svabo
Miroljubivi Srbi ratuju u samoodbrani
Priredili: Paulina Janusz i Dušan Komarčević
Prvo ratno izdanje “Kozarskog vjesnika” izlazi 29. maja 1992, a sve članke u njemu potpisuje opštinski Sekretarijat za informisanje. Određenih smernica iz ovog broja redakcija će se pridržavati tokom celog rata. Muslimanima će pripasti uloga agresora, koji su se već odavno pripremali za obračun sa Srbima vazda privrženih miru, dok "muslimanski ekstremisti" tokom svojih napada ne štede ni sopstveni narod koji proganjanju, ubijaju pa čak i uništavaju njegovu imovinu. Takođe, "Vjesnik" počnje obračun sa uglednim ličnostima bošnjačke nacionalnosti, aktivnim u prijedorskom javnom životu. Prvi na red dolaze Muhamed Čehajić, predsednik Skupštine opštine, tada već zatočenik u Omarskoj, te dr. Mirza Mujadžić, predsednik prijedorskog SDA. Mada mučenja u logorskom užasu niko od zatvorenika nije uspeo izbeći, za one, koje je "Vjesnik" direktno pominjao rezervisan je bio posebno okrutan tretman
29. maj 1992.
SVE JE POČELO UBISTVOM DVOJICE VOJNIKA
Dobro čuvan mir u Prijedoru narušen je u petak 22. maja ove godine oko 19 časova kada je na putu prema Hambarinama Aziz Ališković sa svojom paravojnom formacijom prvo zaustavio, potom razoružao, a onda otvorio vatru na vozilo u kojem su se nalazila četiri pripadnika vojske Srpske republike BiH i dva civila. Na licu mjesta poginuli su Radovan Milojica i Rade Lukić, dok su Siniša Mijatović i Rade Milojica teže, a Nedeljko Antunović i Milenko Lulić lakše ranjeni.
Potom je Krizni štab opštine Prijedor tražio od Mjesne zajednice Hambarine (područje gdje su se skrivale ubice i napadači) da iste izruči do subote, 23. maja do 12 časova. Pošto niko od predstavnika ovog područja nije čak ni kontaktirao sa Kriznim štabom, a primjećeni su pregrupisavanje i borbena dejstva tamošnjih paravojnih formacija, vojska Srpske republike BiH nešto poslije 12 časova otpočela je artiljerijski napad na ovo područje.
Istog dana, nešto prije 15 časova, Krizni štab opštine Prijedor putem Radio Prijedora saopštio je javnosti da je stavio van snage raniju svoju odluku o predaji nelegalno stečenog naoružanja i vojne opreme do 27. maja i istovremeno odlučio da se sve nelegalno oružje mora predati u Kasarnu "Žarko Zgonjanin" istog dana od 18 sati. Tako je krenula akcija vraćanja nelegalno pribavljenog naoružanja iz nekoliko muslimanskih naselja, ali je prikupljeno svega 500 cijevi, uglavnom oružja bivše TO. Oružje su, međutim, odbili vratiti mještani bivše opštine Kozarac i još nekih okolnih sela, a potom su njihovi ekstremisti u nedjelju, 24. maja nešto poslije 14 časova, napali vojnu kolonu koja je krenula da odblokira magistralni put Prijedor-Banjluka na ovom dijelu.
Vojska je napadnuta u mjestu Kamičani i tek tada, a naročito poslije uzvraćenog napada vidjelo se koliko je Krizni štab bio u pravu kad je tražio da se razoružaju paravojne formacije, jer pokazalo se da zelene beretke raspolažu, ne samo velikom količinom raznovrsnog pešadijskog, več i teškog artiljerijskog naoružanja i da su se dugo i temeljito pripremali za rat.
U noći izmjeđu nedjelje i ponedjeljka oko dva sata izvršen je oružani napad na kasarnu "Žarko Zgonjanin" i na pripadnike vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine, kao i na pripadnike milicije koji obezbjeđuju nekoliko punktova u gradu. U isto vrijeme kad je iz Puharske napadnuta kasarna trajao je i napad muslimanskih paravojnih formacija u mjesnim zajednicama Kozarac i Kevljani što govori o organizovanom otporu i sinhronizovanom djelovanju zelenih beretki.
Počinioci napada na kasarnu pohapšeni su u ponedjeljak ujutro. To su bivši milicionar Senad Grozdanić, te Dževad i Said Grozdanić i Hamdija Balić sa svojom grupom.
Istog dana poslije podne predstavnici sela Hrnići, Mjesna zajenica Kozarac, stupili su u kontakt sa Kriznim štabom, jer su udobrovoljili mještane sa desnu stranu puta prema Banjaluci da prikupe i vrate nelegalno nabavljeno oružje.
Naredna noć je u gradu protekla mirno što se ne bi moglo reći za područje Mjesne zajednice Kozarac i to onaj dio sa lijeve strane puta prema Banjaluci. Paravojne formacije i pripadnici zelenih beretki i dalje su napadali vojsku ne dozvoljavajući vlastitom narodu, ženama i djeci da izbjegnu sa mjesta okršaja.
Jutro u utorak je u Prijedoru osvanulo mirnije od nekoliko prethodnih. Sa područja Mjesne zajednice Kozarac (desno od asfalta) počelo je da pristiže prikupljeno oružje, a oni koji su mogli izbjegli su u dvorište škole u Trnopolju, gdje se vojska dalje postarala o njihovoj ishrani i bezbjednosti.
Utorak poslijepodne i nastupajuća noć protekli su u relativnom miru i sporadičnom pucanju. Vojska Srpske republike Bosne i Hercegovine nastavila je sa čišćenjem preostalog terena Mjesne zajednice Kozarac. U srijedu ujutro već je uhvaćena veća grupa zelenih beretki (preko 100) i razoružana. Akcija je nastavljena, jer se u Kozaru sklonilo nekoliko najokorjelijih pripadnika muslimanskih paravojnih formacija koji su raspoređeni po grupama pružali žestok otpor.
U prilogu donosimo saopštenja Kriznog štaba (ona najvažnija) koja smo hronološki poredali.
***
KOZARAC OSVOJEN
Ova bi vijest počinjala drugačije da su drugačija vremena, ali su takva kakva su — puna neizvjesnosti i smutnje, straha i nesigurnosti. Ipak — Kozarac je pao. To je dobra vijest — jer nije riječ samo o tome da je u jednom prljavom ratu, osvojeno jedno neprijateljsko uporište — riječ je prije svega o tome da su pobijeđeni oni koji su i pripremali ovaj rat, oni koji su učinili da on bude prljav rat. Kozarac su i njegovi ljudi, a ne samo razrušene zgrade, istorija zapisana u kamenu i rasporedu ulica. Ti ljudi su ipak samo ljudi, sa svojim manama i slabostima, vrlinama i svim onim što ljude čini ljudima. Zbog toga su, zbog svoje ljudske slabosti, u tako velikom broju, i tako strasno slijedili svoje lokalne gazije i šehite. Zbog toga su tako burno na površinu izronile razlike među stanovnicima Kozarca, razlike između onih koji su od džihada napravili zanimanje i onih drugih što bi da žive mirno i udobno, daleko od krvoločnih poziva na tzv. „sveti rat". Kad se nisu odazvali pozivu svojih zapjenušanih vođa, bili su ubijani, ti obični ljudi željni mira i normalnog života. Tako su oni koji su im nudili džamahirijsku budućnost i dženet na zemlji, od svega ponuđenog dali samo ono što su jedino i imali: smrt, razaranje, neimaštinu. Sad se kriju presvučeni u dimije, po obroncima Kozare, obučeni tačno onako kako im i priliči. Takvi junaci u dimijama dugo su se krili iza dimija žena i djece Kozarca, pa im je to valjda postala zvanična uniforma — samo im treba na dimije prišiti anžujske ljiljane, žute na plavom, da kao pravi anžujski Francuzi budu obučeni po posljednjoj francuskoj modi.
Samo građani, ipak se, čuvajte, jer su naoružani. Medunjani i njegova bratija po oružju i dimijama opasni i ne prezaju ni od čega.
Znate kad kažemo pao je Kozarc, mislimo prije svega, na pad jednog načina razmišljanja, jednog koncepta i politike.
OPŠTINSKI SEKRETARIJAT ZAINFORMISANJE
***
ŠTIT OD TIJELA VLASTITOG NARODA
Sretan je onaj čovjek koji sam može odlučivati osvojoj sudbini i svom životu. Jedan dio stanovnika Kozarca nije imao nikakvu mogućnost izbora, već je, uz prijetnju smrću, morao poslušati zapovijesti suludih naredbodavaca.
Od izbjeglica iz Kozarca saznali smo da su proteklih dana na dva-tri mjesta ekstremisti kao taoce držali žene i djecu ovog naselja ne dozvoljavajući im da se u cilju zaštite vlastitih života predaju pripadnicima vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Prema kazivanju očevidac muslimanski ekstremisti, stacionirani u Kozarcu, pucali su na sve one koji su pokušavali izbjeći sa ovog područja. Paravojne formacije, obučene u različite uniforme i sa raznovrsnim oznakama, sprečavale su evakuaciju naroda rafalnom paljbom. Izuzetno je dramatično svjedočenje ljudi, žena i djece iz Kozarca, koji su uspjeli izbjeći sa područja zahvaćenog ratnim dejstvima, u kome se kaže da je čak i evakuacija ranjenih i povrijeđenih bila onemogućena od strane muslimanski ekstremista.
Vojska je pokušavala, a činiće to i dalje, spasiti zatočeni narod izvlačeći ga iz okruženja, uz istovremeno nastojanje da pohvata ili spriječi ekstremiste u ostvarenju njihovih suludih namjera.
***
ZAPALILI SVOJ ZBIJEG
U borbenim dejstvlma na području Kozarca, vojska je nastojala i po cijenu vlastitih gubitaka maksimalno zaštiti nedužno civilno stanovništvo. Brojne izbjeglice žena, djece, starih i iznemoglih, bježeći pred paravojnim jedinicama zelenih beretki koje su ih htjele iskoristiti za živi zid, utočište su našli upravo kod vojske. Vatru, koju su juče manijaci iz redova zelenih beretkl zapalili oko zbjega muslimanskih žena i djece na Kotiovači, vojska je lokalizovala i omogućila da se zbljeg premjesti na bezbjednije mjesto. U toku jučerašnjih dejstava na području Kozaruše, vojska je zaobišla naselje tamošnjih Roma i zaštitila ga od razaranja.
U dosadašnjim iznuđenim dejstvima vojske nijedna akcija bez obzira koliki joj je strateški značaj, nije izvedena, a da se prethodno nije preduzelo sve što je bilo moguće da se zaštiti civilno stanovništvo.
Pripadnici zelenih beretki ne samo da ne vode računa o civilima — pripadnicima svog naroda, nego im pale zbjegove i vrše zločinački masakr nad svakim onim ko pokuša da napusti zonu borbenih dejstava. Njihovi bijedni životi važniji su im od bilo čega. Ni strah, ni suze u očima nedužne djece ne mogu otkraviti njihova ledena srca.
Opštinski sekretarijat za informisanje
***
NE VJERUJTE KUKAVICAMA
Vijest o tome da su u Podgrađu, dijelu Kozarca, ubijena dva nenaoružana civila učvrstila je uvjerenje svih koji su za mirno rješenje problema u Kozarcu, da do tog toliko željenog mira ne može doći dok se ne izdvoje i razoružaju sve formacije Bećira Medunjanija.
Ne mogu se takvi zločini pravdati ljubavlju prema sopstvenom narodu, ni političkim opredjeljenjima, ni ratnim stanjem, Ubistvo dva nenaoružana čovjeka može se objasniti samo mržnjom prema drugom narodu, krvoločnim, a ne političkim opredjeljenjem, samo postojanjem želje za ubijanjem, a ne ratom. Kad bi bilo tako kao što obični ljudi misle, rata ne bi bilo, ali Bećiri Medunaniji i njima slični, koji se kriju iza žena i djece i tako pokazuju svoje junaštvo, žele rat, žele krv i razaranje.
Obični ljudi koji su bili drogirani politikom svojih lokalnih, Hitlera, polako se bude iz košmarnog sna o džamahiriji i vraćaju oružje koje im je u tom političkom transu gurnuto u ruke. Oružje se u Kozarcu vraća. Ali ne toliko koliko ga ima i ne na način kako bi to trebalo. Nije isto kad te gazije i junaci šalju iscrpljene žene i djecu da ispred njih služe opravdanju njihovog zločina, nego da kao muškarci, odgovorni ljudi, kažu dosta. Muškarčine i gazije iz Kozarca ne krijte se iza žena i djece. I svi vi ostali koji, iz ma kog razloga, u groznici držite oružje u ruci, koje su vam podmetnuli kao kukavičje jaje, znajte da su vama to jaje mogle podmetnuti samo kukavice.
Kad je vojska ušla u Kavljane i počela razoružavanje, vidjela je da im je u razgovorima ponuđen samo peti dio oružja koje su pronašli. To je siguran znak da je i na drugim mjestima tako. Vlast može biti loša i dobra, ali nikada tako glupa da vjeruje u bajke. Bajka o tome da je sve oružje vraćeno valjda treba služiti da kad se ispriča onaj kome se priča zaspi mirnim snom. Ova vlast od te bajke nije zaspala. Naprotiv, još je budnija i svjesnija. Zato svi oni koji još mlataraju nelegalno stečenim oružjem — svi koji bi da pucaju i ubijaju iz tog oružja treba da znaju da oni žive u izmišljenom svijetu — svijetu koji služi za plašenje djece.
Zato svi koji nećete da plašite djecu pomozite svoj djeci da mirno spavaju – vratite oružje i ne lažite, jer nikoga nećete obmanuti: Svoje, jer već znaju da lažete, a novu vlast, jer još bolje zna da lažete.
OPŠTINSKI SEKRETARIJAT ZA INFORMISANJE
RAT NARUČEN IZ ZAGREBA
Iz jučerašnjeg krajiškog dnevnika saznali smo da su muslimanske organizacije iz Zagreba uputile poziv Muslimanima Kozarca da se žrtvuju i time započnu „sveti" rat. Kao ključna osoba u prenošenju tog poziva naveden je Bećir Medunjani, u ovom kraju poznat pod malo prekrojenim prezimenom Medunjanin, inače bivši sekretar za narodnu odbranu Opštine Prijedor. Tamo smo saznaii barem tri stvari:
— da čuvena fabrika laži, mržnje i zla iz Zagreba, čiji su a zupčanici u posljednje vrijeme malo zaribali, ponovo uveliko radi. Ovaj put materijal za preradu treba da budu Muslimani Kozarca i drugih mjesta naše opštine,
— čime se bavi, a sigurno se i bavio Bećir Medunjani, koji je, eto, ponovo stekao svoje prezime i svoj pravi lik,
— saznali smo, da Muslimani iz Zagreba, Muslimani ispod šahovnice i slova ,,U", misle da je Bećir Medunjani Šiptar iz Plava, najbolji musliman Kozarca, Prijedora i okoline. Dostojan njihovog najvećeg povjerenja.
Saznali su i Muslimani Kozarca i drugih mjesta kako na njih gleda zagrebačka bratija. Kao na slijepe kod očiju, poziva ih na potpuno samouništenje. Sigurni smo da će Muslimani Kozarca i drugih mjesta prepoznati grozotu ovakvog poziva, odbaciti samouništenje kao način da dokažu da su Muslimani. Odbaciti Bećira Medunjanija i njegove nalogodavce iz Zagreba kao izrode svog naroda i sumanute zločince.
Prijedor, 25.05.1992.
Sekretarijat za informisanje
* * *
Autonomna regija Bosanska krajina sve do ovih dana bila je najmirniji dio bivše Bosne i Hercegovine. To možemo zahvaliti, prije svega, aktuelnim civilnim i vojnim vlastima Regije, organima bezbjednosti i organima javnog reda i mira. Ali ponajviše zasluga za takvo relativno normalno stanje zaslužuje i srpski narod, koji ničim ne pokazuje da je sklon revanšizmu, osveti i uzvraćanju istom mjerom za ono što se dešava istom narodu u dijelovima bivše republike gdje su na vlasti koalicione snage lojalne krnjem rukovodstvu Bosne i Hercegovine. Naprotiv, srpski narod je bio i želi ostati onakav kakav jeste — prijatelj sa prijateljem. Zato je svima, svo ovo vrijeme, sa kojima živi na svojoj teritoriji, nudio mir i dogovore, zajednički život u zajedničkoj državi. To su oni kvaliteti koje srpski narod želi sačuvati kao svoju najveću vrijednost koju je uvijek iskazivao prema drugim narodima, prijateljima, pa čak i neprijateljima.
Incident koji se dogodio 22. maja 1992. godine, na području Hambarina, u kome su podmuklo ubijeni i izranjavani vojnici Srpske Republike Bosne i Hercegovine, ukazuje na nekoliko činjenica o kojima javnost ništa ne zna, a trebalo bi da zna.
Nova vlast srpskog naroda na području opštine Prijedor nastojala je i nastoji, po svaku cijenu, pa i po cijenu kritike i nezadovoljstva vlastitog naroda, da sve probleme riješi mirnim putem, razgovorima, dogovorima, saradnjom. Cilj ovakvog stava je visoko moralan i vrijedan: treba sačuvati mir, živote, kuće, fabrike, škole – treba odbraniti normalan i bezbjedan život na području opštine. Ovakav, stav prihvata većina građana svih nacionalnosti, naročito ugledni građani, privrednici, intelektualci, seljaci i domaćini, koji dobro znaju šta je rat i šta on donosi. Zato su i spremni da podrže sve ono što aktuelna vlast radi na obezbjeđivanju snabdijevanja, rada preduzeća, javnih službi i ustanova, sredstava za penzije i plaće radnicima u zdravstvu, školstvu i ostalim društvenim djelatnostima.
Većina građana je spremna da podrži i podržavala je i akciju razoružavanja svih građana koji nisu mobilisani u neki oblik snaga za obezbjeđivanje mira i reda, jer oduzimanje oružja, nelegalno stečenog, osnovni je uslov i garancija da se mogu sačuvati životi i neporušena opština.
To nisu željeli samo ekstremni elementi iz užeg rukovodstva SDA-HDZ-a, od republičkog do opštinskog mjesnog nivoa, koji prijete i ubojstvima svih onih koji se odazovu na poziv spašavanja mira, života i sredstava i imovine građana. Svi ovi ekstremni pojedinci i grupe, naravno ne samo iz političkih već i profiterskih ciljeva, u funkciju ostvarivanja lude zamisli i najgore varijante fanatičnog lidera Alije Izetbegovića da se samo oružjem (a to je najgora moguća varijanta) može stvoriti svoja neostvariva država. Većina poštenih Muslimana i Hrvata, koji su u Srbima imali najiskrenije prijatelje i komšije kroz svu svoju istoriju, ne shvataju da je gospodin Izetbegović samo već mrtva politička lutka, koja igra na koncima stranih plaćenika Ejupa Ganićija, hodže Harisa Silajdžića i trgovačkog putnika Irfana Ajanovića. Ova trojica funkcionera i ekstremista rado bi se riješili i samog Alije, To se dobro vidi iz svih njihovih postupaka.
Oni koji su ubili miroljubive civile i vojnike, vojske Srpske Republike BiH vjerovatno ne shvataju da su samo male, bezvnjedne žrtve političke igre koju ne razumiju, a njihovi republički naredbodavci iz Sarajeva žrtvovaće ne samo Hambarine, Kozarac, Ljubiju i mnoga druga muslimanska naselja, samo da bi izazvali incident u slobodnoj Krajini. Cilj im je da se pred svijetom prikaže da Srbi čine u svojoj državi zločine koji i oni čine u svojim dijelovima „suverene Bosne", a životi nedužnog muslimanskog naroda nisu im ni u primislima. To im je svakako lažni džoker u ovoj opasnoj kockarskoj igri sa sudbinom vlastitog naroda. Niko ko poštuje ustrojstvo nove vlasti, propise pravne države u Bosanskoj krajini, neće ni na kakav način biti povrijeđen. Samo će neprijatelj dobiti zaslužen odgovor.
Dakle, krajnje je vrijeme da pošteni muslimanski i hrvatski narod treba da da svoj doprinos radi svog slobodnog i normalnog života u očuvanju i stvaranju nove slobodne zajedničke države, bez obzira kako se ona zove. Muslimanski i hrvatski narod mora spriječiti svoje zabludjele i dobro plaćene vođe, ekstremiste i ratne profitere da ih uvedu u sukob sa korektnim srpskim narodom. Takođe je jasno da u ovom trenutku niko ko napadne na Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu nema šansu. Poznato je da je sa srpskim narodom uvijek bilo moguće mirno, slobodno, ravnopravno i prijateljski živjeti, ali mnogi su se uvjerili da sa tim istim narodom nije dobro ratovati.
Razlog je jednostavan: srpski narod ratuje samo onda kada treba da se odbrani. A sada se u borbi srpskog naroda, već po treći put, brani biološki opstanak. Ovaj narod je svjestan svoje najsudbonosnije borbe u ovom trenutku. Zato i u ovoj borbi nastupa pošteno, čak i sa svima onima koji su ga toliko puta prevarili. Svi stariji, koji imaju životno iskustvo i iskustvo iz prošlih ratova, trebalo bi da osvijeste svoje mlade i mlađe, bezrazložnom mržnjom i zlom politikom zadojene sunarodnike. To je za naše zajedničko i opšte dobro.
***
OKANITE SE EKSTREMISTA
U ime kojeg to "svetog rata" gine nedužno muslimansko stanovništvo? Ko komanduje tim ratom? Da li su to zaista ljudi koji su poveli muslimanski narod u borbu za oslobođenje, ali od koga i od čega? Prema svakodnevnim informacijama koje dobiva Krizni štab i Stanica javne bezbjednosti, od uhapšenih lica koja su učestvovala u naoružavanju muslimanskog stanovništva, očito je da njima ni najmanje nije stalo do svog naroda. Za oružje koje su vam gurnuli u ruke, dali posljednji dinar, otkidali od usta svoje djece, a oni su njima punili svoje račune po švajcarskim bankama objezbeđujući bezbrižan život svojoj djeci, koju su odavno smjestili na bezbjedna mjesta. A šta je sa vašom djecom? Da li je neko od njih ponudio da sa svojom povede i neko vaše dijete? Nisu se oni toga ni sjetili. Šta je njih briga za vašom djecom i svima vama. Vi ste za njih obična raja, koja je naivno nasjela njihovim prljavim trikovima. Njima je važan samo novac i njihov život.
Šalju vam podršku iz svojih bezbjednih apartmana, najavljuju pomoć Šeste flote. Ne zavaravajte se. Nikakva flota neće doći u ove naše gudure. Niko pametan neće slati svoju djecu da ovdje ginu. Sve će to bjelosvjetska gospoda rješavati daleko odavde na bogatoj večeri, a mi ćemo u to vrijeme sahranjivati svoju djecu i plakati nad spaljenim ognjištima.
MUSLIMANSKI NARODE NE ZAVARAVAJ SE! Nikakva Evropska zajednica, nikakva Šesta flota ne može zaustaviti ovo što se ovdje dešava. Svi aduti su u tvojim rukama. VRATITE ORUŽJE. SARAčUJTE SA ZVANIČNIM ORGANIMA VLASTI. NE IGRAJTE SE VOJSKOM, OSLOBODITE SE EKSTREMISTA U SVOJIM REDOVIMA.
Sekretarijat za informisanje
***
ZLOČINAC OPŠTE PRAKSE
Političar, ljekar i čovjek opšte prakse Mirza Mujadžić zaslužio je da mu se podigne spomenik palim žrtvama u Kozarcu, Hambarinama, Kamićanima i na svim drugim mjestima gdje je on to svojim posebnim zaslugama i zalaganjem postigao, na svim mjestima gdje je srušen makar jedan dimnjak, zagašeno makar jedno ognjište, ugašen makar jedan život.
Takav spomenik opomene možda bi naučio sve one koji to do sada nisu naučili, kao one u Kozarcu, što i sada slijede njegovu zvijezdu „sa mjesecom" da se zločin najteže zaboravlja.
Zločin koji je počinio ljekar, političar i čovjek opšte prakse Mirza Mujadžić zločin je i prema njegovoj profesiji ljekara — humaniste, zločin je, jer je i politika u koju se tako nesretno i nespretno upetljao, postala zla sudbina njegovog sopstvenog i u ogromnoj većini ni za šta krivog naroda, zločin i prema ljudskoj prirodi koja je sadržana u poštovanju i svetosti ljudskog života, a takav se zločin najteže zaboravlja.
Ako je baš skupo podizati takav spomenik, neka ga plati Mirza Mujadžić novcem koji je, po riječima njegovog saborca Čehajića, ukrao i sad ga negdje grozničavo broji. Bilo bi interesantno da makar dio tog novca pokloni ljudima bez domova i imovine koju su izgubili njegovom krivicom i tako pokaže makar malo ljudske, ljekarske i političke svijesti i savjesti.
Ne vjerujemo.
Prije će biti da je taj novac već uplaćen za nabavku novog oružja, za otvaranje novog paklenog kruga razaranja i smrti.
Tako se ljekar, političar i čovjek opšte prakse Mirza Mujadžić pokazao kao specijalista, a od njegove specijalizacije umiru drugi. Daj nam bože što manje takvih specijalista.
Prijedor, 26.5.1992.
SEKRETARIJAT ZA INFORMISANJE
***
GOSP. MIRZA MUJADŽIČ – JEDNA KARIJERA
Gosp. Mirza Mujadžić počeo je da ostavlja prvi trag u pamćenju građana Prijedora i okoline kao ljekar iz ordinacije u sobi br. 23 u prijedorskom Domu zdravlja. Ostaće upamćen po navici da baca kartone pacijenata u hodnik i vodi beskrajne rasprave s njima svima istovremeno pokazujući svoje polemičarske i psovačke sposobnosti.
Beskrajnu zaljubljenost u samoga sebe i potpunu amoralnost u odnosu prema drugima, gosp. Mujadžić je prenio i u svoj politički život. Pridodao im je, doduše i druge „kvalitete", kao što je snalažljivost, tako svojstvena ljudima bez ikakvih principa. Jahao je tako spretno na talasima političke stihije njegove stranke popravljajući svoj rejting i nepogrešivo se opredjeljujući za one velikomuslimanske vođe koje su stvari uzimale pod svoje. Mahao je olovčicom sa govornice one jadne skupštine, dok su građani Prijedora s nevjericom slušali njegove zapjenušane riječi pune mržnje prema Srbima. Samo takva moralna nakaza mogla je da mržnju prema drugom narodu nudi kao dokaz ljubavi prema svom narodu.
U isto vrijeme gosp. Mujadžić je šetkao ulicama našeg grada opkoljen grupicama obaveznih čankoliza i uz pratnju tjelohranitelja. Ostaće upamćeno da se i na roditeljskim sastancima u dječijem vrtiću pojavljivao sa tjelohraniteljem! Sada znamo da se šetkao i podrugim mjestima trgujući oružjem. To što je svaka prodana puška, po masnoj cijeni naravno, značila mrtvu srpsku ili muslimansku glavu, to gosp. Mujdžića nije mnogo brinulo. Njemu se žurilo. Žurilo mu se da što prije postavi dekor za krvavu dramu po zamisli bjelosvjetskih režisera, a u izvođenju sarajevskih telala: Izetbegovića, Ganića i sličnih. Računao je da će, ako sve pođe niza stranu, on dotle ipak steći dovoljno zasluga svojom beskrupuloznošću, da se za njega nađe neko mirno mjesto. A kad publika, prije svega muslimanski narod, shvati da je i sama gurnuta na krvavu scenu, on će biti daleko, sa markama, tjelohraniteljem. Tek tu, u drugom svijetu, njegova laž ne bi imala nikakvih granica. Ni svjedoka.
Kaže se da svaki narod ima vođe kakve zaslužuje. Ali to pravilo, kao i svako pravilo, mora da ima i svojih izuzetaka. Ne postoji tako loš narod kome bi taj Mujadžić bio dostojan vođa. Sigurno je da je muslimanski narod, većinom bez tjelohranitelja, maraka, a sada i bez ikakvog, a kamoli mirnog, pribježišta — to već uveliko uvidio. Ta publika za predstavu Mujadžića i sličnih, zgurana u prve redove, sada vidi da su to prvi borbeni redovi. U rukama drži ulaznice u vidu pušaka koje joj je gosp. Mujadžić prodao obećavajući joj predstavu nacionalne veličine i sjaja sa sobom u glavnoj ulozi, a sad je to krvava predstava u kojoj glavnog glumca nema, a publika treba da gine.
Najbolje što muslimanski narod može da uradi je da te ulaznice za smrt vrati predajući oružje vojsci Srpske republike Bosne i Hercegovine i da se tako završi ova zla i krvava predstava. Da se na nju stavi tačka.
I da se stavi tačka na karijeru gosp. Mujadžića.
Prijedor, 26.5.92. Sekretarijat za informianje
***
LIČNA POLITIKA GOSPODINA ČEHAJIČA
U kancelarijama Skupštine opštine Prijedor pronađen je dio prepiske gosp. M. Čehajića sa istaknutim velikomuslimanskim čelnicima — "osobne" prepiske, kako ju je sam Čehajić označio. Na zaglavljima pisana su imena Izetbegovića, Ganića, Delimustafića i drugih prouzrokovača ovog što nas je zadesilo. Sadržaj tih pisama i ton obraćanja u njima deluje otržnjujuće, premda kao i svako sredstvo za otrežnjenje izaziva gorčinu i mučninu. U pismima se iznose političke nazovi—ideje i zamisli M. Čehajića po principu "što je milo to se snilo", a koje se predstavljaju kao službena utvrđena politika Opštine. Prešućuju se svi problemi u Opštini da bi stanje izgledalo idilično mirno. Muslimanski narod se predstavlja i označava kao poslušan, a drugi se niti ne pominju.
U obraćanju je očita krajnja servilnost do ponižavajućeg izgleda našeg grada i opštine. "Zasluge" velikomuslimanskih čelnika preuveličavaju se kao i njihove profesionalne i lične kvalitete do krajnje smijurije. Tako je Ganić postao "veliki naučnik", Izetbegović "mislilac i veličanstveni tumač volje muslimana" itd. Kome nije dosta Delimustafić je "mirotvorac"!!! Predlažu se posjete Opštini pod firmom zvaničnosti, a u stvari kao potpuno lične, radi lične promocije i unapređenja u Sarajevo. A ispod svakog takvog slugeranjskog obraćanja gosp. Čehajić je potpisao sve nas, građane Opštine!
Prikazao nas je kao gomilu, nevažnu i beslovesnu gomilu, čiji su jedini vrijedan dio muslimani — jer su poslušni. Čija grbača treba da se savije da gosp. Čehajić odskoči do Sarajeva.
Pisma gosp. Čehajića nameću pitanje, kako i šta tek pišu oni svojim gospodarima? Ili nam je odgovor već dao Haris Silajdžić?
Prijedor, 25.5.1992.
SEKRETARIJAT ZA INFORMISANJE
*Zahvaljujemo se Udruženju Prijedorčanki "Izvor" koje nam je ljubazno ustupio arhivski materijal o pisanju "Kozarskog vjesnika".
**Nastavak feljtona objavljujemo u utorak, 15. januara.
(e-novine)
Add comment