svabo
Dogodilo se, i može se dogoditi opet: to je srž onoga što želimo reći – rečenica Prima Levyja, pisca i bivšeg zatočenika nacističkog logora smrti u Auschwitzu, velikim je slovima reproducirana na ulazu u Memorijal ubijenim Židovima Europe u središtu Berlina.
Spomenik je izgrađen prije šest godina, na povijesno važnu mjestu, trgu omeđenu najprepoznatljivijim urbanim simbolima njemačke nacije, između Brandenburških vrata i Potsdamskoga trga s jedne, te Wilhelmstrasse i Tiergarten parka s druge strane. Danas je s juga obrubljen Ulicom Hane Arendt; prije šezdeset godina tu je počinjala četvrt najvažnijih upravnih zgrada Trećeg Reicha, među kojima i ured Adolfa Hitlera.
Sada, na prostranom polju posijani su golemi sivi betonski blokovi. Gromade različite veličine, od kojih je većina viša od čovjeka, razdvojene su uskim prolazima dovoljnima tek da jedan čovjek prođe. Uđete li u taj labirint, naglo ćete izgubiti osjećaj da ste u civilizaciji. Progutat će vas hladni sivi beton, deprimirati iznenadna izolacija, nagla tišina, pustoš i nenadana samoća. Osjetit ćete tjeskobu i snažan poriv da izađete. Podsjeti li vas to na činjenicu da su milijuni umirali s tjeskobom, napuštenošću i strahom, a da nisu ni mogli ni znali izaći, »i da se to može dogoditi opet«, memorijal je ostvario svoj temeljni smisao.
U podrumu muzeja je izložba. Neuljepšanim betonskim zidovima dominiraju velike fotografije nekoliko ubijenih: prelijepo lice dječaka iz Praga, mudri pogled rabina, žena bistra i prodorna pogleda… Ubijeni u Holokaustu, nepojmljiva brojka: ukupno je šest milijuna takvih žrtava. Tu je soba ubijenih, u kojoj se tonski reproduciraju osobne pripovijesti; u drugoj na zidovima pišu europske države, i koliko je ljudi ubijeno u svakoj. Naročitu nelagodu izaziva karta Europe na kojoj su žutim točkicama označena mjesta većih – samo većih – logora za Židove: požutjela Europa…
Memorijal ubijenim Židovima Europe danas je jedno od prepoznatljivih mjesta Berlina, spomenik koji kazuje da je glavni grad Njemačke postao, i svjesnom odlukom postaje sve više, »soba sjećanja 20 stoljeća«, kako kaže Rainer Klemke, gradski povjerenik za muzeje. »Sjećanje na Holokaust temelj je nove Njemačke. Naša je obaveza i dužnost nasljednicima ispričati priču o Berlinu. Ne želimo, međutim, postati grad-muzej, nego povijest učiniti živom. Zato nam je ključno sudjelovanje građana i njihovih nezavisnih tijela koja utječu na odluke. To dobro funkcionira: građani su aktivni i zainteresirani, zahtijevaju da se čuvaju povijesna mjesta, sudjeluju u raspravama i donošenju odluka«, kaže Klemke.
Takva je rasprava karakteristična za nedavno postavljeni spomenik odmah preko puta Memorijala ubijenim Židovima Europe: odmah preko ceste, na samome ulazu u park Tiergarten, spomenik je homoseksualcima ubijenim u Holokaustu. To je jednostavna željezna kocka s prozorom, u kojemu se projicira kratka, ali dojmljiva scena: dva mlada muškarca se ljube. Spomenik je izazvao velike rasprave, čak i ogorčena protivljenja, ali povjesničari se ne uzbuđuju previše: u njemačkome društvu, naviklom na neprestanu borbu s revizionizmom, nije neuobičajeno da i na memorijalu ubijenim Židovima osvane sprejem nažvrljana svastika, pa onda i da netko nagrdi spomenik usmrćenim homoseksualcima. No spomenici stoje, stotine tisuća ljudi posjećuju ih, sjećaju se i uče što se dogodilo – to je najvažnije.
Među mnogim berlinskim spomenicima koji podsjećaju i opominju na nacizam, »Topografija terora« možda je najdojmljiviji plod građanskoga aktivizma. Golemo muzejsko zdanje sagrađeno je na mjestu na kojemu je do 1945. stajao glavni sigurnosni ured nacističke države zločina: tu je bilo zapovjedništvo Gestapoa i SS-a. U savezničkim bombardiranjima dio kompleksa je srušen. Do 1956. srušeni su i ostaci, a potom je mjesto napušteno i zaboravljeno. Sedamdesetih i osamdesetih skupine građana same su počele dolaziti ovamo i otkopavati zaboravljene ruševine, u emotivnome traganju za istinom o Njemačkoj tridesetih i četrdesetih godina.
1987. tu je otvoren dokumentacijski centar, a trinaest godina kasnije, u svibnju prošle godine, na tom je mjestu otvoren monumentalni memorijalni muzej, velika suvremena četvrtasta zgrada, koja čuva i izlaže građu pod imenom »Topografija terora«. Tu je konferencijski centar, stalna izložba, biblioteka s tridesetak tisuća svezaka o nacionalsocijalizmu… »Topografije terora«, vole reći Berlinčani, vjerojatno ne bi bilo da sami građani nisu zahtijevali istinu.
Muzej »Topografija terora« nije jedini u Berlinu čiji su nastanak inicirali građani: isto je i s Memorijalom ubijenim Židovima Europe. Potkraj osamdesetih, naime, novinarka Lea Rosh i povjesničar Eberhard Jaeckel pokrenuli su civilnu inicijativu za gradnjom takvog spomenika. Do službene odluke o gradnji trebalo je cijelo desetljeće: parlament ga je 1999. odlučio izgraditi, a otvoren je u svibnju 2005.
Nisu svi građanski zahtjevi za prihvaćanjem povijesne odgovornosti završeni uspjehom, premda se može steći takav dojam kada posjetitelj danas stoji pred svim tim spomenicima koji ne skrivaju ni najmanji detalj.
Primjer kolektivne šutnje povijest je »memorijala i obrazovnog mjesta« u vili na berlinskome jezeru Vansee, u kojoj su 20. siječnja 1942. nacistički glavešine razradili uništenje europskih Židova. Na tom je mjestu lako prikriti užase, jer je teško pojmiti da se monstruozni zločini mogu osmisliti na tako idiličnu i raskošnu mjestu kao što je vila iz 1915, koju je na obali jezera sagradio industrijalac Ernst Marlier.
No baš se to dogodilo. Povjesničar Joseph Wulf stoga je još 1965. pokušao otvoriti muzej na tome mjestu; sedam je godina pokušavao, i nije uspio. Razočaran i ogorčen, 1974. počinio je samoubojstvo. Osamnaest godina nakon propasti Wulfovih nastojanja, o pedesetoj obljetnici Vansee konferencije, u vili je otvorena stalna izložba o tome susretu, na kojemu su usuglašeni »dokumenti koji upozoravajućom jasnoćom planiraju ubijanje svih europskih Židova i aktivno sudjelovanje njemačke javne uprave u tome genocidu«.
U vili je danas stalna izložba, mjesto za konferencije i knjižnica. Posjetitelja će odvesti u salu u kojoj je konferencija održana, i ondje mu do detalja pojasniti tko je na njoj sudjelovao, i što je dogovoreno: likvidirati jedanaest milijuna europskih Židova, te kako to učiniti, hladno i proračunato, s potpunim konsenzusom i pojedinostima o prijevozu žrtava te ostalim logističkim pitanjima, kao da dogovaraju opskrbu tržišta traženom robom. Doznat ćete, također, da je samo manjina sudionika konferencije osuđena, a da ih je nekoliko mirno živjelo i radilo u poslijeratnoj Njemačkoj, dočekavši mirovine i mirnu smrt.
U tim se podacima očituje konflikt postnacističke Njemačke: nije bilo lako probiti se do istine, štoviše. U zapadnoj Njemačkoj stav prema nacizmu mijenjao se s desetljećima, napredujući od šutnje i poricanja prema prihvaćanju odgovornosti, dok je u istočnoj Njemačkoj postojala jedna službena »istina«, i ona sama uvelike okljaštrena.
Na zapadu, pedesetih je vladala mrzovoljna javna šutnja. Šezdesetih, nakon suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 1961. te nakon što je stasala mlada generacija, tema dana postalo je grozničavo pitanje starijima: »Što ste to učinili u Drugome svjetskom ratu?«
Sedamdesete su protekle u mučnome društvenom previranju, koje je iznjedrilo crveni terorizam, baš kao što se to dogodilo u Italiji, još jednoj kolijevci desnog totalitarizma Europe. Osamdesetih, a naročito devedesetih, istina je u Njemačkoj pobijedila, i danas će vam Nijemci kazati kako je postignut društveni konsenzus da je Holokaust najveći i jedinstveni zločin u povijesti čovječanstva, da ga je kreirala njemačka država i njezin upravni aparat, te da su u tome izravno i svjesno sudjelovali milijuni Nijemaca. Procjenjuje se da je samo izravnih ubojica, počinitelja genocida i ubojstava, oko tristo tisuća.
»Njemačka je narod počinitelja«, kazao je potpisanom novinaru jedan njemački povjesničar nacizma. Zato je Berlin pun materijaliziranih sjećanja na to vrijeme loma i uništenja dotadašnje civilizacije: Nijemci više neće dopustiti zaborav.
Zato je u pločnik pred Humboldtovim sveučilištem, čiji su studenti 1933. uništili ugled institucije spaljujući knjige na poznatim lomačama, danas ugrađena staklena ploča koja noću svijetli i podsjeća na tu jezivu predigru nacističkoga potiranja civilizacije.
Zato su njemačke željeznice načinile memorijal na mjestu s kojega su u Auschwitz deportirani berlinski Židovi. »Platforma 17«, kako se zvao peron, danas je dojmljivo mjesto: zarđale tračnice, omeđene tekstom sjećanja, odlaze u šumu mladih breza, a u zidu perona izvedene su rupe koje podsjećaju na ljudska tijela koja nestaju u betonu.
Ali kako je moguće da se sve to dogodilo? Kako je moguće da je najkulturnija nacija Europe izrodila nacizam?
Pred tim će pitanjima pokleknuti svatko tko posjeti Njemačku. Naročito snažno ta se pitanja nameću u Weimaru, središtu klasične njemačke kulture.
Mali i mirni gradić pamti velebnu povijest: tu je, početkom osamnaestog stoljeća, deset godina živio Johann Sebastian Bach. Stoljeće kasnije, Johann Wolfgang von Goethe i Friedrich Schiller tu su pisali o Njemačkoj kao o naciji kulture.
Tu je, poslije Prvoga svjetskog rata, utemeljena Weimarska republika, baš kao odjek tih plemenitih misli dvojice velikih pisaca. U Weimar su navraćali Franz Liszt i Friedrich Nietzsche; tu je 1919. osnovan Bauhaus, najutjecajnija škola arhitekture dvadesetoga stoljeća; tu je živio liječnik, humanist i umjetnik Albert Schweitzer.
Weimar je samo srce klasične europske humanističke kulture. Pa ipak, tek osam kilometara dalje, nacisti su 1937. sagradili koncentracijski logor Buchenwald, u kojemu je od pothranjenosti i torture umrlo 56 tisuća ljudi.
Logor je sagrađen praktički u parku baroknoga dvorca Ettersburg iz osamnaestog stoljeća, u kojemu su se okupljali pisci poput Goethea, Schilerra i Herdera. Put kojim su do dvorca stizale otmjene kočije nacistima je služio kao trasa SS straže koja je čuvala logor.
»Površno je čuditi se tomu da je nacija takve kulture počinila takva zlodjela. To što netko razumije umjetnost, nipošto ne znači da je nesposoban za zlo. Štoviše: u nacističkome tumačenju svijeta, logori i genocid bili su uvjet opstanka visoke kulture«, objašnjava Daniel Gaede, vodič u muzeju Buchenwald.
Njegova je priča tragična i fascinantna: kao mladi humanitarci i mirotvorci, Daniel i njegov brat dobrovoljno su putovali u Izrael i Palestinu kako bi sudjelovali u pokušajima pomirenja Izraelaca i Palestinaca. Jednom je na njihov autobus u Nablusu mladi Palestinac bacio bombu. Danielov je brat poginuo, on je izgubio lijevo oko. Danas je, poluslijep, vodič po Buchenwaldu, gdje tragedije prošlosti dočarava s nesvakidašnjom senzibilnošću, širinom i empatijom za žrtve svakoga nasilja.
»Nacisti su u Buchenwaldu imali glazbeni orkestar koji je često svirao u Weimaru. Nisu ništa skrivali. Građani u okolnim mjestima sve su znali, koristili su robovsku radnu snagu iz logora. Dapače, nacisti su sustav logora su tumačili kao nužno sredstvo za čišćenje njemačke nacije i čuvanje njezine visoke kulture.
Ako, naime, postoje nadljudi i oni drugi, one druge moramo istrijebiti da bismo mi ostali čisti. U toj su logici zvjerstva i ubijanje posve logični. Zato se ne treba čuditi tom spoju najvišeg elitizma i najužasnijeg barbarstva: u nacističkoj ideologiji, oni su se nadopunjavali, barbarstvo je bio uvjet elitnoj kulturi.
Protiv takvih teorija društva postoji samo jedan lijek: poštovanje ljudskih prava, uvijek, svugdje i pod svaku cijenu«, kazao je Daniel Gaede, vodeći nas tlom najvećih zala koja je čovječanstvo ikada vidjelo.
(Boris P. Novi List)
Add comment