Kozarac.ba

POVIJEST PRIJEDORA U KANDŽAMA PAVIČA MARKA

 

Dugo pripremana konferencija pod nazivom: ” Hrvati u dolini rijeke Sane – stradanje i opstanak” održana je u hotelu Prijedor u utorak 29.11.2011. Organizatori konferencije su bili Udruženje Prijedorčanki ”Izvor” i Udruga za povratak u dolinu rijeke Sane ”Hrvatski dom” sa sjedištem u Ljubiji,  uz finansijsku podršku Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) i nesebični doprinos organizacije Documenta iz Zagreba.

U radu konferencije učestvovalo je oko 40 ljudi, mahom prijedorskih i sanskih Hrvata, a neki od njih su doputovali iz susjedne Hrvatske na ovaj po mnogo čemu jedinstven događaj kada su Hrvati ovog dijela BiH u pitanju.

Prezentacije o stradanju Hrvata u dolini rijeke Sane i načinima kako se posljedice rata nastoje prevazići sa učesnicima su podijelili Mujo Begić, doktor nauka i uposlenik Instituta za nestale osobe BiH, Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, Edin Jašaragić ispred Međunarodne komisije za nestale osobe te autor ovog teksta sa prezentacijama ”Nestajanje Hrvata u dolini rijeke Sane” i ”Procesuiranje ratnih zločina nad Hrvatima u dolini rijeke Sane”.

Posebno zapažena je bila sesija na kojoj su govorili Franc Galešić, predsjednik Zavičajnog kluba župe Stara Rijeka i Zakarije Gavranović, predsjednik upravnog odbora Udruge Donja Ravska. Obje ove organizacije imaju sjedište u Zagrebu i Galešić i Gavranović su govorili o glavnim preprekama da se Hrvati vrlo teško odlučuju vratiti u zavičaj. Prije svega to je loša infrastruktura u hrvatskim selima, zatim nemogućnost zapošljavanja ali i lična sigurnost, jer, kako kažu, njihovim krajem patroliraju naoružane grupe, iste one koje su ih protjerale, čak u istim uniformama samo što su vojno naoružanje zamijenili lovačkim.

Iščezavanje Hrvata iz doline rijeke Sane nije započelo 1992.godine, nego ono datira od mnogo ranije, od Prvog svjetskog rata naročito. Nestajali su sa ovog prostora i u mirnodopskim vremenima. U četiri prijeratne općine u slivu rijeke Sane (Prijedor, Novi, Ključ i Sanski Most) prema popisu iz 1971.godine bilo ih je 16.326, na sljedećem 1981. taj broj je smanjen na 13.449 da bi do pred sami rat 1991.godine na tadašnjem popisu brojali  11.371 stanovnika.

Prema evidenciji koju je vodila Banjalučka biskupija u ratnoj 1994.godini u dolini rijeke Sane preostalo je bilo 4.376 Hrvata. Oni su uglavnom protjerani u toku 1995.godine nakon ”Bljeska” i ”Oluje” u Hrvatskoj te nakon oslobođenja više gradova u BiH od strane Armije BiH i HVO-a kako bi lokalne srpske vlasti osigurale smještaj za srpske izbjeglice sa namjerom da ih u tuđim domovima trajno zadrže.

Hrvate u dolini rijeke Sane sudbina u ratu nije štedjela. Jedan broj njih je zatočen u logore zajedno sa Bošnjacima, druge s ubijali na pragovima njihovih kuća a one koji su ostali tokom rata na okupiranoj teritoriji lokalne srpske vojne i civilne vlasti pretvorili su u roblje.

Jedan dio prijedorskih Hrvata se odlučio na mobilizaciju u srpsku vojsku kako bi izbjegli pogibiju na liniji kopajući rovove. Neki od njih su tamo otišli i dobrovoljno, Damir Ivanković, zločinac sa Korićanskih stijena se u sudnici izjasnio da je Hrvat.

Oni koji su se dočepali slobodne teritorije ili su se pak tamo zatekli uoči rata borili su se u Hrvatskoj vojsci, HVO-u i Armiji BiH.

Prema popisu koji su napravili u Banjalučkoj biskupiji 2005. na prostoru doline rijeke Sane u deset župa živjelo je 1.873 katolika. Taj broj ima tendenciju daljeg smanjenja jer se radi uglavnom o starijoj populaciji.

Ukupno je u dolini rijeke Sane stradalo 239 hrvatskih civila, od čega u Prijedoru 147, u Sanskom Mostu 79, Ključu 9 i Bosanskom Novom 4.

Bilo je veoma malo sudskih procesa koji su se odnosili isključivo na stradanje ovdašnjih Hrvata. Uglavnom su to bile presude koje su obuhvatale i zločine nad pripadnicima bošnjačkog naroda kao i manjinskih naroda. Tek jedna presuda se odnosila na zločin isključivo nad Hrvatima i to na Okružnom sudu Banja Luka gdje su Pero đurić i Stojan Bešir osuđeni na 8 odnosno 7 godina za ubistvo Ive Gavranovića. Svojevremeno se na istom sudu odigrala farsa oko suđenja jedanaestorici prijedorskih policajaca koji su bili optuženi za nezakonito držanje u kućnom pritvoru ali ne i za ubistvo svećenika Tomislava Matanovića. Ta optužba je odbačena kao i optužnica protiv trojice Prijedorčana za rušenje župnog ureda u Prijedoru.

U prijedorskoj opštini se desio i najmasovniji zločin nad Hrvatima u kratkom vremenskom razdoblju u cijeloj BiH, u selu Briševo, 24. I 25. Jula 1992.godine kada je ubijeno 67 civila. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dima荠 Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao.

Ova konferencija je najavljena kao početak ozbiljnijeg organizovanja Hrvata u ovom dijelu BiH, sljedeći veliki događaj je planiran za Uskrs a do tada će se održati niz različitih sastanaka sa predstavnicima lokalne vlasti. Nažalost, na konferenciji nije bio niko od Srba, kako predstavnika opštine tako ni iz nevladinog sektora.

Ružnu poruku je odaslao načelnik Marko Pavić u pismu organizatorima sljedeće sadržine:

”Dobio sam Vaš poziv da prisustvujem konferenciji o stradanju Hrvata u dolini rijeke Sane u kojem, između ostalog, navodite da konferenciju organizujete u saradnji sa Udruženjem Prijedorčanki ”Izvor”. Upravo to je razlog zašto se neću odazvati Vašem pozivu da prisustvujem konferenciji niti će bilo ko zvanično ispred lokalne samouprave prisustvovati ovoj konferenciji.
Do sada imamo izrazito negativne posljedice rada Udruženja Prijedorčanki ”Izvor” koji se ogleda, prije svega, u lažnom prikazivanju prošlosti i osporavanju bilo kakve budućnosti našem gradu i ljudima koji u njemu žive. Davno sam rekao i danas ponavljam da nikada neću prisustvovati bilo kakvom skupu gdje je ”Izvor” organizator jer u njemu radi jedan broj ljudi koji su zarad lične koristi žrtvovali prošlost Prijedora i žele da žrtvuju budućnost našeg grada. S takvim ljudima ja ne želim surađivati niti ću prisustvovati bilo kakvom skupu gdje su oni prisutni. S druge strane, kada Vi budete organizovali konferenciju o budućnosti  Hrvata na području opštine Prijedor i budućnosti naše opštine, rado ću se odazvati toj konferenciji.

Načelnik opštine. Marko Pavić”

Zanimljivo je da načelnik Pavić ne dolazi niti na druge sastanke koji govore o nedavnoj prošlosti Prijedora. Nije ga bilo niti na oktobarskoj konferenciji o memorijalima na Mrakovici gdje su ga pozvale međunarodne organizacije. Nije se pojavio niti na jednoj drugoj konferenciji osim onoj u aprilu 2005.godine koju je prijedorskom Pozorištu organizovao Haški tribunal pod nazivom ”Prijedor–van razumne sumnje” kada je vjerovatno došao da vidi da li u Tribunalu pominju i njega.

Tada je Marko Pavić izišao za govornicu i rekao:

‘’Moram reći i to da iz Prijedora niko nije osuđen za genocid. U svoj toj nesreći koja se dešavala našim građanima, možda je to dobro. Možda smo u toj nesreći stali, nismo otišli dokle su neki otišli. Svaki zločin, bez obzira kojeg intenziteta bio, je zločin. Ali, ipak, moramo znati da je genocid najveći zločin.’’

Marko Pavić je bio tada dovoljno iskren da govori u množini i da kaže da on i njegovi nisu otišli predaleko, nisu počinili genocid. Zato i jesu važni procesi koji se vode u Hagu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića i zato i jeste važno da iduće godine obilježimo godišnjicu pod nazivom: GENOCID U PRIJEDORU – 20. GODINA.

Meni kao aktivnom članu Udruženja Prijedorčanki ”Izvor” imponuje to što Marko Pavić ne želi da sarađuje sa nama. Valjalo je to zaslužiti u Prijedoru gdje Pavić neprikosnoveno vlada i gdje je on navikao da Bošnjaci titraju oko njega, a naročito to ostrašćeno rade neki koje narod izabere.

Taj što ne želi da bude na istom skupu sa nama to je isti onaj Marko Pavić kojem je do juče savjetnik u kabinetu bio ratni zločinac Dušan Janković, a šef odjeljenja i najbliži suradnik mu je i danas Mišo Rodić, isljednik iz logora Keraterm i Omarska. Onaj Pavić kojem su usta puna budućnosti za Bošnjake i Hrvate a koji ne prestaje podizati silne spomenike poginulim srpskim borcima na svakom javnom ćošku i sponzoruje nacionalističke konferencije koje se bave isključivo stradanjem Srba.

Marko Pavić je vjerovatno ponosan što je načelnik grada sa najviše osuđenih ratnih zločinaca na planeti i grada u kojem ima najviše nestalih stanovnika u Evropi. Evropski je prvak i po broju bivših logoraša i civilnih žrtava bez ikakvih prava.

Dok Marko Pavić budućnost strpljivo gradi na kostima nepronađenih žrtva, ugodno je biti na drugoj strani.

Vidimo se na protestu 10. decembra glavnom ulicom i našeg a ne samo Markovog grada.

(Edin Ramulić)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.