Hafiz je drijemao za stolom u avliji ispod brajde. Malo što dunjalučko se moglo mjeriti s tim trenucima, smještenim između ikindijskog i akšamskog vakta, kad su mu lagahne misli dopuštale privremeno zanemariti umorno tijelo i zaputiti se za njima.
U tom opuštajućem stanju nije mu bila pretjerano uočljiva ona granica između sna i jave, kojoj su znali robovati ljudi skloni konvencionalnom poimanju ovosvjetskoga. Za njega su, ionako, i sni i java bili dijelom jedne te iste slike i u nekim momentima mogao se špancirati s jednog na drugi dio tog spektra i ne opažajući granice. Bit će da je i zbog toga često bio neshvaćen od drugih insana i da je zapravo imao kronični problem, kako svoje slike i vizije preklopiti s onima, koje su vidjeli njegovi sugovornici.
Danas se teže, nego li inače, dočepeo one čarobne granice, poslije koje su raznobojne misli, zalepršale poput lamaističkih konfeta. Očekivao je neželjenog gosta.
“Gost, pa neželjen!? Nije li to nekakav zamagljeni oxymoron!? Zar bi ljudi trebali ići tamo gdje su neželjeni!? Zar moramo primati neželjene goste pod svojim krovom!?” pitao se hafiz, no odgovor mu je izmicao, iako se sve činilo posve razvidnim. Nimalo nije želio taj susret, ali ga, isto tako, nikako nije mogao izbjeći. Zapravo je i mogao, no šteta, izazvana tim izbjegavanjem, višestruko je premašivala moguće koristi, pa je to prevagnulo da udovolji želji vodećeg regionalnog političkog lidera, da rasprave neka pitanja od “obostranog interesa”, kako mu je to preliminarno nagoviješteno.
Volio je političare još manje nego što je volio svrabež, no, poput ostatka svijeta, nije znao kako ih se riješiti, a da ne udovolji njihovoj neutaživoj pohlepi i nametljivosti. Dugo im je uspješno izbjegavao, no sve je govorilo u prilog činjenici da je to samo povećavalo njihovu potrebu da ga upregnu u svoja kola. “Apolitičnost nije nikakva obrana od politike! To ih samo draži i zaziva! Potpuna kontrola: to je ono čemu su težili, i ništa nije smjelo ostati izvan toga!”
Iščekujući neželjenog gosta dovio je Allahu da mu ukaže na put kojim će izbjeći stupice. “Patuljci ga kane upetljati u svoju paučinu, kao što su oni mali Liliputanci sputali onog nesretnog Gulivera! No, Guliver je bio nepažljiv, spavao je, ili tako nešto…”, više se nije mogao sjetiti…
Kroz nozdrve mu se probi miris prezrela grožđa, a žica nekog instrumenta zvonko zavibrira u dubini njegovog sjećanja, praćena ushićenim smijehom posve malog djeteta. Zbunjivala ga je to miješanje dva potpuno različita sna, ali ugoda koju su pružali nije dopuštala odmak ni od jednog od njih. Prepustio je magičnoj melodiji sav plavkasti beskraj iza svojih očiju, a kad je ona naginjala sumornijem području nekakvog fatalnog nagovještaja, opet je iznova prizivao zarazni smijeh neznanog djeteta.
Taj dječji gugut sigurno nije nastanjivao neko racionalno mjesto na brojovnoj crti, kojom su ljudi označavali godine i nije mu uspjevalo, niti približno, locirati njegovo mjesto, kako prostorno, tako ni vremenski. Najviše ga je asocirao na pozadinsi šum Svemira samog, udaljavajući eho praeksplozije, no nije mogao isključiti niti mogućnost da taj smijeh nastanjuje predio, zvan budućnost.
I, makar se o Vremenu jedva išta suvislo moglo saznati, ljudi su ga običavali percipirati kao jednosmjerno i potrošivo, natisnuto između te dvije točke: točke Postanka i točke Nestanka, no hafiz nije robovao niti toj pretpostavci, prije predrasudi, kao što, uostalom, nije ni jednoj drugoj.
Odavno mu je bio poznat vjerodostojni hadis koji je govorio da Gospodar svih svjetova može vrijeme smotati poput serdžade i preklopiti dvije njegove točke koje su udaljene hiljadama godina, tako da budu jedna do druge, kao što je mogao dvije bliske točke, te iste, smotane serdžade, razmotati i udaljiti ih nebrojenim eonima.
Sekunda je mogla prekriti milenij, samo ako je to Gospodar vremena htio!
Hafiz se u svojem polusnu zapravo pitao, kakve veze ima djetinji smijeh s tim činjenicama i nije li bogohulno pomišljati da bi i samo vrijeme moglo biti višedimenzionalno i nisu li njegove prave dimenzije i izgled, zapravo sakriveni na isti onaj način kako je sakrivena okruglina užeta preko kojeg korača ekvilibrist, pa je nemoguće uočiti crva koji puza sa njegove unutrašnje strane, te se ono udaljenom promatraču pričinja jednodimenzionalnim ili čak nevidljivim.
Opažajni vir, koji ne uvažava onu latinsku: “ Cogito ergo sum”. I povećanje znanja je privid, jer, zapravo, narasta samo opažajno područje, što reterira rastom mozga I interaktivnim poticanjem njegovih novoprobuđenih područja. I intuicija I analogija kadre su i isključiti opažaj nižerazinskih struktura, pa filtri filtriraju nadolazeće informacije, lišavajući ih njihove zrnaste naravi, predočavaju slike fluidnim i bez oštrih rubova.
Detalji se žrtvuju da se udovolji očekivanjima i izbjegne konfuzija. Mozak to stalno radi, ali snovi počesto znaju narušiti tu pravilnost i ponuditi novi rakurs.
Smijeh djeteta u pozadini bi možda mogao značiti i to da je cijelu povijest čovječanstva, pa i svaki drugi kognitivni koncept moguće sakriti ispod njegove zarazne pojavnosti. Dijete povremeno veselo vrisne, zagrcne se, pa pljesne ručicama, a hafizov pogled poleti za njim, baš kako je na jedva vidljivim slikama dalekog djetinjstva jurcao za papirnim zmajem, kojeg je proljetni lahor s Kozare bacakao, čas lijevo, čas desno, čas gore, čas dole…”
Bježim od nečeg!”, pojasni mu Racio, usred sna, no, on ga otrese, a pune grudi prozboriše zaneseno:
“ Divnog li dara, kojeg nam je Allah podario!!!”
“Hafize!” dolazilo je odnekud (zvuk remetilac, zvuh razbijač, zvuk prekidač ili zvuk grmljavine, nagovještaj cijepanja neba na dva dijela…)
Nije otvarao oči, nadajući se da se poziv neće ponoviti, priželjkujući da je taj poziv tek san, a slike i akordi zaraznog dječijeg smijeha, koji su ga ispunjavali, stvarnost.
“Izgleda da spava….!? A oči kao da su mu otvorene, samo gleda nekud ustranu, da mu nije što bilo, ne d'o Bog…!?
“ Ma, ne, uvijek je takav, poslije Ikindije. Ko da odlebdi negdje i malo ga je teže dozvati.” reče drugi glas, ugodniji i poznatiji hafizu i on usmjeri pozornost prema njemu.
“ Hafize, probudi se!” reče taj glas i on morade razgrnuti sjenu i proviriti ispod vjeđa.
“ Ma, jok, ne spavam!” reče glasom krivca i otvori širom oba oka, svjetlo nagrnu i on osjeti blagu neugodu.
Zadnja primisao iz svijeta polusna, kojeg je upravo napuštao, bila je da ni svjetlost ne stanuje oduvijek u svemiru i da je i sama bila zatočenom, poput svega ostalog, a i sad je limitirana samo na vidljivi dio svemira, koji je možda samo neznatnim njegovim dijelom, a optimalno, tek polovicom te slike…
“ Svjetlo, tama… Ne sad! To je ipak spirala ili nekakav sličan oblik, pa bi bilo uputno skloniti takve misli, barem dok se malo ne razbistre…”
Škiljio je, ne usuđujući se posve podići vjeđe, kad nametljivi glas otkrhnu još jedan komadić ljuske koja je dijelila njihova dva svijeta:
“ Hafize, nemoj uhatoriti, poslali su me po tebe!”
“ Ko te poslao, jadan ne bio!?” reče oštrije, nego što je kanio, valjda zbog neugode, koja nastane kad smijeh malog djeteta zamijeni glas odraslog ljudskog lukavca.
“ Poslali su me Moćnici, eno ih dole u kiraethani. Traže te da dođeš! “ Ne ubij glasnika!”, kaže neka nevjernička poslovica!””, završi ponizno Glasnik.
“ Ma, vidi ti njih, biraju mjesto svojih bitaka! Pa rekli su mi da će me posjetiti ovdje, u mojoj avliji!?” reče glasom koji je naginjao blagom čuđenju, a i samoprijekoru, što nije ranije predvidio to malo lukavstvo Moćnika.
“ Misle da bi im se sva moć istopila, samo da puste insana i jedan, jedini tren, na miru! No, dobro, hajd’ im reci da ću doći, nek’ malo sačekaju!”
“ Eh, baš to ne mogu. Rekli su da im je vrijeme novac ili tako nešto i da se ne vraćam bez tebe, da je, k'o biva, važno, neodložno, i šta ti ja znam…” opet se uzvrpolji Glasnik.
“ Njima je vrijeme usporedivo s parama, jadna im je majka!”
“ A, zar tebi nije, hafize!?”, ne mogaše se suzdržati Glasnik.
“ Znaš li ti ko je Gospodar vremena, neznalico!?”, odgovori hafiz pitanjem.
“ A, ko je onda Gospodar novcima!”, produži Glasnik niz.
“ Znaš ti to dobro!”, zapečati hafiz.
“ Nemoj ići, hafize!” ljutito reče stara dvorkinja, glasom koji joj i nije priličio i kakav je rijetko kad čuo od nje. I ona, sama, postade svjesna toga, pa počeka da se ta oštrina malo razvodnji, i tek onda nastavi, udaljavajući se niz avliju:
“ Da im hafiz ide na noge, nek’ ih sram bude…”
“ Žene”, reče gotovo saučesnički Glasniku, ustajući i otpuhujući “ emocije ih legitimiraju kao savršena bića, no nerijetko je to u sukobu sa zdravim razumom, pa bi ih povremeno trebalo ignorirati, no sve ove godine me nisu naučile kad ih treba poslušati, a kad ne!”
“ Ja ih nikada ne slušam!”, vedro se pridoda Glasnik.
Hafiz začuđeno podiže obrve i upita:
“ Ne slušaš ih ili se praviš da ih ne slušaš!?”
“ Ma, jok,ne slušam ih, nisam skren'o s pameti!”
“ E, nek’ ti je Veliki Allah u pomoći! I kad se razmećeš budalaštinom, to ti je još uvijek budalaština!”
“ Ma, ja to samo ‘nako kažem! More bit’ da bi trebali nekad i njih poslušati, al’, jope, mora se znati ko nosi čakšire, a ko dimije!!!”, pomirljivije će Glasnik.
“ Pa, sad, tebi je, očito, važnije da slušaš Moćnike! Na dunjaluku je takvih, k'o korova. Ponizne sluge su hrana Dunjaluka. I zbog njih je on, valjda, tako ohol i tako isprazan…”, gunđao je starac podižući se sa drvene klupice.
“ E, moj hafize, ništa ja tebe ne razumijem…”, zbunjeno će Glasnik, pridržavajući ga za ruku.
“ Dodaj mi šćap, eto, to razumiješ!”
Add comment