vođena protiv uglednih Prijedorčana: ovaj put njene žrtve su doktor Osman Mahmuljun, optužen za pokušaj ubistva svog kolege, doktor Željko Sikora, koji navodno kastrira srpsku decu i sterilizujući srpske žene, vlasnik kafane “Gold” Nedžad Turković, te kafedžija iz Ljubije, Kemo Alagić. Posebno su interesantni "analitički" tekstovi u kojima nepoznati autor daje svoj osvrt na "pedesetogodišnje primirje" u Titovoj Jugoslaviji, u kojoj je "nebeski srpski narod othranio ustašku siročad" koja je sve vreme živela na "našim grbavim leđima" i spremala se za novi pokolj

5. jun 1992.

PAKLENI NAPAD NA PRIJEDOR

Neočekivano i suludo, kao što to kod fanatika već biva, muslimanski ekstremisti iz Prijedora, kojima diriguje Mirza Mujadžić, miljenik i povjerljivi čovjek Alije Izetbegovića, u subotu u 4 časa i 30 minuta napali su iz Starog grada zgradu Skupštine opštine, Stanicu milicije, hotel „Prijedor", „Elektroprijedor", radio-stanicu i još neke važne objekte u gradu. Napad je izvršen iz pravca Starog grada u koji su se tokom noći prebacili i gdje ih je sačekala veća grupa istomišljenika. Njihove akcije u gradu podržali su ranije naoružani i za takav napad pripremljeni ekstremisti iz samog grada koji nisu odoljeli pozivu džihada i džamahirije i ratnohuškačkim apelima Alije Izetbegovića koji je, očito, upravo u Bos. krajini riješio da žrtvuje, kao što je rekao, 500.000 pripadnika svog naroda da bi mogao biti suveren Bosne. Kako to „zbog Bosne vrijedi žrtvovati mir u Bosni", kao što je još prije više od godinu dana rekao Izetbegovic, vidjelo se upravo u Prijedoru gdje se višedecenijsko prijateljstvo Srba i Muslimana raspalo kao mjehur od sapunice, a na površinu izbili atavizmi i strašni duh revanšizma zatomljavan pet decenija.

Pripadnici zelenih beretki, njihovi jataci i domaći, te ubačeni pripadnici HOS-a i ZNG, koje je predvodio Slavko Ećimovlć, ubili su u subotu ujutro 16 pripadnika vojske i milicije Srpske Republike BiH, uspjeli zapaliti fotelje u predvorju hotela i rasporediti se sve do parka ispred zgrade opštine, SJB „Kozarskog vjesnika"… Poslije prvog šoka branioci grada su se pribrali i krenuli u obračun sa njima. Za kratko vrijeme oni su preuzeli inicijativu. Borbe su trajale sve do popodnevnih sati u rejonu Lukavice i Partizanske ulice gdje je izvršeno temeljito čišćenje i sklanjanje stanovništva iz zone ratnih dejstava, jer je u tim borbama stradao i jedan broj civila.

U poslijepodnevnim satima, tog 23. maja, borbe su nastavljene u Raškovcu i Starom gradu uz velika razaranja i gubitke napadača. Grad je poslije tog svog najdužeg dana utonuo u najneizvjesniju noć u kojoj je bilo sporadičnih snajperskth duela u kojima je još jedan vojnik ubijen, a jedan ranjen. Sutradan je nastavljena akcija oduzimanja nelegalno nabavljenog oružja. U Puharskoj je to preoteklo bez incidenata, ali ne i u Čejrecima gdje je neravnopravna borba trajala dva sata. Poslije toga okršaja više nije bilo i u ponedjeljak su vojska i milicija bez incidenata vršili pretres i oduzimanje oružja, a tako je bilo i u utorak i srijedu. Istovremeno, nastavljeno je stezanje obruča oko odbjeglih ekstremista u Kozari koji pokušavaju da se domognu Save i prebace u Hrvatsku.

***

KOZARAC ŽRTVOVALI PLANSKI

Boljeg svjedoka suludih vremena i suludih postupaka muslimanskih ekstremista na ovim prostorima od žive riječi stanovnika nastradalih područja nema. Ljudi, običnih, malih, čiji je ideal bio dovoljna količina životnih namirnica i krov nad glavom. Ljudi, koji se nisu pitali ni u jednom vremenu ni za šta, pa tako ni sada. Ljudi, koji su i sada zadovoljni što su izvukli živu glavu.

Nakon borbi za oslobođenje Kozarca, nekoliko hiljada žena, djece, ali i muškaraca, prihvaćeno je u mjesnoj školi u Trnopolju. Slika je to koja dovoljno, samo. za sebe, govori o stradanju i ljudskoj patnji, ali i ljudskoj gluposti. Slika je to koja govori koliko smo mi Balkanci prost, glup i povodljiv narod. Koja govori o budućnosti koju su nam namjenili „bjelosvjetski" moćnici.

Svi s kojima smo razgovarali slažu se u tri bitne stvari. Prva i čini se najvažnija je da se dio Kozarca, mislimo na dio njegovog stanovništva, ali i one koji su u Kozarcu došli sa strane, već duže vrijeme priprema za rat. Čekao se samo mig velikog „vođe". Potvrđuje to i pronađeni bunkeri, zemunice i ostave sanitetskog i ostalog materijala. Potvrđuje to i suludi otpor jednog dijela ekstremista, koji se još uvijek ne predaju.

Druga bitna postavka oko koje nema spora ni u pričama izbjeglih stanovnika Kozarca, Kozaruše i Kamičana je pokušaj jednog dijela radnika Stanice javne bezbjednosti iz Kozarca da ubijede te ekstremiste u suludosti njihove ideje, koja je na žalost ostala neuslišena. Treća činjenica koju na žalost ne žele uvidjeti ni Evropljani, ni neki ljudi sa ovih prokletih balkanskih prostora, jeste da sve te nesretne i gladne ljude hrani, čuva i pomaže Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Potvrđuju to riječi Sabihe Zulić-lslamović, akušerke iz Kozarca, Muhameda Zubera, Bahte Vlašića, Muhameda Zuberija i mnogih drugih.

***

SADA JE SVE JASNO

Poslije događaja od subote vrijeme istine nije više na pragu. Sada je konačno sve jasno o pripremama za sukob sa vojskom. Sada se sve zna o genocidu koji je ponovo pripremljen srpskom narodu. Zaklinjanja iza mirotvorstva pala su poslije jučerašnje predstave, a iza njenih kulisa ostali su mrtvi branioci ovog grada, očevi i sinovi koji su istorijska predanja slušali od svojih djedova misleći da su priče sastavni dio palanačkog života i filozofije ognjišta.

Stvarnost je u subotu demantovala čak i ono pred čim smo kao djeca stajali u nevjerici. Žestina sukoba najbolje je svjedočanstvo o karakteru mirotvorstva koje je posljednjih dana stizalo iz nekih mjesnih zajednica naseljenih preteženo muslimanskim stanovništvom. I pored stalnih ubjeđlvanja o tome kako sukoba neće biti, kako u sopstvenlm sredinama nema „mudžahedina", ustašoidni jurišnici juče su od grada napravili pakao. Ko je pred novim vlastima pregovarao u njihovo ime, u čije ime su pregovarali mirotvorci? Čini se da taktika muslimansklh pregovarača ne odudara od tradicije duhovnog oca Alije izetbegovića. Tu riječ, a ni potpis, ništa ne znače. Istorijska prevrtljivost dokazana je na djelu na najgori mogući način. Granica povjerenja juče je prešla granicu života i biće potrebno dosta vremena da se bilo kakvo povjerenje povrati. Srbi su juče ponavljali lekciju sa početka prošlog rata.

Srpski narod će zapamtiti i ovu lekciju. Majke ispod Kozare opet vežu crne marame. Sada je ipak drugačije. Srpski borci prihvatili su juče, poslije upada ustaša u grad, borbu prsa u prsa. Nije bilo dvoumljenja, vojni obrasci padali su u vodu. Iza svakog prozora provirivala su dva mala oka i sjećala se priča djedova o onome što se događalo 1941. godine. U istoriji ljudskih beščašća valjda nema sličnih primjera. Srbi ovog puta nisu krenuli prema Kozari — u zbjegove. Bitka koja se odigrala na ulicama grada nije pokolebala borce Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Psi rata nisu mogli proći. Životima očeva i sinova plaćeni su životi djece. Zbog toga što su nama podarili neka im je vječna slava i hvala.

***

TRAPEZ BOSANSKE ANTIISTORIJE

Istorija će neminovno zabilježiti mnoštvo apsurda sa kojim smo se suočili u vremenu sadašnjem. Neshvatljiva će biti, iako objašnjiva, antiistorija kojoj se suprotstavljamo. Kao da ništa nismo naučili iz onoga što je bilo. Kao da je Orvel u tajnom dosluhu sa crnim đavolom izdiktirao stvarnost koju živimo.

Kako su nas mogli natjerati da za predsjednika države, prvo, biramo biramo onog Drnovšeka, koji niti jedanput, iz predsjedničke fotelje, ne progovori jezikom kojim govori preko dvije trećine Jugoslovena? Kako smo mogli učiniti još goru stvar – za šefa države izabrati Mesića koji je u svojoj "umnoj" besjedi izjavio da će srušiti državu. I za divno čudo, odlazeći, opet je "pametno" ustvrdio da je izvršio zadatak. Naravno to je samo sluga podnosio izvješće onim gospodarima iz inkvizitorske Evrope. Kako smo mogli i smjeli za članove "šefa države", birati brkatog Tupurkovskog koji se kitio doktorskom titulom (vjerovatno iz košarke) ili onog našeg bokca Bogića bez ijednog pršljena u kanalu gdje bi trebalo da bude ljudska kičma?

Ili, kako smo pristali na sve druge robijaše u ovoj čudesnoj simbiozi aktuelne vlasti neistorične, suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine? Sve je jasno, ali neshvatljivo.

U bosanskoj antiistoriji, ovog trenutka, "časno" mjesto zauzimaće i tifusi kao što su uplakani Pelivan (tako mnoge podsjeća na onog našeg Piljka), te delija-Mustafić, a Jerko Doko je poslastica za sve one koji svoj život hrane glupošću. I sad vi zamislite ministre koji su zaduženi za unutrašnji red i mir, odbranu zemlje, koji primaju plaće sa mršave i bolesne bosanske grbače samo zato da bi radili protiv te iste Bosne, protiv reda i mira, protiv slobode, ljudskog dostojanstva i ljudskih života. Možete li zamisliti sliku slatkog razvučenog smijeha onog novog evropskog KGB-a: Kola – Genšera – Bruka. Ruski KGB bio je nevino djetešce.

Pa i mi u prijedorskoj opštini imali smo iste hibride. Legendarni Medunjani, nastavnik fizike bez spreme i škole za svoj posao, kako kaže narod, dobio je moralnu podobnost za poslove odbrane od ministra Doke. Još je smješniji slučaj hitne saglasnosti istog ministra koji je samo za jedan dan podario saglasnost za Matu Tadića, koga je "sasma sigurno" predložio predsjednik Skupštine opštine za pomoćnika Medunjaniju. A taj stručnjak za vojne poslove Mate Tadić samo je lažni profesor hemije koji već dvadeset godina patentira neki bijesni automobil od drveta i željeza koji je vjerojatno i sada u fazi Matinih skica. Zapravo, Mate Tadić je naš sugrađanin iz Gornjeg Volara, rođen 3.2.1940. godine, koji zna hemiju koliko i vojnu nauku. Ali sigurno je to da je kažnjavan sa osam mjeseci zatvora, od Okružnog suda u Sisku. U presudi od 12.4.1972. godine, pod brojem K59/72, piše da je osuđen u skladu sa krivičnim djelom iz člana 118, stav 1 Krivičnog zakonika (neprijateljska propaganda) i članu 174 KZ. Radi se o krivičnom djelu počinjenom u vrijeme takozvanog hrvatskog maspoka.

Sigurno je i to da je Mate Tadić, glede svojih ciljeva i glede prevelike ljubavi prema drugim narodima, od 1978. do 1981. godine izučavao u njemačkoj pravila te "ljubavi", jer mu je ona omogućila da uđe u uže rukovodstvo HDZ iz Prijedora.

Taj nesuđeni vojni doministar prijedorske odbrane bio je ovih mjeseci nazočan naročito u mirovnim pokretima i na mirovnim forumima, skupa sa mnogim "mirotvorcima" kao što su razni doktori, novinari, socijalni radnici i drugi. Mnogi iz ovih mirovnih foruma bili su glavni "sakupljači perja" u ilegalnom naoružavanju "mirovne lige" u Prijedoru pod rukovodstvom humaniste i operativca doktora Mujadžića.

I zamislite kako bi bilo lijepo da smo se mogli podičiti osobom profila Mate Tadića na radnom mjestu vojnog stručnjaka i eksperta za odbranu naše opštine. Mate koga je tražio profesor Čehajić, a ministar Jerko odmah, samo za toliko vremena koliko je potrebno da se potpiše i vrati telefaks, vjerovatno je ovih tragičnih dana bio u funkciji "mirovnog pokreta" koji nam je hrlio u susret s one strane Sane. Ova epizoda sa dotičnim Matom samo je sitnica prema svim drugim umnim potezima kadrovske politike bivše vlasti i stvaranju državne strukture na našem području.

A ona evropska troglava aždaja, evropski KGB Kol – Genšer – Bruk, smiju li se smiju i traže li traže "mirna rješenja" jugoslovenske krize.

***

19. jun 1992.

KAKO SE KALIO "DŽIHAD" U KOZARCU

Fotografiju koju objavljujemo u ovom broju "Kozarskog vjesnika", pronašli su borci Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine prilikom sukoba u Kozarcu. Na fotografiji je jedna od "tajnih večera" čuvenog velikokladuškog "Babe", Fikreta Abdića, sa dijelom rukovodilaca Stranke demokratske akcije. Skupili se sljedbenici velikog imama kako bi skrojili novi politički okvir za Srbe.

Posebno zanimljiv lik sa brkovima, u stvari, više bezlični Nedžad Turković, vlasnik kafane "Gold", koja je trebala postati pozadinska baza "zelenih beretki". Nekadašnji kapetan JNA postao je kapetan "zelenih beretki" komandujući jedinicama koje su trebale krenuti u pokolj Srba. Svi su komentari suvišni kad se čovjek okrene protiv armije koja mu je dala skoro sve. Konvertiti su ostali dosljedni svojoj duhovnoj dimenziji i kroz ovaj lik.

***

DUGOGODIŠNJE PRIPREME ZA OBRAČUN SA VOJSKOM

Muslimanski fundamentalisti dugo su i temeljito pripremali Džihad. Poslije višegodišnjih priprema, prvenstveno prilikom vjerskih manifestacija, početkom septembra prošle godine započele su vojne pripreme. Tada su u pojedinim selima mjesnih zajednica Kozarac, Kozaruša i Kevljani, formirani ratni štabovi, a formiranje jedinica organizovano je na teritorijalnom principu. O obimnosti priprema najbolje svjedoče dokumenti i materijali pronađeni prilikom zarobljavanja dijela ekstremista, a posebno dokumentacija do koje su vojni organi došli poslije pada glavnog štaba "zelenih beretki" u zaseoku Bešići.

U dokumnetima i materijalima navedeni su sastavi pojedinih jedinica i njihovo naoružanje. Posebna priča je ovaj Štab. Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine zatekla je u njemu brojne karte ovog područja sa oznakama TO BIH, sa rasporedom snaga zelenih beretki i vojske, sa naznačenim pravcima napada pojedinih jedinica i drugim pojedinostima koje zorno ilustruju kako je Kozarac pripreman za bastion muslimanskih fundamentalista. U toj su mjesnoj zajednici njeni čelnici zamislili obimnu ratnu igru, samo što projekat ludila nekako izgleda nisu mogli prilagoditi činjenici da je Vojsci dosta sarajevskih igara. U Kozarcu je postojala ratna bolnica sa velikom količinom lijekova pokradenih iz prijedorske bolnice i iz domova zdravlja. Kupovali su ih dakako i Srbi izdvajajući u fondove za zdravstvo. Kafana "Gold" je bila centar pozadine ratnih zbivanja, a uz sve pojedinosti došlo se i do podatka o dogovorima za likvidaciju Srba, posebno članova SDS-a.

O obimnosti priprema dovoljno govore i skloništa iskopana na dubini od desetak metara u nekim dijelovima Kozaca i Kozaruše.

Iznesene činjenice samo su dio mozaika koji se na kraju borbe trebao pretvoriti u zastavu sa zvijezdom i polumjesecom. Sva ubjeđivanja srpskih vlasti da taj čin neće proći nisu prošla, ali, srećom, lekcije iz istorije Srbi su dobro naučili.

***

KUMA-TITINI "MIR" I "BLAGOSTANJE"

Lomovi se dešavaju danas svugdje, i u svijetu i kod nas. Valjda je to društvena i istorijska zakonitost da se svijet i život, nezavisno od takozvanih "subjektivnih snaga", pročišćavaju i humanizuju sami od sebe. Ali i to se dešava u toj večitoj borbi suprotnosti, jer samo iz te borbe boljeg i lošijeg izvire ona neophodna životna i istorijska energija za stvaranje nečeg novog.

Skoro će pedeset godina kako traje "primirje" u ratu jugoslovenskih suprotnosti. Taj mir na štetu onog naprednijeg i boljeg bio je nametnut "odozgo", iz podzemlja tito-istorijske vrhuške, čiji su članovi decenijama odabirani i probirani po najstrožim kriterijumima i pravilima katoličke mafije. Svako iskakanje kuma-Tito je sankcionisano-političkom ili fizičkom likvidacijom. Jer, trebalo je spasiti, podići i ojačati klero-fašističke snage za novi krstaški rat protiv nebeskog srpskog naroda. Ovo vrijeme pokazuje koliko su samo bile opsežne, dobro planirane, dosljedno provođene sve pripreme za ovo što nam se danas događa. Srpski narod othranio je ustašku siročad skupa sa svojom siročadi. Sada je tek jasno zašto je kuma-Tito kumovao svim Šiptarima i Muslimanima koji su imali desetoro i više djece, propisao im je dječije dodatke. Tako smo u ovom pedesetogodišnjem "primiriju" othranili, moglo bi se reći ugojili vlastite neprijatelje. I podobro smo "uspjeli" u tome: nova država koju čak priznaju Ujedinjeni narodi, napravljena je u krevetu, u mraku zaostalosti, primitivizma, lijenosti, ali sa jasnim snom o srednjovjekovnoj državi u kojoj bi i naše sestre i nevjeste morale proći kroz haremske ložnice. Kako smo samo bili gluvi na ono – rodilo se, ima svoju "nafaku", bog će njega sačuvati. Ta "nafaka" išla je sa naših grbavih leđa, srpski narod je bio taj bog koji je sve sačuvao i othranio. Sebi za nevolju.

To "primirje" i pedesetogodišnje "blagostanje" bio je samo bezdušni, prljavi, podzemni rat sa srpskim narodom koji je samo dva puta stvarao "zajedničku" državu. No, ni taj "mir", ni to "Titino blagostanje" nisu mogli vječno trajati. Ima društvenih mijena koje ne dolaze "odozgo". Ove mijene se dešavaju i dolaze kao i sve ostale prirodne pojave: kiše, zemljotresi, suše, rodne – nerodne godine, poplave. Dakle, neke promjene ne mogu se spriječiti, zaustaviti ih da ne dođu. One se mogu, eventualno, usporavati, ali to ih ne može zaustaviti.

Takva nezaustavljiva promjena desila se i u svijesti srpskog naroda. Nakon vjekovnih borbi, nakon nekoliko genocida, nakon ponovnih prevara slovneske braće – srpski narod mora ponovo iz početka: mora stvarati svoju državu. Srpski narod, kao čudesna ptica Feniks, oslobodio je spuštena krila svoje svijesti za novi uzlet. U tom ponovnom dizanju iz pepela, spontano, kao reakcija na narasle preteće nacionalizme lažne braće, rodila se i Srpska demokratska stranka. Nju nisu stvarali lideri, političari velikog kalibra. Ovu stranku stvarao je narod. To je spontano samorođenje. To je i najbolji put za nastajanje i jačanje jedne nove političke snage. Snagu toj stranci upravo daje narod. To je dobro, ali pod uslovom da ta stranka vraća narodu otvaranjem istorijskih perspektiva i stvaranjem mogućnosti za spašavanje iz pedesetogodišnjeg "mira i blagostanja" sa zlom braćom, primljenom iz redova pobijeđenog neprijatelja u gotovu državu. Ova stranka sad ima, konačno, ciljeve koji su u vlastitom interesu: svoja država, svoja sloboda i mir, život koji neće biti nametnuto blagostanje. To Srpska demokratska stranka može i mora to ostvariti i sa svojim narodom dovesti do kraja borbu za svoju državu.

***

26. jun 1992.

DOKTOR MONSTRUM

Učitelj, svestenik i doktor oduvijek su na ovim našim prostorima bili naročito poštovani ljudi. Doktor posebno. Kad kažeš doktor, odmah pomisliš na Izuzetnog Čovjeka, koji je svoj život posvetio bolesnim ljudima bez obzira ko su, koje su boje, nacije ili vjere. Ali, nisu svi takvi. Ima i onih kojima je bijeli mantil poslužio kao maska za nešto što nema nikakve veze sa liječničkom, ni bilo kojom drugom etikom — za zločin.

I ovdje među nama bilo je takvih. Uhapšen je jedan doktor koji je na saslušanju bez griže savjesti i bez stida priznao svoj zločin žaleći jedino što je kasno počeo. A to što je radio vlše je od zločina. On je vršio kastraciju tek rođenih muških beba od roditelja Srba, izazivao pobačaje i sterilizaciju žena srpske nacionalnosti.

Postoji li dostojna kazna za takav zločin, koji svakog normalnog navodi na gnušanje i gađenje? Teče li venama tog čovjeka krv ili otrov? Ima li uopšte kraja ljudskom bezumlju, koje ne ostavlja po strani čak ni tu bespomoćnu, tek rođenu dječicu? Njegova crkva oprostiće taj zločin, dovoljno je da klekne pred ispovjedaonicu.

***

DEVIZNE TRANSAKCIJE MIRZE MUJADŽIČA

Klupko vjerske zavjere polako se odmotava. Izjave učesnika oružane pobune na teritoriji Srpske Republike Bosne i Hercegovine, govore o dugotrajnim pripremama za obračun sa srpskim narodom i vojskom. Pravo je čudo kako su pojedini profiteri gurnuli cijeli jedan narod u sunovrat i kako taj isti narod nije imao istorijske hrabrosti da se otarasi tutorstva neodgovornih političara i svakovrsnih profitera koji su na paralaži o muslimanskoj državi zaradili "debele pare" i onda se sklonili u savezničke države Sloveniju i Hrvatsku ne ostavljajući na miru ni tamošnje Muslimane. Brojni primjeri govore o tome kako je hranjena mržnja prema srpskom narodu i kako se istovremeno manipulisalo narodom.

Mirza Mujadžić je izmjeđu ostalih vrlina imao jako izražen osjećaj za devizne transakcije. Brojne priče o mahinacijima njegove klike još nisu potvrđene, ali već sada se zna da je gospodin Mujadžić bio jedini čovjek u rukovodstvu SDA koji je imao ključeve kasa u kojima su se čuvali prilozi Muslimana iz zapadnih zemalja. Ljubav prema devizama pojačana je tvrdnjama iznošenim na stanicama kako nema rata bez para, pričama o izdajstvu onih koji se nisu željeli osloboditi mukom stečenih deviza zbog Mujadžićevog političkog licemjerstva i priče o budućoj islamskoj zemlji. Polako se otkrivaju i kanali ilegalnog naoružavanja Muslimana na ovom području. Oružje je, prema onome što se sada zna, dolazilo iz inostranstva, Hrvatske, Slovenije, ali i iz gradova u Bosni i Hercegovini gdje je SDA bila jaka. Zanimljivo je, na primjer, da dio naoružanja pronađen u Kozarcu potiče iz SUP Trešnjevka u Zagrebu. Tamošnji šef, brat poznatog prijedorskog hirurga Bore Grublješića, bio je revnostan u naoružavanju Muslimana. Brat Boro napustio je Prijedor ubrzo po početku ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Elvedin Rizvan, vlasnik kafane "Bosna", bio je jedan od organizatora naoružavanja, a uz njega taj su posao obavljala i brojna druga lica, među kojima i hodže. Preko Prijedora odlazilo je i naoružanje za Sanski Most, a u tom poslu posebno značajnu ulogu imao je Bakir Hrnić.

Posebna priča i ratna poslastica SDA bile su otmice i planirano ubijanje Srba. Zna se da su u toku priprema za napad na Prijedor bile planirane brojne otmice. Na meti su bili političari iz SDS-a, pa čak i njihova djeca, te neki prijedorski direktori. Za taj su posao u SDA odabrali posebno hrabre kao da za otmicu djece treba nešto više hrabrosti. Zagrebačka škola ostavila je očito duboke korijene i u muslimanskim paravojnim formacijama. Pokolji su onaj najteži dio cijele priče. Stanovnici srpskih sela Balte, Radivojci i Čorići trebali su biti zbrisani sa lica zemlje prilikom napada na Prijedor. Koliko bi zaista Srba zadesila takva sudbina?

***

NAROD IM OKRENUO LEčA

Iako se preko mas medija kao što su HINA, HTV, TVBIH i još nekih radio-stanica hvale uspjesi muslimansko-hrvatskih bojovnika u Bos. krajini, naročito u Prijedoru – poraz zelenih beretki i "ljiljana" ipak se ne može sakriti. Čak i kada bi uspio da se izvuče iz okruženja srpske vojske i milicije Mirza Mujadžić, ekstremni lider SDA i miljenik Alije Izetbegovića, imao bi grdnih problema da objasni svome šefu i idejnom ocu totalni poraz i nesuvislost borbe Srba i Muslimana na ovim prostorima.

To su uvidjeli čak i njegovi najbliži saradnici i rođaci, kao što su braća Crnkić, (inače njegovi ujaci i najbliži saradnici) koji su se predali organima vlasti, a na isti način ponijeli su se i mještani Čarakova gdje je Mujadžić jedno vrijeme imao utočište. Oni su se na brzinu otarasili njegovog automobila koji mu je Alija Izetbegović poklonio kao nagradu za javno ispoljavanu mržnju prema srpskom narodu. Skupoceni "golf" gurnut je u rijeku Sanu, a poznati mesar iz Čarakova donio je u SJB Mujadžićevu putnu torbu sa spakovanim pasošima, vizama i ostalim potrebnim stvarima za put preko granice. U međuvremenu su pronađeni i vrlo važni dokumenti i zapisnici o radu tvrdog jezgra SDA tako da je politika ove stranke potpuno raskrinkana i otkriveno svo licemjerstvo ljudi koji su uvijek imali dva stava – jedan za javnost, drugi za Aliju i sebe.

Mujadžić je sada u mišijoj rupi, ali bez velikih šansi da ikad više na ovim prostorima glumi diriguje muslimanskim narodom i priprema ga za rat sa Srbima. Takvu šansu sasvim sigurno više neće imati ni izvjesni Azur Jakupović, vlasnik kafića "Marlboro" iz Kozarca, koji nije imao milosti ni za one Muslimane koji nisu željeli da se bore za džihad-državu i koji su željeli da u miru žive sa svojim komšijama. Za takve, pa čak i za one koji su se u međuvremenu pokajali i koje je strah učinio kukavicama – ovaj nemilosrdni kafedžija i fundamentalista imao je samo jedno rješenje – metak. Na svu sreću, uhvaćen je u blizini Bosnaske Gradiške sa svojim kuririma i devetoricom saboraca u pokušaju da preko Kozare pobjegne u Hrvatsku. Njegovi odmetnici su likvidirani, a on se nalazi u zatvoru.

***

10. jul 1992.

PREŽIVIO SVE "TERAPIJE"

Sigurno se mnogi naši sugrađani sjećaju "limunada" serija tipa "Bolnica na kraju grada", "Klinika Švarcvald" ili filmova poput "Kome" u kojima su pojedini podmitljivi i pokvareni ljekari činili mnoga opaka djela i ubijali svoje pacijente. Teško da bi bilo kome od nas moglo pasti na pamet da bi se nešto takvo moglo dešavati i na javi. Nedavno raskrinkavanje doktora Sikore, koji je godinama, monstruoznim metodama, planski radio na smanjivanju nataliteta srpskog naroda, baca novo svjetlo na profesionalnu djelatnost nekih prijedorskih ljekara. Mnogi od nas ostaće zatečeni kada čuju da su i pojedini ljekari liječeni na, blago rečeno, čudan način.

Kardiologa, doktora Živka Dukića, prije više od mjesec dana zadesila je teška bolest od koje je toliko vremena, tokom svog radnog vijeka, liječio i izliječio veliki broj pacijenata. No, one večeri, 28. maja, kada je dr Dukića u porodičnom stanu zadesio infarkt, nije sve teklo onako kako nalaže liječnička etika. Njegov radni kolega, doktor Osman Mahmuljin, koji je to veče bio dežurni na koronarno odjeljenju gradske bolnice, dobrano je zaboravio riječi Hipokratove zakletve, pa je bolesnom dr Dukiću više odmogao nego pomogao. Naime, umjesto da odmah po dolasku dr Dukića, kod koga se na urađenom EKG snimku jasno vidio akutni infarkt, uradi onono što se obavezno činilo u takvim slučajevima, dr Mahmuljin povlači poteze koji bi sigurno začudili i najveće medicinske laike, a kamo li prisutno medicinsko osoblje.

Morfij, koga je u dovoljnim količinama bilo na koronarnom odjelu, nije stigao do bolesnog kardiologa, a negdje na putu do odjela "zagubio" se i kisik. Ono najneophodnije, što je dr Mahmuljin kao prvo morao da obezbijedi bolesnom kolegi, nije stiglo do njegove bolničke postelje. Dalja terapija, koju je tokom svoje dvoipočasovne agonije primao dr Dukić, potpuno je neshvatljiva. Umjesto da mu ubrza rad srca, dr Mahmuljin čini upravo suprotno, jer odlučuje da primjeni dvopostotni ksilokain koji dodatno snižava krvnni pritisak i to u količini od 800 miligrama što premašuje dozu od 750 miligrama potrebnu za puna 24 sata. I dok je frekvencija srca dr Dukića pala na skoro 40, dr Mahmuljin je ubijeđivao bolesnog kolegu, koji je i pored lošeg stanja i dalje bio pri svijesti, da je frekvencija čak 60.

Agonija doktora Živka Dukića trajala je od 21 do 23 i 30 kada je, u želji da pomogne bolesnom kolegi, na koronarni odjel stiga doktorica Radojka Elenkov, sadašnji direktor prijedorske bolnice, koja je najzaslužnija što je srce dr Dukića uspjelo izdržati. Ona je prekinula terapiju koju je do njenog dolaska dr Mahmuljin davao dr Dukiću, a novi medikamenti su u toku noći znatno popravili zdravstveno stanje bolesnog ljekara.

Zanimljivo je da je nakon dvoipočasovnog "bdijenja" nad dr Dukićem doktor Mahmuljin ostao u zgradi bolnice i naredna dva dana, iako je njegovo dežurstvo bilo isteklo i nije imao nikakvih radnih obaveza. Možda se odgovor može potražiti u riječima doktorice Elenkov, odnosno u zaključku koji se u ovom slučaju sam po sebi nameće: "Znamo šta se u tim momentima u našem gradu odigravalo i ko je eventualno trebao preuzeti vlast. Možda tu negdje mogu to da povežem."

***

17. jul 1992.

LAŽNO CVIJEČE HRVATSKOG NARODA

Teško da možete naći komadić ove zemlje krajiške, potkozarske i podgrmečke, bez groba i straišta srpskog. U prošlom ratu naprosto su nestajala sa lica zemlje srpska sela, a umjesto njih nicale masovne grobnice ubijene i zaklane djece, žena, muškaraca. Svakodnevno je ubijano na hiljade Srba i to na najsvirepiji način kome normalan čovjek teško da može naći motiv. Ustaše, potpomognute svojim muslimanskim sluganima, cvijećem svoga naroda, uz božji blagoslov, klali su djecu lakše nego što bi neko zgazio mrava, vadili oči, odsijecali ruke i noge, pekli žive ljude. I poslije svega toga došla je sloboda koja je počivala na zaboravu i oproštaju srpskog naroda. Godinama poslje rata iz mnogih srpskih sela nije otišao ni jedan regrut, niti se čula svatovska pjesma. U isto vrijeme zemlju, koja je nekad bila srpska, naseljavali su Muslimani i Hrvati, koji su pravili kuće, rađali djecu, ženili se i udavali. Od zločina koga su uradili pripadnici njihovog naroda ni traga, nt glasa. Zarad mira u kući o tome se moralo šutjeti, a da je bilo moguće, vjerovatno bi se zabranilo pamćenje i sjećanje na taj zločin, na grobove i jame.

U znak zahvalnosti za oproštenje grijeha pripadnici hrvatskog i muslimanskog naroda poslije pedeset godina ponavljaju istu stvar — ponovo hoće da unište Srbe – bukvatno, sve do jednoga. Muslimani ponovo rade isto, udružuju se sa Hrvatima protiv Srba. Ponovo prave istu grešku i ponovo nasjedaju na krilaticu „cvijeće hrvatskog naroda". Da li se radi o naivnosti toga naroda, da li se zaista toliko vjerovalo u vojnu pomoć iz inostranstva, da li je riječ o fanatizmu, ili ko zna čemu još tek teško je objasniti kako je muslimanski narod krenuo u takvu avanturu, koja će po svemu sudeći biti pogubna upravo za taj narod. Za razliku od Srba, koji ni u Hrvatskoj, a ni ovdje u Bosni, nisu imali nikakvog izbora : do izbora za život i smrt, Muslimani su imali i te kakvog izbora. Sve im je nuđeno, i cjelovita Bosna, i suverenost, i ravnopravnost, ali oni nisu htjeli u Jugoslaviju. Oni bi da cijelu Bosnu odnesu u miraz Tuđmanu, naravno bez Srba.

Srbi ponovo brane svoja ognjišta i svoju djecu. Uvučeni su u rat koji su po svaku cijenu nastojali izbjeći, ali ne i po cijenu koju su mu ponudili Tuđman i Izetbegovlć — da se odreknu svoje nacije i svoje vjere. Srbi će dobiti i ovaj rat, ali više neće opraštati ničije zločine i ponovljene greške.

***

24. jul 1992.

ČOVJEK SA DVA LICA

Prošle godine, negdje u ovo doba, bazen u Ljubiji je nakon dužeg vremena odzvanjao od vesele dječije graje i brojnih kupača koji su spas od vrućine tražili u hladnoj vodi renoviranog bazena. Tada su svi hvalili novog gazdu koji nije žalio para da otvori bazen, ali pored njega i svoj kiosk sa osvježavajućim pićem. Mnogi su stalno gledali u nebo i molili se da Sunce nikad ne zađe kako bi novi gazda što prije povratio svaki uloženi dinar. A, taj isti čovjek, već odavno, spremao je i naoružavao svoje džihad-ratnike. Malo nas je bilo koji to nismo znali, ili nismo vjerovali. Taj isti čovjek i njegova grupa napali su Prijedor kod mosta i hotela. Ni tada mnogi nisu vjerovali.

Ljubijci znaju o kome je riječ. Kemo Alagić zvani "Divljak" imao je sve. Njegov kafić u centru Ljubije bio je uvijek pun gostiju koji su gotovo mahnito udarali u poker aparat ispijajući pivo i konjak donoseći Kemi svakim danom sve više i više para za rat protiv nas. Taj isti gazda galantno je plaćao turu pića i sve okretao na šalu, a mi smo bili sretni što smo se ogrebali za jednu lozu i što je baš nama Kemo "Divljak" sugrađanin. A on, on je znao šta radi. Bio je siguran da će oni pobijediti. Biće novi gazda Ljubije. Zato je nesebično pomogao i doček dječije Nove godine i "zeleno-crnu" redutu Rukometnog kluba "Rudar". Svaki je potez bio višestruko isplativ. Računica je bila prosta, a znalo se i ko treba da plati ceh.

Ovoga puta nije prošlo. Valjda smo konačno nešto naučili.

*Zahvaljujemo se Udruženju Prijedorčanki "Izvor" koje nam je ljubazno ustupio arhivski materijal o pisanju "Kozarskog vjesnika".

**Kraj feljtona objavljujemo u subotu 19. januara.

(e-novine)

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.