svabo
Kada su meleki došli Ibrahimu, alejhi-s-selam, da mu prenesu radosnu vijest, muštuluk, o skorom rođenju Ishaka – a to je bio isti onaj muštuluk koji se spominje u ajetu iz sure el-Ankebut: „I kad izaslanici naši Ibrahimu radosnu vijest donesoše…“ (el-Ankebut, 31), ili na drugom mjestu, u riječima Uzvišenog: „A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu.“ (Hud, 71) – nakon te vijesti ga obavjestiše i o jednom velikom i strašnom događaju…
Naime, obavjestiše ga o skorom uništenju jednog nasilničkog mjesta, pa je ovaj dobročudni vjerovjesnik, alejhi-s-selam, poželio da se više angažuje na planu činjenja da'we (misionarstva) ne bi li se taj narod povratio i pobojao.
Ovaj događaj oslikava veliku težnju vjerovjesnika da čine da'wu, ali i njihovu požrtvovanost da ljude upute. Također, on nas djelimično poučava i duhovnoj izgradnji i prosvjetljenju, da se treba željeti svakome dobro i korist, pa makar takvi i ne bili sa nama u rodbinskoj vezi!
Ibrahim, alejhi-s-selam, je u ovom događaju saznao namjeru dolaska meleka, i, znajući da su oni časna stvorenja koja sa riječju ne pretiču svoga Gospodara već samo postupaju po Njegovom naređenju, bio je posve ubjeđen da ih je Uzvišeni Allah poslao. Obzirom na to, njegova rasprava nije bila u smislu suprostavljanja Allahovom naređenju i Njegovoj presudi, već je bila usmjerena ka odaljenju sudbine.
Zapravo, želio je da iskoristi izvarendnu priliku koja mu pruža da postigne velike nagrade, jer, ponekad Uzvišeni Allah nešto i naredi melekima – a sve na osnovu Njegove apsolutne mudrosti o kojoj je do u tančine upoznat – a potom odgodi sprovedbu te naredbe, ili je potpuno derogira Svojim sudom i određenjem, a sve na osnovu onoga što je učinio da takvoj odluci bude faktor-preteča (sebeb). U tome su brojne i veličanstvene mudrosti!
U tom smislu je naredio meleku smrti da usmrti Musaa, alejhi-s-selam, pa kada mu je on došao, ovaj ga udari i izbi mu njegovo oko, nakon čega se melek vrati svome Uzvišenom Gospodaru. Također, u skladu sa navedenim je i to što je naredio patnji da nadkrije Junusov narod, pa kada je on povjerovao, učinio je da postanu spašeni.
Uzvišeni kaže: „Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili?“ (Junus, 98) U ajetu je jasno obznanio da je On otklonio od njih patnju!
Takav slučaj je bio i sa slanjem meleka ka Lutovom narodu u kome Ibrahim, alejhi-s-selam, nije primjetio nikakvu zapreku koja bi ga Šerijatom spriječila da pokuša odgoditi, ili što je još bolje, spriječiti kaznu koja ih vreba tako što će se založiti da povjeruju i da prihvate uputu, a da, pri svemu tome, upravo on bude uzročnik. Takvo što je učinio i Musa, alejhi-s-selam, prilikom naredbe pet dnevnih namaza Muhammedu, sallallahu ‘alejhi we selleme, u noći Mi'radža.
Ibrahim, alejhi-s-selam, je pokušao postići svoj cilj jednom umjesnom primjedbom koja govori o razboritosti njegovog uma i savršenoj pronicljivosti. Upitao je, alejhi-s-selam: „Pa, u njemu se nalazi Lut?“ Tj. kako možete da ih uništite a među njima je vjerovjesnik koji je od Allaha poslan?!
Spoljašnjost ovih riječi je ljubaznost i brižljivost prema Lutu, alejhi-s-selam, a ne želja da njegov narod povjeruje! Nije im kazao „Odgodite tu kaznu ne bi li se Allah smilovao tom narodu pa da povjeruje!“, nakon čega bi oni odgodili kaznu. Naprotiv, kazao je „Pa, u njemu se nalazi Lut?“, želeći time da se odgodi kazna namjenjena Lutovom narodu, a Lut je bio u svemu tome još preći! O ovome nam govore riječi Uzvišenog u suri Hud: „I pošto Ibrahima prođe strah i dođe mu radosna vijest, on se poče raspravljati sa Našim izaslanicima o Narodu Lutovu; Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan. “O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja sigurno!“ (Hud, 74-76)
U ajetu je kazano: „on se poče raspravljati“ i „njih će stići patnja sigurno“. Uistinu, on se i raspravljao, ali je njegova rasprava bila na osnovu razborita i promišljena što ukazuje potpunost njegovog uma i veličinu njegove inteligencije.
Uprkos svim naporima, konačni sud o njihovom uništenju je već bio donešen. U pomno čuvanoj ploči kod Allaha, lewhi-l-mahfuzu, je već bilo zapisano da će oni biti uništeni. O tome je pero već ostavilo svoj trag, a stranice su ga prihvatile i osušile se. Zbog toga je uslijedio odgovor: „O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja sigurno!“
U svemu ovome se nameće jedno logično pitanje, a ono je upravo pitanje kojim je prigovorio Ibrahim, alejhi-s-selam. Svojom oštroumnošću je dokučio da je to, zapravo, veliki argument, a to je zaključio i onaj koji je prozvan tintom ovoga ummeta i tumačem Kur'ana, koji je kazao: „Stanovnici tog mjesta nisu bili uništeni dok iz njega nije izašao vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we selleme, i vjernici, i dok se nisu svi susreli kako im je bilo i naređeno!“
Obzirom da je prigovor bio ispravan i na mjestu, meleki su mu objasnili da su oni, zbog kojih je prigovorio, izuzetak iz općih riječi koje su kazali, te da se oni ne podrazumjevaju među onim koji su spomenuti u riječima: „Mi ćemo uništiti stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici nevjernici.“ (el-Ankebut, 31) „U njemu je Lut” – reče Ibrahim. – “Mi dobro znamo ko je u njemu” – rekoše oni – “mi ćemo njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona će ostati s onima koji će kaznu iskusiti.“ (el-Ankebut, 32)
Nakon ovih riječi je formirana potpuna slika u umu Ibrahimovom, alejhi-s-selam, i tada je spoznao stvar do u detalje. Zbog toga se više ne prenosi da je bilo što prigovorio i da se raspravljao. Upravo ovaj događaj poučava plemenitošću njegove krajnje namjere zbog koje se upustio u raspravu, ali i njegovoj ulozi u plejadi nosilaca istine i njenih sljedbenika.
Ova velika težnja da se ljudi upute ka dobru je uočena među svim vjerovjesnicima! Koliko li su se samo puta suočili sa nevjerničkom tvrdoglavošću i nasrtajima, pa su ih uvjek velikodušno i širokogrudno prihvatali prostranog srca, težeći da ljude upute a nikako zbog toga što nisu bili da im istom mjerom uzvrate! Osvrnimo se na slučaj Huda, alejhi-s-selam, tog plemenitog vjerovjesnika čiji narod je kazao: „Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac”. “O narode moj”, – govorio je on – “nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik.“ (el-‘Araf, 66-68) primjer ovome je i ono što je kazano našem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Oni govore: “Ej, ti kome se Kur’an objavljuje, ti si, uistinu lud!“ (el-Hidžr, 6)
O ovome govore i brojni drugi ajeti gdje se opisuje šta su sve vjerovjesnici doživljavali od svoga naroda. I pored toga, u mnogobrojnim odgovorima njihovih poslanika naići ćeš na riječ „O narode moj…“! Bilo je to iz razloga da se smekšaju, kao kamen otvrdnjela, srca njihovog naroda i kako bi se njihove otupjele misli usmjerile ka istini!
Govoreći o Svome plemenitom vjerovjesniku i njegovoj živahnoj težnji da uputi svoj narod, Uzvišeni Allah je rekao: „Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete namuke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.“ (et-Tewbeh, 128) I rekao je: „Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?“ (el-Kehf, 6)
Rekao je Uzvišeni Allah: „…pa ne izgaraj od žalosti za njima; Allah, doista, dobro zna sve što oni rade.“ ( Fatir, 8) I rekao je: „Da Allah hoće, On bi ih sve na pravom putu sakupio; zato nikako ne budi od onih koji to ne znaju!“ (el-En'am, 35) A također je rekao: „Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici?“ (eš-Šu'ara’, 3)
I pored toga što su Allahovi vjerovjesnici, alejhimu-s-selam, veoma dobro znali da je njihova osnovna dužnost da ljudima samo dostave istinu – na osnovu riječi Uzvišenog: „”i dužni smo samo da jasno obznanimo.“ (Ja-sin, 17), zatim riječi: „O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.“ (el-Ma'ideh, 67) i riječi: „i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!“ (el-Kehf, 29) – Allah je htjeo da Njegovi poslanici budu milost svim svjetovima i da teže da ih upute. U tom smjeru su i činili svoje postupke!
Zbog toga i mi trebamo da žudimo da ljude uputimo, baš kao što su to i Allahovi vjerovjesnici, Allah bio zadovoljan sa njima, žudili. Neka naše da'wetsko obraćanje bude sa ispunjeno sa željom da ga ljudi vrlo rado prihvate, a nikako da nam bude svejedno da li će ga ljudi prihvatiti ili odbaciti!
Jer, da te Allah učini uzročnikom prihvatanja upute od strane samo jedne osobe, bolje ti je nego čitavo krdo najboljih deva!
(Šejh, dr. Nasir ibn Sulejman el-‘Umer)
Add comment