Kozarac.ba

Ramazanski ders

 

Kada su meleki došli Ibrahimu, alejhi-s-selam, da mu prenesu radosnu vijest, muštuluk, o skorom rođenju Ishaka – a to je bio isti onaj muštuluk koji se spominje u ajetu iz sure el-Ankebut: „I kad izaslanici naši Ibrahimu radosnu vijest donesoše…“ (el-Ankebut, 31), ili na drugom mjestu, u riječima Uzvišenog: „A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu.“ (Hud, 71) – nakon te vijesti ga obavjestiše i o jednom velikom i strašnom događaju…

Naime, obavjestiše ga o skorom uništenju jednog nasilničkog mjesta, pa je ovaj dobročudni vjerovjesnik, alejhi-s-selam, poželio da se više angažuje na planu činjenja da'we (misionarstva) ne bi li se taj narod povratio i pobojao.

Ovaj događaj oslikava veliku težnju vjerovjesnika da čine da'wu, ali i njihovu požrtvovanost da ljude upute. Također, on nas djelimično poučava i duhovnoj izgradnji i prosvjetljenju, da se treba željeti svakome dobro i korist, pa makar takvi i ne bili sa nama u rodbinskoj vezi!

Ibrahim, alejhi-s-selam, je u ovom događaju saznao namjeru dolaska meleka, i, znajući da su oni časna stvorenja koja sa riječju ne pretiču svoga Gospodara već samo postupaju po Njegovom naređenju, bio je posve ubjeđen da ih je Uzvišeni Allah poslao. Obzirom na to, njegova rasprava nije bila u smislu suprostavljanja Allahovom naređenju i Njegovoj presudi, već je bila usmjerena ka odaljenju sudbine.

Zapravo, želio je da iskoristi izvarendnu priliku koja mu pruža da postigne velike nagrade, jer, ponekad Uzvišeni Allah nešto i naredi melekima – a sve na osnovu Njegove apsolutne mudrosti o kojoj je do u tančine upoznat – a potom odgodi sprovedbu te naredbe, ili je potpuno derogira Svojim sudom i određenjem, a sve na osnovu onoga što je učinio da takvoj odluci bude faktor-preteča (sebeb). U tome su brojne i veličanstvene mudrosti!

U tom smislu je naredio meleku smrti da usmrti Musaa, alejhi-s-selam, pa kada mu je on došao, ovaj ga udari i izbi mu njegovo oko, nakon čega se melek vrati svome Uzvišenom Gospodaru. Također, u skladu sa navedenim je i to što je naredio patnji da nadkrije Junusov narod, pa kada je on povjerovao, učinio je da postanu spašeni.

Uzvišeni kaže: „Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili?“ (Junus, 98) U ajetu je jasno obznanio da je On otklonio od njih patnju!

Takav slučaj je bio i sa slanjem meleka ka Lutovom narodu u kome Ibrahim, alejhi-s-selam, nije primjetio nikakvu zapreku koja bi ga Šerijatom spriječila da pokuša odgoditi, ili što je još bolje, spriječiti kaznu koja ih vreba tako što će se založiti da povjeruju i da prihvate uputu, a da, pri svemu tome, upravo on bude uzročnik. Takvo što je učinio i Musa, alejhi-s-selam, prilikom naredbe pet dnevnih namaza Muhammedu, sallallahu ‘alejhi we selleme, u noći Mi'radža.

Ibrahim, alejhi-s-selam, je pokušao postići svoj cilj jednom umjesnom primjedbom koja govori o razboritosti njegovog uma i savršenoj pronicljivosti. Upitao je, alejhi-s-selam: „Pa, u njemu se nalazi Lut?“ Tj. kako možete da ih uništite a među njima je vjerovjesnik koji je od Allaha poslan?!

Spoljašnjost ovih riječi je ljubaznost i brižljivost prema Lutu, alejhi-s-selam, a ne želja da njegov narod povjeruje! Nije im kazao „Odgodite tu kaznu ne bi li se Allah smilovao tom narodu pa da povjeruje!“, nakon čega bi oni odgodili kaznu. Naprotiv, kazao je „Pa, u njemu se nalazi Lut?“, želeći time da se odgodi kazna namjenjena Lutovom narodu, a Lut je bio u svemu tome još preći! O ovome nam govore riječi Uzvišenog u suri Hud: „I pošto Ibrahima prođe strah i dođe mu radosna vijest, on se poče raspravljati sa Našim izaslanicima o Narodu Lutovu; Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan. “O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja sigurno!“ (Hud, 74-76)

U ajetu je kazano: „on se poče raspravljati“ i „njih će stići patnja sigurno“. Uistinu, on se i raspravljao, ali je njegova rasprava bila na osnovu razborita i promišljena što ukazuje potpunost njegovog uma i veličinu njegove inteligencije.

Uprkos svim naporima, konačni sud o njihovom uništenju je već bio donešen. U pomno čuvanoj ploči kod Allaha, lewhi-l-mahfuzu, je već bilo zapisano da će oni biti uništeni. O tome je pero već ostavilo svoj trag, a stranice su ga prihvatile i osušile se. Zbog toga je uslijedio odgovor: „O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja sigurno!“

U svemu ovome se nameće jedno logično pitanje, a ono je upravo pitanje kojim je prigovorio Ibrahim, alejhi-s-selam. Svojom oštroumnošću je dokučio da je to, zapravo, veliki argument, a to je zaključio i onaj koji je prozvan tintom ovoga ummeta i tumačem Kur'ana, koji je kazao: „Stanovnici tog mjesta nisu bili uništeni dok iz njega nije izašao vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we selleme, i vjernici, i dok se nisu svi susreli kako im je bilo i naređeno!“

Obzirom da je prigovor bio ispravan i na mjestu, meleki su mu objasnili da su oni, zbog kojih je prigovorio, izuzetak iz općih riječi koje su kazali, te da se oni ne podrazumjevaju među onim koji su spomenuti u riječima: „Mi ćemo uništiti stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici nevjernici.“ (el-Ankebut, 31) „U njemu je Lut” – reče Ibrahim. – “Mi dobro znamo ko je u njemu” – rekoše oni – “mi ćemo njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona će ostati s onima koji će kaznu iskusiti.“ (el-Ankebut, 32)

Nakon ovih riječi je formirana potpuna slika u umu Ibrahimovom, alejhi-s-selam, i tada je spoznao stvar do u detalje. Zbog toga se više ne prenosi da je bilo što prigovorio i da se raspravljao. Upravo ovaj događaj poučava plemenitošću njegove krajnje namjere zbog koje se upustio u raspravu, ali i njegovoj ulozi u plejadi nosilaca istine i njenih sljedbenika.

Ova velika težnja da se ljudi upute ka dobru je uočena među svim vjerovjesnicima! Koliko li su se samo puta suočili sa nevjerničkom tvrdoglavošću i nasrtajima, pa su ih uvjek velikodušno i širokogrudno prihvatali prostranog srca, težeći da ljude upute a nikako zbog toga što nisu bili da im istom mjerom uzvrate! Osvrnimo se na slučaj Huda, alejhi-s-selam, tog plemenitog vjerovjesnika čiji narod je kazao: „Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac”. “O narode moj”, – govorio je on – “nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik.“ (el-‘Araf, 66-68) primjer ovome je i ono što je kazano našem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Oni govore: “Ej, ti kome se Kur’an objavljuje, ti si, uistinu lud!“ (el-Hidžr, 6)

O ovome govore i brojni drugi ajeti gdje se opisuje šta su sve vjerovjesnici doživljavali od svoga naroda. I pored toga, u mnogobrojnim odgovorima njihovih poslanika naići ćeš na riječ „O narode moj…“! Bilo je to iz razloga da se smekšaju, kao kamen otvrdnjela, srca njihovog naroda i kako bi se njihove otupjele misli usmjerile ka istini!

Govoreći o Svome plemenitom vjerovjesniku i njegovoj živahnoj težnji da uputi svoj narod, Uzvišeni Allah je rekao: „Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete namuke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.“ (et-Tewbeh, 128) I rekao je: „Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?“ (el-Kehf, 6)

Rekao je Uzvišeni Allah: „…pa ne izgaraj od žalosti za njima; Allah, doista, dobro zna sve što oni rade.“ ( Fatir, 8) I rekao je: „Da Allah hoće, On bi ih sve na pravom putu sakupio; zato nikako ne budi od onih koji to ne znaju!“ (el-En'am, 35) A također je rekao: „Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici?“ (eš-Šu'ara’, 3)

I pored toga što su Allahovi vjerovjesnici, alejhimu-s-selam, veoma dobro znali da je njihova osnovna dužnost da ljudima samo dostave istinu – na osnovu riječi Uzvišenog: „”i dužni smo samo da jasno obznanimo.“ (Ja-sin, 17), zatim riječi: „O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.“ (el-Ma'ideh, 67) i riječi: „i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!“ (el-Kehf, 29) – Allah je htjeo da Njegovi poslanici budu milost svim svjetovima i da teže da ih upute. U tom smjeru su i činili svoje postupke!

Zbog toga i mi trebamo da žudimo da ljude uputimo, baš kao što su to i Allahovi vjerovjesnici, Allah bio zadovoljan sa njima, žudili. Neka naše da'wetsko obraćanje bude sa ispunjeno sa željom da ga ljudi vrlo rado prihvate, a nikako da nam bude svejedno da li će ga ljudi prihvatiti ili odbaciti!

Jer, da te Allah učini uzročnikom prihvatanja upute od strane samo jedne osobe, bolje ti je nego čitavo krdo najboljih deva!

(Šejh, dr. Nasir ibn Sulejman el-‘Umer)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.