Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (184-186)

Uz jutarnju «haberušu» Hamza priča Emini svoje snove.

– Usnio sam rahmetli Ahmu. Došao on nama na kahvu da nam priča o svojim patnjama, koje je doživio po logorima i mučilištima.

„Kosti me bole, moje i ostalih šehida, razasute po šumama, šikarama u masovnim grobnicama. Pri promjeni vremena žigne me glava, tik ispod lišća šumovite Kozare. Očne duplje postala vrata, a lubanja stanište glodarima. Rebra se rasula po obroncima Grmeča. Za mrave, za crve postali mostovi preko udubljenja koje je napravila agre-sorska čizma. U njoj zgrušana krv šehida. Kroz kičmu mi trnci prolaze. Kakvom smo smrću umoreni­? Na rukama osjećam bodljikavu žicu. Ispružena desnica, da zahvati vode, žeđ da ugasi u utrobi, dok gori na «demperskoj» gumi u logoru Omarska. Sa ljevice dva prsta mi fale. Ni nogu nemam, znaš li to? Zadnji korak Bosni dadoh. Srce mi osta-de u Foči ispod ruševina Aladža džamije. Od kose, mog plavog čuperka, ptica gnijezdo svila. U ušima čujem pjes-mu ubica. Oči mi zgasle od bola. Zubi trnu, svaki jedna Srebrenica, svoju priču priča. Divlje zvijeri, postale saveznik agresoru, pa nas mrtve razvlače po krvavoj zemlji Bosni. U trbuhu osjećam zadnji ručak. Na jagodicama osjećam dodir toplog fildžana, kojeg dušmani razbiše a mene na stratište odvedoše. Na meni je košulja, bajramluk od majke Aiše. Po njoj će me prepoznati, kad me vide na smotri šehida.“

– To mi rahmetli Ahmo u snovima poručuje.

Duga, mučna, tišina koju prekinu Emina pruživši Hamzi fildžan sjećajući se svoga sna.

– I ja sam sanjala naše šehide, Kerima i Abdulaha. Došli nam na ručak i tek što su ručali, Abdulah mi šapnu: „Majko, moramo poći, rodna gruda pradjedova zove nas u pomoć. Ako se ne vratimo, nemoj nas uzalud čekati. Pusti suzu tihu i prouči nam Fatihu, nek’ nas ona isprati.“

– A naš Kerim pričao mi je o svojim željama: “Samo još jednom da mi je, ispred dženetske kapije, da na krilima ezana stigne miris ramazana, iz naše čaršije. Nijet veliki, zulum dušmanski, sabur i inat u nama silan bosanski. Čuvaj mi sestru Lejlu, pazi je, jer majko jednom da mi je, vidjeti iz zemlje rosne, kako kćeri moje Bosne sad rađaju gazije.“

Slušajući hanumu Hamza je u sebi učio Ja-sin, mo-leći Allaha dželle šanuhu, da im podari Džennet. Dva rodi-telja kopne za sinovima. Da bi ublažila svoju bol Emina se sjeća:

– Neki su vidjeli mučenje, silovanje i ubistvo svoje djece. Onaj dan kad sam razmijenjena, vidjela sam nekoliko djevojaka koje su bile zatočene u logor-restoramu „Kod Sonje“. Jedna od djevojaka ispričala je da su je danima silo-vali i prodavali predstavnicima Ujedinjenih nacija, među kojima je bio general Louis McKenzie. Ovo mi je ispričala jedna silovana logorašica:

„Još vidim slike toga užasa. Nikad neću zaboraviti silovanje djevojčice, pred očima njenoga oca, koji nije mo-gao pomoći svojoj petnaestogodišnjoj kćerki. Dok su je četnici silovali, ona je plakala i vikala: «Babo, molim te, ne daj me, babo!» Nakon silovanja, razrezali su joj utrobu i izvadili unutrašnje organe.“

Kroz suze Emina je prenijela ovu priču, da bi ohra-brila Hamzu.

– Vidiš, da ima gorih sudbina, od naše. Pred ocem, silovali su kćerku i zvjerski je ubili.

Nakon telefonskog razgovora Hamza reče Emini:

– Pozivaju naše Udruženje logoraša da održimo kon-ferenciju za štampu u Tribunalu. Šta može Bošnjo reći novinarima o svojoj zemlji, kada neki nisu znali, prije ovo-ga «kijameta» ni gdje se ona nalazi.

Tek kad je porušena i kad je u šesto petnaest okupa-torskih koncentracionih logora bio zatočen svaki deseti Bošnjak, da bi svaki peti logoraš bio ubijen, a oni što pre-živješe logorske patnje, invalidi postadoše, takve srpski agresor protjera van Bosne i Hercegovine, tek tad, sedma sila se pokrenula. Ne radi toga što suosjećaju našu patnju, već radi viših interesa, njihovih novinskih i TV-kuća, politi-čara i drugih stratega iz njihovih zemalja. Za neke Bosna je evropski safari, u koju dolaze radi zabave i lova. Za politi-čare sumnjivog morala, naša zemlja postala je ispitna stani-ca, a mi, Bošnjaci, zamorčad, nad kojim se ispituju vojne, zdravstvene i političke doktrine. Ni humanitarci ne sjede skrštenih ruku. Pomažu da bi oprali obraz i svoju savjest, da očiste svoja skladišta od lijekova kojim je istekao rok trajanja. Sa hranom sumnjivog kvaliteta i porijekla blaže glad naroda koji nestaje sa lica zemlje. Zavire oni svugdje, čak i u logore. Obavezno se slikaju sa preživjelim logora-šima i silovanim Bošnjakinjama. Posebna atrakcija su im jetimi, djeca ubijenih Bošnjaka. Oni postaju njihovi spa-sioci. Vode ih na liječenje u treće zemlje, a pravi cilj im je usvajanje. Sa njima gase želju, onima koji nemaju svoga evlada.

– Nemoj to govoriti Hamza, može te neko čuti i belaj nam donijeti. Ako misliš tako, ne idi pred kamere i novi-nare. Oni će te, bolan, ludim proglasit. U ludnicu te strpati, srbookupatorski logor si preživio, ali njihovu ludnicu…

– Šuti, Emina – prekinu je Hamza – demokratski svi-jet od jedanaestog jula ove godine, nema pravo da obilje-žava Dan pobjede nad fašizmom. Taj demokratski svijet nije ispunio obećanje, nije zaustavio agresiju na zemlju, koja je hiljadama godina branila svoje narode od različitih napadača, koji su dolazili sa istoka i zapada, sa sjevera i juga.

– Svijet šalje «mirovnjake» i razne mešetare, da uživo prate da li će i ovaj put pobijediti „hiljadugodišnja dama“ i odbraniti svoje narode, od kojega trebaju učiti demokrate kako se živi u slozi, ne pitajući ko je, koje nacije i vjere. Ovom zemljom vjekovima odzvanjaju ezani i crkvena zvona, koji okupljaju bogobojazne, to bi mogla biti himna za demokrate koji dolaze iz ostatka svijeta da njenu djecu uče kako u slozi da se živi. Hvala Bogu da su njeni sinovi stvorili Armiju RBiH koja je spriječila da se desi još koja Palestina, kao i Kurdistan. Preko satelita, svjetski moćnici, gledali su kako srpski agresor pravi genocid. Čudo bosanskog otpora i Allahova milost spasila je Bosnu. Kada mirovnjaci i humanitarci krenu u zemlju u obliku srca, do-biju dnevnice iz Fonda za ugrožene narode, kojeg su osno-vali oni koji ugrožavaju one kojima, k'o bajagi, pomažu. Na kraju sve te troškove platiće ugroženi kroz kredite i ostale dažbine – u grču govorio je gastarbajter, preživjeli logoraš, ratni muhadžir.

***
Na želju hudovice i Biljaničanina, svjedoci na šeri-jatskom vjenčanju bili su im; Hamza, Emina i njena druga, jetim, Amina. Okupili se muhadžiri da bi uveličali sveča-nost.

Dok je Efendija vazio o vrijednosti šerijatskog bra-ka, sa pažnjom su ga slušali i svatovi, a jedan brižni otac, šapatom savjetuje sina:

– Vidiš, kako je lijepo biti svoj među svojima? A ti si odlučio da odeš. Zašto sine? Da se nisi zastidio mene i majke, što želimo da budeš sretan. Pričao sam ti o logor-skim patnjama i o Amininom ocu Rijadu. On me u logoru liječio. Često je pričao o svojoj kćerki a ja o tebi. Jedan drugome obećanje smo dali. Ko preživi logor da pripazi na vas. Jedne noći prozvan je Rijad. Dugo su ga mučili i nakon nekoliko dana u mukama je umro.

Preživjeli logoraš uzdahnu.

– Misliš li o jetimu Amini? Ona veo sprema i tebe čeka, a ti? Šta ti radiš? Gaziš njenu ljubav, gaziš moje obe-ćanje i majčinu želju. Sve to odbijaš i želiš oženiti stranki-nju. Zašto, zbog čega želiš postati uljez, koji je crnji od gavrana? Zbog vize, novca, zbog lažnog blagostanja. Osvijesti se, dok nisi okalemio tuđe porodično stablo. Oženi Aminu, ona ti je prilika i obaveza pred Allahom dželle šanuhu, i pred našim bošnjačkim narodom, kojem prijeti nestanak.

Otac zagrli sina, želeći da i on osjeti patriotizam.

– Borba za Bosnu još traje, rovovi u kojima se brani Bosna sada su u našim spavaćim sobama. Patriotizam se dokazuje rađanjem djece.

Očev šapat, pretvorio se u krik njegove ranjene duše.

Vraćajući se sa vjenčanja Hamza je osjećao jezu od krika logoraša, koji želi da ispuni datu riječ šehidu Rijadu i da budu sretni, i živi i mrtvi Bošnjaci, a potomci da znaju istinu o ovome genocidnom ratu, da bi opstala Bosna i Hercegovina.

***
Dok se spremao za povratak, Hamza razmišlja šta ponijeti. Godinama je kofere spremao. I sada kao da čuje Ahmin savjet. To ga trže i on pakovanje prepusti Emini i iziđe u šetnju. Njegova tuga dovede ga na obale berlinskog kanala kojeg napaja i rijeka Spre. Treptov park, mnoštvo brodova u luci, privlače turiste koji tokom plovidbe obiđu sve znamenitosti Evropske metropole. Uplakanog ta misao trže, stojeći kraj spomenika ruskim vojnicima, Boljševicima koji založiše život za slobodan Berlin. Gledajući u spome-nik Hamza spozna samoga sebe.

– Živim, život pradjedova. Njihova stopala u mome su koraku. Njihove su ruke u mojim ramenima. Njihovi pogledi u očima mojim. Njihovu radost i tugu osjećam u svojim prsima. Vidjeh daljinu i hladnoću muhadžirluka, ne znajući kraj patnji i šta nosi sutra.

Da li će i moji unuci, jetimi mojih šehida, Kerima i Abdulaha, ostati u tuđini u kojoj će se izgubiti, asimilirati i postati dio nekog drugog naroda

– Neeeee..!

Njegov krik, uplaši jato golubova koji su gugutali na statui Boljševika, koji u naramku drži dijete a pod nogom mrvi kukasti križ, simbol fašista.

– Moji unuci će se vratiti u okrilje postojbine svojih očeva, odakle su ih dušmani protjerali. Vraćam se na svoje da potpalim ugašeno ognjište, oko kojeg će se okupiti moji unuci.

Sa ovim mislima, vrati se da pomogne Emini.

Pakujući kofere, primjetiše dvije knjige.

     – Da ne bi imali problema, na granici, moram ih vratiti.

Ulazeći u biblioteku poželi da zadnji put obiđe jugo-slovensku zbirku, iznenadi se kad vidje neke pregrade sa kojih pročita: srpski, hrvatski, bosanski, makedonski, alban-ski, slovenski, crnogorski…

Tokom obilaska regala, čudio se kako se svojataju, tuđi pisci i njihova djela stoje u regalima drugih zemalja koje ih prozvaše svojima.

Čitajući imena poznatih pisaca, čija su djela uzur-pirana, oteta, ukradena. Primjeti da su najviše pokradeni bo-sanskohercegovački pisci.

Nakon što razduži knjige Hamza poželi:

     -Njemci da vrate poprsje egipatske kraljice Nefretiti. Rusi da vrate Povelju Kulina bana. Da se agresori okanu Bosne i Hercegovine.

Vraćaju se Bošnjaci iz muhadžirluka na svoja oslo-bođena ognjišta. Prate ih prijatelji pa i oni koje progone njemačke vlasti, a srpski okupator ne dozvoljava da se vrate na svoja ionako srušena ognjišta. Svoje luke sreće potražiće na obalama: Holandije, Belgije, Austrije, Švicarske, Šved-ske, Danske, Norveške, Amerike, Kanade, Australije, No-vog Zelanda…

Uz selame prijatelj Osman dade Hamzi i Emini hediju u koverti, da im se nađe u nevolji.

– Čim regulišem penziju, vraćam se u Bosnu na svoju djedovinu, dosta mi je života u muhadžirluku.

Prosuše se suze rastanka, suze povratka, suze odla-ska. Iz tihog jecaja, izrodi se žamor koji na licima nove bore ureza.

Prolazeći granice kontrolišu se pasoši. Nekima i nije jasno, da još ima putnika sa bosanskim pasošima koji se vraćaju.

– Ovo je povratak otpisanih – čulo bi se u horu, na svakoj granici.

Nakon što pređoše Austriju, Sloveniju i Hrvatsku, na graničnom prijelazu Izačić uđoše u Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na graničnom prijelazu jarbol sa državnim barjakom. Neko od sreće uzdahnu.

– Vidite što je lijepa – pa zapjeva – «modra boja na bijelome platnu, šest ljiljana vezenih u zlatu, to je zastava naša Bosanska».

Slušajući pjesmu Hamza se sjeti majke Kozarčanke, majke šest šehida, koje su pobili okupatori u koncentracio-nim logorima. Sjeti se i izreke predsjednika Alije Izetbego-vića: „Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo.“

Kraj njega, njegova hanuma Emina uči Ja-sin, sinovima Kerimu, Abdulahu i svim bosanskim šehidima.

Povratnici gledaju u bosanske gradove po kojima su vidni tragovi urbicida. Nakon duge vožnje Hamza i Emina stigoše u svoju čaršiju. Na sve strane ruševine. Dio čaršije koji je ostao pod okupacijom dobi ime po komandantu jedinice koja je prilikom okupacije napravila genocid nad Bošnjacima.

Nakon obilaska, oslobođenog dijela grada Hamza i Emina smjestiše se u povratničko šatorsko naselje.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.