Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (19-21)

Idući sokakom, Hamza je razmišljao o današnjoj džumi. Danas je ucijenjen Ratib, ko je sljedeći, kome će sljedeća džuma biti zadnja?  Iz tih misli trže ga majka koja ga dočeka u avliji.
 
– Dragi sine, vodiš li nam koga na ručak?

– Ne majko, i babo je otišao kod hadžije.

– Šteta, nije danas moja nafaka da ugostim nekog «džumaša» i sevap zaradim kod Allaha, dž.š. – tužno će Hatidža, zamolivši potom nevjestu Eminu da postavi sofru za ukućane.

Dječji žamor odavao je radost zbog bogate sofre. Ono što je bilo namijenjeno «džumašima» biće dječja nafaka. Poslije ručka Hamza odluči da obraduje oca, štalu da očisti, hajvane nahrani i napoji, te avliju uredi. Tokom rada razmišljao je o Ratibu koji je ucijenjen kao mumin time što ima sina studenta, jednog od najboljih na Pravnom fakultetu. To nekom smeta i zato žele da ubace nemir u tu poštenu i uglednu porodicu. I sam se pitao koliko je ovakvih očeva, kao što je Ratib.

Tucajući kahvu u avanu, majka Hatidža, po-vremeno bi bacila oko, na avliju, gledajući sina u poslu. Kad je u prah usitni pa je u bakrenom ibriku vrelom vodom zalije, kuća sva zamiriše na kahveno zrno. Tad kvrcne na pendžer, išaretom, zovne sina i konu, koja je đulove plijevila.

Sa merakom su kahvendisali, slušajući Hamzu dok im je čitao članak o predsjedniku koji javno, neuzubilah, niječe i negira Allaha, dž.š. Skoro u svim novinama nalazi se njegova fotografija, a naročito u knjigama. Na prvoj stranici bukvara, Maršal u mornarskoj uniformi, smiješi se prvačićima pa i jetimima, djeci onih roditelja koji su nestali u njegovim čistkama. Njegova je slika i u Takvimu – godišnjaku kojeg izdaje Islamska zajednica SFR Jugo-slavije. Kakvog li paradoksa?

Ponovo kroz Hamzinu glavu prolaze slike, sjećanja koje ne odgovaraju sadašnjem životu. Učio je historiju kao školarac, ali otkako razmišlja svojom glavom i stiče vlastita iskustva tek sad mu nije historija jasna.

***
Babo se prijatno iznenadi kada vidje šta je sin uradio. Sjede ispod grožđa da se odmori od današnjih ibadeta. Oko njega okupi se čeljad, kao leptiri oko lampe. Starina priča o ručku i o onome što ga se dojmilo kod ostalih musafira. U sjećanju mu ostala Mušanova priča. Nakon što otpi nekoliko gutljaja limunade, Ibrahim poče priču:

– Naš mutevelija, Mušan, tokom života prošao je trnovit put. Preživio je dva svjetska rata u kojima je bio vojnik. U Prvom svjetskom ratu služio je Franji Ferdinandu, a u Drugom Josipu Brozu. Sve te godine mnogo je propatio, a najviše glađu. U toku Prvog svjetskog rata, kad je mislio da će umrijeti od gladi, spasi ga mrtvi drug Trklja. Zajedno su ratovali, u rovu, često jedan drugom život spašavali, dijeleći municiju i hranu. U jednoj bitki drug Trklja poginu. Osjećajući bol i tugu, bajunetom Mušan iskopa kabur i Trklju ukopa.

Jednog dana, neprijatelj ih potisnu sa te linije. Kada im je došlo pojačanje, vratili su izgubljeni teritorij i stare rovove, u kojima su branili Monarhiju. Odbijali su neprijatelja, da bi u jednom naletu neprijatelj prekinuo komunikaciju i njih stavio u okruženje. Ponestalo im bi i hrane i municije. Mušan osjeti smrtnu glad i riješi da ode do Trkljinog mezara i da mu prouči El – Fatihu prije nego umre. Dolaskom na njegov kabur, začudi se kad vidje na njegovom kaburu kućicu graha, okićenu zrelim mahunama. Tad se Mušan sjeti da je grah bio u džepu njegovog poginulog druga Trklje, odakle je iznikao. Mušan mahune ubra, u rovu isperuša, grahovu čorbu napravi, sebe i svoje drugove sa njom nahrani. Od tada, Mušan ima posebnu ljubav, prema grahu. Mada je cijenio i ostale poljoprivredne kulture, ipak grahu je poklanjao posebnu brigu. Zasijavao bi sve vrste, među kojima trkljaša i ležaka. U svaku kućicu, stavljao bi onoliko zrna koliko je bilo u džepu njegovog ratnog druga. Tokom godina, stekao je iskustvo oko uzgoja ove poljoprivredne kulture. Na tome su mu jedni zavidjeli, a drugi mu se divili. Zadnje godine, primijeti da mu neko potkrada njegov zasad u krčevini. Nikom o tome nije haberio, već zanijeti, da hajduka uhvati na djelu. Isplanirao je na koji način da dođe do istine i da hajduku dohaka.

Ibrahim se lagahno nakašlja pa nastavi:

– Kad je bilo pred berbu Mušan poče obilaziti svoju njivu, po danu i u akšamski smiraj. Jedne večeri odluči da zanoći u svojoj krčevini. Ispod kruške kolačuše prostre hasuru, da olakša težačku stražu. Bio je sasvim sam a u glavi navrla sjećanja. Razmišljao je o provedenim vojničkim godinama na granicama i rovovima. Zabolješe ga zarasle rane, nekoliko gelera u tijelu, njegov kalendar godišnjih doba. Sjeti se svoga ratnog druga Trklje. Ni sam ne zna u čijoj je zemlji sada njegov mezar. Da bi skratio stražu, klanjao je nafile namaze. Povremeno su ga prekidali šumovi sove koja je krenula u lov, poput hajduka kojeg spremno očekuje.

 U neko doba s druge strane njive, začu korake i mrmljanje.

– Dobro veče, Mušin graše!

– Bog ti pomogo ’ajdučino!

Mušan se trže, skoči sa hasure i polahko krenu prema zasadu graha, noseći u ruci štapinu. Bio je uzbuđen, kao onih trenutaka kad je u rovu očekivao napad neprijatelja. Isti glas, prolomi tišinu;

– ’oćemo li se beruškati? ’Oćemo, ’oćemo! A ’oćemo li se varuškati? ’Oćemo, ’oćemo.

Dok je brao zrele mahune i stavljao u torbu, hrabrio je hajduk samog sebe. Šuštale su mahune u njegovoj ruci. Ponovo se ču isti glas kako mrmolji kroz stisnute zube:

– A đe je Mušan? – isti glas pita i odgovara – sad Mušan svojoj buli u zulufe puše.

Istog momenta, iz tog grla, prolomiše se bolni krici:

– A joj, majko moja…

Tad nastade bježanje hajduka, tamo gdje ga noge nose. U pomrčini nije vidio ko ga udara. Mušan je za njim pobjedonosno vikao:

– Evo Mušana, brani svoju njivu od takvih hajduka!

U daljini se čuo topot uplašenog hapaća.

Mušan se osjećao zadovoljno što odbrani svoje. Nakon toga vratio se kući i nije više bilo potrebe da stražari u svojoj njivi. O ovome događaju, nikom nije pričao, sve dok mu nije došao dost iz trećega sela i molio da mu posudi kantar i pritom ga upita:

– Sve ’oću da te pitam Mušane. Jesi li doznao ko ti je gra’ krao?

Kad je ovo Mušan čuo u čudu ga pogleda i odbrusi: – Znam ja, da si ti moju njivu potkrad’o.

– Kako znaš da sam ja? – branio se on.

– A kako ti znaš, da je moj grah kraden, kad se nikome nisam na krađu žalio!?

Tog momenta dost zaboravi zašto je došao i brzo napusti avliju i izgubi se niz sokak.

Vraćajući se sa njive Hamza iz daljine u avliji primijeti priliku

– Ahmo, jesi li to ti?

– Jesam! Evo, dođoh, da te obiđem i da vidim jesi li odradio naš dogovor. Bolan, jesi li pasoš dobio?

Hamza ga zbunjeno pogleda, pa stidljivo odgovori:

– Nisam! Uvijek nešto traže. Više ne znam koliko sam im papira predao, ali džaba. Nešto im smeta biografija moga dida. Uvijek mi kažu: „Dođi sutra, janje moje.“

Čuvši ovo Ahmo se slatko nasmija.

– Pa, Hamza! To je njihova lozinka, da im se da hedija. Para i kum buši gdje burgija neće, a ćato voli da pojede i popije. To je najmanja briga. Nego, jesi li ti sebe spremio? Ideš li sa mnom, ili ne ideš?

Hamza se trže, sve o čemu je razmišljao od onog susreta u «Bujrumu», prostruja njegovim tijelom, kao bol od uboda trna.

– Moj prijatelju, ne znam šta da ti kažem. Ti znaš, da sam ja tebe osuđivao, na tebe se ljutio što si otišao, a evo, došao vakat da i ja potajno sanjam i razmišljam o ekonomskom muhadžirluku. Mogu ti reći, da me je ovo društvo prevarilo, kao cura momka koji ju je volio, a ona se udala za drugog. To osjećam od onog vakta, kada sam izgubio sabur a doznao da nema posla za mene u zemlji u kojoj su me vaspitali onako kako su to željeli drugovi. Sada se stidim, svojih postupaka iz školskih dana. Mnoge stvari nisam razumio, a u tebi i svojim roditeljima, vidio sam tada, neprijatelje ovog društva.

Nena Hatidža sa kahvom i šerbetom počasti musafira. Vrijeme je brzo prolazilo, pristigoše i današnji žetaoci, koji se smjestiše ispod grožđa. Obradovaše se Ahmi koji je pripovijedao svoje anegdote iz daleke zemlje. Svi su ga pažljivo slušali i odobravali njegov vaz.

Veseli dječji žamor oslikavao je veličinu hedije koju im je «bosnašvabo» donio. Od svih njih Hamza je dobio obavezu i zadatak, da donese važnu odluku u svome životu. Hilmo preživjeli logoraš nacističkog logora mogao je sebe testirati o znanju njemačkog jezika kojeg je naučio u ropstvu od stražara KZ – Gebenkstätte Dachau.

 

(nastaviće se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.