Kozarac.ba

Edin Ramulić, udruženje bošnjačkih žrtava rata iz Prijedora

http://www.e-novine.com/intervju/intervju-drustvo/43555-Ratne-zloince-niko-ozbiljno-trai.html

Razgovarala: Žarka Radoja

Prošle nedelje Sud u BiH donio je presudu za jedan od najmasovnijih i najtežih zločina u vrijeme rata devedesetih, za ubistva oko 200 bošnjačkih civila na Korićanskim stijenama. Zoran Babić, Milorad Škrbić, Dušan Janković i Željko Stojnić, nepravosnažno su proglašeni krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu na području opštine Prijedor koji je za cilj imao progon, pljačku i ubistva nesrpskih civila tokom 1992. godine. Osuđeni su sveukupno na 86 godina zatvora. Presuda koju su pozdravile i porodice ubijenih i javnost, no pohvala je kratko trajala jer se ubrzo saznalo da je čovjek sa najvišom kaznom, Dušan Janković, koji je pušten da se brani sa slobode, pobjegao. Janković je kao bivši komandir SJB Prijedor, proglašen krivim za naređivanje ubistava na planini Vlašić i osuđen na 27 godina dugotrajnog zatvora. O tome kako na to gledaju porodice žrtava ubijenih u Prijedoru, kakav je život povratnika u tom gradu, koliko su Srbi srpemni na suočavanje sa sopstvenim zločinima a Bošnjaci na pomirenje, za e-Novine govori Edin Ramulić, predsjednik Udruženja bošnjačkih žrtava rata „Izvor”.

* Ratni zločinac Dušan Janković je pušten da se brani sa slobode pa je pobjegao. Kako je to uopšte bilo moguće?

Morali su ga pustiti jer procesi za ratne zločine predugo traju. Ima veoma malo sudećih vijeća i ona rade uporedo na nekoliko predmeta pa se u prosjeku održi jedna rasprava sedmično, a to je nedovoljno da se proces završi u roku od godine dana koliko zakon predviđa pritvor. Nije problem toliko u tome što je osuđenik pobjegao, to se dešava i u drugim zemljama, već je strašno to što ga sada niko ozbiljno ne hvata. Ljudi poput Dušana Jankovića ne moraju da bježe u treće zemlje, dovoljno je da se pritaje par sedmica i poslije ih niko više neće ni pominjati ni tražiti. U novembru 2005.godine je tako sa izricanja presude na Okružnom sudu u Banja Luci pobjegao Draško Krndija i nikad nije uhvaćen. On je osuđen pravomoćno na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina nad civilima u Prijedoru 1994. godine a kao pripadnik interventnog voda prijedorske policije bio je umiješan i u zločin na Korićanskim stijenama, zajedno sa Dušanom Jankovićem. Sasvim je vjerovatno da su se njih dvojica udružila i da negdje u nekoj vikendici u Kozari gledaju tv i smiju se ”potjeri” za njima. Obojica su porijeklom iz sela duboko u Kozari i poznaju dobro tu planinu. Imaju u Prijedoru najmanje 50 hiljada jataka a sasvim je izvjesno da ih ni Bošnjaci ne bi prijavili u slučajnom susretu, neće niko nikom da se zamjera. Jedino rješenje bi bilo da se njihove glave ucijene novčanim nagradama. Tada bi već porasle šanse da ih neko prijavi ili isporuči.

* Šta ovaj „propust” govori o odnosu pravosuđa prema ratnim zločinima u BiH?

Sud Bosne i Hercegovine je stavio žrtve u sasvim drugi plan u odnosu na optužene za ratne zločine. U zemlji u kojoj većina civilnih žrtava nije ostvarila niti osnovna egzistencijalna prava upravo na ratnim zločincima se želi demonstrirati kako smo mi civilizirani Evropljani koji, eto, poštuju prava čak i najgorih svojih državljana. Tu praksu je uveo još Tribunal u Hagu koji je razvio mehanizme i kapacitete u pravcu obezbijeđenja poštenog suđenja za počinioce dok im se za žrtve živo fućkalo. Žrtve su bile tu da prepričaju ono što im se desilo i uz pismo zahvale da se vrate svojim traumatizovanim životima i vječitom strahu od odmazde za svjedočenje.

Pravo da optuženi budu kod svojih kuća dok traje proces devalvira njihovu krivicu u lokalnoj zajednici. Naviknemo da ih gledamo na ulicama i skoro da počnemo suosjećati sa njima. Većina optuženika su porodični ljudi, neki imaju čak i unuke, njih se u lokalnim zajednicama više tretira kao žrtve a stvarne žrtve ostaju neprimjetne u javnom životu.

Mi smo pokušali reagovati prilikom sklapanja sramnih priznanja sa optuženim za ratne zločine ali nas je Sud BiH jasno isključio i upozorio da jedino pravo koje oštećeni imaju jeste da pokrenu parnicu za nadoknadu štete i to ne kod tog suda.

Pravosuđe u Bosni i Hercegovini je nespremno da se ozbiljno bavi pitanjem ratnih zločina i ništa se u tome značajno ne mijenja u zadnjih šest godina kako Sud BiH funkcioniše. Usvojena je i državna strategija za procesuiranje ratnih zločina od koje se mnogo očekivalo ali ona već godinama skuplja prašinu i niko nije implementirao niti jedan zarez iz tog dokumenta. Svi kapaciteti koje imamo u BiH za procesuiranje ratnih zločina nedovoljni su za opštinu poput Prijedora, a to je, nažalost, samo jedna u nizu opština pogođenih zločinima. Sud BiH maksimalno može u narednih deset godina procesuirati najviše 300 predmeta ratnih zločina, svi kantonalni i okružni sudovi još otprilike toliko, a samo u Prijedoru ima 3.178 civilnih žrtava ratnih zločina i za njihovo rasvjetljavanje bi trebalo najmanje hiljadu procesa.

* Za koliko nestalih na Korićanskim stijenama i u Prijedoru još tragaju porodice? Koliko im država pomaže u tome?

Mi smo uspjeli do sada evidentirati 187 žrtava nestalih na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992.godine. Zvanično su samo četiri tijela identifikovana i predana porodicama za ukop. Postoji DNA profil za još 96 žrtava ali nemarom Instituta za nestale osobe u BiH porodice još uvijek nisu zvanično obaviještene i nisu dobile priliku da identifikuju tijela. Nažalost, najčešće se radi o nekompletnim tijelima, ponekad samo o jednom zubu koji je samljeven radi izdvajanja DNA. Diletanti u federalnoj Komisiji za traženje nestalih osoba koji su 2003.godine skupljali ostatke u provaliji propustili su da pogledaju 150 metara dalje gdje su se cijelo vrijeme nalazili ostaci žrtava iz drugog autobusa. Niz preživjelih svjedoka, uključujući i priznanje počinioca Damira Ivankovića, su tvrdili da su egzekucije vršene na dvije različite lokacije ali paraderima iz komisije Amoru Mašoviću i Jasminu Odobašiću nije padalo na pamet da pretraže provaliju, sve do prošle godine kada su pronađeni netaknuti skeletni ostaci na površini. Svjedok policajac, tadašnji pripadnik interventnog voda, svjedočio je da su danima poslije vodili minera i da su tijela zatrpana kamenjem na mjestu egzekucije ali niko na to nije reagovao. Sadašnji načelnik opštine Kneževo Čedo Vuković je u to vrijeme rukovodio asanacijom terena. U sudnici je ispričao kako su on i njegovi iz civilne zaštite iskopali rupu i tamo pokopali četiri tijela u neobilježenu masovnu grobnicu u šumarku daleko od naselja. Nakon takvog priznanja da je saučestvovao u sakrivanju tijela žrtava mirno je napustio sudnicu bez ikakvih posljedica. Zbog ukupnog odnosa države prema nestalim žrtvama i njihovim porodicama mi smo posredstvom švicarske agencije Trial podnijeli niz tužbi Evropskom sudu za ljudska prava. Prvih šest tužbi iz BiH se upravo odnosilo na nestale na Korićanskim stijenama.

Do sada je osuđeno ili optuženo ukupno 14 lica iz Prijedora za ratni zločin na Korićanskim stijenama i sasvim je sigurno da se o zločinu mnogo zna u Prijedoru ali se o tome nigdje javno ne govori. Dvojica uhapšenih, Saša Zečević i Petar Čivčić su do momenta hapšenja radili u prijedorskoj policiji na rukovodnim mjestima. Dušan Janković je obavljao povremene poslove za Opštinu, svi oni su mirno i dobro živjeli u Prijedoru.

* Na koji način ovakvo ponašanje pravosuđa i državnih institucija utiče na svjedoke zločina? Ima li straha u Prijedoru?

Stalna prijetnja svjedocima su svi oni koji još nisu došli na udar zakona. Samo za zločin na Korićanskim stijenama se veže još najmanje deset osoba koji su na najdirektniji način učestvovali u tom masakru. Neki od njih možda još rade u policiji poput Zečevića i Čivčića. Naravno da su ljudi dodatno isprepadani činjenicom da se i nakon hapšenja ratni zločinci mogu naći na slobodi. Ministarstvo pravde BiH bi trebalo biti ozbiljno zabrinuto zašto državni zatvor još nije izgrađen. Parlament BiH bi trebao da se upita da li postojeći zakoni obezbjeđuju uslove za procesuiranje ratnih zločina. Pogotovo su zakoni o pružanju zaštite svjedocima manjkavi i ukoliko se uskoro nešto ne poduzme neće biti moguće ohrabriti svjedoke da se pojavljuju u sudnicama. Srećom do sada niko u Prijedoru, a koliko znam i u BiH nije imao ozbiljan problem zbog toga što se pojavio kao svjedok u sudnici.

* Do sada postoje presude za zločine na Korićanskim stijenama, za zlostavljanje i ubijanje ljudi u logorima Keraterm i Omarska… Za koje zločine u Prijedoru još nije odgovarano?

Tribunal u Hagu se bavio isključivo dešavanjima u prijedorskim logorima smrti, čak se i u ovom slučaju na Korićanskim stijenama radilo o žrtvama koje su prije toga bili zatočenici u logorima. Prema našoj evidenciji dvije trećine od 3.178 prijedorskih žrtava nikada nije boravilo u logorima, oni su ubijani kod svojih kuća ili su mjesecima lovljeni po okolnim šumama. Tek je zahvaljujući Okružnom tužilaštvu u Banja Luci i tamošnjem tužiocu Branku Mitroviću rasvijetljeno nekoliko slučajeva pojedinačnih ubistava civila u Prijedoru. Okružni sud u Banja Luci je tako pravosnažno do sada osudio osmoricu Prijedorčana. U Prijedoru je počinjen i najmasovniji zločin nad bosanskim Hrvatima kada je 1992. godine sravnjeno sa zemljom selo Briševo gdje je samo u jednom danu ubijeno 39 civila a još preko 20 u danima poslije. Ni za taj zločin niko nije odgovarao iako su provođene istrage.

* Koliko Bošnjaka i Hrvata se vratilo u Prijedor nakon okončanja rata? Koji su najveći problemi sa kojima se povratnici suočavaju?

Procjena je da preko zime boravi oko deset hiljada Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru i okolini. Izvađenih ličnih karata ima više od 25 hiljada ali se radi o ljudima koji borave u drugim državama. Dakle, tek petina protjeranog stanovništva se vratila. U ostatku Republike Srpske taj odnos je još manji na štetu povratka. Diskriminacija je sveprisutna u Prijedoru u svakom segmentu života. Nacionalne manjine su zastupljene u budžetu opštine i načelnik opštine Marko Pavić upravo na Romima i drugim manjinama skuplja međunarodne nagrade, dok Bošnjaka i Hrvata nigdje nema u raspodjeli sredstava. Neko je izračunao da Bošnjaci učestvuju u punjenju budžeta 30 % (samo u Kozarcu ima registrovanih više od 150 firmi i radnji povratnika) dok se u bošnjačka naselja ne vrati ni tri odsto iz budžeta. Opština podiže i održava spomen obilježja palim srpskim borcima dok na drugoj strani čini sve da Bošnjaci i Hrvati čak ni vlastitim sredstvima ne podižu memorijale civilnim žrtvama. Najveći i najstrašniji logor u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – Omarska još nije obilježen niti jednom pločicom, istovremeno su opštinske vlasti i boračka udruženja podigli spomenik palim borcima u kompleksu bivšeg logora Trnopolje, upravo na mjestu gdje je stajao Fikret Alić pred kamerama ITN-a i odakle su ukrcane žrtve na svoj posljednji put na Korićanske stijene. Diskriminacija je pogotovo prisutna u zapošljavanju u javnim institucijama i preduzećima, postoje čitava povratnička naselja gdje niko nije zaposlen.

* Svojevremeno ste rekli da je broj priznanja za zločine u Prijedoru zapravo trećina svih priznanja u regionu. Da li se, na koji način i kojom brzinom odvija proces pomirenja u Prijedoru i koje su najveće prepreke?

Proces pomirenja u Prijedoru se uopšte ne odvija jer bi mu trebalo prethoditi suočavanje sa prošlošću. Lokalna srpska zajednica i pored devet priznanja ratnog zločina jednostavno ne prihvata da su ti zločini počinjeni. Priznanja se još uvijek doživljavaju kao izdaja srpskih interesa i skoro niko ih ne tretira kao iskreno kajanje već kao trgovinu da se dobije blaža kazna. Kada je 2008. Dušan Fuštar na Sudu BiH priznao zločine u Keratermu niti jedan medij u Republici Srspkoj to nije objavio, jednostavno su prećutali priznanje. A niti jedan medij u BiH nije prenio riječi kajanja, ali to nije smetalo Sudu BiH da u obrazloženju presude stavi kako će to doprinjeti pomirenju u lokalnoj zajednici. Kako doprinijeti kada niko i ne zna da se pokajao!?

Najdalje što se odmaklo u prihvatanju zločina iz devedesetih jeste da se oni nastoje opravdati zločinima iz Drugog svjetskog rata. Tako se Bošnjacima na teret stavlja stradanje srpskog naroda u zbjegu na Kozari iako je notorna činjenica da na strani okupatora niti jedna jedinica iz Prijedora nije učestvovala u toj ofanzivi iz razloga što su neposredno prije toga bile razbijene od strane partizanskih jedinica prilikom prvog oslobađanja grada. Opravdanje za Omarsku, Keraterm i Trnopolje se pokušava naći i u zločinima u Jasenovcu iako niti jedan Prijedorčanin nije bio niti stražar niti krvnik u kompleksu logora Jasenovac. Boračke organizacije su organizovale nekoliko konferencija na tu temu a memorijalni kompleks Mrakovica je pretvoren u centralno sjećanje na stradanje Srba u dvadesetom vijeku. Svakog 30. aprila tamo okupe 15 hiljada mladih ljudi i još desetine hiljada dovedu u ekskurzijama tokom godine. Pokazuju im stravične prizore krvavih glava sa izvađenim očima iz zadnjeg rata nakon čega mladi ljudi pišu u knjigu utisaka „Proklet bio ko oprosti ustašama.”

* Zbog čega je suočavanje sa prošlošću ostatka lokalne zajednice toliko teško? Koliko su pojedinci, i Srbi i Bošnjaci spremni na njega u samom gradu?

Zvuči paradoksalno ali trenutno najveća kočnica u procesu suočavanja sa prošlošću je Azra Pašalić, predsjednica Skupštine opštine Prijedor. Nakon promijenjenih nekoliko partija sada se skrasila u SDP-u. Ona je najisturenija predstavnica Bošnjaka i tu svoju poziciju obilato koristi kako bi obesmislila bilo kakvu inicijativu da se lokalna zajednica napokon suoči sa posljedicama rata. Svaka osma nestala osoba u Bosni i Hercegovini traži se u Prijedoru. Od ukupno osam hiljada nestalih u BiH u Prijedoru nije identifikovano1.099. U Prijedoru je najveća koncentracija civilnih žrtava koje nisu ostvarile nikakvo statusno pravo. Bilo da su ga izgubile povratkom iz Federacije BiH, bilo da im je to pravo uskratio Mišo Rodić, šef Odjeljenja boračko-invalidske zašttite kod kojeg žrtve jedino i mogu tražiti svoja prava. Rodić je bio isljednik u logorima smrti Keraterm i Omarska i pitanje je da li će ikada doći na red kod Suda BiH. Svejedno, predstavnica Bošnjaka Azra Pašalić pred ambasadorima i svima koji navrate u Prijedor ponavlja kao papagaj da Bošnjaci u Prijedoru dijele istu sudbinu kao i Srbi, da su podjednako nezaposleni i imaju istovjetne probleme. Radi to zbog sitnih ličnih privilegija pod uticajem načelnika opštine.

Također zvuči nevjerovatno ali do sada su upravo žrtve pokazivale najviše interesovanja za pomirenje i to ne samo preživjeli zatočenici i porodice nestalih i ubijenih civila nego i porodice palih srpskih boraca. U septembru ove godine je Udruženje Prijedorčanki ”Izvor” organizovalo konferenciju pod nazivom Priznanja krivice – šansa za pomirenje? Došli su predstavnici porodica palih boraca a lokalna vlast je odbila da učestvuje. Načelnik opštine Marko Pavić je uputio žestoko pismo organizatorima gdje nam je na kraju poručio: ”Što dalje od mene kao načelnika”. On je inače 2005. godine na konferenciji o ratnim zločinima u Prijedoru u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava RS izjavio: „Sva sreća da smo se mi ovdje u Prijedoru zaustavili na vrijeme i nismo otišli predaleko kao neki…” Inače je prema izvještaju Human Rights Watcha iz 1997. godine on oglašen kao jedan od najodgovornijih za etničko čišćenje u Prijedoru, a u predizbornim kampanjama se hvali svojim ratnim vojnim angažmanom i službovanjem u DB-u.

* Da li djeca u školama uče o logorima koji su postojali u njihovom gradu u ne tako dalekoj prošlosti, da li fakultativno obilaze mjesta zločina?

Narativi mržnje njeguju se u krugu porodica i na svim stranama. Niko u školama zvanično ne uči djecu o dešavanjima iz zadnjeg rata. Nezvanično neki nastavnici i profesori imaju svoje interpretacije i rado ih prenose na nove naraštaje. Lično u Prijedoru nisam sreo većeg srpskog nacionalistu od Fatime Kararić, direktorice najelitnije škole u gradu – gimnazije ”Sveti Sava”. Valjda zbog imena ona se jedina u ovdašnjem javnom životu smije sprdati čak i sa bošnjaštvom. Prijedorski profesori su, uz ljekare, inače bili glavni nosioci političkog života u Prijedoru početkom devedesetih i nije im bilo mrsko poslati u smrt 101 prijedorsko dijete, koliko je stradalo u zadnjem ratu uz 262 žene.

Pred svakom školom ima spomenik palim srpskim borcima a dodatno se djeca odvode na Mrakovicu da pogledaju one šokantne prizore i dive se ogromnom krstu na Mrakovici gdje će uskoro memorijalni kompleks, prvobitno podignut žrtvama fašizma, upotpuniti i crkvom. Bošnjaci pak svoju djecu odvode na mezarja i da vide mjesta zatočenja. U njihove mlade duše se usađuje osjećaj žrtve i kolektivnog stradanja samo zato što se drugačije zovu i mole Bogu. Niko se ne služi činjenicama već se stvari teže generalizovati. U bošnjačkom narativu su tako svi Srbi krivi za ono što nam se desilo i idući put treba biti spreman da se to ne ponovi. Mada niko nema predstavu kako se pripremiti za neku buduću ratnu kataklizmu.

Prilikom proglašenja nezavisnosti Kosova direktori su puštali djecu sa nastave koja bi prethodno od kuća donijela zastave i ostalu ikonografiju. Niti jedna punoljetna osoba nije protestvovala, isključivo su djeca prolazila u koloni kroz grad. Tih dana su razbijena ulazna vrata naše organizacije a albanska pekara preko puta je čak tri puta demolirana. Djeca su vojska najjača u takvim kriznim situacijama.

* Na koji način vaše i ostala udruženja žrtava rata rade na pomirenju?

Ostala udruženja manje više i ne pokušavaju ništa konkretno dok smo se mi usredotočili na suočavanje sredine sa prošlošću kao osnovnim preduvjetom za pomirenje. Nažalost, bez skoro ikakvog uspjeha. Zalud što smo razvili veoma dobre odnose sa organizacijom koja okuplja porodice palih boraca, zalud što smo se nametnuli kao jedna od najumjerenijih organizacija koja okuplja žrtve u cijelom regionu, rezultati su skoro nikakvi. Za svo ovo vrijeme samo jedan prijedorski Srbin se javno ogradio od zločina počinjenih u ime njegovog naroda, pokojni Mladen Grahovac, i niko više ni prije ni poslije njega. Desetog decembra na Dan ljudskih prava mi svake godine organizujemo protestnu šetnju glavnom prijedorskom ulicom i tada transparentima zamolimo Prijedorčane da nam pomognu da pronađemo kosti sugrađana. Ove godine pridružio nam se i jedan moj odnedavni prijatelj Srbin, kada se vratio, kaže, da ga je presreo jedan sunarodnjak i pitao ga šta ti radiš sa njima, a onda ga i pljunuo. Tako prolaze oni Srbi koji bi da pruže ruku sugrađanima druge vjere i nacije.

* Kako se živi danas u Prijedoru?

U odnosu na okolne opštine Prijedor malo bolje stoji sa ekonomijom pa se stvara privid boljeg života. Međutim, depresivno je, pogotovo zimi.. Ne znam da li to ima direktne veze sa strahotama stradanja nevinih ljudi devedesetih ali Prijedor u poslednjih nekoliko godina bilježi enorman broj samoubistava, svako drugo samoubistvo u Republici Srpskoj desi se u Prijedoru.

 

(e-novine.com)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.