Poricanje zločina 20 godina od zatvaranja logora Omarska

Bivši logoraši, porodice ubijenih i zatočenih, posjetili su u ponedjeljak mjesto na kom je prije 20 godina bio jedan od najstrašnijih logora u Evropi – logor Omarska.

Hiljade Prijedorčana koji su prošli kroz ovaj logor mučeni su najsvirepijim metodama, izgladnjivani, ponižavani i ubijani. Dvadeset godina kasnije, one koji su uspjeli preživjeti boli činjenica da se mjesta zločina ne mogu obilježiti i da im se uskraćuje pravo na dostojanstveno sjećanje.

U Omarskoj je u ponedjeljak u znak sjećanja na preko 400 ubijenih u vazduh poletjelo isto toliko balona, a aktivisti lokalnih udruženja na simboličan način pokušali su pokazati djelić strahota kojima su bili izloženi zatočenici Omarske.

„… Ruke u leđa, glavu dole… Brzo, brzaj..! – ovako su, simboličnim performansom, bivši logoraši, sinovi i rođaci onih koji su 1992. godine bili zatočeni u logoru Omarska kraj Prijedora pokušali da dočaraju djelić strahota koje su se dešavale na tom mjestu.

U kompleksu rudnika Omarska zatvarani su i mučeni prijedorski Bošnjaci i Hrvati. Logor su organizovale lokalne vlasti u maju 1992. godine. Hiljade Prijedorčana prošlo je i mučeno kroz ovaj logor. Prema iskazima svjedoka u Haškom tribunalu, u logoru je bilo zatočeno i desetine žena koje su bile izložene sistematskim silovanjima.

Preživjeli logoraši svjedoče kako su danima izgladnjivani i mučeni. Jedan od njih i danas je bio u Omarskoj, 20 godina nakon što je na tom mjestu bio zatočen:

„Emocije, emocije i tuga za svim onim mojim prijateljima kojih više nema, koji su ovdje ubijenisamo zbog toga što su nosili drugo ime i prezime. Neshvatljivo je da se u Prijedoru, gradu u kojem smo živjeli zajedno, dogodi takav zločin. Aktuelne srpske vlasti u Prijedoru uporno pokušavaju da se taj dio istorije od 1992. do 1995. zaboravi, da se o njemu nigdje ne piše i da se ništa o tome ne govori. To nas najviše boli. Taj dio istorije pripada nama, Prijedorčanima, i mi to nikada ne možemo i ne smijemo zaboraviti upravo zbog onih koji su ovdje ubijeni kao civili“, priča Nusret Sivac.

Senija Elezović u ratu je ostala bez oba sina. Jedan je ubijen u logoru Trnopolje, a drugi desetak kilometara dalje, u logoru Omarska. Za smrt djece je saznala, kaže, dva mjeseca kasnije. Obojica sinova ubijena su pred njihovim ocem, priča Senija 20 godina kasnije na mjestu zločina:

„Kao da je bilo juče sve. Uvijek su mi tu. Je li dan ili je noć – zamisliš kako si ga rodio, pa ga hranio, pa školovao, pa šta je bilo. A tek kad misliš da mi je ovaj u Omarskoj ubijen palicama i palijama, mučenjem. A ovaj je završio bar metkom – lakše. Dijete mi nije ni svjedočanstvo dobilo. Došao iz škole, završio, izvelo ga – i eto kako mi je. To je kao da i sada to doživljavam. Ništa nisam bolje. Samo što sam zamislila kad mi je rekao tu tužnu vijest je: ’Daj mi, Bože, samo da budem pametna, da budem na pameti, da ne ujedam koga i da ne napadam. Da se održim.’ A za život mi uopšte nije važno.“   
”‹”‹
Bivše logoraše i porodice žrtava danas najviše boli poricanje strahota koje su se tokom rata dešavale u Prijedoru. Činjenica da nemaju pravo na sjećanje, da mjesta zločina još uvijek nisu obilježena.

Bivši logor Omarska, kompleks rudnika, danas je vlasništvo kompanije Arcelor Mittal. Ni opštinske vlasti ni kompanija koja je sada vlasnik rudnika ne dozvoljavaju da se ovo mjesto obilježi.

Na to je podsjetio i Ed Vullamy, britanski novinar, izvještač Guardiana i Observera, koji je bio u grupi novinara koji su u avgustu 1992. godine svjetskoj javnosti otkrili postojanje prijedorskih logora smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje.

„Jedan od najbogatijih ljudi u Britaniji koji, između ostalog, ne plaća takse, vlasnik je ovog rudnika. Gospodo, šta je problem? Imate olimpijski spomenik u Londonu, a gdje je spomenik ljudima koji su ubijeni ovdje? Kada će se to desiti?“, pita Ed Vullamy.

„Činjenica da danas pričamo o onome što je bilo prije 20 godina i što do današnjeg dana traje u kontinuitetu, na jedan drugi, perfidniji način, govori da ovdje nemamo memorijala, nemamo spomenika gdje bismo dolazili i gdje bismo stvarno, ono što je u svakom normalnom gradu, u svijetu dozvoljeno, mogli da se poklonimo sjenima i žrtvama koje su ovdje stradale“, naglašava predsjednica Društva za ugrožene narode u BiH Fadila Memišević.

Pravo na sjećanje i jednakost traže i preživjeli logoraši.

„Te 1992. sam uhapšena. Prošla sam sve logore – Keraterm, Omarska, Trnopolje, dva puta zatvor. 21. avgusta ’zatvorila’ sam logor Omarsku – od pet žena koje su trebali likvidirati, ja sam jedina preživjela. Ti koji pišu istoriju moraju da shvate da istina pobjeđuje. Oni moraju da pišu istinu zbog onih mrtvih – i zbog nas koji smo ostali živi i koji možemo da ispričamo sve što se desilo“, kaže Sebiha Tukanović, žena koja je prošla sva tri prijedorska logora.

(RSE)