Jednog dana, portir «hajma» pokaza gastarbajterima berlinske novine i članak „Jugović prebacio familiju u koferu“. Da bi Hamza nakon heftu, sličan članak pronašao u Areni. To ga zainteresira, zavali se u krevet i poče čitati.
„U Italiji, a potom u Francuskoj osjetio sam zalogaj tuđine. Ovdje u Zapadnom Berlinu kao gastarbajter našao sam posao. Živeći kao i svi ostali Berlinčani slobodno vrijeme poklanjao sam društvu, sa kojim sam obilazio mjesta za zabavu. Kao mnogi poželio sam otići s druge strane Berlinskog zida. Odlazeći u drugu državu, Istočni Berlin, spoznao sam njihovu kulturu i način života. Prilikom jednog odlaska, sjećam se to je bio sedmi oktobar, Dan republike DDR, tad sam upoznao buduću ženu, vjerujući u onu narodni izreku da „ljubav ne priznaje granice“. Prelaziti granicu za mene je bio svakodnevni ritual. Onog dana, kad sam dobio kćerku, odlučio sam na ovaj poduhvat. Svakodnevnim odlaskom u Istočni Berlin preko graničnog prijelaza Checkpoint Charlie u Kochstrasse, upoznao sam sve »kauboje -wessi» sa zapadne strane i sve «baćuške-ossis» sa istočne strane, koji su kontrolisali granični prijelaz. Tokom svi tih prijelaza, spoznao sam njihovu policijsku i carinsku taktiku. Svaki put osjetio sam da me manje kontrolišu, a ponekad bi mi mahnuli, da bez zadržavanja pređem granicu. Tad sam pomislio, to moja šansa. Tih dana, u parku, nedaleko od moje ulice, postavljena je cirkusna šatra. Da bi otklonio tegobu sa duše, otišao sam pogledati cirkusku predstavu. Među mnogim tačkama, bila je i tačka, ljudi u koferu. Ova tačka dala mi je ideju. Tog momenta pomislio sam – kad oni mogu, mogu i ja. Istog dana, pronašao sam kofer kojeg sam nosio prilikom odlaska u Bugarsku na more i njegove plaže Zlatni pijesak. Svoju nakanu, rekao sam i prijatelju iz Vojne misije. On me je u tome podržao i dao savjet. Nakon pripreme odlučio sam da za svoj rođendan poklonim slobodu svojoj ženi i kćerki. Na dan rođendana, kao obično otišao sam u Istočni Berlin, da u krugu familije obilježim taj dan. Nakon slavlja, ispratili smo goste a nas troje otišli smo u zoološki vrt, da bi se psihički i fizički spremili za put života.
Obilazeći životinje, koje su bili u kafezima, u mislima sam ih poredio sa ljudima, koji su razdvojeni granicama i raznim zakonima. Tad mi je bila jedina želja da svoju kćerku i ženu izbavim iz tog začaranog kruga, iz tog kafeza, kojeg su napravili političari.
Među zadnjim gostima, napustili smo zoološki. Na parkiralištu, nedaleko od kaveza za medvjede, u kofer upakovao sam ženu i dijete, kao da su obična prtljaga za godišnji odmor. Kad sam zatvarao gepek, rekao sam ženi lozinku. Kad utihne muzika, znaj da smo na granici, a kad ponovo čuješ omiljenu pjesmu, možeš se radovati slobodi. Krenuo sam, poznatim putem, slušajući muziku.
Nakon polusatne vožnje, stigao sam u Kochstrasse na granični prijelaz Checkpoint Charlie. Ugasio sam radio, i tim dao znak ženi, da bude mirna. Ispred mene kontrolisali su auto, meni su dali znak, da priđem kontrolnoj rampi, jedan policajac priđe i pogleda po autu, a rukom mi dade znak da nastavim vožnju. Radosno sam nastavio put, očekujući od «kauboja-wessi» da me i oni puste. Tako se i desilo. Istog momenta upalio sam radio. Sa tim sam poželio kćerki i ženi dobrodošlicu u slobodu. Na prvom parkingu zaustavio sam auto da bih iz kofera izvadio ženu i dijete. Moj se san ostvario, kćerku Hanku i ženu Marinu prebacio sam preko granice.“
Čitanje umori Hamzu i on Arenu stavi ispod jastuka, pokri se jorganom, željan sna.
Preseljavajući u novi stan u nekoliko kofera pre-nijeli su stvari. Tom prilikom Hamza je razmišljao o članku kojeg je pročitao. Zatečeni namještaj su pospremili i prvu noć u stanu su zanoćili. Narednih mjeseci su se kućili. Iako su živjeli u istom stanu, dva jarana sve manje su imali vremena za zajedničku «haberušu», mahsuzli sofru i izlaske. Razmišljajući o tome Hamza je sam krenuo u rijetko slobodan dan, koji je imao. Šetajući ulicama berlinske četvrti Charlottenburg razgledao je izloge i zgrade, na jednoj primijeti natpis „Muzeum“. Taj natpis ga privuče i on je već ulazio u muzej, koji ga je poput ma-gneta vodio od jedne do druge postavke. Razgledajući muzejske eksponate, koji govore, svjedoće o prošlosti dr-žave u kojoj on radi, dođe do egipatske zbirke u kojoj se nalazio najveći dragulj muzeja. Poprsje egipatske kraljice Nefertiti.
Diveći se njenoj ljepoti Hamza je čitao podatke sa panao:
– Vrijedno poprsje, tri hiljade godina ležalo je ispod pijeska sve dok ga 1912. godine, u Egiptu nisu otkrili njemački arheolozi. U jeku Drugog svjetskog rata, tačnije 1943. godine, poprsje kraljice Nefertiti i ostalo drevno blago, premješteno je na sigurno, u rudnik soli, u planini Harz u srednjoj Njemačkoj. Vrijedne predmete nakon rata pronašli su američki vojnici, ali blago nije vraćeno u ber-linski muzej, koji se nakon ratnog vihora, našao u ruskom dijelu podijeljenog grada. Nefretiti, novi dom našla je u ovome muzeju u Zapadnom Berlinu.
Obilezeći muzej, gastarbajtera umor i glad vrati u stvarnost. Vraćajući se prema stanu Hamza je razmišljao:
– Velike zemlje i narodi, kroz historiju tlačili su i krali manje. Tako su agresori iz Bosne i Hercegovine od-nijeli sve što su mogli; od prirodnih bogastava, ljudskih umova pa do pisanih dokumenata i knjiga.
Egipćani su isprva Njemcima dozvolili da zadrže otkriće, jer ga je njemački arheolog Ludwig Borchordt proglasio bezvrjednim, ali sada, kada su Egipćani spoznali njenu vrijednost, uporno traže povratak poprsja kraljice Nefertiti.
Svako slobodno vrijeme Hamza je koristio da upozna znamenitosti grada. Ovog vikenda odluči da posjeti bunker Adolfa Hitlera. Tom prilikom od ostalih posjetilaca, doznade da u gradu postoji biblioteka u kojoj ima knjiga iz svih krajeva svijeta. To ga obradova i poželi da posjeti tu biblioteku. Prvom prilikom to i učini, nakon što taksisti reče svoju želju, krenuše ka tome cilju. Vozač primjeti da je stranac, pa ga upita:
– Odakle ste gospodine?
– Iz Jugoslavije!
– Jugoslavija . . . Tito! Sad mi je jasno, zašto tražite tu biblioteku – paleći taksimetar vozač nastavi svoju priču – u ono vrijeme, četrdeset osme, četrdeset devete godine, kad je trajala blokada od SSSR-a, teško se živjelo; hrana i ostale potrepštine dobivali smo na tačkice. Za ogrijev, koristili smo sve, što može da gori, pa čak i knjige. Tako da je pisana riječ nestala u dimu, a ni učenici, niti studenti nisu imali iz čega učiti. Znajući to, humanitarne organizacije, uz hranu i odjeću dopremali su nam i knjige. Da bi ih sačuvali, odlučiše da izgrade biblioteku u kojoj bi sačuvali slobodu misli, koja je stizala iz svih krajeva svijeta. Najveći doprinos u tome dale su SAD-e, tako da se biblioteka zove Amerika – Gedenkbiblioteke Berlin.
Nakon kreće vožnje vozilo se zaustavi ispred jedne višespratnice i vozač se obrati putniku.
– Evo stigli smo gospodine.
Nakon što plati za prevoz, Hamza se uputi prema velikoj zgradi, ispred koje je bilo mnoštvo mladog svijeta. Ulazeći u zgradu, dobi potrebnu informaciju i na jednom od šaltera pokaza pasoš, te dobi člansku kartu.
Kroz hol ulazi u biblioteku. Regali sa knjigama, između njih stolice i stolovi, za kojima sjede čitaoci. Tišina. Nad knjigama, glave različitih frizura i farbi, koje obasjava svjetlost stolnih lampi, kao proljetno cvijeće sunčeva peru-ška, koja izviruje iza oblaka. Obilazeći regale, pratio je natpise. Nakon duge šetnje, pronađe paviljon jugoslove-nskih pisaca.
Stojeći ispred regala, čitao je naslove knjiga, među kojima su bilie knjige, njegovih omiljenih pisaca, pa i onih koje je morao čitati za školsku lektiru.
Često je Hamza dolazio u biblioteku, uzimao knjige koje gastarbajterima liječe nostalgiju, traže prohujalo vrije-me. Rado ih je čitao uz kahvu kao i danas sa jaranom.
Listajući knjigu, – Historija srednjovjekovne Bosne- pronađe poznatu bogumilsku-narodnu izreku: „od Kulina bana i dobrih dana“
Najviše ga zainteresova Povelja Kulina bana koja je napisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom, bosančicom.
Nakon što pročita povelju obrati se jaranu:
– Ovaj dokument, ne samo da je najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je «Povelja bosanskog bana Kulina» i najstariji državni dokumenat od svih južnoslovenskih naroda i država.
Slušajući jarana i Ahmo poželi da se pohvali o znanju historije pa se javi;
– I kao takav zaslužuje pažnju kod jezikoslovaca, kao i kod historičara. Njegova vrijednost za bosansku srednjo-vjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi dokumenat izdan od strane jednog bosanskog vladara, vladaru druge države, to jest knezu Krvaču i svim Dubrovčanima. Da mogu slobodno hoditi i trgovati zemljom kojom on vlada, bez ikakve zlobe.
Slušajući jarana Hamza je listao knjigu, pa kad pro-nađe traženi tekst, poče čitati:
– Značaj Povelje Kulina bana ogleda se u dva podru-čja; historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. Što se tiče prvog aspekta, može se reći da je Kulinova povelja, rodni list bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u dvanaestom stoljeću, imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoji dokaz i iz desetog stoljeća. To su kroz historiju prećutivali i pokušavali os-poriti razni historičari, geografi, politolozi iz nekih okolnih zemalja. Čak su neki uvrštavali Kulinovu povelju u spo-menike vlastite nacionalno – jezičke historije, mada na nje-nom početku jasno stoji odrednica – da je napisana na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom, bosančicom.
Nakon što prevrnu list, Hamza natavi sa čitanjem.
U povelji se uočava da je Bosna već tad imala prijateljske osnose sa Dubrovčanima, koje su nastavili održa-vati kroz iduća stoljeća, te da je i tada bila razvijena i trgo-vina, na cijelom teritoriju tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i sa drugim državama. Još jedna važna činjenica o kojoj svje-doči ova povelja, jeste, postojanje pisarske kanclarije na banovom dvoru, što dokazuje, dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu, a često se kultura jednog naroda veže upra-vo za početak pismenosti kod tog naroda.
Slušajući jarana, javi se Ahmo.
– Vidiš da je Bosna stara država i da je bosanski jezik priznat prije osam stotina godina – pa se sjeti jednog od svojih godišnjih odmora – boraveći u Dubrovniku obišao sam i muzej u kojem sam vidio puno lijepih stvari. Sjećam se da je kustos muzeja pričao o muzejskim eksponatima, tom prilikom istakao je značaj Povelje Kulina bana za Dubrovnik, koja je očuvana u tri primjerka. Dva se nalaze u dubrovačkom muzeju, a treći primjerak ukraden je u devet-naestom vijeku. Danas se taj primjerak nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu u Rusiji. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima.
Slušajući jarana Hamza otkri svoju želju:
– Da Rusi vrate Povelju Kulina bana.
– Eh, moj jarane – tužno će Ahmo – to su naše želje. Teško se prizna krađa a još teže se vraća ukradeno.
Uzimajući od jarana knjigu potvrdi:
– Teško je živjeti u zemlji koju svojataju, kradu i ruše tuđinci, pa i neki domoroci.
Vraćajući se s posla Hamza pokupi poštu, pismo i dvije razglednice. Na jednoj Ajfelov toranj, od Hasana iz Pariza. Na drugoj, Tekija sa vrela Bune i Stari most u Mo-staru. Pozdrav iz Blagaja i Mostara od prijatelja – gastar-bajtera. Ikara – skakača sa Starog mosta. Razglednice pruži jaranu, leže u krevet i pismo otvori, nakon što ga pročita duboko uzdahnu:
– Evo, čitam pismo u kojem me obavještavaju o djeci i školi. Kao da gledam svoje djetinjstvo. Moja djeca se susreću sa istim belajima. Onomad, kad sam ja išao u školu poslije rata, morali su roditelji odlučiti gdje dijete poslati, da li u školu ili u mekteb. Ja sam nastavio ško-lovanje, a moja simpatija Esma mekteb. Uvijek se sjećam toga rastanka i riječi koje mi je rekla
„Ne ljuti se, to je Božija volja.“
– Šta je bilo sa njom? – upita Ahmo.
– Kroz mejtef završila je Kiraet, učenje Kur'ana i onda se udala u Bosansku Krupu za hodžu. Svaka njena posjeta našem kraju u meni budi sjećanje na prvu ljubav iz mekteba.
– Evo, dobio sam pismo od sina koji se žali na učitelja. Sjećaš li se onoga što je došao iz Titograda?
– Znam ga – sjeti se Ahmo školskih dana.
– U sjećanju su mi ostale njegove svinje koje sam prvi put u životu i vidio. Svake godine uništile bi nam bašču. Nama djeci, govorili bi, da ih ne diramo, jer su «učine».
– Evo, možeš i sam pročitati šta mi piše sin Abdulah.
Ahmo uze pismo, namjesti se na krevet i poče čitati:
– Selam dragi babo, mi smo dobro i tebi želimo sve najbolje. Djed je prodao Putalja. Ti znaš da sam dobar u školi, ali nekad imam i problema, sijevne i loša ocjena. Sad imam želju, da ti kažem o onome, što mi se urezalo u dušu, a koje me razdire i po sjećanju, traži nekoga i nešto, izgubljeno u nekom skrivenom mjestu, u staroj sehari koju pokušavam otvoriti. Ne mogu, jer je čuva straža koju predvodi zaborav, koja sjedi na sehari i drži šibu usječenu u živici školskog parka, po naredbi učitelja. Redar je drži na dohvat učine ruke, kad je on zatraži da izudara nečije dlanove. Evo i sad mi bride zanoktice, od Učine šibe, koju sam dobio zbog domaće zadaće. Ja opisao Bajram, onako kako je bilo kad, sam dobio svoje prve cipele. Želio sam se zahvaliti; tebi, mami i neni. Želio sam se zahvaliti svima koji su bili na bajramskom ručku, serviranom ispod hašlame ranke, tek probeharale. Taj moj sastav ocijenio je jedinicom i pokazivao ga po školi ostalima. Oni su se smijali i za uši me vukli. Dok me je učitelj šibao, na sav glas bi govorio:
– Nije babo, nego tata. Nije nena, već baka. Nije avlija, već dvorište. Nisu dimije, nego pregača. Kakav Bajram spominješ!
Udarce sam primao i stidio se što sam tako nepismen. Osjećao sam poglede, teške poput didine krošnje pune sijena. Nije te bilo babo, da me spasiš i da kažeš učitelju, da sam te riječi naučio; od tebe, mame, nene i dide. Ti udarci postali su ožiljci, koji me peku u duši.
Dragi babo, sad si mi potreban, meni ne trebaju te njihove marke. Meni trebaš ti. Majka ne može stići, da uz svakodnevne poslove i nama pomogne oko školske zadaće. Ne može nam ona biti i babo. Prokleta je i ta marka što mi babu ote.
«Voli te tvoj sin Abdulah.»
Sobom zavlada tišina. Tek pokoji uzdah…
– Mislio sam, da je naša generacija imala teško školovanje – u mislima Hamza se vrati u školske dane – ne znamo kakve probleme imaju naša djeca. Kod kuće pričaju onako, kako se odvajkada pričalo, bosanski, a u školi uče, srpsko-hrvatski, jezike susjednih država.
Slusajuci ahbaba potvrdi Ahmo.
– Ja sam tome Uči… donio televizor i fotoaparat. Zauzvrat on nam uči djecu, kako da zamrze školu.
(nastavice se…)
Add comment