Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (88-90)

Jednog dana, portir «hajma» pokaza gastarbajterima berlinske novine i članak „Jugović prebacio familiju u koferu“. Da bi Hamza nakon heftu, sličan članak pronašao u Areni. To ga zainteresira, zavali se u krevet i poče čitati.

„U Italiji, a potom u Francuskoj osjetio sam zalogaj tuđine. Ovdje u Zapadnom Berlinu kao gastarbajter našao sam posao. Živeći kao i svi ostali Berlinčani slobodno vrijeme poklanjao sam društvu, sa kojim sam obilazio mjesta za zabavu. Kao mnogi poželio sam otići s druge strane Berlinskog zida. Odlazeći u drugu državu, Istočni Berlin, spoznao sam njihovu kulturu i način života. Prilikom jednog odlaska, sjećam se to je bio sedmi oktobar, Dan republike DDR, tad sam upoznao buduću ženu, vjerujući u onu narodni izreku da „ljubav ne priznaje granice“. Prelaziti granicu za mene je bio svakodnevni ritual. Onog dana, kad sam dobio kćerku, odlučio sam na ovaj poduhvat. Svakodnevnim odlaskom u Istočni Berlin preko graničnog prijelaza Checkpoint Charlie u Kochstrasse, upoznao sam sve »kauboje -wessi» sa zapadne strane i sve «baćuške-ossis» sa istočne strane, koji su kontrolisali granični prijelaz. Tokom svi tih prijelaza, spoznao sam njihovu policijsku i carinsku taktiku. Svaki put osjetio sam da me manje kontrolišu, a ponekad bi mi mahnuli, da bez zadržavanja pređem granicu. Tad sam pomislio, to moja šansa. Tih dana, u parku, nedaleko od moje ulice, postavljena je cirkusna šatra. Da bi otklonio tegobu sa duše, otišao sam pogledati cirkusku predstavu. Među mnogim tačkama, bila je i tačka, ljudi u koferu. Ova tačka dala mi je ideju. Tog momenta pomislio sam – kad oni mogu, mogu i ja. Istog dana, pronašao sam kofer kojeg sam nosio prilikom odlaska u Bugarsku na more i njegove plaže Zlatni pijesak. Svoju nakanu, rekao sam i prijatelju iz Vojne misije. On me je u tome podržao i dao savjet. Nakon pripreme odlučio sam da za svoj rođendan poklonim slobodu svojoj ženi i kćerki. Na dan rođendana, kao obično otišao sam u Istočni Berlin, da u krugu familije obilježim taj dan. Nakon slavlja, ispratili smo goste a nas troje otišli smo u zoološki vrt, da bi se psihički i fizički spremili za put života.

Obilazeći životinje, koje su bili u kafezima, u mislima sam ih poredio sa ljudima, koji su razdvojeni granicama i raznim zakonima. Tad mi je bila jedina želja da svoju kćerku i ženu izbavim iz tog začaranog kruga, iz tog kafeza, kojeg su napravili političari.

Među zadnjim gostima, napustili smo zoološki. Na parkiralištu, nedaleko od kaveza za medvjede, u kofer upakovao sam ženu i dijete, kao da su obična prtljaga za godišnji odmor. Kad sam zatvarao gepek, rekao sam ženi lozinku. Kad utihne muzika, znaj da smo na granici, a kad ponovo čuješ omiljenu pjesmu, možeš se radovati slobodi. Krenuo sam, poznatim putem, slušajući muziku.

Nakon polusatne vožnje, stigao sam u Kochstrasse na granični prijelaz Checkpoint Charlie. Ugasio sam radio, i tim dao znak ženi, da bude mirna. Ispred mene kontrolisali su auto, meni su dali znak, da priđem kontrolnoj rampi, jedan policajac priđe i pogleda po autu, a rukom mi dade znak da nastavim vožnju. Radosno sam nastavio put, očekujući od «kauboja-wessi» da me i oni puste. Tako se i desilo. Istog momenta upalio sam radio. Sa tim sam poželio kćerki i ženi dobrodošlicu u slobodu. Na prvom parkingu zaustavio sam auto da bih  iz kofera izvadio ženu i dijete. Moj se san ostvario, kćerku Hanku i ženu Marinu prebacio sam preko granice.“

Čitanje umori Hamzu i on Arenu stavi ispod jastuka, pokri se jorganom, željan sna.

Preseljavajući u novi stan u nekoliko kofera pre-nijeli su stvari. Tom prilikom Hamza je razmišljao o članku kojeg je pročitao. Zatečeni namještaj su pospremili i prvu noć u stanu su zanoćili. Narednih mjeseci su se kućili. Iako su živjeli u istom stanu, dva jarana sve manje su imali vremena za zajedničku «haberušu», mahsuzli sofru i izlaske. Razmišljajući o tome Hamza je sam krenuo u rijetko slobodan dan, koji je imao. Šetajući ulicama berlinske četvrti Charlottenburg razgledao je izloge i zgrade, na jednoj primijeti natpis „Muzeum“. Taj natpis  ga privuče i on je već ulazio u muzej, koji ga je poput ma-gneta vodio od jedne do druge postavke. Razgledajući muzejske eksponate, koji govore, svjedoće o prošlosti dr-žave u kojoj on radi, dođe do egipatske zbirke u kojoj se nalazio najveći dragulj muzeja. Poprsje egipatske kraljice Nefertiti.

Diveći se njenoj ljepoti Hamza je čitao podatke sa panao:

    – Vrijedno poprsje, tri hiljade godina ležalo je ispod pijeska sve dok ga 1912. godine, u Egiptu nisu otkrili njemački arheolozi. U jeku Drugog svjetskog rata, tačnije 1943. godine, poprsje kraljice Nefertiti i ostalo drevno blago, premješteno je na sigurno, u rudnik soli, u planini Harz u srednjoj Njemačkoj. Vrijedne predmete nakon rata pronašli su američki vojnici, ali blago nije vraćeno u ber-linski muzej, koji se nakon ratnog vihora, našao u ruskom dijelu podijeljenog grada. Nefretiti, novi dom našla je u ovome muzeju u Zapadnom Berlinu.

Obilezeći muzej, gastarbajtera umor i glad vrati u stvarnost. Vraćajući se prema stanu  Hamza je razmišljao:

– Velike zemlje i narodi, kroz historiju tlačili su i krali manje. Tako su agresori iz Bosne i Hercegovine od-nijeli sve što su mogli; od prirodnih bogastava, ljudskih umova pa do pisanih dokumenata i knjiga.

Egipćani su isprva Njemcima dozvolili da zadrže otkriće, jer ga je njemački arheolog Ludwig Borchordt proglasio bezvrjednim, ali sada, kada su Egipćani spoznali njenu vrijednost, uporno traže povratak poprsja kraljice Nefertiti.

Svako slobodno vrijeme Hamza je koristio da upozna znamenitosti grada. Ovog vikenda odluči da posjeti bunker Adolfa Hitlera. Tom prilikom od ostalih posjetilaca, doznade da u gradu postoji biblioteka u kojoj ima knjiga iz svih krajeva svijeta. To ga obradova i poželi da posjeti tu biblioteku. Prvom prilikom  to i učini, nakon što taksisti reče svoju želju, krenuše ka tome cilju. Vozač primjeti da je stranac, pa ga upita:

– Odakle ste gospodine?

– Iz Jugoslavije!

– Jugoslavija . . . Tito! Sad mi je jasno, zašto tražite tu biblioteku – paleći taksimetar voza荠 nastavi svoju priču – u ono vrijeme, četrdeset osme, četrdeset devete godine,  kad je trajala blokada od SSSR-a, teško se živjelo; hrana i ostale potrepštine dobivali smo na tačkice. Za ogrijev, koristili smo sve, što može da gori, pa čak i knjige. Tako da je pisana riječ nestala u dimu, a ni učenici, niti studenti nisu imali iz čega učiti. Znajući to, humanitarne organizacije, uz hranu  i odjeću dopremali su nam i knjige. Da bi ih sačuvali, odlučiše da izgrade biblioteku u kojoj bi sačuvali  slobodu misli, koja je stizala iz svih krajeva svijeta. Najveći doprinos u tome dale su SAD-e, tako da se biblioteka zove Amerika – Gedenkbiblioteke Berlin.

Nakon kreće vožnje vozilo se zaustavi ispred jedne višespratnice i vozač se obrati putniku.

– Evo stigli smo gospodine.

Nakon što plati za prevoz, Hamza  se  uputi prema velikoj zgradi, ispred koje je bilo mnoštvo mladog svijeta. Ulazeći u zgradu, dobi potrebnu informaciju i na jednom od šaltera pokaza pasoš, te dobi člansku kartu.

Kroz hol ulazi u biblioteku. Regali sa knjigama, između njih stolice i stolovi, za kojima sjede čitaoci. Tišina.  Nad knjigama, glave različitih frizura i farbi, koje obasjava svjetlost stolnih lampi, kao proljetno cvijeće sunčeva peru-ška, koja izviruje iza oblaka. Obilazeći regale, pratio je natpise. Nakon duge šetnje, pronađe paviljon jugoslove-nskih pisaca.

Stojeći ispred regala, čitao je naslove knjiga, među kojima su bilie knjige, njegovih omiljenih pisaca,  pa i onih koje je morao čitati za školsku lektiru.

Često je Hamza  dolazio u biblioteku, uzimao knjige  koje gastarbajterima liječe nostalgiju, traže prohujalo vrije-me. Rado ih je čitao uz kahvu kao i danas sa jaranom.

Listajući  knjigu, – Historija srednjovjekovne Bosne- pronađe poznatu bogumilsku-narodnu izreku: „od Kulina bana i dobrih dana“ 

Najviše ga zainteresova Povelja Kulina bana koja je napisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom,  bosančicom.

Nakon što pročita povelju obrati se jaranu:

– Ovaj dokument, ne samo da je  najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je «Povelja bosanskog bana Kulina» i najstariji državni dokumenat od svih južnoslovenskih naroda i država.

Slušajući jarana i Ahmo poželi da se pohvali o znanju historije pa se javi;

           – I kao takav zaslužuje pažnju kod jezikoslovaca, kao i kod historičara. Njegova vrijednost za bosansku srednjo-vjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi dokumenat izdan od strane jednog bosanskog vladara, vladaru druge države, to jest knezu Krvaču i svim Dubrovčanima. Da mogu slobodno hoditi i trgovati zemljom kojom on vlada, bez ikakve zlobe.

Slušajući jarana Hamza je listao knjigu, pa kad pro-nađe traženi  tekst, poče čitati: 

 – Značaj Povelje Kulina bana ogleda se u dva podru-čja; historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. Što se tiče prvog aspekta, može se reći da je Kulinova povelja, rodni list bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u dvanaestom stoljeću, imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoji dokaz i iz desetog stoljeća. To su kroz historiju prećutivali i pokušavali os-poriti razni historičari, geografi, politolozi iz nekih okolnih zemalja. Čak su neki uvrštavali Kulinovu povelju u spo-menike vlastite nacionalno – jezičke historije, mada na nje-nom početku jasno stoji odrednica – da je napisana na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom, bosančicom.

Nakon što prevrnu list, Hamza natavi sa čitanjem.

U povelji se uočava da je Bosna već tad imala prijateljske osnose sa Dubrovčanima, koje su nastavili održa-vati kroz iduća stoljeća, te da je i tada bila razvijena i trgo-vina, na cijelom teritoriju tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i sa drugim državama. Još jedna važna činjenica o kojoj svje-doči ova povelja, jeste, postojanje pisarske kanclarije na banovom dvoru, što dokazuje, dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu, a često se kultura jednog naroda veže upra-vo za početak pismenosti kod tog naroda.

Slušajući jarana, javi se Ahmo.

– Vidiš da je Bosna  stara država i da je bosanski jezik priznat prije osam stotina godina – pa se sjeti jednog od svojih godišnjih odmora – boraveći u Dubrovniku obišao sam i muzej u kojem sam vidio puno lijepih stvari. Sjećam se da je kustos muzeja pričao o muzejskim eksponatima, tom prilikom istakao je značaj Povelje Kulina bana za Dubrovnik, koja je očuvana u tri primjerka. Dva se nalaze u dubrovačkom muzeju, a treći primjerak ukraden je u devet-naestom vijeku. Danas se taj primjerak nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu u Rusiji. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima.

Slušajući jarana  Hamza otkri svoju želju:

– Da Rusi vrate Povelju Kulina bana.

            – Eh, moj jarane – tužno će Ahmo – to su naše želje. Teško se prizna krađa a još teže se vraća ukradeno.

Uzimajući od jarana knjigu potvrdi:

– Teško je živjeti u zemlji  koju svojataju, kradu  i ruše tuđinci, pa i neki domoroci.

Vraćajući se s posla Hamza pokupi poštu, pismo i dvije razglednice. Na jednoj Ajfelov toranj, od Hasana iz Pariza. Na drugoj, Tekija sa vrela Bune i Stari most u Mo-staru. Pozdrav iz Blagaja i Mostara od prijatelja – gastar-bajtera. Ikara – skakača sa Starog mosta. Razglednice pruži jaranu, leže u krevet i pismo otvori, nakon što ga pročita duboko uzdahnu:

 – Evo, čitam pismo u kojem me obavještavaju o djeci i školi. Kao da gledam svoje djetinjstvo. Moja djeca se susreću sa istim belajima. Onomad, kad sam ja išao u školu poslije rata, morali su roditelji odlučiti gdje dijete poslati, da li u školu ili u mekteb. Ja sam nastavio ško-lovanje, a moja simpatija Esma mekteb. Uvijek se sjećam toga rastanka i riječi koje mi je rekla

 „Ne ljuti se, to je Božija volja.“

– Šta je bilo sa njom? – upita Ahmo.

– Kroz mejtef završila je Kiraet, učenje Kur'ana i onda se udala u Bosansku Krupu za hodžu. Svaka njena posjeta našem kraju u meni budi sjećanje na prvu ljubav iz mekteba.

– Evo, dobio sam pismo od sina koji se žali na učitelja. Sjećaš li se onoga što je došao iz Titograda?

– Znam ga – sjeti se Ahmo školskih dana.

– U sjećanju su mi ostale njegove svinje koje sam prvi put u životu i vidio. Svake godine uništile bi nam bašču. Nama djeci, govorili bi, da ih ne diramo, jer su «učine».

– Evo, možeš i sam pročitati šta mi piše sin Abdulah.

Ahmo uze pismo, namjesti se na krevet i poče čitati:

– Selam dragi babo, mi smo dobro i tebi želimo sve najbolje. Djed je prodao Putalja. Ti znaš da sam dobar u školi, ali nekad imam i problema, sijevne i loša ocjena. Sad imam želju, da ti kažem o onome, što mi se urezalo u dušu, a koje me razdire i po sjećanju, traži nekoga i nešto, izgubljeno u nekom skrivenom mjestu, u staroj sehari koju pokušavam otvoriti. Ne mogu, jer je čuva straža koju predvodi zaborav, koja sjedi na sehari i drži šibu usječenu u živici školskog parka, po naredbi učitelja. Redar je drži na dohvat učine ruke, kad je on zatraži da izudara nečije dlanove. Evo i sad mi bride zanoktice, od Učine šibe, koju sam dobio zbog domaće zadaće. Ja opisao Bajram, onako kako je bilo kad, sam dobio svoje prve cipele. Želio sam se zahvaliti; tebi, mami i neni. Želio sam se zahvaliti svima koji su bili na bajramskom ručku, serviranom ispod hašlame ranke, tek probeharale. Taj moj sastav ocijenio je jedinicom i pokazivao ga po školi ostalima. Oni su se smijali i za uši me vukli. Dok me je učitelj šibao, na sav glas bi govorio:

– Nije babo, nego tata. Nije nena, već baka. Nije avlija, već dvorište. Nisu dimije, nego pregača. Kakav Bajram spominješ!

Udarce sam primao i stidio se što sam tako nepismen. Osjećao sam poglede, teške poput didine krošnje pune sijena. Nije te bilo babo, da me spasiš i da kažeš učitelju, da sam te riječi naučio; od tebe, mame, nene i dide. Ti udarci postali su ožiljci, koji me peku u duši.

Dragi babo, sad si mi potreban, meni ne trebaju te njihove marke. Meni trebaš ti. Majka ne može stići, da uz svakodnevne poslove i nama pomogne oko školske zadaće. Ne može nam ona biti i babo. Prokleta je i ta marka što mi babu ote.

«Voli te tvoj sin Abdulah.»

Sobom zavlada tišina. Tek pokoji uzdah…

– Mislio sam, da je naša generacija imala teško školovanje – u mislima Hamza se vrati u školske dane – ne znamo kakve probleme imaju naša djeca. Kod kuće pričaju onako, kako se odvajkada pričalo, bosanski, a u školi uče, srpsko-hrvatski, jezike susjednih država.

Slusajuci ahbaba potvrdi Ahmo.

– Ja sam tome Uči… donio televizor i fotoaparat. Zauzvrat on nam uči djecu, kako da zamrze školu.
 

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.