“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)
‘’O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare, 183.)
Mjesec ramazan i post koji je u njemu propisan na najbolji način svjedoči veličinu islama kao vjere u čijim propisima se krije istinski lijek i uputa, jer su svi islamski propisi naređeni u korist čovjeka.
Kada čovjek ode ljekaru žaleći se na određenu slabost i bol, očekivati je da ljekar najprije sasluša pacijenta na šta se žali, zatim da uspostavi dijagnozu i da mu na kraju propiše odgovarajući lijek kako bi bolest bila anulirana, odnosno kako bi se ostvarilo izliječenje. Veza između lijekova i zdravlja, simbolizira vezu između sredstava i ciljeva, u smislu da određeno sredstvo nije samo sebi cilj, već se putem njega ostvaruje određeni cilj.
Zanimljivo je da ovo pravilo koristimo u dunjalučkim poslovima i relacijama, a kad je u pitanju ibadet, i ono što je Allah propisao, često puta zamjenimo sredstva i ciljeve, pa nam sredstva (islamski propisi) postanu sami sebi svrha i cilj. Na žalost, takav je slučaj kod mnogih muslimana i kad je riječ o ramazanskom postu. Kao da smo zaboravili na svrhu njegovog propisivanja, pa je ramazanski post, kao sredstvo koje vodi do uzvišenog cilja, kod nas postao sam sebi svrha. Zbog toga se kod mnogih muslimana naglasak ponajviše stavlja na samo apstiniranje od hrane i pića, pa se post doživljava kao puko trpljenje gladi i žeđi. A suština islamskog posta je mnogo veća i uzvišenija od toga.
Suština posta je u tome da on predstavlja potvrdu vjerovanja u gajb, u neviđeno, vjerovanja u ono što se vidi srcem, a ne očima, i svjesno i dragovoljno odricanje od prolaznih dunjalučkih blagodati s ciljem da se postigne ahiretska nagrada i korist. Zatim, suština posta je u tome da vjernik i vjernica dokuče stepen bogobojaznosti, a biti bogobojazan znači biti sušta čestitost i dobrota i čuvati se velikih i malih grijeha. U tom smislu su riječi Džabira ibn Abdullaha: ‘’Kada postiš neka posti i tvoj jezik, tvoj vid i sluh i svi tvoji organi. I ne dozvoli da dan tvoga posta bude isti kao i svaki drugi dan.’’
Ramazanski post je u svojoj suštini olakšavanje, a nikako otežavanje. Vjernici su svjesni da kada bi stalno bili u ibadetu i postu, opet ne bi mogli u potpunosti izraziti zahvalnost Allahu na neizmjernim blagodatima koje im je podario. Zato u ramazanskom postu vide istinsko olakšanje, jer od 360 dana u godini, Allah od njih traži da poste samo 30 dana i za to im obećava nagradu koju ni zamislit ne mogu. Na to aludira i kur'anska poruka: ‘’Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.’’ (El-Bekare, 185)
Zatim, suština posta je u odazivanju na Allahov poziv i naredbu. Kada čuju Allahovu naredbu, vjernik i vjernica ostavljaju čak i ono što im je u osnovi dozvoljeno, kao što su hrana i voda, i time potvrđuju svoje iskreno vjerovanje kao što su to prije njih potvrdili odabrani Allahovi robovi: Ibrahim a.s., Musa a.s., Isa a.s. i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovi iskreni sljedbenici. Oni žude za takvim društvom na Ahiretu i nipošto se ne žele spustiti na nivo onih koji se pokoravaju šejtanu i niskim strastima, koji u nedostatku vjere i morala, čine razvrat i u zlu svaku granicu prelaze. Umjesto Allahu koji ih je stvorio u najljepšem obliku, i podario im razum i ostale blagodati, oni se pokoravaju i robuju animalnim porivima. Na taj način ti nesretnici sami sebi uskraćuju istinski užitak, čak i u dunjalučkim blagodatima.
Govoreći o stvarnom užitku vjernika, o slasti ibadeta, učenja i proučavanja nauke u ime Allaha, islamski učenjak Ibn Hazm, rekao je: ‘’Slast i uživanje alima u njegovom ilmu, uživanje pobožnjaka u njegovoj pobožnosti, i mudžtehida u njegovom idžtihadu, mnogo je veća od užitka onih koji žive da bi jeli, pili i zabavljali se, a dokaz je to što su: alim, pobožnjak i mudžtehid, već kušali spomenute užitke kao i oni koji su im se potpuno posvetili, ali u njima nisu našli istinsku slast, pa su je morali tražiti u nečemu drugom. A o dvijema stvarima najbolje može suditi onaj ko je kušao obe, a ne onaj ko je kušao jednu, a nije drugu.’’
Ramazan je mjesec pobjede u pravom značenju te riječi. On je simbol pobjede nad šejtanom, nad strastima, nad grijesima. Simbol pobjede duše nad tjelom, vječnog nad prolaznim. Njegove vrijednosti, kao i nagrada za taj ibadet, ne mogu se izbrojati, pa ćemo zato spomenuti samo neke od njih.
Osman ibn Ebil-As r.a. prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Post je štit od džehennemske vatre.” Poruka hadisa je da vatra ne može doći do postača kao što ne može doticati ona mjesta koja vjernici peru u toku abdesta, jer post obuhvata cijelo tijelo i on je štiti od vatre za cijelo tijelo.
Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neće niko postiti jedan dan na Allahovom putu, a da ga Allah neće udaljiti od vatre sedamdeset harifa.” (Buharija i Muslim) U hadisu je upotrebljen izraz harifa u značenju jedne godine. Islamski učenjak, El-Munavi, rekao je: ”Ovaj primjer se uzima kao slikovito pojašnjenje, jer onaj ko bude udaljen od neprijatelja sedamdeset godina znači da ga neprijatelj nikad ne može stići.”
Ibn Abas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Ebu Musa el-Eš'arija na čelu vojske u pohod na moru, i dok su oni pod plaštom noći plovili u lađi, čuli su glasnika kako ih doziva: ”O putnici u lađi, stanite da vas obavijestim o onome čime je Allah Sebe obavezao!” Ebu Musa el-Eš'ari je zaustavio lađu i rekao: ”Obavijesti nas ako si od onih koji vijesti donose!” Zatim su čuli istog glasnika kada je rekao: ”Allah se obavezao da će onoga koji trpi žeđ u Njegovo ime u vrućem ljetnom danu, napojiti na Dan najveće žeđi tj. na Sudnjem danu.”
A Ibn Redžeb spominje predaju u kojoj stoji: ”Do nas je došla vijest da će postačima na Sudnjem danu biti postavljena sofra s koje će oni jesti dok drugi budu polagali račun, pa će oni koji polažu račun, reči: ”Gospodaru, mi se obračunavamo, a oni jedu i uživaju?!” Biće im odgovoreno: ”Kad su oni postili vi ste jeli i pili, a kad su oni klanjali vi ste spavali.”
Komentirajući hadis Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem stoji da je: ”zadah iz usta postača, bolji kod Allaha od mirisa miska”, El-Munavi je rekao: ”Kad je tako sa zadahom koji zbog posta postaje vrlo neugodan, šta onda mislite kakvu je nagradu Allah pripremio za namaz, učenja Kur'ana i druge ibadete koje postač čini u toku ramazana.”
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Postač ima dvije radosti: radost prilikom iftara i radost prilikom susreta sa Allahom na Sudnjem danu.”
Što se tiče radosti prilikom iftara to je radost što je ispostio dan u ime Allaha i što ima mogućnost da utoli glad, jer je glad veliki kompleks i čovjek je ne može dugo trpiti. A na Sudnjem danu, vjernik će se radovati nagradi koju je Allah pripremio postačima. Postač će se obradovati kad vidi koliko je sevaba zaradio, i čudit će se tolikoj nagradi poput onoga koji za svoj rad dobije više nego što je očekivao, pa mu neopisiva radost ispuni cijelo biće.
Abdullah ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Zaista Allah i meleki blagosilju one koji ustaju na sehur ili one koji bdiju u zoru (El-mutesehharin).”
Abdullah ibn Amr ibnul-As r.a. prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Post i Kur'an će se zauzimati za vjernika na Sudnjem danu. Post će reći: ”Gospodaru moj, ja sam mu uskratio jelo i odnos sa suprugom u toku dana, pa prihvati moje zauzimanje za njega!” A Kur'an će reći: ”Gospodaru moj, ja sam mu uskratio spavanje noću, pa primi moje zauzimanje za njega.” I Allah će prihvatiti njihovo zauzimanje.”
Od Enesa r.a. se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Tri dove se ne odbijaju: dova roditelja za dijete, dova postača, i dova musafira.”
Prenosi Sehl ibn Sa'd da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”U džennetu imaju vrata koja se zovu Rejjan, na koja će na Sudnjem danu ući postači i niko drugi osim njih. Bit će rečeno: ”Gdje su postači?” Oni će ustati i kada uđu na ta vrata u džennet, ona će se zaključati i više niko na njih neće ući.” (Buharija i Muslim)
To su samo neke od koristi i dobrota koje ramazan u izobilju daruje, a zauzvrat ne traži ništa. Zapravo, dobro i berićet ramazana prati vjernike cijelu godinu i on nas iz godine u godinu posjećuje s ciljem da odgoji naša srca, očisti naše duše i da nas odjene odjećom bogobojaznosti i čestitosti.
Allahova milost prema njegovim robovima je neizmjerna. Jedan od dokaza Allahove milosti prema ljudima je i to što je, nakon Ademovog protjerivanja iz dženneta, Allah podučio Adema i Havu kako će se pokajati i vratiti u okrilje Allahove milosti. U predaji stoji da je Adem nakon protjerivanja iz dženneta rekao: ”Gospodaru moj, zar me nisi Svojom rukom stvorio?” ”Jesam Ademe”, odgovorio mu je Allah. ”Zar u mene nisi udahnuo od Svoga duha” upitao je ponovo Adem, a Allah mu je odgovorio: ”Jesam, Ademe.” Nakon toga, Adem je upitao: ”Gospodaru, ako Ti se iskreno pokajem i ustrajem u činjenju dobrih djela, hoćeš li me opet vratiti tamo odakle sam protjeran?” Na što mu je Allah odgovorio: ”Hoću, Ademe, obećavam.” U tom smislu su kur'anske riječi: ”I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista prima pokajanje, On je milostiv.” (El-Bekare, 37.)
Allah čak i najvećim griješnicima i silnicima, kakav je bio faraon, daje priliku da se poprave i pokaju. Neki mufesiri spominju predaju u kojoj stoji da je između faraonovih riječi: ”Ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene” (El-Kasas, 38.), i njegovih riječi: ”Ja sam gospodar vaš najveći!” (En-Naziat, 24.), prošlo 40 godina, ali se faraon nije pokajao. Ustrajao je u svojoj oholosti kojoj se čak i Iblis čudio, kako stoji u predaji: ”Kada je Iblis čuo ove faraonove riječi, rekao je: ”Ja sam se uzoholio i uzdigao nad Ademom, pa me je snašlo to što me je snašlo. Šta će tek biti sa ovim koji se uzdiže iznad Allaha?!”
Zbog svega spomenutog ne smijemo odgađati tevbu, posebno u ramazanu, jer time sami sebi činimo zulum. Neki učenjaci su kazali: ”Primjer onoga ko odgađa tevbu je kao primjer čovjeka koji je želio iščupati stablo korova iz bašće, međutim vidio je da je stablo već ojačalo i da ga ne može bez truda i poteškoće iščupati, pa je rekao: ”Iščupat ću ga sljedeće godine.” Rekao je to iako je znao da će svake sljedeće godine stablo sve više jačati, a njegova snaga sve više slabiti.” I nema veće ludosti od toga da razuman čovjek dozvoli stablu grijeha i korova da jača u njegovom srcu, a da ga čim prije ne pokuša iskorjeniti iskrenom tevbom.
Zato iskoristimo ramazansko vrijeme za iskreno pokajanje i vraćanje u okrilje islama i pripremimo se za Dan kada će iskrenim vjernicima, dok budu ulazili u džennet, biti rečeno: ”Jedite i pijte radosni, za ono što ste u danima minulim zaradili.” (El-Hakka, 24. ).
Add comment