Kozarac.ba

Peter Lippman, mirovni aktivista

Peter Lippman je humanista – pisac, muzičar, slobodni novinar, mirovni aktivista, borac za ljudska prava – i veliki zaljubljenik u Bosnu i Hercegovinu, njene rijeke, planine i kanjone, a ponajviše ljude.

Ovaj sazlija i sevdalija iz Seattlea ima nizak prag tolerancije prema svim oblicima diskriminacije, rasizma, nacionalizma, militarizma, imperijalizma, okupacije, fašizma i inih izama koji nisu po mjeri čovjeka. Zbog toga je često stavljao glavu u torbu, bio prvi na barikadama, bivao hapšen, zatvaran, protjerivan… Ovih dana Peter se sprema na svoj ponovni višemjesečni put u Bosnu. Bit će to njegov trinaesti put u BiH nakon rata

DANI: Gospodine Lippman, Seattle, u kojem živite, na drugoj je strani svijeta u odnosu na Sarajevo, Kozluk, Prijedor, Gacko ili Srebrenicu. Ipak, Vi ste ta ljudska veza između svih ovih i mnogih drugih mjesta. Recite mi, otkad Vas zanima Bosna i Hercegovina?

LIPPMAN: Od malih nogu. Moja majka se bavila folklorom, pa me je često, već kad sam imao nekih šest-sedam godina, vodila na razne igranke. Tako sam prvi put čuo tradicionalnu muziku iz tadašnje Jugoslavije i saznao da postoje razni jezici na kojima ljudi pričaju i pjevaju u tim krajevima. Sve me je to fasciniralo. Nešto kasnije, u toku tinejdžerskih godina, moja braća, a imam ih trojicu, i ja smo se počeli zanimati za društvene pokrete u vezi s ljudskim pravima i socijalnom pravdom u SAD-u i u svijetu. To je bilo sredinom šezdesetih godina u vrijeme nastanka takozvanog New Lefta (Nove ljevice). Moj najstariji brat Roger nas je uveo u te stvari. Sjećam se kad se jednom vratio kući s koledža i rekao: "Revolucija je neminovna", a ja mu odmah odgovorio: "Okay, I'm in", iako, kao mladić od nekih četrnaest godina, nisam imao pojma šta to znači. Ta dva interesa, aktivizam i folklor, vođeni željom da se svijet bolje spozna i učini ljepšim, su se neminovno miješala. Malo kasnije, tj.

DANI: Pretpostavljam da je i za Vas rat, koji spominjete, bio veliki šok. Ili možda i nije?

LIPPMAN: Rat u Bosni, a i u Hrvatskoj i na Kosovu (gdje sam 1998. bio uhapšen i deportiran od strane srbijanske policije), za mene je bio i ostao veliki šok. Međutim, čovjek ne smije biti paraliziran od takvog šoka, nego upravo suprotno, mora postati puno aktivniji nego obično. Iako živim na drugom kraju svijeta, na zapadnoj obali SAD-a, kod mene nema dana a da ne bude Bosne u mom životu: ili čitam bosanske novine, ili pišem o Bosni, držim predavanja, čitam neku knjigu, ili slušam sevdah – a počesto i zasviram i zapjevam – pričam s nekim od mojih bosanskih prijatelja, ili napišem e-mail na bosanskom pa ga pošaljem nekom od svojih prijatelja – a vrlo često od svega ovog ponešto. Za vrijeme rata u BiH, u Seattleu sam organizirao volontersku sponzorsku grupu kako bismo pomogli izbjeglicama iz Gacka. Najprije je to bila jedna familija, a onda je, postepeno, došlo još nekoliko povezanih familija. Imao sam zadovoljstvo, rekao bih privilegiju, često i dugo razgovarati s tim doseljenicima u Seattle. Naša mala organizacija im je našla nastavu engleskog, obezbijedila im najprije socijalnu pomoć, a potom i posao, nastojala im pomoći da se "snađu". Mada, mislim da je njima najveća pomoć bila to što sam jednostavno slušao njihove priče. Ti su ljudi, možete zamisliti, preživjeli svakakav užas i imali su potrebu to nekome ispričati.

Kako sam postao vrlo blizak s tim familijama, jednostavno sam osjećao obavezu da se vratim u Bosnu i Hercegovinu. I nakon što sam živio par godina u Bosni – uglavnom u Sarajevu i u Tuzli, ali sam putovao i posjetio razna druga mjesta – počeo sam razumijevati ponešto. Shvatio sam, recimo, da i tamo gdje su ljudi najviše maltretirani, obespravljeni, opljačkani, ipak ima ljudi koji, na neki sasvim prirodan način, znaju svoja prava i, boreći se za svoje ljudsko dostojanstvo, oni se bore za dostojanstvo svih nas. Moram još dodati da sam se vezao za Bosnu i Hercegovinu i zbog toga što sam se zaljubio i u ljepotu vaše zemlje. Odrastao sam u planinskom kraju, pa se u BiH osjećam kao kod kuće; divim se tom putu između Sarajeva i Tuzle, pa i onom veličanstvenom krajoliku između Travnika i Jajca, pa onom putu iznad Prozora, živopisnom Podrinju i još mnogo čemu. A, kao što rekoh ranije, nije stvar samo u prirodi, nego i u ljudima. Bosanci i Hercegovci su, osim političara, direktni ljudi, bez dlake na jeziku, zna se šta misle, i ja ih doživljavam kao iskrene i dobrodušne ljude. Nažalost, toga sve manje ima kod nas u Americi, gdje svi nekud žure i nemaju vremena za običan ljudski odnos. To vi još niste izgubili i nadam se da i nećete.

DANI: Slušajući Vas, skoro sam zbunjen koliko je fascinirajuće Vaše poznavanje bosanskohercegovačke kulture, mentaliteta i jezika. Po meni, Vi ste se više "integrirali" u bh. kulturu nego što će se mnogi bh. imigranti u SAD-u ikada uspjeti integrirati u američko društvo. Pored činjenice da ovaj razgovor vodimo na bosanskom jeziku, Vi također redovito pratite bh. medije, čitate bh. književnost, a i vrsni ste poznavatelj sevdalinke. Okud ovaj afinitet za jednu prilično kompleksnu kulturu i jezik i, by the way, kako zvuči sevdalinka u Seattleu?

LIPPMAN: Hvala za Vaš komentar, uzimam ga kao najveći kompliment. Uglavnom, obišao sam veći dio Jugoslavije prije rata. Bio sam u svim republikama i saznao o mnogim običajima. U to vrijeme, a i ranije, mnogo sam godina svirao tamburu i saz. Onda sam naletio na ono pravo u BiH, na sevdalinku. Pošto sam i sam muzičar, naučio sam neke sevdalinke i još uvijek ih učim i izučavam, a ponekad nešto odsviram i otpjevam s Mary Sherhart, svojom starom prijateljicom i divom sevdalinke iz Seattlea. Što se tiče sevdalinke u Seattleu, Mary i ja nismo baš na nivou legendarnih Behke i Ljuce s Baščaršije, ali od srca je i trudimo se. A ima i jako dobrih pjevača sevdalinki među doseljenicima u Seattleu: recimo, Ekrem Pilić, Fehim Salaka i mladi Nihad čozić iz Srebrenice. Sevdalinka u Seattleu zvuči i lijepo i nostalgično. Ona spaja ljude u bosanskoj zajednici s njihovom prošlošću, a i s njihovom sadašnjošću, a to i treba da bude cilj kulture i umjetnosti, da život čine ljepšim i lakše podnošljivim.

DANI: Peter, Vi ste također jedan od onih aktivista za koje civil rights movement nikada nije prestao. Da li biste, ukratko, za naše čitatelje, mogli opisati presjek Vašeg antiratnog aktivizma i općenito aktivizma u vezi s ljudskim pravima, antidiskriminacijom, pravima ugroženih i marginalizranih, kojih u svijetu, nažalost, nije manjkalo u ovom i minulom stoljeću?

LIPPMAN: Ne mislim da sam ja u tome nešto poseban ili usamljen. Ima ljudi, dosta mlađih od mene, pa i srednjoškolaca, koji su jako aktivni u odbrani okoliša, protiv rata, protiv raznih okupacija i sličnih stvari. Većina mojih prijatelja su bar do jedne mjere aktivisti. U svemu tome ima nešto lijepo, jer mi smo oni koji nismo odustali, još imamo nade da promijenimo situaciju nabolje. No, to nije sve bez humora i smisla za ljepotu. Ovo me podsjeti na slavnu revolucionarku Emmu Goldman, koja je, prije otprilike sto godina, rekla: "Ukoliko ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije."

Svoj osobni, dosadašnji aktivizam bih podijelio u tri faze: Vijetnam, srednja Amerika, a zadnjih dvadesetak godina se najviše bavim Palestinom i Bosnom i Hercegovinom. Kao tinejdžer, u kasnim 1960-im godinama, shvatio sam da me je moja vlada namjeravala poslati u daleku zemlju zvanu Vijetnam da tamo ubijam neke seljake protiv kojih nisam imao ama baš ništa. Zbog toga sam se, još u srednjoj školi, uključio u antiratni pokret i često išao na antiratne demonstracije, ponekad u Washington D.C., New York, ili San Francisco, gdje nas je znalo biti do pola miliona protestanata. To je bio pravi pokret, ogroman dio društva se mobilizirao protiv rata. Na kraju, tačno prije 35 godina, Vijetnamci su pobijedili, ali smatram da smo im mi pomogli, i baš mi je drago. Svašta je bilo, to je duga priča, koliko smo samo mrzili predsjednika Johnsona, pa onda Nixona… Ja sam, zbog antiratnog grafita, bio zatvoren kad sam imao tek 18 godina. Ali ne žalim, sve bih opet isto uradio. Malo prije tog "incidenta" sam, s jednom velikom grupom aktivista, putovao na Kubu na dva mjeseca da radim na žetvi šećerne trske i na taj način se solidariziram s Kubancima, ljudima izoliranim i osiromašenim zbog američkog embarga. Na Kubi sam dočekao svoj osamnaesti rođendan. Vijetnamski rat se završio, pa je bio jedan miran period u toku kojeg sam se najviše bavio folklorom, muzikom, a vratio se i svojim studijama na univerzitetu. Međutim, to nije predugo trajalo jer je osamdesetih godina naš tadašnji predsjednik Reagan – najgori predsjednik poslije Nixona i prije Georgea W. Busha (imamo dosta loših predsjednika) – vodio ratove u El Salvadoru, Gvatemali i Nikaragvi, samo da nabrojim neke od zemalja. Reagan je podržavao brutalne diktature gdje god je stigao, pogotovo u Južnoj Americi. Ja sam tada otišao u Nikaragvu gdje je bila pobijedila jedna napredna snaga u Sandinistima. Ostao sam tamo par mjeseci i s drugim volonterima izgradio školu u jednom selu. Međutim, sve vrijeme smo razumjeli da nam je pravi zadatak u sopstvenoj zemlji odakle su podržavani lokalni diktatori i ratovi u ovim zemljama.

Krajem osamdesetih godina ti ratovi u srednjoj Americi su se uglavnom završili. Ja sam se opet vratio na fakultet te konačno diplomirao na studijama međunarodnih odnosa, najviše se fokusirajući na Balkan i na Bliski Istok. U to vrijeme, početkom devedesetih godina, dešavale su se velike stvari i u jednom i u drugom regionu. Onda sam opet, sredinom 1989. godine, krenuo na put po Jugoslaviji te stigao na Kosovo upravo kad je tamo bila jedna veća pobuna. Onda sam, preko Anadolije, produžio sve do okupirane Palestine i Izraela, i tamo se našao usred prve Intifade. Putovao sam po okupiranim teritorijama, bio u Gazi. Obišao sam "teritorije" i Izrael i pričao s raznim ljudima u mnogim mjestima. Tako sam puno više naučio na terenu nego na fakultetu. Od tada se bavim i bivšom Jugoslavijom i Palestinom. Ono što sam vidio u Palestini nije me moglo ostaviti ravnodušnim ni kao čovjeka, ni kao Amerikanca, ni kao Židova. Moja vlada ima veliku odgovornost za taj sukob pošto tako bezrezervno podržava izraelsku politiku, i to s najmanje tri miljarde dolara godišnje, novcem nas građana, poreskih obveznika. Imati tako čvrstog saveznika u toj regiji odgovara politici svake američke vlade redom, posebno od 1967. godine pa nadalje.

DANI: Već ste sugerirali da je aktivizam "kod kuće" važan koliko i onaj "na terenu". Kako su Vaša iskustva iz Palestine utjecala na Vaš aktivizam u SAD-u?

LIPPMAN: Ovdje, u Americi, postoji pokret solidarnosti s Palestincima protiv okupacije. Taj pokret, u kojem sam aktivan, ima izvjesnih teškoća u radu, ali je bitno da postoji i da postepeno jača. Jedan od najvećih problema s kojim se mi aktivisti susrećemo je ogroman rasizam usmjeren protiv Arapa i muslimana u Americi, a postoji i velika ignorantnost i indiferentnost prema njima. Amerikanci su toliko indoktrinirani da misle da je jedini problem u tome što Palestinci napadaju Izraelce ili, čak, što Palestinci okupiraju Izrael! Ne znaju porijeklo sukoba, ne znaju šta zapravo znači cionizam, ni da su Izraelci 1948. godine istjerali oko 800.000 Palestinaca sa svojih ognjišta i uništili nekih 400 palestinskih sela. I da se okupacija non-stop povećava. Obični Amerikanci ne znaju šta znači checkpoint. Ne znaju da je zid, koji Izraelci nazivaju "ogradom sigurnosti" – a ta "ograda", posebno kod gradova, nije nikakva taraba, već ogroman betonski zid, visok osam metara – je "zid apartheida". Ne znaju kako se osjeća palestinski seljak kad pokušava proći na svoj maslinjak ili njivu, ili kada palestinska djeca ne mogu ići u školu zbog checkpointa. Ne znaju obični Amerikanci kakva su to poniženja. No, da se vratim na temu; mislim da naš pokret za Palestinu u SAD-u raste, otvaraju se oči javnosti. Nažalost, što više Palestinci ginu, to više jača bar neko razumijevanje za njih ovdje u Americi, posebno poslije zločina koje je izraelska vojska počinila u Gazi početkom prošle godine. To nije bio rat, nego brutalna invazija. Izraelci su ubili više od 1.400 Palestinaca, mahom civila. Znači, bar ovaj put, izraelska vlada je odradila "naš posao", jer ljudi nisu više slijepi kod sopstvenih očiju. Od tada imamo više učesnika u našem radu, mada je i dalje težak posao i trebat će dugo vremena da se promijeni situacija. Neko će možda zaključiti da sam ja "protiv Izraela" ili "za Palestinu". Nije tačno ni jedno ni drugo. Ja sam samo za jednu stvar – za ljudska prava: ista prava za svakoga ko živi u i oko Izraela, i u Palestini bez okupiranih teritorija. Jednog dana će morati svi imati ista prava; do tog dana neće biti mira. U ovom našem pokretu ima nesrazmjerno veliki broj Židova, kao što sam i sam. Međutim, za nas je cionizam jedna stvar, a židovstvo nešto sasvim drugo. Čovjek ne mora biti vjeran Izraelu samo zato što je Židov. Imam prijatelje i rođake u Izraelu, ali i prijatelje u Palestini i svima želim isto – da žive u miru i da su ravnopravni.

DANI: Pokušavam Vas pratiti, hronološki, ideološki i geografski, te se pitam u kojoj je mjeri Vaš aktivizam u vezi s Bosnom logičan nastavak Vaših aktivnosti koje ste upravo opisali?

LIPPMAN: Kad je BiH u pitanju, ispravnije bi bilo reći da sam ja svjedok, više nego aktivista. Biti aktivista znači raditi i učestvovati u jednom pokretu. U Americi je teško biti aktivist za ljudska prava u Palestini, a kamoli u BiH, toj "dalekoj" zemlji gdje se rat "tako davno" desio i za koju mnogi ljudi još uvijek ne znaju ni gdje se nalazi. Zato, pošto me samo lijepe uspomene vežu za Bosnu i pošto mi je BiH u srcu, ja svjedočim: dolazim u BiH, pitam, slušam, razgovaram s ljudima, onda pišem i govorim ovdje u SAD-u u raznim mjestima, da se Amerikanci upoznaju sa situacijom u BiH. Ne samo s onim što se desilo "tako davno", nego i sa sadašnjim stanjem u vašoj zemlji. Također, povremeno surađujem i s bosanskom zajednicom ovdje u Seattleu. U proljeće 1996. godine organizirao sam javnu tribinu na kojoj su neki Bosanci govorili o ratu i o posljedicama rata. Za desetu godišnjicu pada Srebrenice organizirao sam memorijalni skup na koji je došao veliki broj ljudi, uključujući i kongresmena McDermotta. Gradsko vijeće je proglasilo 11. juli 2005. Danom sjećanja na Srebrenicu. Upravo ovog mjeseca donosim srebrenički ćilim iz NVO-a Bosfam iz Tuzle, ćilim koji su napravile žene iz Srebrenice. Taj ćilim je satkan od komada, a na svakom komadu piše ime nekog koji je nestao u genocidu. Čilim izlažemo u bibliotekama, crkvama, na fakultetima i raznim javnim mjestima kako bi se ljudi upoznali s ovom historijskom istinom, da se to ne zaboravi. Kad sam živio u BiH poslije rata, najviše sam se bavio povratkom raseljenih lica. Smatrao sam da se taj pokret angažirao u pravoj borbi za ljudska prava. Pratio sam taj pokret za povratak i pisao sam redovne članke za Advocacy Project, jednu organizaciju iz Washington D.C.-a. Išao sam u Srebrenicu prije nego što su se ljudi počeli tamo vraćati. Nažalost, znamo da je tzv. dejtonski poredak u velikoj mjeri spriječio pravi povratak raseljenih lica. Sada je BiH to što jeste, jedna skalamerija od države, ali život ide dalje. Ljudi su shvatili da međunarodna zajednica nije neki spasitelj, daleko od toga. Mnogi žele pobjeći iz BiH, ili napraviti neki unutarnji bijeg. Ali postoji ta kritična masa ljudi koji žele živjeti u stvarnosti i koji su postali aktivni. Znam da je nastao jedan zdrav pokret već za vrijeme rata: nenacionalni, nenasilni, suvremeni pokret, koji je počeo rasti već prije nekih pet-šest godina. U tome vidim jedinu nadu za BiH. Možda zvuči smiješno, ali BiH je, u smislu aktivizma, Amerika u malom. Kao i vi u Bosni, i mi u Americi imamo zločince, političare i tajkune. Šta su samo naši američki "šešeljevci" uradili ili podržali u Afganistanu, Iraku? Šta se desilo u Falujahu, Guantánamu, Gazi? A o lopovluku da ne pričam; naš je berzijanac Bernard Madoff ukrao pedeset milijardi dolara!

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.