Nastajala iz očaja i prkosa

Početak i kraj priče o 17. viteškoj krajiškoj brigadi nije isti. Nastajala je iz očaja i prkosa prognanih Krajišnika okupljenih ispred Zagrebačke džamije i Borongajske kasarne u ljeto   1992. godine, koji su, po svaku cijenu, željeli puškom da dođu na svoja porušena ognjišta i vrate dostojanstvo bošnjačkom čovjeku. Žurilo im se da, nakon kratke obuke, što prije budu prebačeni na bosanska ratišta, najradije, što bliže dolini Sane. 

Žurili kući

Tada i tako, u grču želje i nade, nastajao je Prvi krajiški bataljon sastavljen od Prijedorčana, Kozarčana, Ključana, Sanjana. Oružja malo, ali su srca bila velika. Nešto minobacača bez mina, pješadijskog naoružanja, zolja i osa – više nego dovoljno za heroje golih prsa koji žure kući.

– Prvi krajiški bataljon formiran je u Zagrebu u junu 1992., a 7. brigada Armije RBiH, poznata kao 7. riječka i 7. krajiška, u Rijeci 21. juna. U ratu je Prvi krajiški bataljon prerastao u Prvu krajišku brigadu, a onda je, naredbom Štaba Vrhovne komande ARBiH, od ljudstva Prve krajiške i Sedme brigade formirana 17. krajiška brdska brigada – objašnjava kako je dobila ime vjerovatno najslavnija jedinica bh. Armije u prošlom ratu njen prvi komandant  Fikret Čuskić, danas penzionisani general.

Historija bilježi da su u rano jutro 6. jula 1992. godine, s Osmanom Omanovićem Hegom na čelu, Krajišnici Prvog krajiškog bataljona stigli u Travnik. Vezirski grad je već tada bio spašen i odbranjen. Ni deset dana nije prošlo, počelo je ratno kaljenje – Krajišnici su "zauzeli busije" na Ganićima, a deseti dan na Šešićkoj planini 16. jula Prvi krajiški bataljon  oplakivao je svoje prve šehide – Velida Babaču, Esada Balagića, Ibrahima Domazeta i Aziza Krupića. 

Iz dana u dan na travničkom, jajačkom, visočkom, prozorskom, sarajevskom frontu, gdjegod i štagod, lila se krv krajiška.

Radost i ponos

– Naredba o formiranju 17. krajiške data je 19. novembra, a brigada je prvi put postrojena u Travniku 25. novembra 1992. godine. Bilo je strašno nevrijeme koje se s vlašićkih visina spustilo u dolinu, ali naša radost i ponos je nešto što se ne zaboravlja. Ona zastava brigade koja prkosi vjetru punila nam je pluća i razgorijevala maštu o pobjedama – priča general Čuskić.

U martu 1993. godine 17. krajiška imala je četiri bataljona i već tada bila najustrojenija i najvojničkija jedinica cijele Armije RBiH. Dolaskom rahmetli generala Mehmeda Alagića u Travnik i stvaranjem legendarnog Sedmog korpusa ARBiH potvrđena je strateška koncepcija o 17. krajiškoj brigadi kao udarnoj pesnici vojničkog povratka u Bosansku krajinu. Mehmed i Fikret su se razumjeli.

– Krajišnicima je najviše značilo formiranje Sedmog korpusa s generalom Alagićem na čelu. Motivacija za povratak kući u Krajinu bila je fantastična i držala nas je do kraja rata – kaže Čuskić.

Hranila narod kruhom i nadom

– Sedamnaesta je dala nemjerljiv doprinos u prošlom ratu. Znam da sada svi govore kako su "dali nemjerljiv doprinos", ali 17. istinski jeste. A, evo i zašto. Sedamnaesta je, kvantitativno gledano, brigada koja je i najviše oslobodila i najviše odbranila teritorija  u BiH. U nizu odbrana je i Travnik. Zamislite da je pao Travnik?! Da li bi uopće bilo Bosne, bilo kakve? S druge strane, 17. nije bila samo vojna formacija. Oko nje bilo je okupljeno mnoštvo izbjegličkog krajiškog naroda u srednjoj Bosni i inozemstvu. U Bosni je 17. krajiška hranila narod kruhom, a u inozemstvu nadom. A jedino nam je i bila preostala nada. Da se vratimo u naše domove.

Ukratko, bilo je časno biti sa 17. brigadom. Sa 17. te niko nije smio mrko pogledati – kaže književnik Zilhad Ključanin, sudionik ratnih zbivanja u srednjoj Bosni i Krajini.