svabo.jpg)
Obilazeći prihvatne centre za strance Hamza upo-zna mnoge ratne muhadžire koji su nakon preživljene gol-gote izgledali jadno. Nisu bili sposobni, da o sebi vode brigu a kamoli da rade. Od ratnih muhadžira, probra buduće gastarbajtere. U restoranu Mali sokak, budući poslovođa im zakaza sastanak. Ulazeći u „Mali sokak„ čuli su poznatu melodiju.
-Bosnom behar probeharao mene život razočarao, svuda behar na nju miriše a ja uzdišem.
Ponavljajući refren za Edinom Dervišhalidovićem -Dinom Merlinom slikali su se igrači sa pobjedničkim peharom. Praveći zajedničku fotografiju pjevali su himnu:
– Jedna si jedina Bosna i Hercegovina…
Bosna… Bosna je šampion !
FC Bosna i Hercegovina Berlin, šampion Frei-zeitlige Berlin.
Uz sofru koju je Senči servirala, užvali su u bosan-skim specijalitetima. Njima su se priključili i ratni muhadžiri, budući gastarbajteri.
Prvi radni dan, za muhadžire bio je izazov. Gledaju-ći u njih Hamza je vidio svoje prve dane u pečalbi. Među njima bilo je i invalida. Sve su oni to skrivali da bi nešto zaradili. U poslu jedan drugom bi pomagali a često bi neki isticali:
– Sve se može izdržati, samo neka ne puca i neka glad nehara. U logoru sam bio zadovoljan sa gutljajem vo-de. O pogači se moglo samo sanjati, pod uslovom da imaš gdje leći, da bi usnio tako lijep san – pričali su logoraši, oni koji su preživjeli okupatorske koncentracione logore; Ma-njaču, Batkoviće, Betonaru, Luku Brčko, Gabelu, Sušicu…
Slušajući njihove priče javi se jedan Prijedorčanin.
– Nakon višemjesečnih patnji po okupatorskim koncentracionim logorima; Keraterma, Omarske i Trnopolja u kojima je ubijeno na hiljade logoraša, kada su logori otkriveni od strane UN-a. Nas preživjele potrpali su u vozila, govoreći da nas voze na razmjenu. Nakon jednodnevne vožnje, dovezoše nas iznad jedne provalije. Znajući da će nas strijeljati ja sam skočio u provaliju, a potom su po meni počeli padati ubijeni. Kada su ubice otišle ja sam se izvukao ispod mrtvi. Nisam znao gdje se nalazim, želeći da što dalje odem od mjesta na kojem je ubijeno na stotine mojih supatnika. Krenuo sam ne znajući kuda. Tumarajući naišao sam na jednu grupu civila kojoj sam se priključio. Tokom puta doznao sam da su i oni u onom konvoju došli iz Prijedora. Nakon što ih je pratnja konvoja pustila na «Ničiju zemlju», krenuli su za njima, da ih love poput divljači, po planini Vlašić. Bježeći ispred progonitelja, mnogi su zalutali. Nakon nekoliko dana, sa jednom zalutalom grupom stigao sam na slobodnu teritoriju.
Slušajući ga preživjeli logoraš iz koncentracionog logora Heliodrom otvori dušu:
– Dajdža moje majke Zijo Dizdarević, književnik iz Fojnice, ubijen je u prošlom ratu u koncentracionom logoru Jasenovac u kojem su ubijeni mnogi bosanski pravoslavci, kao i partizani i njihovi simpatizeri. Možda je to razlog, što sam i ja doživio logor jer i sam sam pobornik njihove ideje o zajedništvu.
Slušajući priče o logoru jedan radnik dobi psihički napad. Koristeći logoraško iskustvo pružiše mu pomoć.
– Evo… ja i moja hanuma, idem na psihoterapije kod doktora psihijatra Irene…, pa ako želiš da ti zakažem ter-min. Neki naši idu kod doktora Bikadorova.
Slušajući traumatizirane, ponovo se javi Prijedor-čanin sjećajući se svoga supatnika logoraša iz koncentracionog logora Omarska i zloglasne ćelije «Bijela kuća», doktora Esada, Ese Sadikovića i njegovih podviga.
– Prilikom pokušaja da pomogne povrijeđenim lo-gorašima, kao onda kad je kao ekspert Ujedinjenih nacija proveo dvije godine u Papui – Novoj Gvineji liječeći ranjene. U koncentracionom logoru Omarska kod Prijedora, kao logoraš doktor Esad Sadiković nije imao uslova da pomogne svojim supatnicima, liječio nas je svojom dobrotom i sa onim što mu se našlo pri ruci u logoru smrti. Njegov uspjeh u liječenju logoraša vidjeli su i stražari logora, koji su tražili od njega pomoć. Doktor logoraš liječio je i stražare, svoje mučitelje. Liječio im povrede koje su zadobili prilikom mučenja i ubijanja logoraša. Sa zadnje prozivke, nije se vratio. Ubijen je doktor Esad Sadiković samo zato što je Bošnjak, musliman.
Preživjeli logoraš koncentracijonog logora Omarska, pusti suzu bola pa se zapita:
– Jel moguće da su potomci; Srđena, Mrđena i Mlađena, zaboravili Skendera Kulenovića i njegovu poemu Stojanka majka Knežepoljka. Nije valjda da neznaju ni za Prjedorsku dekleraciju, koju su još davne, četrdeset i prve, podpisali Bošnjaci muslimani iz Prijedora u kojoj se osu-đuje; pljačka, ubistva i teror nad bosanskim pravoslavcima, njihovo odvođenje u koncentracioni logor Jasenovac, gdje su mnogi pobijeni.
Još niko nije napisao poemu Arifa majka Kozarča-nka. Hoćeli se neko sjetiti… neko od potomaka; Srđena, Mrđena i Mlađena. Hoće li im proraditi savjest da se oduže Skenderu Kulenoviću i da napišu poemu, da se desi bol, majke Arife, za ubijenim sinovima; Džemalom, Dževadom, Hilmijom, Senadom, Sabitom i Suvadom. Majka Bošnjaki-nja, ne traži osvetu, ona traži istinu i kaznu za ubice, svojih sinova, svojih šehida.
Slušajući Prjedorčanina, neko upita:
– Kako… kako zaboraviti logorske patnje a kako prežaliti ubijene; sinove, očeve, braću, amidže, dajdže, supatnike koje smo upoznali u logorskoj ćeliji, na hasuri smrti? – pitao se jedan logoraš
– Zavisno od insana. Trebamo pokušati sami sebi pomoći. Svojoj napaćenoj duši, smiraj naći – za trenutak ušuta logoraš-vjernik, pogleda u svoju lijevu ruku i ožiljak od žice, kojeg je prekrivao ručni sat, iste marke, kao onaj kojeg je dao na jednoj logoraškoj prozivci, da bi sa njim otkupio život jednom logorašu, barem za jedan dan – možda sam ja mehlem svojoj duši našao na sedždi.
Dok su ga slušali, ostale radne kolege poželiši istu terapiju i sebi, da im se Svevišnji smiluje i uputi na pravi put.
Dani su prolazili, a šef nikako da se pojavi. Radnici su gubili strpljenje. Jednog dana, na pauzi, jedući ono što su napravili u zajedničkoj kuhinji „hajma“, iščekujući šefa žustro su negodovali.
– Ako se šef danas ne pojavi – javi se neko od ra-dnika – sutra nema posla. Vidite da se sprema racija.
– To je namješteno – javi se preživjeli logoraš kon-centracionog logora Luka Brčko – žele da nas prevare, kao što su prevareni neki naši, na drugim radilištima.
Slušajući njihov haber Hamza je razmišljao šta da uradi. Znao je iz priča, da se ovako varaju, ratni stradalnici.
– Slušajte me dobro. Ko nema radne dozvole, neka se polahko spremi i napusti radilište. Poslije radnog vre-mena naći ćemo se na Alexander Platzu.
Svi prihvatiše njegov prijedlog.
Ovome se obradova i muhadžir iz Podrinja.
– Odoh u poštu – uzdahnu pa nastavi – preko radio amatera, dobio sam informaciju o teškoj situaciji u Žepi i Srebrenici, koju su Ujedinjene nacije proglasile „Zaštićena zona UN Srebrenica“. Nabavio sam adresu od jednog ofi-cira oružanih snaga Kraljevine Holandije koji uskoro ide u Srebrenicu i po njemu želim poslati svima ljekova, hrane i odjeće.
Sa poslovođom ostaše dvojica i on im dade savjet:
– Ako vas budu kontrolisali recite da tražite posao.
Pošto pokupiše alat, uputiše se prema kontejnerima u kojima su bili predstavnici firmi koje rade na objektu. Dok su čekali, dva ljubitelja košarke iznosili su utiske sa jučerašnje košarkaške utakmice. Bosna i Hercegovina – Grčka:
– U zadnjim sekundama postigli smo koš i Grke pobijedili – ponosno će mlađi navijač.
– Zbog agresorskog rata, naša košarkaška repre-zentacija Bosne i Hercegovine, svoje utakmice mora igrati vani, u tuđoj državi da budu domaćini. Odabrali su Berlin u kojem je utočište našlo na desetine hiljada Bošnjaka.
– Nisu pogriješili – potvrdi mlađi – na svakoj uta-kmici, vihorili su se zlatni ljiljani za Bosnu i Hercegovinu.
– Naši će se kvalifikovati za Evropsko prvenstvo u košarci – doda stariji – imao sam priliku da upoznam naše košarkaše. Moj rođak vlasnik je Restorana Una u kojem su naši košarkaši poslije utakmice večerali. Od nekoliko naših košarkaša i autograme sam dobio.
Njegovo hvalisanje, slušao je mlađi navijač. Da bi skrio ljubomoru, gledao je u berlinsku panoramu i na njoj građevine u kojim stanuje prošlost. Brandenburger Tor kroz koju je prošla historija, Reichstag u kojem boravi njemački parlament. Ljubomorni primijeti radilište i brzo sroči zagonetku:
– Nosi šljem, vojnik nije, nosi šljem, rudar nije. Šta li je to što se ispod šljema krije?
Njihovo nadmudrivanje prekinu policija. Pod pu-nom opremom, dopratila je gospodu iz radničke kontrole. Prilazili su svakom radniku, uz traženje dokumenata sa kojim bi mogli dokazati da su uredno prijavljeni. Kad bi naišli na sumnjive, u pomoć bi pozvali policajce, koji su držali radilište u obruču. Takvim osobama stavljali bu lisice na ruke i odvodili ih u policijsko vozilo. Kontrola je stigla do trojice, koji su bili u civilnoj robi i stajali ispred kon-tejnera. Na njihovo pitanje sva trojica su dali iste odgovore. Kada su se kontrolori uvjerili da govore istinu, na desnu ruku su im stavili specijalni biljeg sa kojim su se mogli kretati i po želji napustiti radilište.
Tri gastarbajtera napustiše radilište, krenuše prema podzemnoj željeznici, da bi se našli sa svojim radnim kole-gama. Prolazeći kraj jedne birtije Hamza primijeti šefa kako sjedi u društvu četverice. Tri obilježena, uđoše u birtiju. Njihov dolazak iznenadi šefa i on se trže, idući im u susret.
– Tamam sam došao da vas isplatim, kad ono izbi kontrola. Ja sam uništen. Sve ove pare, koje sam donio vama, neće ni osoliti kaznu, koju ću morati da platim.
– Te priče sam već čuo, od svoga bivšeg šefa. Istim trikovima se služite. Vadi pare, dok nismo dali išaret radni-cima da policiji kažu istinu.
– Mislite da sam lud i da ću čekati da me oni ščepaju? – namjeravajući da pobjegne.
Njih trojica ga spriječiše, rukama ga za stolicu prikovaše.
– Ove ljude sam ja doveo i dužan sam im platiti – ozbiljno će Hamza – ne budali, sjećaš li se da sam te jed-nom vadio iz blata a ti sad pokušavaš sviju nas da prevariš. Ako ovog momenta ne izvadiš pare, pozvaću radnike neka ti oni sude. I da znaš, sad satnica nije petnaest, nego dvadeset maraka. Trebaju i oni da plate advokate, jer su pohvatani.
– Nemam toliko.
– Imaš, neka ti jarani posude.
– Oni nemaju, tek su sad došli odozdo.
– Dobro, kada nećeš da platiš, pozvaću policiju pa im vi objasnite, kako ste ih ilegalno prebacili „preko grane“ i koliko ti je radnika radilo „na divljaka“. Možeš ove jadne muhadžire varati, ali ne možeš nas, koji imamo više staža u ovoj državi nego ti što imaš godina.
– Nemam toliko – ponovo se branio šef.
– Imaš u banci. Evo ti moj broj konta i na njega up-lati, ili napiši ček, pa da se rastanemo kao insani – javi se jedan radnik.
– Ne mogu, konto mi je blokiran. Dođite sutra, pa ću vas…
– „Malo morgen“, ovaj put ćeš morati platiti – u ljutnji jedan radnik uhvati šefa za rever iznošene kožne jakne, pa mu se unese u lice – dosta što su me takvi u Bosni uništili, ovdje to neću dozvoliti.
Vidjevši da nema kuda, šef izvadi iz džepa traženu svotu. Poslovođa zamoli dvojicu svojih radnika da prebroje novac.
– Vidi se da si ti dobar i plaćaš kad moraš. Ako budete imali posla, samo javite – na rastanku mu poručiše njih trojica.
U dogovoreno vrijeme našli su se na Alexandar platzu. Radnici su bili prijatno iznenađeni dobrom zaradom i zadovoljno se raziđoše, svako na svoju stranu.
(nastavice se…)
Add comment