Peter Lippman je humanista – pisac, muzičar, slobodni novinar, mirovni aktivista, borac za ljudska prava – i veliki zaljubljenik u Bosnu i Hercegovinu, njene rijeke, planine i kanjone, a ponajviše ljude.
Ovaj sazlija i sevdalija iz Seattlea ima nizak prag tolerancije prema svim oblicima diskriminacije, rasizma, nacionalizma, militarizma, imperijalizma, okupacije, fašizma i inih izama koji nisu po mjeri čovjeka. Zbog toga je često stavljao glavu u torbu, bio prvi na barikadama, bivao hapšen, zatvaran, protjerivan… Ovih dana Peter se sprema na svoj ponovni višemjesečni put u Bosnu. Bit će to njegov trinaesti put u BiH nakon rata
DANI: Gospodine Lippman, Seattle, u kojem živite, na drugoj je strani svijeta u odnosu na Sarajevo, Kozluk, Prijedor, Gacko ili Srebrenicu. Ipak, Vi ste ta ljudska veza između svih ovih i mnogih drugih mjesta. Recite mi, otkad Vas zanima Bosna i Hercegovina?
LIPPMAN: Od malih nogu. Moja majka se bavila folklorom, pa me je često, već kad sam imao nekih šest-sedam godina, vodila na razne igranke. Tako sam prvi put čuo tradicionalnu muziku iz tadašnje Jugoslavije i saznao da postoje razni jezici na kojima ljudi pričaju i pjevaju u tim krajevima. Sve me je to fasciniralo. Nešto kasnije, u toku tinejdžerskih godina, moja braća, a imam ih trojicu, i ja smo se počeli zanimati za društvene pokrete u vezi s ljudskim pravima i socijalnom pravdom u SAD-u i u svijetu. To je bilo sredinom šezdesetih godina u vrijeme nastanka takozvanog New Lefta (Nove ljevice). Moj najstariji brat Roger nas je uveo u te stvari. Sjećam se kad se jednom vratio kući s koledža i rekao: "Revolucija je neminovna", a ja mu odmah odgovorio: "Okay, I'm in", iako, kao mladić od nekih četrnaest godina, nisam imao pojma šta to znači. Ta dva interesa, aktivizam i folklor, vođeni željom da se svijet bolje spozna i učini ljepšim, su se neminovno miješala. Malo kasnije, tj.
DANI: Pretpostavljam da je i za Vas rat, koji spominjete, bio veliki šok. Ili možda i nije?
LIPPMAN: Rat u Bosni, a i u Hrvatskoj i na Kosovu (gdje sam 1998. bio uhapšen i deportiran od strane srbijanske policije), za mene je bio i ostao veliki šok. Međutim, čovjek ne smije biti paraliziran od takvog šoka, nego upravo suprotno, mora postati puno aktivniji nego obično. Iako živim na drugom kraju svijeta, na zapadnoj obali SAD-a, kod mene nema dana a da ne bude Bosne u mom životu: ili čitam bosanske novine, ili pišem o Bosni, držim predavanja, čitam neku knjigu, ili slušam sevdah – a počesto i zasviram i zapjevam – pričam s nekim od mojih bosanskih prijatelja, ili napišem e-mail na bosanskom pa ga pošaljem nekom od svojih prijatelja – a vrlo često od svega ovog ponešto. Za vrijeme rata u BiH, u Seattleu sam organizirao volontersku sponzorsku grupu kako bismo pomogli izbjeglicama iz Gacka. Najprije je to bila jedna familija, a onda je, postepeno, došlo još nekoliko povezanih familija. Imao sam zadovoljstvo, rekao bih privilegiju, često i dugo razgovarati s tim doseljenicima u Seattle. Naša mala organizacija im je našla nastavu engleskog, obezbijedila im najprije socijalnu pomoć, a potom i posao, nastojala im pomoći da se "snađu". Mada, mislim da je njima najveća pomoć bila to što sam jednostavno slušao njihove priče. Ti su ljudi, možete zamisliti, preživjeli svakakav užas i imali su potrebu to nekome ispričati.
Kako sam postao vrlo blizak s tim familijama, jednostavno sam osjećao obavezu da se vratim u Bosnu i Hercegovinu. I nakon što sam živio par godina u Bosni – uglavnom u Sarajevu i u Tuzli, ali sam putovao i posjetio razna druga mjesta – počeo sam razumijevati ponešto. Shvatio sam, recimo, da i tamo gdje su ljudi najviše maltretirani, obespravljeni, opljačkani, ipak ima ljudi koji, na neki sasvim prirodan način, znaju svoja prava i, boreći se za svoje ljudsko dostojanstvo, oni se bore za dostojanstvo svih nas. Moram još dodati da sam se vezao za Bosnu i Hercegovinu i zbog toga što sam se zaljubio i u ljepotu vaše zemlje. Odrastao sam u planinskom kraju, pa se u BiH osjećam kao kod kuće; divim se tom putu između Sarajeva i Tuzle, pa i onom veličanstvenom krajoliku između Travnika i Jajca, pa onom putu iznad Prozora, živopisnom Podrinju i još mnogo čemu. A, kao što rekoh ranije, nije stvar samo u prirodi, nego i u ljudima. Bosanci i Hercegovci su, osim političara, direktni ljudi, bez dlake na jeziku, zna se šta misle, i ja ih doživljavam kao iskrene i dobrodušne ljude. Nažalost, toga sve manje ima kod nas u Americi, gdje svi nekud žure i nemaju vremena za običan ljudski odnos. To vi još niste izgubili i nadam se da i nećete.
DANI: Slušajući Vas, skoro sam zbunjen koliko je fascinirajuće Vaše poznavanje bosanskohercegovačke kulture, mentaliteta i jezika. Po meni, Vi ste se više "integrirali" u bh. kulturu nego što će se mnogi bh. imigranti u SAD-u ikada uspjeti integrirati u američko društvo. Pored činjenice da ovaj razgovor vodimo na bosanskom jeziku, Vi također redovito pratite bh. medije, čitate bh. književnost, a i vrsni ste poznavatelj sevdalinke. Okud ovaj afinitet za jednu prilično kompleksnu kulturu i jezik i, by the way, kako zvuči sevdalinka u Seattleu?
LIPPMAN: Hvala za Vaš komentar, uzimam ga kao najveći kompliment. Uglavnom, obišao sam veći dio Jugoslavije prije rata. Bio sam u svim republikama i saznao o mnogim običajima. U to vrijeme, a i ranije, mnogo sam godina svirao tamburu i saz. Onda sam naletio na ono pravo u BiH, na sevdalinku. Pošto sam i sam muzičar, naučio sam neke sevdalinke i još uvijek ih učim i izučavam, a ponekad nešto odsviram i otpjevam s Mary Sherhart, svojom starom prijateljicom i divom sevdalinke iz Seattlea. Što se tiče sevdalinke u Seattleu, Mary i ja nismo baš na nivou legendarnih Behke i Ljuce s Baščaršije, ali od srca je i trudimo se. A ima i jako dobrih pjevača sevdalinki među doseljenicima u Seattleu: recimo, Ekrem Pilić, Fehim Salaka i mladi Nihad čozić iz Srebrenice. Sevdalinka u Seattleu zvuči i lijepo i nostalgično. Ona spaja ljude u bosanskoj zajednici s njihovom prošlošću, a i s njihovom sadašnjošću, a to i treba da bude cilj kulture i umjetnosti, da život čine ljepšim i lakše podnošljivim.
DANI: Peter, Vi ste također jedan od onih aktivista za koje civil rights movement nikada nije prestao. Da li biste, ukratko, za naše čitatelje, mogli opisati presjek Vašeg antiratnog aktivizma i općenito aktivizma u vezi s ljudskim pravima, antidiskriminacijom, pravima ugroženih i marginalizranih, kojih u svijetu, nažalost, nije manjkalo u ovom i minulom stoljeću?
LIPPMAN: Ne mislim da sam ja u tome nešto poseban ili usamljen. Ima ljudi, dosta mlađih od mene, pa i srednjoškolaca, koji su jako aktivni u odbrani okoliša, protiv rata, protiv raznih okupacija i sličnih stvari. Većina mojih prijatelja su bar do jedne mjere aktivisti. U svemu tome ima nešto lijepo, jer mi smo oni koji nismo odustali, još imamo nade da promijenimo situaciju nabolje. No, to nije sve bez humora i smisla za ljepotu. Ovo me podsjeti na slavnu revolucionarku Emmu Goldman, koja je, prije otprilike sto godina, rekla: "Ukoliko ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije."
Svoj osobni, dosadašnji aktivizam bih podijelio u tri faze: Vijetnam, srednja Amerika, a zadnjih dvadesetak godina se najviše bavim Palestinom i Bosnom i Hercegovinom. Kao tinejdžer, u kasnim 1960-im godinama, shvatio sam da me je moja vlada namjeravala poslati u daleku zemlju zvanu Vijetnam da tamo ubijam neke seljake protiv kojih nisam imao ama baš ništa. Zbog toga sam se, još u srednjoj školi, uključio u antiratni pokret i često išao na antiratne demonstracije, ponekad u Washington D.C., New York, ili San Francisco, gdje nas je znalo biti do pola miliona protestanata. To je bio pravi pokret, ogroman dio društva se mobilizirao protiv rata. Na kraju, tačno prije 35 godina, Vijetnamci su pobijedili, ali smatram da smo im mi pomogli, i baš mi je drago. Svašta je bilo, to je duga priča, koliko smo samo mrzili predsjednika Johnsona, pa onda Nixona… Ja sam, zbog antiratnog grafita, bio zatvoren kad sam imao tek 18 godina. Ali ne žalim, sve bih opet isto uradio. Malo prije tog "incidenta" sam, s jednom velikom grupom aktivista, putovao na Kubu na dva mjeseca da radim na žetvi šećerne trske i na taj način se solidariziram s Kubancima, ljudima izoliranim i osiromašenim zbog američkog embarga. Na Kubi sam dočekao svoj osamnaesti rođendan. Vijetnamski rat se završio, pa je bio jedan miran period u toku kojeg sam se najviše bavio folklorom, muzikom, a vratio se i svojim studijama na univerzitetu. Međutim, to nije predugo trajalo jer je osamdesetih godina naš tadašnji predsjednik Reagan – najgori predsjednik poslije Nixona i prije Georgea W. Busha (imamo dosta loših predsjednika) – vodio ratove u El Salvadoru, Gvatemali i Nikaragvi, samo da nabrojim neke od zemalja. Reagan je podržavao brutalne diktature gdje god je stigao, pogotovo u Južnoj Americi. Ja sam tada otišao u Nikaragvu gdje je bila pobijedila jedna napredna snaga u Sandinistima. Ostao sam tamo par mjeseci i s drugim volonterima izgradio školu u jednom selu. Međutim, sve vrijeme smo razumjeli da nam je pravi zadatak u sopstvenoj zemlji odakle su podržavani lokalni diktatori i ratovi u ovim zemljama.
Krajem osamdesetih godina ti ratovi u srednjoj Americi su se uglavnom završili. Ja sam se opet vratio na fakultet te konačno diplomirao na studijama međunarodnih odnosa, najviše se fokusirajući na Balkan i na Bliski Istok. U to vrijeme, početkom devedesetih godina, dešavale su se velike stvari i u jednom i u drugom regionu. Onda sam opet, sredinom 1989. godine, krenuo na put po Jugoslaviji te stigao na Kosovo upravo kad je tamo bila jedna veća pobuna. Onda sam, preko Anadolije, produžio sve do okupirane Palestine i Izraela, i tamo se našao usred prve Intifade. Putovao sam po okupiranim teritorijama, bio u Gazi. Obišao sam "teritorije" i Izrael i pričao s raznim ljudima u mnogim mjestima. Tako sam puno više naučio na terenu nego na fakultetu. Od tada se bavim i bivšom Jugoslavijom i Palestinom. Ono što sam vidio u Palestini nije me moglo ostaviti ravnodušnim ni kao čovjeka, ni kao Amerikanca, ni kao Židova. Moja vlada ima veliku odgovornost za taj sukob pošto tako bezrezervno podržava izraelsku politiku, i to s najmanje tri miljarde dolara godišnje, novcem nas građana, poreskih obveznika. Imati tako čvrstog saveznika u toj regiji odgovara politici svake američke vlade redom, posebno od 1967. godine pa nadalje.
DANI: Već ste sugerirali da je aktivizam "kod kuće" važan koliko i onaj "na terenu". Kako su Vaša iskustva iz Palestine utjecala na Vaš aktivizam u SAD-u?
LIPPMAN: Ovdje, u Americi, postoji pokret solidarnosti s Palestincima protiv okupacije. Taj pokret, u kojem sam aktivan, ima izvjesnih teškoća u radu, ali je bitno da postoji i da postepeno jača. Jedan od najvećih problema s kojim se mi aktivisti susrećemo je ogroman rasizam usmjeren protiv Arapa i muslimana u Americi, a postoji i velika ignorantnost i indiferentnost prema njima. Amerikanci su toliko indoktrinirani da misle da je jedini problem u tome što Palestinci napadaju Izraelce ili, čak, što Palestinci okupiraju Izrael! Ne znaju porijeklo sukoba, ne znaju šta zapravo znači cionizam, ni da su Izraelci 1948. godine istjerali oko 800.000 Palestinaca sa svojih ognjišta i uništili nekih 400 palestinskih sela. I da se okupacija non-stop povećava. Obični Amerikanci ne znaju šta znači checkpoint. Ne znaju da je zid, koji Izraelci nazivaju "ogradom sigurnosti" – a ta "ograda", posebno kod gradova, nije nikakva taraba, već ogroman betonski zid, visok osam metara – je "zid apartheida". Ne znaju kako se osjeća palestinski seljak kad pokušava proći na svoj maslinjak ili njivu, ili kada palestinska djeca ne mogu ići u školu zbog checkpointa. Ne znaju obični Amerikanci kakva su to poniženja. No, da se vratim na temu; mislim da naš pokret za Palestinu u SAD-u raste, otvaraju se oči javnosti. Nažalost, što više Palestinci ginu, to više jača bar neko razumijevanje za njih ovdje u Americi, posebno poslije zločina koje je izraelska vojska počinila u Gazi početkom prošle godine. To nije bio rat, nego brutalna invazija. Izraelci su ubili više od 1.400 Palestinaca, mahom civila. Znači, bar ovaj put, izraelska vlada je odradila "naš posao", jer ljudi nisu više slijepi kod sopstvenih očiju. Od tada imamo više učesnika u našem radu, mada je i dalje težak posao i trebat će dugo vremena da se promijeni situacija. Neko će možda zaključiti da sam ja "protiv Izraela" ili "za Palestinu". Nije tačno ni jedno ni drugo. Ja sam samo za jednu stvar – za ljudska prava: ista prava za svakoga ko živi u i oko Izraela, i u Palestini bez okupiranih teritorija. Jednog dana će morati svi imati ista prava; do tog dana neće biti mira. U ovom našem pokretu ima nesrazmjerno veliki broj Židova, kao što sam i sam. Međutim, za nas je cionizam jedna stvar, a židovstvo nešto sasvim drugo. Čovjek ne mora biti vjeran Izraelu samo zato što je Židov. Imam prijatelje i rođake u Izraelu, ali i prijatelje u Palestini i svima želim isto – da žive u miru i da su ravnopravni.
DANI: Pokušavam Vas pratiti, hronološki, ideološki i geografski, te se pitam u kojoj je mjeri Vaš aktivizam u vezi s Bosnom logičan nastavak Vaših aktivnosti koje ste upravo opisali?
LIPPMAN: Kad je BiH u pitanju, ispravnije bi bilo reći da sam ja svjedok, više nego aktivista. Biti aktivista znači raditi i učestvovati u jednom pokretu. U Americi je teško biti aktivist za ljudska prava u Palestini, a kamoli u BiH, toj "dalekoj" zemlji gdje se rat "tako davno" desio i za koju mnogi ljudi još uvijek ne znaju ni gdje se nalazi. Zato, pošto me samo lijepe uspomene vežu za Bosnu i pošto mi je BiH u srcu, ja svjedočim: dolazim u BiH, pitam, slušam, razgovaram s ljudima, onda pišem i govorim ovdje u SAD-u u raznim mjestima, da se Amerikanci upoznaju sa situacijom u BiH. Ne samo s onim što se desilo "tako davno", nego i sa sadašnjim stanjem u vašoj zemlji. Također, povremeno surađujem i s bosanskom zajednicom ovdje u Seattleu. U proljeće 1996. godine organizirao sam javnu tribinu na kojoj su neki Bosanci govorili o ratu i o posljedicama rata. Za desetu godišnjicu pada Srebrenice organizirao sam memorijalni skup na koji je došao veliki broj ljudi, uključujući i kongresmena McDermotta. Gradsko vijeće je proglasilo 11. juli 2005. Danom sjećanja na Srebrenicu. Upravo ovog mjeseca donosim srebrenički ćilim iz NVO-a Bosfam iz Tuzle, ćilim koji su napravile žene iz Srebrenice. Taj ćilim je satkan od komada, a na svakom komadu piše ime nekog koji je nestao u genocidu. Čilim izlažemo u bibliotekama, crkvama, na fakultetima i raznim javnim mjestima kako bi se ljudi upoznali s ovom historijskom istinom, da se to ne zaboravi. Kad sam živio u BiH poslije rata, najviše sam se bavio povratkom raseljenih lica. Smatrao sam da se taj pokret angažirao u pravoj borbi za ljudska prava. Pratio sam taj pokret za povratak i pisao sam redovne članke za Advocacy Project, jednu organizaciju iz Washington D.C.-a. Išao sam u Srebrenicu prije nego što su se ljudi počeli tamo vraćati. Nažalost, znamo da je tzv. dejtonski poredak u velikoj mjeri spriječio pravi povratak raseljenih lica. Sada je BiH to što jeste, jedna skalamerija od države, ali život ide dalje. Ljudi su shvatili da međunarodna zajednica nije neki spasitelj, daleko od toga. Mnogi žele pobjeći iz BiH, ili napraviti neki unutarnji bijeg. Ali postoji ta kritična masa ljudi koji žele živjeti u stvarnosti i koji su postali aktivni. Znam da je nastao jedan zdrav pokret već za vrijeme rata: nenacionalni, nenasilni, suvremeni pokret, koji je počeo rasti već prije nekih pet-šest godina. U tome vidim jedinu nadu za BiH. Možda zvuči smiješno, ali BiH je, u smislu aktivizma, Amerika u malom. Kao i vi u Bosni, i mi u Americi imamo zločince, političare i tajkune. Šta su samo naši američki "šešeljevci" uradili ili podržali u Afganistanu, Iraku? Šta se desilo u Falujahu, Guantánamu, Gazi? A o lopovluku da ne pričam; naš je berzijanac Bernard Madoff ukrao pedeset milijardi dolara!
Add comment