svabo.jpg)
Idući sokakom, Hamza je razmišljao o današnjoj džumi. Danas je ucijenjen Ratib, ko je sljedeći, kome će sljedeća džuma biti zadnja? Iz tih misli trže ga majka koja ga dočeka u avliji.
– Dragi sine, vodiš li nam koga na ručak?
– Ne majko, i babo je otišao kod hadžije.
– Šteta, nije danas moja nafaka da ugostim nekog «džumaša» i sevap zaradim kod Allaha, dž.š. – tužno će Hatidža, zamolivši potom nevjestu Eminu da postavi sofru za ukućane.
Dječji žamor odavao je radost zbog bogate sofre. Ono što je bilo namijenjeno «džumašima» biće dječja nafaka. Poslije ručka Hamza odluči da obraduje oca, štalu da očisti, hajvane nahrani i napoji, te avliju uredi. Tokom rada razmišljao je o Ratibu koji je ucijenjen kao mumin time što ima sina studenta, jednog od najboljih na Pravnom fakultetu. To nekom smeta i zato žele da ubace nemir u tu poštenu i uglednu porodicu. I sam se pitao koliko je ovakvih očeva, kao što je Ratib.
Tucajući kahvu u avanu, majka Hatidža, po-vremeno bi bacila oko, na avliju, gledajući sina u poslu. Kad je u prah usitni pa je u bakrenom ibriku vrelom vodom zalije, kuća sva zamiriše na kahveno zrno. Tad kvrcne na pendžer, išaretom, zovne sina i konu, koja je đulove plijevila.
Sa merakom su kahvendisali, slušajući Hamzu dok im je čitao članak o predsjedniku koji javno, neuzubilah, niječe i negira Allaha, dž.š. Skoro u svim novinama nalazi se njegova fotografija, a naročito u knjigama. Na prvoj stranici bukvara, Maršal u mornarskoj uniformi, smiješi se prvačićima pa i jetimima, djeci onih roditelja koji su nestali u njegovim čistkama. Njegova je slika i u Takvimu – godišnjaku kojeg izdaje Islamska zajednica SFR Jugo-slavije. Kakvog li paradoksa?
Ponovo kroz Hamzinu glavu prolaze slike, sjećanja koje ne odgovaraju sadašnjem životu. Učio je historiju kao školarac, ali otkako razmišlja svojom glavom i stiče vlastita iskustva tek sad mu nije historija jasna.
***
Babo se prijatno iznenadi kada vidje šta je sin uradio. Sjede ispod grožđa da se odmori od današnjih ibadeta. Oko njega okupi se čeljad, kao leptiri oko lampe. Starina priča o ručku i o onome što ga se dojmilo kod ostalih musafira. U sjećanju mu ostala Mušanova priča. Nakon što otpi nekoliko gutljaja limunade, Ibrahim poče priču:
– Naš mutevelija, Mušan, tokom života prošao je trnovit put. Preživio je dva svjetska rata u kojima je bio vojnik. U Prvom svjetskom ratu služio je Franji Ferdinandu, a u Drugom Josipu Brozu. Sve te godine mnogo je propatio, a najviše glađu. U toku Prvog svjetskog rata, kad je mislio da će umrijeti od gladi, spasi ga mrtvi drug Trklja. Zajedno su ratovali, u rovu, često jedan drugom život spašavali, dijeleći municiju i hranu. U jednoj bitki drug Trklja poginu. Osjećajući bol i tugu, bajunetom Mušan iskopa kabur i Trklju ukopa.
Jednog dana, neprijatelj ih potisnu sa te linije. Kada im je došlo pojačanje, vratili su izgubljeni teritorij i stare rovove, u kojima su branili Monarhiju. Odbijali su neprijatelja, da bi u jednom naletu neprijatelj prekinuo komunikaciju i njih stavio u okruženje. Ponestalo im bi i hrane i municije. Mušan osjeti smrtnu glad i riješi da ode do Trkljinog mezara i da mu prouči El – Fatihu prije nego umre. Dolaskom na njegov kabur, začudi se kad vidje na njegovom kaburu kućicu graha, okićenu zrelim mahunama. Tad se Mušan sjeti da je grah bio u džepu njegovog poginulog druga Trklje, odakle je iznikao. Mušan mahune ubra, u rovu isperuša, grahovu čorbu napravi, sebe i svoje drugove sa njom nahrani. Od tada, Mušan ima posebnu ljubav, prema grahu. Mada je cijenio i ostale poljoprivredne kulture, ipak grahu je poklanjao posebnu brigu. Zasijavao bi sve vrste, među kojima trkljaša i ležaka. U svaku kućicu, stavljao bi onoliko zrna koliko je bilo u džepu njegovog ratnog druga. Tokom godina, stekao je iskustvo oko uzgoja ove poljoprivredne kulture. Na tome su mu jedni zavidjeli, a drugi mu se divili. Zadnje godine, primijeti da mu neko potkrada njegov zasad u krčevini. Nikom o tome nije haberio, već zanijeti, da hajduka uhvati na djelu. Isplanirao je na koji način da dođe do istine i da hajduku dohaka.
Ibrahim se lagahno nakašlja pa nastavi:
– Kad je bilo pred berbu Mušan poče obilaziti svoju njivu, po danu i u akšamski smiraj. Jedne večeri odluči da zanoći u svojoj krčevini. Ispod kruške kolačuše prostre hasuru, da olakša težačku stražu. Bio je sasvim sam a u glavi navrla sjećanja. Razmišljao je o provedenim vojničkim godinama na granicama i rovovima. Zabolješe ga zarasle rane, nekoliko gelera u tijelu, njegov kalendar godišnjih doba. Sjeti se svoga ratnog druga Trklje. Ni sam ne zna u čijoj je zemlji sada njegov mezar. Da bi skratio stražu, klanjao je nafile namaze. Povremeno su ga prekidali šumovi sove koja je krenula u lov, poput hajduka kojeg spremno očekuje.
U neko doba s druge strane njive, začu korake i mrmljanje.
– Dobro veče, Mušin graše!
– Bog ti pomogo ’ajdučino!
Mušan se trže, skoči sa hasure i polahko krenu prema zasadu graha, noseći u ruci štapinu. Bio je uzbuđen, kao onih trenutaka kad je u rovu očekivao napad neprijatelja. Isti glas, prolomi tišinu;
– ’oćemo li se beruškati? ’Oćemo, ’oćemo! A ’oćemo li se varuškati? ’Oćemo, ’oćemo.
Dok je brao zrele mahune i stavljao u torbu, hrabrio je hajduk samog sebe. Šuštale su mahune u njegovoj ruci. Ponovo se ču isti glas kako mrmolji kroz stisnute zube:
– A đe je Mušan? – isti glas pita i odgovara – sad Mušan svojoj buli u zulufe puše.
Istog momenta, iz tog grla, prolomiše se bolni krici:
– A joj, majko moja…
Tad nastade bježanje hajduka, tamo gdje ga noge nose. U pomrčini nije vidio ko ga udara. Mušan je za njim pobjedonosno vikao:
– Evo Mušana, brani svoju njivu od takvih hajduka!
U daljini se čuo topot uplašenog hapaća.
Mušan se osjećao zadovoljno što odbrani svoje. Nakon toga vratio se kući i nije više bilo potrebe da stražari u svojoj njivi. O ovome događaju, nikom nije pričao, sve dok mu nije došao dost iz trećega sela i molio da mu posudi kantar i pritom ga upita:
– Sve ’oću da te pitam Mušane. Jesi li doznao ko ti je gra’ krao?
Kad je ovo Mušan čuo u čudu ga pogleda i odbrusi: – Znam ja, da si ti moju njivu potkrad’o.
– Kako znaš da sam ja? – branio se on.
– A kako ti znaš, da je moj grah kraden, kad se nikome nisam na krađu žalio!?
Tog momenta dost zaboravi zašto je došao i brzo napusti avliju i izgubi se niz sokak.
Vraćajući se sa njive Hamza iz daljine u avliji primijeti priliku
– Ahmo, jesi li to ti?
– Jesam! Evo, dođoh, da te obiđem i da vidim jesi li odradio naš dogovor. Bolan, jesi li pasoš dobio?
Hamza ga zbunjeno pogleda, pa stidljivo odgovori:
– Nisam! Uvijek nešto traže. Više ne znam koliko sam im papira predao, ali džaba. Nešto im smeta biografija moga dida. Uvijek mi kažu: „Dođi sutra, janje moje.“
Čuvši ovo Ahmo se slatko nasmija.
– Pa, Hamza! To je njihova lozinka, da im se da hedija. Para i kum buši gdje burgija neće, a ćato voli da pojede i popije. To je najmanja briga. Nego, jesi li ti sebe spremio? Ideš li sa mnom, ili ne ideš?
Hamza se trže, sve o čemu je razmišljao od onog susreta u «Bujrumu», prostruja njegovim tijelom, kao bol od uboda trna.
– Moj prijatelju, ne znam šta da ti kažem. Ti znaš, da sam ja tebe osuđivao, na tebe se ljutio što si otišao, a evo, došao vakat da i ja potajno sanjam i razmišljam o ekonomskom muhadžirluku. Mogu ti reći, da me je ovo društvo prevarilo, kao cura momka koji ju je volio, a ona se udala za drugog. To osjećam od onog vakta, kada sam izgubio sabur a doznao da nema posla za mene u zemlji u kojoj su me vaspitali onako kako su to željeli drugovi. Sada se stidim, svojih postupaka iz školskih dana. Mnoge stvari nisam razumio, a u tebi i svojim roditeljima, vidio sam tada, neprijatelje ovog društva.
Nena Hatidža sa kahvom i šerbetom počasti musafira. Vrijeme je brzo prolazilo, pristigoše i današnji žetaoci, koji se smjestiše ispod grožđa. Obradovaše se Ahmi koji je pripovijedao svoje anegdote iz daleke zemlje. Svi su ga pažljivo slušali i odobravali njegov vaz.
Veseli dječji žamor oslikavao je veličinu hedije koju im je «bosnašvabo» donio. Od svih njih Hamza je dobio obavezu i zadatak, da donese važnu odluku u svome životu. Hilmo preživjeli logoraš nacističkog logora mogao je sebe testirati o znanju njemačkog jezika kojeg je naučio u ropstvu od stražara KZ – Gebenkstätte Dachau.
(nastaviće se…)
Add comment