“Hamza gastarbajter” (172-174)

Obilazeći prihvatne centre za strance Hamza upo-zna mnoge ratne  muhadžire koji su nakon preživljene gol-gote izgledali jadno. Nisu bili sposobni, da o sebi vode brigu a kamoli da rade. Od ratnih muhadžira, probra buduće gastarbajtere. U restoranu Mali sokak, budući poslovođa im zakaza sastanak. Ulazeći u „Mali sokak„ čuli su poznatu melodiju.

-Bosnom behar probeharao mene život razočarao, svuda behar na nju miriše a ja uzdišem.

Ponavljajući refren za Edinom Dervišhalidovićem -Dinom Merlinom slikali su se igrači sa pobjedničkim peharom. Praveći zajedničku fotografiju  pjevali su himnu:

– Jedna si jedina Bosna i Hercegovina…
Bosna… Bosna je šampion !

FC Bosna i Hercegovina  Berlin, šampion  Frei-zeitlige Berlin.

Uz sofru koju je Senči servirala, užvali su u bosan-skim specijalitetima. Njima su se priključili i ratni muhadžiri, budući gastarbajteri. 

 Prvi radni dan, za muhadžire bio je izazov. Gledaju-ći u njih Hamza je vidio svoje prve dane u pečalbi. Među njima bilo je i invalida. Sve su oni to skrivali da bi nešto zaradili. U poslu jedan drugom bi pomagali a često bi neki isticali:

– Sve se može izdržati, samo neka ne puca i neka glad nehara. U logoru sam bio zadovoljan sa gutljajem vo-de. O pogači se moglo samo sanjati, pod uslovom da imaš gdje leći, da bi usnio tako lijep san – pričali su logoraši, oni koji su preživjeli okupatorske koncentracione logore; Ma-njaču, Batkoviće, Betonaru, Luku Brčko, Gabelu, Sušicu…

Slušajući njihove priče javi se jedan Prijedorčanin.

– Nakon višemjesečnih patnji po okupatorskim koncentracionim logorima; Keraterma, Omarske i Trnopolja u kojima je ubijeno na hiljade logoraša, kada su logori otkriveni od strane UN-a. Nas preživjele potrpali su u vozila, govoreći da nas voze na razmjenu. Nakon jednodnevne vožnje, dovezoše nas iznad jedne provalije. Znajući da će nas strijeljati ja sam skočio u provaliju, a potom su po meni počeli padati ubijeni. Kada su ubice otišle ja sam se izvukao ispod mrtvi. Nisam znao gdje se nalazim, želeći da što dalje odem od mjesta na kojem je ubijeno na stotine mojih supatnika. Krenuo sam ne znajući kuda. Tumarajući naišao sam na jednu grupu civila kojoj sam se priključio. Tokom puta doznao sam da su i oni u onom  konvoju došli iz Prijedora. Nakon što ih je pratnja konvoja pustila na «Ničiju zemlju», krenuli su za njima, da ih love poput divljači, po planini Vlašić. Bježeći ispred progonitelja, mnogi su zalutali. Nakon nekoliko dana, sa jednom zalutalom grupom  stigao sam na slobodnu teritoriju. 

Slušajući ga preživjeli logoraš iz koncentracionog logora Heliodrom otvori dušu:

– Dajdža moje majke Zijo Dizdarević, književnik iz Fojnice, ubijen je u prošlom ratu u koncentracionom logoru Jasenovac u kojem su ubijeni  mnogi bosanski pravoslavci, kao i partizani i njihovi simpatizeri. Možda je to razlog, što sam i ja doživio logor  jer i sam sam pobornik njihove ideje o zajedništvu.

Slušajući priče o logoru jedan radnik dobi psihički napad. Koristeći logoraško iskustvo pružiše mu pomoć.

– Evo… ja i moja hanuma, idem na psihoterapije kod doktora psihijatra Irene…, pa ako želiš da ti zakažem ter-min. Neki naši idu kod  doktora Bikadorova.

Slušajući traumatizirane, ponovo se javi Prijedor-čanin  sjećajući se  svoga supatnika logoraša iz koncentracionog logora Omarska i zloglasne ćelije «Bijela kuća», doktora Esada, Ese Sadikovića i njegovih podviga.

– Prilikom pokušaja da pomogne povrijeđenim lo-gorašima, kao onda kad je kao ekspert Ujedinjenih nacija proveo dvije godine u Papui – Novoj Gvineji liječeći ranjene. U koncentracionom logoru Omarska kod Prijedora, kao logoraš doktor Esad Sadiković nije imao uslova da pomogne svojim supatnicima, liječio nas je svojom dobrotom i sa onim što mu se našlo pri ruci u logoru smrti. Njegov uspjeh u liječenju logoraša vidjeli su i stražari logora, koji su tražili od njega pomoć. Doktor logoraš liječio  je i stražare, svoje mučitelje. Liječio im povrede koje su zadobili prilikom mučenja i ubijanja logoraša. Sa zadnje prozivke, nije se vratio. Ubijen je doktor Esad Sadiković samo zato što je Bošnjak, musliman. 

Preživjeli logoraš koncentracijonog logora Omarska, pusti suzu bola pa se zapita:

– Jel moguće da su potomci; Srđena, Mrđena i Mlađena, zaboravili Skendera Kulenovića i njegovu poemu Stojanka majka Knežepoljka. Nije valjda da neznaju ni za Prjedorsku dekleraciju, koju su još davne, četrdeset i prve, podpisali Bošnjaci muslimani iz Prijedora u kojoj se osu-đuje; pljačka, ubistva i teror nad bosanskim pravoslavcima, njihovo odvođenje u koncentracioni logor Jasenovac, gdje su mnogi pobijeni.

Još niko nije napisao poemu Arifa majka Kozarča-nka. Hoćeli se neko sjetiti… neko od  potomaka; Srđena, Mrđena i Mlađena. Hoće li im proraditi savjest da se oduže Skenderu Kulenoviću i da napišu poemu, da se desi bol, majke Arife, za ubijenim sinovima; Džemalom, Dževadom, Hilmijom, Senadom, Sabitom i Suvadom. Majka Bošnjaki-nja, ne traži osvetu, ona traži istinu i kaznu za ubice, svojih sinova, svojih šehida.

Slušajući  Prjedorčanina, neko upita: 

– Kako… kako zaboraviti logorske patnje a kako prežaliti ubijene; sinove, očeve, braću, amidže, dajdže, supatnike koje smo upoznali u logorskoj ćeliji, na hasuri smrti? – pitao se jedan logoraš

– Zavisno od insana. Trebamo pokušati sami sebi pomoći. Svojoj napaćenoj duši, smiraj naći – za trenutak ušuta logoraš-vjernik, pogleda u svoju lijevu ruku i ožiljak od žice, kojeg je prekrivao ručni sat, iste marke, kao onaj kojeg je dao na jednoj logoraškoj prozivci, da bi sa njim otkupio život jednom logorašu, barem za jedan dan – možda sam ja mehlem svojoj duši našao na sedždi.

Dok su ga slušali, ostale radne kolege poželiši istu terapiju i sebi, da im se Svevišnji smiluje i uputi na pravi put.

Dani su prolazili, a šef nikako da se pojavi. Radnici su gubili strpljenje. Jednog dana, na pauzi, jedući ono što su napravili u zajedničkoj kuhinji „hajma“, iščekujući šefa žustro su negodovali.

– Ako se šef danas ne pojavi – javi se neko od ra-dnika – sutra nema posla. Vidite da se sprema racija.

– To je namješteno – javi se preživjeli logoraš kon-centracionog logora Luka Brčko – žele da nas prevare, kao što su prevareni neki naši, na drugim radilištima.

Slušajući njihov haber Hamza je razmišljao šta da uradi. Znao je iz priča, da se ovako varaju, ratni stradalnici.

– Slušajte me dobro. Ko nema radne dozvole, neka se polahko spremi i napusti radilište. Poslije radnog vre-mena naći ćemo se na Alexander Platzu.

Svi prihvatiše njegov prijedlog.

Ovome se obradova i muhadžir iz Podrinja.

– Odoh u poštu – uzdahnu pa nastavi – preko radio amatera, dobio sam informaciju o teškoj situaciji u Žepi i Srebrenici, koju su Ujedinjene nacije proglasile „Zaštićena  zona UN Srebrenica“. Nabavio sam adresu od jednog ofi-cira oružanih snaga Kraljevine Holandije koji uskoro ide u Srebrenicu i po njemu želim poslati svima ljekova, hrane i odjeće.

Sa poslovođom ostaše dvojica i on im dade savjet:

– Ako vas budu kontrolisali recite da tražite posao.

Pošto pokupiše alat, uputiše se prema kontejnerima u kojima su bili predstavnici firmi koje rade na objektu. Dok su čekali, dva ljubitelja košarke iznosili su utiske sa jučerašnje košarkaške utakmice. Bosna i Hercegovina – Grčka:

– U zadnjim sekundama postigli smo koš i Grke pobijedili – ponosno će mlađi navijač.
– Zbog agresorskog rata, naša košarkaška repre-zentacija Bosne i Hercegovine, svoje utakmice mora igrati vani, u tuđoj državi da budu  domaćini. Odabrali su Berlin u kojem je utočište našlo na desetine hiljada Bošnjaka.

– Nisu pogriješili – potvrdi mlađi – na svakoj uta-kmici, vihorili su se zlatni ljiljani za Bosnu i Hercegovinu.

– Naši će se kvalifikovati za Evropsko prvenstvo u košarci – doda stariji – imao sam priliku da upoznam naše košarkaše. Moj rođak vlasnik je Restorana Una u kojem su naši košarkaši poslije utakmice večerali. Od nekoliko naših košarkaša i autograme sam dobio.

Njegovo hvalisanje, slušao je mlađi navijač. Da bi skrio ljubomoru, gledao je u berlinsku panoramu i na njoj građevine u kojim stanuje prošlost. Brandenburger Tor kroz koju je prošla historija, Reichstag u kojem boravi njemački parlament. Ljubomorni primijeti radilište i brzo sroči zagonetku:

– Nosi šljem, vojnik nije, nosi šljem, rudar nije. Šta li je to što se ispod šljema krije?

Njihovo nadmudrivanje prekinu policija. Pod pu-nom opremom, dopratila je gospodu iz radničke kontrole. Prilazili su svakom radniku, uz traženje dokumenata sa kojim bi mogli dokazati da su uredno prijavljeni. Kad bi naišli na sumnjive, u pomoć bi pozvali policajce, koji su držali radilište u obruču. Takvim osobama stavljali bu lisice na ruke i odvodili ih u policijsko vozilo. Kontrola je stigla do trojice, koji su bili u civilnoj robi i stajali ispred kon-tejnera. Na njihovo pitanje sva trojica su dali iste odgovore. Kada su se kontrolori uvjerili da govore istinu, na desnu ruku su im stavili specijalni biljeg sa kojim su se mogli kretati i po želji napustiti radilište.

Tri gastarbajtera napustiše radilište, krenuše prema podzemnoj željeznici, da bi se našli sa svojim radnim kole-gama. Prolazeći kraj jedne birtije Hamza primijeti šefa kako sjedi u društvu četverice. Tri obilježena, uđoše u birtiju. Njihov dolazak iznenadi šefa i on se trže, idući im u susret.

– Tamam sam došao da vas isplatim, kad ono izbi kontrola. Ja sam uništen. Sve ove pare, koje sam donio vama, neće ni osoliti kaznu, koju ću morati da platim.

– Te priče sam već čuo, od svoga bivšeg šefa. Istim trikovima se služite. Vadi pare, dok nismo dali išaret radni-cima da policiji kažu istinu.

– Mislite da sam lud i da ću čekati da me oni ščepaju? – namjeravajući da pobjegne.

Njih trojica ga spriječiše, rukama ga za stolicu prikovaše.

– Ove ljude sam ja doveo i dužan sam im platiti – ozbiljno će Hamza  – ne budali, sjećaš li se da sam te jed-nom vadio iz blata a ti sad pokušavaš sviju nas da prevariš. Ako ovog momenta ne izvadiš pare, pozvaću radnike neka ti oni sude. I da znaš, sad satnica nije petnaest, nego dvadeset maraka. Trebaju i oni da plate advokate, jer su pohvatani.

– Nemam toliko.

– Imaš, neka ti jarani posude.

– Oni nemaju, tek su sad došli odozdo.

– Dobro, kada nećeš da platiš, pozvaću policiju pa im vi objasnite, kako ste ih ilegalno prebacili „preko grane“ i koliko ti je radnika radilo „na divljaka“. Možeš ove jadne muhadžire varati, ali ne možeš nas, koji imamo više staža u ovoj državi nego ti što imaš godina.

– Nemam toliko – ponovo se branio šef.

– Imaš u banci. Evo ti moj broj konta i na njega up-lati, ili napiši ček, pa da se rastanemo kao insani – javi se jedan radnik.

– Ne mogu, konto mi je blokiran. Dođite sutra, pa ću vas…

– „Malo morgen“, ovaj put ćeš morati platiti – u ljutnji jedan radnik uhvati šefa za rever iznošene kožne jakne, pa mu se unese u lice – dosta što su me takvi u Bosni uništili, ovdje to neću dozvoliti.

Vidjevši da nema kuda, šef izvadi iz džepa traženu svotu. Poslovođa zamoli dvojicu svojih radnika da prebroje novac.

– Vidi se da si ti dobar i plaćaš kad moraš. Ako budete imali posla, samo javite – na rastanku mu poručiše njih trojica.

U dogovoreno vrijeme našli su se na Alexandar platzu. Radnici su bili prijatno iznenađeni dobrom zaradom i zadovoljno se raziđoše, svako na svoju stranu.

(nastavice se…)