svabo
http://www.e-novine.com/intervju/intervju-drustvo/43555-Ratne-zloince-niko-ozbiljno-trai.html
Razgovarala: Žarka Radoja
Prošle nedelje Sud u BiH donio je presudu za jedan od najmasovnijih i najtežih zločina u vrijeme rata devedesetih, za ubistva oko 200 bošnjačkih civila na Korićanskim stijenama. Zoran Babić, Milorad Škrbić, Dušan Janković i Željko Stojnić, nepravosnažno su proglašeni krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu na području opštine Prijedor koji je za cilj imao progon, pljačku i ubistva nesrpskih civila tokom 1992. godine. Osuđeni su sveukupno na 86 godina zatvora. Presuda koju su pozdravile i porodice ubijenih i javnost, no pohvala je kratko trajala jer se ubrzo saznalo da je čovjek sa najvišom kaznom, Dušan Janković, koji je pušten da se brani sa slobode, pobjegao. Janković je kao bivši komandir SJB Prijedor, proglašen krivim za naređivanje ubistava na planini Vlašić i osuđen na 27 godina dugotrajnog zatvora. O tome kako na to gledaju porodice žrtava ubijenih u Prijedoru, kakav je život povratnika u tom gradu, koliko su Srbi srpemni na suočavanje sa sopstvenim zločinima a Bošnjaci na pomirenje, za e-Novine govori Edin Ramulić, predsjednik Udruženja bošnjačkih žrtava rata „Izvor”.
* Ratni zločinac Dušan Janković je pušten da se brani sa slobode pa je pobjegao. Kako je to uopšte bilo moguće?
Morali su ga pustiti jer procesi za ratne zločine predugo traju. Ima veoma malo sudećih vijeća i ona rade uporedo na nekoliko predmeta pa se u prosjeku održi jedna rasprava sedmično, a to je nedovoljno da se proces završi u roku od godine dana koliko zakon predviđa pritvor. Nije problem toliko u tome što je osuđenik pobjegao, to se dešava i u drugim zemljama, već je strašno to što ga sada niko ozbiljno ne hvata. Ljudi poput Dušana Jankovića ne moraju da bježe u treće zemlje, dovoljno je da se pritaje par sedmica i poslije ih niko više neće ni pominjati ni tražiti. U novembru 2005.godine je tako sa izricanja presude na Okružnom sudu u Banja Luci pobjegao Draško Krndija i nikad nije uhvaćen. On je osuđen pravomoćno na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina nad civilima u Prijedoru 1994. godine a kao pripadnik interventnog voda prijedorske policije bio je umiješan i u zločin na Korićanskim stijenama, zajedno sa Dušanom Jankovićem. Sasvim je vjerovatno da su se njih dvojica udružila i da negdje u nekoj vikendici u Kozari gledaju tv i smiju se ”potjeri” za njima. Obojica su porijeklom iz sela duboko u Kozari i poznaju dobro tu planinu. Imaju u Prijedoru najmanje 50 hiljada jataka a sasvim je izvjesno da ih ni Bošnjaci ne bi prijavili u slučajnom susretu, neće niko nikom da se zamjera. Jedino rješenje bi bilo da se njihove glave ucijene novčanim nagradama. Tada bi već porasle šanse da ih neko prijavi ili isporuči.
* Šta ovaj „propust” govori o odnosu pravosuđa prema ratnim zločinima u BiH?
Sud Bosne i Hercegovine je stavio žrtve u sasvim drugi plan u odnosu na optužene za ratne zločine. U zemlji u kojoj većina civilnih žrtava nije ostvarila niti osnovna egzistencijalna prava upravo na ratnim zločincima se želi demonstrirati kako smo mi civilizirani Evropljani koji, eto, poštuju prava čak i najgorih svojih državljana. Tu praksu je uveo još Tribunal u Hagu koji je razvio mehanizme i kapacitete u pravcu obezbijeđenja poštenog suđenja za počinioce dok im se za žrtve živo fućkalo. Žrtve su bile tu da prepričaju ono što im se desilo i uz pismo zahvale da se vrate svojim traumatizovanim životima i vječitom strahu od odmazde za svjedočenje.
Pravo da optuženi budu kod svojih kuća dok traje proces devalvira njihovu krivicu u lokalnoj zajednici. Naviknemo da ih gledamo na ulicama i skoro da počnemo suosjećati sa njima. Većina optuženika su porodični ljudi, neki imaju čak i unuke, njih se u lokalnim zajednicama više tretira kao žrtve a stvarne žrtve ostaju neprimjetne u javnom životu.
Mi smo pokušali reagovati prilikom sklapanja sramnih priznanja sa optuženim za ratne zločine ali nas je Sud BiH jasno isključio i upozorio da jedino pravo koje oštećeni imaju jeste da pokrenu parnicu za nadoknadu štete i to ne kod tog suda.
Pravosuđe u Bosni i Hercegovini je nespremno da se ozbiljno bavi pitanjem ratnih zločina i ništa se u tome značajno ne mijenja u zadnjih šest godina kako Sud BiH funkcioniše. Usvojena je i državna strategija za procesuiranje ratnih zločina od koje se mnogo očekivalo ali ona već godinama skuplja prašinu i niko nije implementirao niti jedan zarez iz tog dokumenta. Svi kapaciteti koje imamo u BiH za procesuiranje ratnih zločina nedovoljni su za opštinu poput Prijedora, a to je, nažalost, samo jedna u nizu opština pogođenih zločinima. Sud BiH maksimalno može u narednih deset godina procesuirati najviše 300 predmeta ratnih zločina, svi kantonalni i okružni sudovi još otprilike toliko, a samo u Prijedoru ima 3.178 civilnih žrtava ratnih zločina i za njihovo rasvjetljavanje bi trebalo najmanje hiljadu procesa.
* Za koliko nestalih na Korićanskim stijenama i u Prijedoru još tragaju porodice? Koliko im država pomaže u tome?
Mi smo uspjeli do sada evidentirati 187 žrtava nestalih na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992.godine. Zvanično su samo četiri tijela identifikovana i predana porodicama za ukop. Postoji DNA profil za još 96 žrtava ali nemarom Instituta za nestale osobe u BiH porodice još uvijek nisu zvanično obaviještene i nisu dobile priliku da identifikuju tijela. Nažalost, najčešće se radi o nekompletnim tijelima, ponekad samo o jednom zubu koji je samljeven radi izdvajanja DNA. Diletanti u federalnoj Komisiji za traženje nestalih osoba koji su 2003.godine skupljali ostatke u provaliji propustili su da pogledaju 150 metara dalje gdje su se cijelo vrijeme nalazili ostaci žrtava iz drugog autobusa. Niz preživjelih svjedoka, uključujući i priznanje počinioca Damira Ivankovića, su tvrdili da su egzekucije vršene na dvije različite lokacije ali paraderima iz komisije Amoru Mašoviću i Jasminu Odobašiću nije padalo na pamet da pretraže provaliju, sve do prošle godine kada su pronađeni netaknuti skeletni ostaci na površini. Svjedok policajac, tadašnji pripadnik interventnog voda, svjedočio je da su danima poslije vodili minera i da su tijela zatrpana kamenjem na mjestu egzekucije ali niko na to nije reagovao. Sadašnji načelnik opštine Kneževo Čedo Vuković je u to vrijeme rukovodio asanacijom terena. U sudnici je ispričao kako su on i njegovi iz civilne zaštite iskopali rupu i tamo pokopali četiri tijela u neobilježenu masovnu grobnicu u šumarku daleko od naselja. Nakon takvog priznanja da je saučestvovao u sakrivanju tijela žrtava mirno je napustio sudnicu bez ikakvih posljedica. Zbog ukupnog odnosa države prema nestalim žrtvama i njihovim porodicama mi smo posredstvom švicarske agencije Trial podnijeli niz tužbi Evropskom sudu za ljudska prava. Prvih šest tužbi iz BiH se upravo odnosilo na nestale na Korićanskim stijenama.
Do sada je osuđeno ili optuženo ukupno 14 lica iz Prijedora za ratni zločin na Korićanskim stijenama i sasvim je sigurno da se o zločinu mnogo zna u Prijedoru ali se o tome nigdje javno ne govori. Dvojica uhapšenih, Saša Zečević i Petar Čivčić su do momenta hapšenja radili u prijedorskoj policiji na rukovodnim mjestima. Dušan Janković je obavljao povremene poslove za Opštinu, svi oni su mirno i dobro živjeli u Prijedoru.
* Na koji način ovakvo ponašanje pravosuđa i državnih institucija utiče na svjedoke zločina? Ima li straha u Prijedoru?
Stalna prijetnja svjedocima su svi oni koji još nisu došli na udar zakona. Samo za zločin na Korićanskim stijenama se veže još najmanje deset osoba koji su na najdirektniji način učestvovali u tom masakru. Neki od njih možda još rade u policiji poput Zečevića i Čivčića. Naravno da su ljudi dodatno isprepadani činjenicom da se i nakon hapšenja ratni zločinci mogu naći na slobodi. Ministarstvo pravde BiH bi trebalo biti ozbiljno zabrinuto zašto državni zatvor još nije izgrađen. Parlament BiH bi trebao da se upita da li postojeći zakoni obezbjeđuju uslove za procesuiranje ratnih zločina. Pogotovo su zakoni o pružanju zaštite svjedocima manjkavi i ukoliko se uskoro nešto ne poduzme neće biti moguće ohrabriti svjedoke da se pojavljuju u sudnicama. Srećom do sada niko u Prijedoru, a koliko znam i u BiH nije imao ozbiljan problem zbog toga što se pojavio kao svjedok u sudnici.
* Do sada postoje presude za zločine na Korićanskim stijenama, za zlostavljanje i ubijanje ljudi u logorima Keraterm i Omarska… Za koje zločine u Prijedoru još nije odgovarano?
Tribunal u Hagu se bavio isključivo dešavanjima u prijedorskim logorima smrti, čak se i u ovom slučaju na Korićanskim stijenama radilo o žrtvama koje su prije toga bili zatočenici u logorima. Prema našoj evidenciji dvije trećine od 3.178 prijedorskih žrtava nikada nije boravilo u logorima, oni su ubijani kod svojih kuća ili su mjesecima lovljeni po okolnim šumama. Tek je zahvaljujući Okružnom tužilaštvu u Banja Luci i tamošnjem tužiocu Branku Mitroviću rasvijetljeno nekoliko slučajeva pojedinačnih ubistava civila u Prijedoru. Okružni sud u Banja Luci je tako pravosnažno do sada osudio osmoricu Prijedorčana. U Prijedoru je počinjen i najmasovniji zločin nad bosanskim Hrvatima kada je 1992. godine sravnjeno sa zemljom selo Briševo gdje je samo u jednom danu ubijeno 39 civila a još preko 20 u danima poslije. Ni za taj zločin niko nije odgovarao iako su provođene istrage.
* Koliko Bošnjaka i Hrvata se vratilo u Prijedor nakon okončanja rata? Koji su najveći problemi sa kojima se povratnici suočavaju?
Procjena je da preko zime boravi oko deset hiljada Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru i okolini. Izvađenih ličnih karata ima više od 25 hiljada ali se radi o ljudima koji borave u drugim državama. Dakle, tek petina protjeranog stanovništva se vratila. U ostatku Republike Srpske taj odnos je još manji na štetu povratka. Diskriminacija je sveprisutna u Prijedoru u svakom segmentu života. Nacionalne manjine su zastupljene u budžetu opštine i načelnik opštine Marko Pavić upravo na Romima i drugim manjinama skuplja međunarodne nagrade, dok Bošnjaka i Hrvata nigdje nema u raspodjeli sredstava. Neko je izračunao da Bošnjaci učestvuju u punjenju budžeta 30 % (samo u Kozarcu ima registrovanih više od 150 firmi i radnji povratnika) dok se u bošnjačka naselja ne vrati ni tri odsto iz budžeta. Opština podiže i održava spomen obilježja palim srpskim borcima dok na drugoj strani čini sve da Bošnjaci i Hrvati čak ni vlastitim sredstvima ne podižu memorijale civilnim žrtvama. Najveći i najstrašniji logor u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – Omarska još nije obilježen niti jednom pločicom, istovremeno su opštinske vlasti i boračka udruženja podigli spomenik palim borcima u kompleksu bivšeg logora Trnopolje, upravo na mjestu gdje je stajao Fikret Alić pred kamerama ITN-a i odakle su ukrcane žrtve na svoj posljednji put na Korićanske stijene. Diskriminacija je pogotovo prisutna u zapošljavanju u javnim institucijama i preduzećima, postoje čitava povratnička naselja gdje niko nije zaposlen.
* Svojevremeno ste rekli da je broj priznanja za zločine u Prijedoru zapravo trećina svih priznanja u regionu. Da li se, na koji način i kojom brzinom odvija proces pomirenja u Prijedoru i koje su najveće prepreke?
Proces pomirenja u Prijedoru se uopšte ne odvija jer bi mu trebalo prethoditi suočavanje sa prošlošću. Lokalna srpska zajednica i pored devet priznanja ratnog zločina jednostavno ne prihvata da su ti zločini počinjeni. Priznanja se još uvijek doživljavaju kao izdaja srpskih interesa i skoro niko ih ne tretira kao iskreno kajanje već kao trgovinu da se dobije blaža kazna. Kada je 2008. Dušan Fuštar na Sudu BiH priznao zločine u Keratermu niti jedan medij u Republici Srspkoj to nije objavio, jednostavno su prećutali priznanje. A niti jedan medij u BiH nije prenio riječi kajanja, ali to nije smetalo Sudu BiH da u obrazloženju presude stavi kako će to doprinjeti pomirenju u lokalnoj zajednici. Kako doprinijeti kada niko i ne zna da se pokajao!?
Najdalje što se odmaklo u prihvatanju zločina iz devedesetih jeste da se oni nastoje opravdati zločinima iz Drugog svjetskog rata. Tako se Bošnjacima na teret stavlja stradanje srpskog naroda u zbjegu na Kozari iako je notorna činjenica da na strani okupatora niti jedna jedinica iz Prijedora nije učestvovala u toj ofanzivi iz razloga što su neposredno prije toga bile razbijene od strane partizanskih jedinica prilikom prvog oslobađanja grada. Opravdanje za Omarsku, Keraterm i Trnopolje se pokušava naći i u zločinima u Jasenovcu iako niti jedan Prijedorčanin nije bio niti stražar niti krvnik u kompleksu logora Jasenovac. Boračke organizacije su organizovale nekoliko konferencija na tu temu a memorijalni kompleks Mrakovica je pretvoren u centralno sjećanje na stradanje Srba u dvadesetom vijeku. Svakog 30. aprila tamo okupe 15 hiljada mladih ljudi i još desetine hiljada dovedu u ekskurzijama tokom godine. Pokazuju im stravične prizore krvavih glava sa izvađenim očima iz zadnjeg rata nakon čega mladi ljudi pišu u knjigu utisaka „Proklet bio ko oprosti ustašama.”
* Zbog čega je suočavanje sa prošlošću ostatka lokalne zajednice toliko teško? Koliko su pojedinci, i Srbi i Bošnjaci spremni na njega u samom gradu?
Zvuči paradoksalno ali trenutno najveća kočnica u procesu suočavanja sa prošlošću je Azra Pašalić, predsjednica Skupštine opštine Prijedor. Nakon promijenjenih nekoliko partija sada se skrasila u SDP-u. Ona je najisturenija predstavnica Bošnjaka i tu svoju poziciju obilato koristi kako bi obesmislila bilo kakvu inicijativu da se lokalna zajednica napokon suoči sa posljedicama rata. Svaka osma nestala osoba u Bosni i Hercegovini traži se u Prijedoru. Od ukupno osam hiljada nestalih u BiH u Prijedoru nije identifikovano1.099. U Prijedoru je najveća koncentracija civilnih žrtava koje nisu ostvarile nikakvo statusno pravo. Bilo da su ga izgubile povratkom iz Federacije BiH, bilo da im je to pravo uskratio Mišo Rodić, šef Odjeljenja boračko-invalidske zašttite kod kojeg žrtve jedino i mogu tražiti svoja prava. Rodić je bio isljednik u logorima smrti Keraterm i Omarska i pitanje je da li će ikada doći na red kod Suda BiH. Svejedno, predstavnica Bošnjaka Azra Pašalić pred ambasadorima i svima koji navrate u Prijedor ponavlja kao papagaj da Bošnjaci u Prijedoru dijele istu sudbinu kao i Srbi, da su podjednako nezaposleni i imaju istovjetne probleme. Radi to zbog sitnih ličnih privilegija pod uticajem načelnika opštine.
Također zvuči nevjerovatno ali do sada su upravo žrtve pokazivale najviše interesovanja za pomirenje i to ne samo preživjeli zatočenici i porodice nestalih i ubijenih civila nego i porodice palih srpskih boraca. U septembru ove godine je Udruženje Prijedorčanki ”Izvor” organizovalo konferenciju pod nazivom Priznanja krivice – šansa za pomirenje? Došli su predstavnici porodica palih boraca a lokalna vlast je odbila da učestvuje. Načelnik opštine Marko Pavić je uputio žestoko pismo organizatorima gdje nam je na kraju poručio: ”Što dalje od mene kao načelnika”. On je inače 2005. godine na konferenciji o ratnim zločinima u Prijedoru u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava RS izjavio: „Sva sreća da smo se mi ovdje u Prijedoru zaustavili na vrijeme i nismo otišli predaleko kao neki…” Inače je prema izvještaju Human Rights Watcha iz 1997. godine on oglašen kao jedan od najodgovornijih za etničko čišćenje u Prijedoru, a u predizbornim kampanjama se hvali svojim ratnim vojnim angažmanom i službovanjem u DB-u.
* Da li djeca u školama uče o logorima koji su postojali u njihovom gradu u ne tako dalekoj prošlosti, da li fakultativno obilaze mjesta zločina?
Narativi mržnje njeguju se u krugu porodica i na svim stranama. Niko u školama zvanično ne uči djecu o dešavanjima iz zadnjeg rata. Nezvanično neki nastavnici i profesori imaju svoje interpretacije i rado ih prenose na nove naraštaje. Lično u Prijedoru nisam sreo većeg srpskog nacionalistu od Fatime Kararić, direktorice najelitnije škole u gradu – gimnazije ”Sveti Sava”. Valjda zbog imena ona se jedina u ovdašnjem javnom životu smije sprdati čak i sa bošnjaštvom. Prijedorski profesori su, uz ljekare, inače bili glavni nosioci političkog života u Prijedoru početkom devedesetih i nije im bilo mrsko poslati u smrt 101 prijedorsko dijete, koliko je stradalo u zadnjem ratu uz 262 žene.
Pred svakom školom ima spomenik palim srpskim borcima a dodatno se djeca odvode na Mrakovicu da pogledaju one šokantne prizore i dive se ogromnom krstu na Mrakovici gdje će uskoro memorijalni kompleks, prvobitno podignut žrtvama fašizma, upotpuniti i crkvom. Bošnjaci pak svoju djecu odvode na mezarja i da vide mjesta zatočenja. U njihove mlade duše se usađuje osjećaj žrtve i kolektivnog stradanja samo zato što se drugačije zovu i mole Bogu. Niko se ne služi činjenicama već se stvari teže generalizovati. U bošnjačkom narativu su tako svi Srbi krivi za ono što nam se desilo i idući put treba biti spreman da se to ne ponovi. Mada niko nema predstavu kako se pripremiti za neku buduću ratnu kataklizmu.
Prilikom proglašenja nezavisnosti Kosova direktori su puštali djecu sa nastave koja bi prethodno od kuća donijela zastave i ostalu ikonografiju. Niti jedna punoljetna osoba nije protestvovala, isključivo su djeca prolazila u koloni kroz grad. Tih dana su razbijena ulazna vrata naše organizacije a albanska pekara preko puta je čak tri puta demolirana. Djeca su vojska najjača u takvim kriznim situacijama.
* Na koji način vaše i ostala udruženja žrtava rata rade na pomirenju?
Ostala udruženja manje više i ne pokušavaju ništa konkretno dok smo se mi usredotočili na suočavanje sredine sa prošlošću kao osnovnim preduvjetom za pomirenje. Nažalost, bez skoro ikakvog uspjeha. Zalud što smo razvili veoma dobre odnose sa organizacijom koja okuplja porodice palih boraca, zalud što smo se nametnuli kao jedna od najumjerenijih organizacija koja okuplja žrtve u cijelom regionu, rezultati su skoro nikakvi. Za svo ovo vrijeme samo jedan prijedorski Srbin se javno ogradio od zločina počinjenih u ime njegovog naroda, pokojni Mladen Grahovac, i niko više ni prije ni poslije njega. Desetog decembra na Dan ljudskih prava mi svake godine organizujemo protestnu šetnju glavnom prijedorskom ulicom i tada transparentima zamolimo Prijedorčane da nam pomognu da pronađemo kosti sugrađana. Ove godine pridružio nam se i jedan moj odnedavni prijatelj Srbin, kada se vratio, kaže, da ga je presreo jedan sunarodnjak i pitao ga šta ti radiš sa njima, a onda ga i pljunuo. Tako prolaze oni Srbi koji bi da pruže ruku sugrađanima druge vjere i nacije.
* Kako se živi danas u Prijedoru?
U odnosu na okolne opštine Prijedor malo bolje stoji sa ekonomijom pa se stvara privid boljeg života. Međutim, depresivno je, pogotovo zimi.. Ne znam da li to ima direktne veze sa strahotama stradanja nevinih ljudi devedesetih ali Prijedor u poslednjih nekoliko godina bilježi enorman broj samoubistava, svako drugo samoubistvo u Republici Srpskoj desi se u Prijedoru.
(e-novine.com)
Add comment