Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

“I reci Mojim robovima neka samo dobro govore. Jer šejtan zaista može među njih mržnju da ubaci. Šejtan je čovjeku, zaista, otvoreni neprijatelj.” (El-Isra, 53.)

U islamu postoje mnogi vidovi ibadeta čijim se prakticiranjem muslimani približavaju Allahu Uzvišenom. Iako mnogi misle da je hajr (dobro) ograničen na obavljanje obreda i udjeljivanje, ipak postoje i drugi vidovi ibadeta, o kojima neki dobri ljudi ne razmišljaju.

Jedan od tih vidova ibadeta svakako je neuznemiravanje muslimana. Neuznemiravanje muslimana je uzvišen ibadet i na njegovu dobrotu i visok stepen ukazali su Kur’an i sunnet. Kaže Uzvišeni: “I reci Mojim robovima neka samo dobro govore. Jer šejtan zaista može među njih mržnju da ubaci. Šejtan je čovjeku, zaista, otvoreni neprijatelj.” (El-Isra, 53.)

Prenosi se od Ebu Muse el-Eš'arija, radijallahu anhu, da je rekao: “Upitali smo: ‘O Allahov Poslaniče, koji je musliman najbolji?’, a on reče: “Onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.” (Muttefkun alejhi)

Također, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neka se dvojica ne sašaptavaju u prisustvu trećeg. Jer to doista uznemirava vjernika, a Allah, azze ve dželle, mrzi uznemiravanje vjernika.” (Tirmizi, sahih)

Zakonodavac je zabranio uznemiravanje muslimana ne samo zbog njegove svetosti nego i zato što to dovodi do neprijateljstva i mržnje među članovima društva, do širenja nereda, narušavanja javne sigurnosti, kidanja rodbinskih veza i kidanja veza ljubavi među supružnicima.

Isto kao što Uzvišeni nagrađuje muslimana za pokoravanje i činjenje dobra, isto tako ga nagrađuje za ostavljanje uznemiravanja (ezijjeta) i za otklanjanje zla od muslimana. Takvo postupanje predstavlja dobročinstvo i sadaku.

Rekao je Ebu Zerr, radijallahu anhu: “Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, a šta ako oslabim u nekim djelima?’ ‘Suzdrži se od činjenja zla ljudima, jer to je zaista tvoja sadaka za sebe samog!’, reče on.” (Muttefekun alejhi)

Allaha, azze ve dželle, obožavamo činjenjem djela pokornosti, a isto tako obožavamo Ga čuvanjem svetosti muslimana i ostavljanjem nasrtanja na tu svetost na bilo koji način. Nažalost, postoje ljudi, da ih Allah uputi, koji ne osjećaju i koji potcjenjuju veličinu ovog islamskog principa, tako da drže do namaza i posta i ostalih ibadeta, ali istovremeno napadaju na svog brata muslimana i uznemiravaju muslimane.

Neki vidovi omalovažavanja muslimana

Na omalovažavanje svetosti muslimana i njihovo uznemiravanje podstiče neznanje i slaba svijest. Nekada je i okruženje jedan od bitnih faktora koji utječe na formiranje ove neprijateljske ličnosti, ali isto tako i porodični odgoj utječe na ovakvo ponašanje pojedinca.

Za uznemiravanje muslimana izrečena je prijetnja i ahiretska kazna, kao što stoji u riječima Uzvišenog: “A oni koji uznemiravaju vjernice i vjernike sa onim što nisu počinili, oni potvoru iznose i očit grijeh čine.” (El-Ahzab, 58.)

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Rekao je neki čovjek: ‘O Allahov Poslaniče, ima jedna žena koja mnogo klanja, posti i udjeljuje sadaku, ali ona svojim jezikom uznemirava komšije.’ Na to Poslanik reče: ‘Ona je u Vatri.’ Čovjek opet reče: ‘O Allahov Poslaniče, ima jedna žena, malo posti, udjeljuje i klanja, ali (u svrhu sadake) udijeli zemljani ćup sira, i ne uznemirava komšije svojim jezikom.’ Poslanik reče: ‘Ona je u Džennetu.'” (Ahmed, sahih)

Ezijjet (uznemiravanje) drugih obuhvata svaki materijalni i apstraktni vid uznemiravanja. U to spada napadanje na imetak, porodicu, djecu i živote drugih ljudi, zatim bespravno prisvajanje njihovih imetaka, ruganje, klevetanje i ismijavanje. Jedan od najzastupljenijih vidova ezijjeta jeste vrijeđanje porijekla ljudi i njihovo sramoćenje na sijelima kao vid naslađivanja i zabave.

Također, ezijjetom se smatra i zadiranje u privatnost bližnjih i komšija te istraživanje njihovih nedostataka i mahana.

Shodno tome, svako kritiziranje i raspravljanje o privatnom i javnom životu bližnjih i komšija, bez prethodnog savjetovanja sa njima ili bez njihove dozvole i znanja o tome, i to u vrijeme kada onaj koji o tome govori ne dozvoljava nikome da se miješa u njegove stvari – predstavlja jedan od vidova uznemiravanja.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “O vi koji ste muslimani samo na jeziku, a do čijih srca još nije dopro iman, ne uznemiravajte muslimane, ne sramotite ih i ne istražujte njihove mahane. Jer, ko bude istraživao mahane svoga brata muslimana, Allah će istraživati njegove mahane, a čije mahane Allah bude istraživao, osramotit će ga čak i usred njegove kuće.” (Tirmizi, sahih)

U vidove uznemiravanja spada i to da se neki ljudi na sijelima zabavljaju ogovaranjem muslimana i ismijavanjem sa njima, druge nasmijavajući i razveseljavajući, privlačeći tako pažnju na sebe i smatrajući da je ovakvo ponašanje duhovitost i prijaznost. Međutim, ovakvo ponašanje strogo je zabranjeno i ukazuje na blesavost i manjak ljudskosti.

Od raširenih vidova ezijjeta jeste i stajanje na putu ili nekom javnom mjestu i dobacivanje i dosađivanje prolaznicima, ruganje i uznemiravanje, što je sve zabranjeno.

Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Izbjegavajte sjedenje po putevima!’ (Prisutni) rekoše: ‘Božiji Poslaniče, moramo se okupljati da razgovaramo.’ Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Ako već morate, onda dajte putu njegovo pravo.’ ‘A šta je pravo puta?’, ponovo upitaše. On reče: ‘Spuštanje pogleda, ostavljanje ezijjeta, uzvraćanje selama i naređivanje dobra, a odvraćanje od zla.’’’ (Muttefekun alejhi)

Iako nisu odgovorni ni postavljeni da vode brigu o tuđim poslovima, da prate i istražuju postupke drugih, nažalost mnogi se upuštaju u ove avanture, čime izravno učestvuju u strogo zabranjenom uznemiravanju i izazivaju nered. Ilustrativan primjer za to jeste izazivanje nereda i loših odnosa između podređenih i nadređenih, tako što o službeniku ili radniku, kod kojih primijeti neki propust, prenosi negativne informacije pretpostavljenom. U ovom slučaju osoba koja prenosi takve informacije bila je obavezna da službenika ili radnika kod kojih uoči određene propuste prvo upita o tim propustima i provjeri informacije, a zatim da ih posavjetuje.

Naposljetku, musliman treba da strogo vodi računa o još jednom opasnom obliku uznemiravanja, a to je zavidnost u pogledu imetka drugih ljudi i ispitivanje o njihovoj imovini.

Najgori vidovi omalovažavanja

U najgore vidove ezijjeta, kojim su iskušane neke neznalice, spada ružan govor o učenjacima, narušavanje njihovog ugleda, izražavanje sumnje u pogledu njihovih nijjeta i iskrenosti, uzdizanje nad njima i poricanje njihovog dobročinstva i truda koji su uložili za ummet. Dakle, jedan od najgorih vidova ezijjeta jeste verbalno uznemiravanje koje se manifestira proklinjanjem muslimana, proglašavanjem nevjernicima, novotarima i pokvarenjacima zbog i najmanje šubhe (sumnje) i najmanjeg prijestupa u njegovom mezhebu (shvatanju, pravcu). U vezi s tim Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kaže: “Psovanje muslimana je veliki grijeh, a borba protiv njega je kufr.” (Muslim)

Ezijjet koji olahkim smatraju neke bezobrazne žene jeste miješanje u bračne probleme, narušavanje odnosa između supružnika, podsticanje na iskazivanje nepokornosti mužu i izlazak iz muževe kuće.

Pored očitih i dobro poznatih vidova uznemiravanja, postoje i skriveni vidovi uznemiravanja. Jedan od tih vidova jeste i pretjerivanje u kažnjavanju i prelaženje granice u sporu sa suparnikom. Takva osoba štiti sebe na pogrešan način i prelazi granicu dozvoljenog, što može rezultirati nastrajem na čast suparnika i istraživanjem i iznošenjem na vidjelo njegovih mahana, što ni u kojem slučaju nije dozvoljeno, odnosno u ovakvom slučaju oštećenoj osobi dozvoljeno je da uzme samo ono što joj po šerijatu pripada i da vrati kaznu istom mjerom, dok je bolje da oprosti i pređe preko toga tražeći Allahovo zadovoljstvo i nagradu.

S druge strane, neki su ljudi po svojoj naravi skloni uznemiravanju i napadanju. Kad god su u društvu, ezijjete ljude i na koje god mjesto dođu, upadnu u probleme i niko ih ne podnosi. Ovakve se osobe moraju angažirati na popravljanju svoga stanja i udaljavanju od činjenja zla. Ako mu to bude teško ili nemoguće, onda neka se drži podalje od ljudi za vrijeme javnih okupljanja osim kad su u pitanju džume i zajednički namazi jer njih ne smije propuštati.

Jednom prilikom neko je upitao Poslanika: “O Allahov Poslaniče, koji ljudi su najbolji?”, pa je on spomenuo mudžahida, a potom je rekao: “Vjernik u jednom od klanaca, boji se Allaha i ne čini ljudima zlo.” (Muttefekun alejhi)

Svi tekstovi u kojima govori o vrijednosti osamljivanja odnose se na osamljivanje s ciljem udaljavanja od nanošenja zla drugima i na osobe koje su po svojoj naravi sklone ovakvom postupanju.

Zakazivanje u ovoj vrlo važnoj stvari je opasno i veliko i ne može se popraviti na ahiretu. Stoga vjernik mora biti bogobojazan i strogo voditi računa o tome da Allaha ne susretne a uznemiravao je muslimana i tako sebe doveo u opasnost i uništio svoja dobra djela.

Otuda je Allahov Poslanik rekao: “Da li znate ko je muflis (bankrot, koji je ostao bez ičega)?” Rekoše: “Kod nas se muflisom smatra onaj koji nema ni novaca ni robe.” Na to Poslanik reče: “Zaista je muflis onaj koji na Sudnji danu dođe sa namazom i postom i zekatom, a opsovao je ovoga, potvorio onoga, u imetku zakinuo ovog, prolio krv onoga i udario ovoga. Pa će se svakom od njih dati dio njegovih dobrih djela, a ako mu nestane dobrih djela prije nego što se svima oduži, onda će se uzeti od njihovih loših djela i prebaciti na njega, pa će se onda, zajedno s njima, strovaliti u Vatru.” (Muslim)

(Islamski časopis El-Bejan)