svabo
Dugo pripremana konferencija pod nazivom: ” Hrvati u dolini rijeke Sane – stradanje i opstanak” održana je u hotelu Prijedor u utorak 29.11.2011. Organizatori konferencije su bili Udruženje Prijedorčanki ”Izvor” i Udruga za povratak u dolinu rijeke Sane ”Hrvatski dom” sa sjedištem u Ljubiji, uz finansijsku podršku Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) i nesebični doprinos organizacije Documenta iz Zagreba.
U radu konferencije učestvovalo je oko 40 ljudi, mahom prijedorskih i sanskih Hrvata, a neki od njih su doputovali iz susjedne Hrvatske na ovaj po mnogo čemu jedinstven događaj kada su Hrvati ovog dijela BiH u pitanju.
Prezentacije o stradanju Hrvata u dolini rijeke Sane i načinima kako se posljedice rata nastoje prevazići sa učesnicima su podijelili Mujo Begić, doktor nauka i uposlenik Instituta za nestale osobe BiH, Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, Edin Jašaragić ispred Međunarodne komisije za nestale osobe te autor ovog teksta sa prezentacijama ”Nestajanje Hrvata u dolini rijeke Sane” i ”Procesuiranje ratnih zločina nad Hrvatima u dolini rijeke Sane”.
Posebno zapažena je bila sesija na kojoj su govorili Franc Galešić, predsjednik Zavičajnog kluba župe Stara Rijeka i Zakarije Gavranović, predsjednik upravnog odbora Udruge Donja Ravska. Obje ove organizacije imaju sjedište u Zagrebu i Galešić i Gavranović su govorili o glavnim preprekama da se Hrvati vrlo teško odlučuju vratiti u zavičaj. Prije svega to je loša infrastruktura u hrvatskim selima, zatim nemogućnost zapošljavanja ali i lična sigurnost, jer, kako kažu, njihovim krajem patroliraju naoružane grupe, iste one koje su ih protjerale, čak u istim uniformama samo što su vojno naoružanje zamijenili lovačkim.
Iščezavanje Hrvata iz doline rijeke Sane nije započelo 1992.godine, nego ono datira od mnogo ranije, od Prvog svjetskog rata naročito. Nestajali su sa ovog prostora i u mirnodopskim vremenima. U četiri prijeratne općine u slivu rijeke Sane (Prijedor, Novi, Ključ i Sanski Most) prema popisu iz 1971.godine bilo ih je 16.326, na sljedećem 1981. taj broj je smanjen na 13.449 da bi do pred sami rat 1991.godine na tadašnjem popisu brojali 11.371 stanovnika.
Prema evidenciji koju je vodila Banjalučka biskupija u ratnoj 1994.godini u dolini rijeke Sane preostalo je bilo 4.376 Hrvata. Oni su uglavnom protjerani u toku 1995.godine nakon ”Bljeska” i ”Oluje” u Hrvatskoj te nakon oslobođenja više gradova u BiH od strane Armije BiH i HVO-a kako bi lokalne srpske vlasti osigurale smještaj za srpske izbjeglice sa namjerom da ih u tuđim domovima trajno zadrže.
Hrvate u dolini rijeke Sane sudbina u ratu nije štedjela. Jedan broj njih je zatočen u logore zajedno sa Bošnjacima, druge s ubijali na pragovima njihovih kuća a one koji su ostali tokom rata na okupiranoj teritoriji lokalne srpske vojne i civilne vlasti pretvorili su u roblje.
Jedan dio prijedorskih Hrvata se odlučio na mobilizaciju u srpsku vojsku kako bi izbjegli pogibiju na liniji kopajući rovove. Neki od njih su tamo otišli i dobrovoljno, Damir Ivanković, zločinac sa Korićanskih stijena se u sudnici izjasnio da je Hrvat.
Oni koji su se dočepali slobodne teritorije ili su se pak tamo zatekli uoči rata borili su se u Hrvatskoj vojsci, HVO-u i Armiji BiH.
Prema popisu koji su napravili u Banjalučkoj biskupiji 2005. na prostoru doline rijeke Sane u deset župa živjelo je 1.873 katolika. Taj broj ima tendenciju daljeg smanjenja jer se radi uglavnom o starijoj populaciji.
Ukupno je u dolini rijeke Sane stradalo 239 hrvatskih civila, od čega u Prijedoru 147, u Sanskom Mostu 79, Ključu 9 i Bosanskom Novom 4.
Bilo je veoma malo sudskih procesa koji su se odnosili isključivo na stradanje ovdašnjih Hrvata. Uglavnom su to bile presude koje su obuhvatale i zločine nad pripadnicima bošnjačkog naroda kao i manjinskih naroda. Tek jedna presuda se odnosila na zločin isključivo nad Hrvatima i to na Okružnom sudu Banja Luka gdje su Pero đurić i Stojan Bešir osuđeni na 8 odnosno 7 godina za ubistvo Ive Gavranovića. Svojevremeno se na istom sudu odigrala farsa oko suđenja jedanaestorici prijedorskih policajaca koji su bili optuženi za nezakonito držanje u kućnom pritvoru ali ne i za ubistvo svećenika Tomislava Matanovića. Ta optužba je odbačena kao i optužnica protiv trojice Prijedorčana za rušenje župnog ureda u Prijedoru.
U prijedorskoj opštini se desio i najmasovniji zločin nad Hrvatima u kratkom vremenskom razdoblju u cijeloj BiH, u selu Briševo, 24. I 25. Jula 1992.godine kada je ubijeno 67 civila. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao.
Ova konferencija je najavljena kao početak ozbiljnijeg organizovanja Hrvata u ovom dijelu BiH, sljedeći veliki događaj je planiran za Uskrs a do tada će se održati niz različitih sastanaka sa predstavnicima lokalne vlasti. Nažalost, na konferenciji nije bio niko od Srba, kako predstavnika opštine tako ni iz nevladinog sektora.
Ružnu poruku je odaslao načelnik Marko Pavić u pismu organizatorima sljedeće sadržine:
”Dobio sam Vaš poziv da prisustvujem konferenciji o stradanju Hrvata u dolini rijeke Sane u kojem, između ostalog, navodite da konferenciju organizujete u saradnji sa Udruženjem Prijedorčanki ”Izvor”. Upravo to je razlog zašto se neću odazvati Vašem pozivu da prisustvujem konferenciji niti će bilo ko zvanično ispred lokalne samouprave prisustvovati ovoj konferenciji.
Do sada imamo izrazito negativne posljedice rada Udruženja Prijedorčanki ”Izvor” koji se ogleda, prije svega, u lažnom prikazivanju prošlosti i osporavanju bilo kakve budućnosti našem gradu i ljudima koji u njemu žive. Davno sam rekao i danas ponavljam da nikada neću prisustvovati bilo kakvom skupu gdje je ”Izvor” organizator jer u njemu radi jedan broj ljudi koji su zarad lične koristi žrtvovali prošlost Prijedora i žele da žrtvuju budućnost našeg grada. S takvim ljudima ja ne želim surađivati niti ću prisustvovati bilo kakvom skupu gdje su oni prisutni. S druge strane, kada Vi budete organizovali konferenciju o budućnosti Hrvata na području opštine Prijedor i budućnosti naše opštine, rado ću se odazvati toj konferenciji.
Načelnik opštine. Marko Pavić”
Zanimljivo je da načelnik Pavić ne dolazi niti na druge sastanke koji govore o nedavnoj prošlosti Prijedora. Nije ga bilo niti na oktobarskoj konferenciji o memorijalima na Mrakovici gdje su ga pozvale međunarodne organizacije. Nije se pojavio niti na jednoj drugoj konferenciji osim onoj u aprilu 2005.godine koju je prijedorskom Pozorištu organizovao Haški tribunal pod nazivom ”Prijedor–van razumne sumnje” kada je vjerovatno došao da vidi da li u Tribunalu pominju i njega.
Tada je Marko Pavić izišao za govornicu i rekao:
‘’Moram reći i to da iz Prijedora niko nije osuđen za genocid. U svoj toj nesreći koja se dešavala našim građanima, možda je to dobro. Možda smo u toj nesreći stali, nismo otišli dokle su neki otišli. Svaki zločin, bez obzira kojeg intenziteta bio, je zločin. Ali, ipak, moramo znati da je genocid najveći zločin.’’
Marko Pavić je bio tada dovoljno iskren da govori u množini i da kaže da on i njegovi nisu otišli predaleko, nisu počinili genocid. Zato i jesu važni procesi koji se vode u Hagu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića i zato i jeste važno da iduće godine obilježimo godišnjicu pod nazivom: GENOCID U PRIJEDORU – 20. GODINA.
Meni kao aktivnom članu Udruženja Prijedorčanki ”Izvor” imponuje to što Marko Pavić ne želi da sarađuje sa nama. Valjalo je to zaslužiti u Prijedoru gdje Pavić neprikosnoveno vlada i gdje je on navikao da Bošnjaci titraju oko njega, a naročito to ostrašćeno rade neki koje narod izabere.
Taj što ne želi da bude na istom skupu sa nama to je isti onaj Marko Pavić kojem je do juče savjetnik u kabinetu bio ratni zločinac Dušan Janković, a šef odjeljenja i najbliži suradnik mu je i danas Mišo Rodić, isljednik iz logora Keraterm i Omarska. Onaj Pavić kojem su usta puna budućnosti za Bošnjake i Hrvate a koji ne prestaje podizati silne spomenike poginulim srpskim borcima na svakom javnom ćošku i sponzoruje nacionalističke konferencije koje se bave isključivo stradanjem Srba.
Marko Pavić je vjerovatno ponosan što je načelnik grada sa najviše osuđenih ratnih zločinaca na planeti i grada u kojem ima najviše nestalih stanovnika u Evropi. Evropski je prvak i po broju bivših logoraša i civilnih žrtava bez ikakvih prava.
Dok Marko Pavić budućnost strpljivo gradi na kostima nepronađenih žrtva, ugodno je biti na drugoj strani.
Vidimo se na protestu 10. decembra glavnom ulicom i našeg a ne samo Markovog grada.
(Edin Ramulić)
Add comment