svabo.jpg)
Uz jutarnju «haberušu» Hamza priča Emini svoje snove.
– Usnio sam rahmetli Ahmu. Došao on nama na kahvu da nam priča o svojim patnjama, koje je doživio po logorima i mučilištima.
„Kosti me bole, moje i ostalih šehida, razasute po šumama, šikarama u masovnim grobnicama. Pri promjeni vremena žigne me glava, tik ispod lišća šumovite Kozare. Očne duplje postala vrata, a lubanja stanište glodarima. Rebra se rasula po obroncima Grmeča. Za mrave, za crve postali mostovi preko udubljenja koje je napravila agre-sorska čizma. U njoj zgrušana krv šehida. Kroz kičmu mi trnci prolaze. Kakvom smo smrću umoreni? Na rukama osjećam bodljikavu žicu. Ispružena desnica, da zahvati vode, žeđ da ugasi u utrobi, dok gori na «demperskoj» gumi u logoru Omarska. Sa ljevice dva prsta mi fale. Ni nogu nemam, znaš li to? Zadnji korak Bosni dadoh. Srce mi osta-de u Foči ispod ruševina Aladža džamije. Od kose, mog plavog čuperka, ptica gnijezdo svila. U ušima čujem pjes-mu ubica. Oči mi zgasle od bola. Zubi trnu, svaki jedna Srebrenica, svoju priču priča. Divlje zvijeri, postale saveznik agresoru, pa nas mrtve razvlače po krvavoj zemlji Bosni. U trbuhu osjećam zadnji ručak. Na jagodicama osjećam dodir toplog fildžana, kojeg dušmani razbiše a mene na stratište odvedoše. Na meni je košulja, bajramluk od majke Aiše. Po njoj će me prepoznati, kad me vide na smotri šehida.“
– To mi rahmetli Ahmo u snovima poručuje.
Duga, mučna, tišina koju prekinu Emina pruživši Hamzi fildžan sjećajući se svoga sna.
– I ja sam sanjala naše šehide, Kerima i Abdulaha. Došli nam na ručak i tek što su ručali, Abdulah mi šapnu: „Majko, moramo poći, rodna gruda pradjedova zove nas u pomoć. Ako se ne vratimo, nemoj nas uzalud čekati. Pusti suzu tihu i prouči nam Fatihu, nek’ nas ona isprati.“
– A naš Kerim pričao mi je o svojim željama: “Samo još jednom da mi je, ispred dženetske kapije, da na krilima ezana stigne miris ramazana, iz naše čaršije. Nijet veliki, zulum dušmanski, sabur i inat u nama silan bosanski. Čuvaj mi sestru Lejlu, pazi je, jer majko jednom da mi je, vidjeti iz zemlje rosne, kako kćeri moje Bosne sad rađaju gazije.“
Slušajući hanumu Hamza je u sebi učio Ja-sin, mo-leći Allaha dželle šanuhu, da im podari Džennet. Dva rodi-telja kopne za sinovima. Da bi ublažila svoju bol Emina se sjeća:
– Neki su vidjeli mučenje, silovanje i ubistvo svoje djece. Onaj dan kad sam razmijenjena, vidjela sam nekoliko djevojaka koje su bile zatočene u logor-restoramu „Kod Sonje“. Jedna od djevojaka ispričala je da su je danima silo-vali i prodavali predstavnicima Ujedinjenih nacija, među kojima je bio general Louis McKenzie. Ovo mi je ispričala jedna silovana logorašica:
„Još vidim slike toga užasa. Nikad neću zaboraviti silovanje djevojčice, pred očima njenoga oca, koji nije mo-gao pomoći svojoj petnaestogodišnjoj kćerki. Dok su je četnici silovali, ona je plakala i vikala: «Babo, molim te, ne daj me, babo!» Nakon silovanja, razrezali su joj utrobu i izvadili unutrašnje organe.“
Kroz suze Emina je prenijela ovu priču, da bi ohra-brila Hamzu.
– Vidiš, da ima gorih sudbina, od naše. Pred ocem, silovali su kćerku i zvjerski je ubili.
Nakon telefonskog razgovora Hamza reče Emini:
– Pozivaju naše Udruženje logoraša da održimo kon-ferenciju za štampu u Tribunalu. Šta može Bošnjo reći novinarima o svojoj zemlji, kada neki nisu znali, prije ovo-ga «kijameta» ni gdje se ona nalazi.
Tek kad je porušena i kad je u šesto petnaest okupa-torskih koncentracionih logora bio zatočen svaki deseti Bošnjak, da bi svaki peti logoraš bio ubijen, a oni što pre-živješe logorske patnje, invalidi postadoše, takve srpski agresor protjera van Bosne i Hercegovine, tek tad, sedma sila se pokrenula. Ne radi toga što suosjećaju našu patnju, već radi viših interesa, njihovih novinskih i TV-kuća, politi-čara i drugih stratega iz njihovih zemalja. Za neke Bosna je evropski safari, u koju dolaze radi zabave i lova. Za politi-čare sumnjivog morala, naša zemlja postala je ispitna stani-ca, a mi, Bošnjaci, zamorčad, nad kojim se ispituju vojne, zdravstvene i političke doktrine. Ni humanitarci ne sjede skrštenih ruku. Pomažu da bi oprali obraz i svoju savjest, da očiste svoja skladišta od lijekova kojim je istekao rok trajanja. Sa hranom sumnjivog kvaliteta i porijekla blaže glad naroda koji nestaje sa lica zemlje. Zavire oni svugdje, čak i u logore. Obavezno se slikaju sa preživjelim logora-šima i silovanim Bošnjakinjama. Posebna atrakcija su im jetimi, djeca ubijenih Bošnjaka. Oni postaju njihovi spa-sioci. Vode ih na liječenje u treće zemlje, a pravi cilj im je usvajanje. Sa njima gase želju, onima koji nemaju svoga evlada.
– Nemoj to govoriti Hamza, može te neko čuti i belaj nam donijeti. Ako misliš tako, ne idi pred kamere i novi-nare. Oni će te, bolan, ludim proglasit. U ludnicu te strpati, srbookupatorski logor si preživio, ali njihovu ludnicu…
– Šuti, Emina – prekinu je Hamza – demokratski svi-jet od jedanaestog jula ove godine, nema pravo da obilje-žava Dan pobjede nad fašizmom. Taj demokratski svijet nije ispunio obećanje, nije zaustavio agresiju na zemlju, koja je hiljadama godina branila svoje narode od različitih napadača, koji su dolazili sa istoka i zapada, sa sjevera i juga.
– Svijet šalje «mirovnjake» i razne mešetare, da uživo prate da li će i ovaj put pobijediti „hiljadugodišnja dama“ i odbraniti svoje narode, od kojega trebaju učiti demokrate kako se živi u slozi, ne pitajući ko je, koje nacije i vjere. Ovom zemljom vjekovima odzvanjaju ezani i crkvena zvona, koji okupljaju bogobojazne, to bi mogla biti himna za demokrate koji dolaze iz ostatka svijeta da njenu djecu uče kako u slozi da se živi. Hvala Bogu da su njeni sinovi stvorili Armiju RBiH koja je spriječila da se desi još koja Palestina, kao i Kurdistan. Preko satelita, svjetski moćnici, gledali su kako srpski agresor pravi genocid. Čudo bosanskog otpora i Allahova milost spasila je Bosnu. Kada mirovnjaci i humanitarci krenu u zemlju u obliku srca, do-biju dnevnice iz Fonda za ugrožene narode, kojeg su osno-vali oni koji ugrožavaju one kojima, k'o bajagi, pomažu. Na kraju sve te troškove platiće ugroženi kroz kredite i ostale dažbine – u grču govorio je gastarbajter, preživjeli logoraš, ratni muhadžir.
***
Na želju hudovice i Biljaničanina, svjedoci na šeri-jatskom vjenčanju bili su im; Hamza, Emina i njena druga, jetim, Amina. Okupili se muhadžiri da bi uveličali sveča-nost.
Dok je Efendija vazio o vrijednosti šerijatskog bra-ka, sa pažnjom su ga slušali i svatovi, a jedan brižni otac, šapatom savjetuje sina:
– Vidiš, kako je lijepo biti svoj među svojima? A ti si odlučio da odeš. Zašto sine? Da se nisi zastidio mene i majke, što želimo da budeš sretan. Pričao sam ti o logor-skim patnjama i o Amininom ocu Rijadu. On me u logoru liječio. Često je pričao o svojoj kćerki a ja o tebi. Jedan drugome obećanje smo dali. Ko preživi logor da pripazi na vas. Jedne noći prozvan je Rijad. Dugo su ga mučili i nakon nekoliko dana u mukama je umro.
Preživjeli logoraš uzdahnu.
– Misliš li o jetimu Amini? Ona veo sprema i tebe čeka, a ti? Šta ti radiš? Gaziš njenu ljubav, gaziš moje obe-ćanje i majčinu želju. Sve to odbijaš i želiš oženiti stranki-nju. Zašto, zbog čega želiš postati uljez, koji je crnji od gavrana? Zbog vize, novca, zbog lažnog blagostanja. Osvijesti se, dok nisi okalemio tuđe porodično stablo. Oženi Aminu, ona ti je prilika i obaveza pred Allahom dželle šanuhu, i pred našim bošnjačkim narodom, kojem prijeti nestanak.
Otac zagrli sina, želeći da i on osjeti patriotizam.
– Borba za Bosnu još traje, rovovi u kojima se brani Bosna sada su u našim spavaćim sobama. Patriotizam se dokazuje rađanjem djece.
Očev šapat, pretvorio se u krik njegove ranjene duše.
Vraćajući se sa vjenčanja Hamza je osjećao jezu od krika logoraša, koji želi da ispuni datu riječ šehidu Rijadu i da budu sretni, i živi i mrtvi Bošnjaci, a potomci da znaju istinu o ovome genocidnom ratu, da bi opstala Bosna i Hercegovina.
***
Dok se spremao za povratak, Hamza razmišlja šta ponijeti. Godinama je kofere spremao. I sada kao da čuje Ahmin savjet. To ga trže i on pakovanje prepusti Emini i iziđe u šetnju. Njegova tuga dovede ga na obale berlinskog kanala kojeg napaja i rijeka Spre. Treptov park, mnoštvo brodova u luci, privlače turiste koji tokom plovidbe obiđu sve znamenitosti Evropske metropole. Uplakanog ta misao trže, stojeći kraj spomenika ruskim vojnicima, Boljševicima koji založiše život za slobodan Berlin. Gledajući u spome-nik Hamza spozna samoga sebe.
– Živim, život pradjedova. Njihova stopala u mome su koraku. Njihove su ruke u mojim ramenima. Njihovi pogledi u očima mojim. Njihovu radost i tugu osjećam u svojim prsima. Vidjeh daljinu i hladnoću muhadžirluka, ne znajući kraj patnji i šta nosi sutra.
Da li će i moji unuci, jetimi mojih šehida, Kerima i Abdulaha, ostati u tuđini u kojoj će se izgubiti, asimilirati i postati dio nekog drugog naroda
– Neeeee..!
Njegov krik, uplaši jato golubova koji su gugutali na statui Boljševika, koji u naramku drži dijete a pod nogom mrvi kukasti križ, simbol fašista.
– Moji unuci će se vratiti u okrilje postojbine svojih očeva, odakle su ih dušmani protjerali. Vraćam se na svoje da potpalim ugašeno ognjište, oko kojeg će se okupiti moji unuci.
Sa ovim mislima, vrati se da pomogne Emini.
Pakujući kofere, primjetiše dvije knjige.
– Da ne bi imali problema, na granici, moram ih vratiti.
Ulazeći u biblioteku poželi da zadnji put obiđe jugo-slovensku zbirku, iznenadi se kad vidje neke pregrade sa kojih pročita: srpski, hrvatski, bosanski, makedonski, alban-ski, slovenski, crnogorski…
Tokom obilaska regala, čudio se kako se svojataju, tuđi pisci i njihova djela stoje u regalima drugih zemalja koje ih prozvaše svojima.
Čitajući imena poznatih pisaca, čija su djela uzur-pirana, oteta, ukradena. Primjeti da su najviše pokradeni bo-sanskohercegovački pisci.
Nakon što razduži knjige Hamza poželi:
-Njemci da vrate poprsje egipatske kraljice Nefretiti. Rusi da vrate Povelju Kulina bana. Da se agresori okanu Bosne i Hercegovine.
Vraćaju se Bošnjaci iz muhadžirluka na svoja oslo-bođena ognjišta. Prate ih prijatelji pa i oni koje progone njemačke vlasti, a srpski okupator ne dozvoljava da se vrate na svoja ionako srušena ognjišta. Svoje luke sreće potražiće na obalama: Holandije, Belgije, Austrije, Švicarske, Šved-ske, Danske, Norveške, Amerike, Kanade, Australije, No-vog Zelanda…
Uz selame prijatelj Osman dade Hamzi i Emini hediju u koverti, da im se nađe u nevolji.
– Čim regulišem penziju, vraćam se u Bosnu na svoju djedovinu, dosta mi je života u muhadžirluku.
Prosuše se suze rastanka, suze povratka, suze odla-ska. Iz tihog jecaja, izrodi se žamor koji na licima nove bore ureza.
Prolazeći granice kontrolišu se pasoši. Nekima i nije jasno, da još ima putnika sa bosanskim pasošima koji se vraćaju.
– Ovo je povratak otpisanih – čulo bi se u horu, na svakoj granici.
Nakon što pređoše Austriju, Sloveniju i Hrvatsku, na graničnom prijelazu Izačić uđoše u Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na graničnom prijelazu jarbol sa državnim barjakom. Neko od sreće uzdahnu.
– Vidite što je lijepa – pa zapjeva – «modra boja na bijelome platnu, šest ljiljana vezenih u zlatu, to je zastava naša Bosanska».
Slušajući pjesmu Hamza se sjeti majke Kozarčanke, majke šest šehida, koje su pobili okupatori u koncentracio-nim logorima. Sjeti se i izreke predsjednika Alije Izetbego-vića: „Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo.“
Kraj njega, njegova hanuma Emina uči Ja-sin, sinovima Kerimu, Abdulahu i svim bosanskim šehidima.
Povratnici gledaju u bosanske gradove po kojima su vidni tragovi urbicida. Nakon duge vožnje Hamza i Emina stigoše u svoju čaršiju. Na sve strane ruševine. Dio čaršije koji je ostao pod okupacijom dobi ime po komandantu jedinice koja je prilikom okupacije napravila genocid nad Bošnjacima.
Nakon obilaska, oslobođenog dijela grada Hamza i Emina smjestiše se u povratničko šatorsko naselje.
(nastavice se…)
Add comment