svabo
Bivši logoraši, porodice ubijenih i zatočenih, posjetili su u ponedjeljak mjesto na kom je prije 20 godina bio jedan od najstrašnijih logora u Evropi – logor Omarska.
Hiljade Prijedorčana koji su prošli kroz ovaj logor mučeni su najsvirepijim metodama, izgladnjivani, ponižavani i ubijani. Dvadeset godina kasnije, one koji su uspjeli preživjeti boli činjenica da se mjesta zločina ne mogu obilježiti i da im se uskraćuje pravo na dostojanstveno sjećanje.
U Omarskoj je u ponedjeljak u znak sjećanja na preko 400 ubijenih u vazduh poletjelo isto toliko balona, a aktivisti lokalnih udruženja na simboličan način pokušali su pokazati djelić strahota kojima su bili izloženi zatočenici Omarske.
„… Ruke u leđa, glavu dole… Brzo, brzaj..! – ovako su, simboličnim performansom, bivši logoraši, sinovi i rođaci onih koji su 1992. godine bili zatočeni u logoru Omarska kraj Prijedora pokušali da dočaraju djelić strahota koje su se dešavale na tom mjestu.
U kompleksu rudnika Omarska zatvarani su i mučeni prijedorski Bošnjaci i Hrvati. Logor su organizovale lokalne vlasti u maju 1992. godine. Hiljade Prijedorčana prošlo je i mučeno kroz ovaj logor. Prema iskazima svjedoka u Haškom tribunalu, u logoru je bilo zatočeno i desetine žena koje su bile izložene sistematskim silovanjima.
Preživjeli logoraši svjedoče kako su danima izgladnjivani i mučeni. Jedan od njih i danas je bio u Omarskoj, 20 godina nakon što je na tom mjestu bio zatočen:
„Emocije, emocije i tuga za svim onim mojim prijateljima kojih više nema, koji su ovdje ubijenisamo zbog toga što su nosili drugo ime i prezime. Neshvatljivo je da se u Prijedoru, gradu u kojem smo živjeli zajedno, dogodi takav zločin. Aktuelne srpske vlasti u Prijedoru uporno pokušavaju da se taj dio istorije od 1992. do 1995. zaboravi, da se o njemu nigdje ne piše i da se ništa o tome ne govori. To nas najviše boli. Taj dio istorije pripada nama, Prijedorčanima, i mi to nikada ne možemo i ne smijemo zaboraviti upravo zbog onih koji su ovdje ubijeni kao civili“, priča Nusret Sivac.
Senija Elezović u ratu je ostala bez oba sina. Jedan je ubijen u logoru Trnopolje, a drugi desetak kilometara dalje, u logoru Omarska. Za smrt djece je saznala, kaže, dva mjeseca kasnije. Obojica sinova ubijena su pred njihovim ocem, priča Senija 20 godina kasnije na mjestu zločina:
„Kao da je bilo juče sve. Uvijek su mi tu. Je li dan ili je noć – zamisliš kako si ga rodio, pa ga hranio, pa školovao, pa šta je bilo. A tek kad misliš da mi je ovaj u Omarskoj ubijen palicama i palijama, mučenjem. A ovaj je završio bar metkom – lakše. Dijete mi nije ni svjedočanstvo dobilo. Došao iz škole, završio, izvelo ga – i eto kako mi je. To je kao da i sada to doživljavam. Ništa nisam bolje. Samo što sam zamislila kad mi je rekao tu tužnu vijest je: ’Daj mi, Bože, samo da budem pametna, da budem na pameti, da ne ujedam koga i da ne napadam. Da se održim.’ A za život mi uopšte nije važno.“
”‹”‹
Bivše logoraše i porodice žrtava danas najviše boli poricanje strahota koje su se tokom rata dešavale u Prijedoru. Činjenica da nemaju pravo na sjećanje, da mjesta zločina još uvijek nisu obilježena.
Bivši logor Omarska, kompleks rudnika, danas je vlasništvo kompanije Arcelor Mittal. Ni opštinske vlasti ni kompanija koja je sada vlasnik rudnika ne dozvoljavaju da se ovo mjesto obilježi.
Na to je podsjetio i Ed Vullamy, britanski novinar, izvještač Guardiana i Observera, koji je bio u grupi novinara koji su u avgustu 1992. godine svjetskoj javnosti otkrili postojanje prijedorskih logora smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje.
„Jedan od najbogatijih ljudi u Britaniji koji, između ostalog, ne plaća takse, vlasnik je ovog rudnika. Gospodo, šta je problem? Imate olimpijski spomenik u Londonu, a gdje je spomenik ljudima koji su ubijeni ovdje? Kada će se to desiti?“, pita Ed Vullamy.
„Činjenica da danas pričamo o onome što je bilo prije 20 godina i što do današnjeg dana traje u kontinuitetu, na jedan drugi, perfidniji način, govori da ovdje nemamo memorijala, nemamo spomenika gdje bismo dolazili i gdje bismo stvarno, ono što je u svakom normalnom gradu, u svijetu dozvoljeno, mogli da se poklonimo sjenima i žrtvama koje su ovdje stradale“, naglašava predsjednica Društva za ugrožene narode u BiH Fadila Memišević.
Pravo na sjećanje i jednakost traže i preživjeli logoraši.
„Te 1992. sam uhapšena. Prošla sam sve logore – Keraterm, Omarska, Trnopolje, dva puta zatvor. 21. avgusta ’zatvorila’ sam logor Omarsku – od pet žena koje su trebali likvidirati, ja sam jedina preživjela. Ti koji pišu istoriju moraju da shvate da istina pobjeđuje. Oni moraju da pišu istinu zbog onih mrtvih – i zbog nas koji smo ostali živi i koji možemo da ispričamo sve što se desilo“, kaže Sebiha Tukanović, žena koja je prošla sva tri prijedorska logora.
(RSE)
Add comment