.jpg)
svabo
nido2 piše:
Naslonio sam se na Abin kiosk i listao novine iščekujući Šetača. Rekli su mi da je otpratio onu gimnazijalku iz Starog grada, gore do kule. Nisam se mogao načuditi toj kombinaciji i u glavi mi je zvonilo ono kršćansko: “ Čudni su putevi Gospodnji!”, a Aba mi je čangrizavo, onako u svom stilu, rekao: “ Ljepotica i zvijer! Bolje bi joj bilo da se u vodu bacila! I tebi bi bilo bolje da se držiš podalje od njega! Taj će zaglaviti kad tad!”
“ Ma, kako ti sve znaš, a nigdje ne mrdneš iz tog kioska, po vazdan!? Samo gurneš glavu, kroz taj prozorić, ko’ puž iz kućice i već znaš na čemu Kugla stoji!”
“ Informiran čovjek, uspješan čovjek! I kad smo kod toga, mušterija mi se jučer žalila da je našla ispunjenu križaljku u “ Svijetu”, znaš li šta o tome!?”
“ Prvi haber! Znaš da ja to ne bi napravio. Moje je geslo, ono od druga Tita: “Tuđe nećemo, a svoje nemamo!” Mi ti , zapravo, dižemo prodaju!” rekao sam što sam mirnije mogao, jer sam znao da ću ga tako više raspaliti, a zbog nekog misterioznog razloga, uživao sam ga ljutiti.
“ A, kako mi to čaršijski žicari mogu dići išta, daj mi molim te objasni!”
“ Dobro, nismo ni mi čudotvorci, no “Čik” svoju dobru prodaju može dobrim dijelom zahvaliti baš Šetaču!”
“ Uopšte ne čitam to smeće, ali mi, svejedno, nije jasno kako ste vi, pilanski šegrti, mogli utjecati na njegovu prodaju!”
“ Preko pisma čitalaca!” spremno sam odgovorio.
“ A, naivčino, otkad pisma čitalaca ikome mogu dići nakladu!? Ha, ha, ha! Baš ste trknuti!”
“ Iznenadit’ ćeš se, ali se načelno slažem s tobom”, rekao sam pomirljivijim glasom” no, to pravilo ima barem jedan izuzetak, kad je u pitanju naša žurnalistička scena!”
“ A, taj bi bio!?”pun nevinog uvjerenja, iščekivao je naš Aba, dobri i pošteni.
“ Pa, “ona” pisma, u rubrici “Ljubavno iskustvo”, ta opako dižu tiražu, i ne samo nju, ako smijem biti indiskretan!”
“ Kakve vi veze možete imati s tim. Ta, svak zna da u toj rubrici vaših ljubavnih iskustava piše “nula bodova”, ko’ “Spartaku” iz Subotice…”
“ Da čitaš to “smeće”, bilo bi ti jasno na što ciljam, no ovako…!”
“ Dobro, proklet bio, zavirim ponekad, samo da se uvjerim kakvih sve budala ima na ovom svijetu! Sad mi reci, hajde, nemoj se igrati s mojim strpljenjem, jer bih mogao zabraniti ovo iščitavanje štampe na pultu!” sad više nije mogao natrag.
“ Ucjenjivaču!” stisnuo sam ga još malo.
“ Ma, pređi na stvar, bolje ti je!”
“ E, ‘vako, kad nemamo pametnijeg posla, ja i Šetač im složimo po koje ljubavno pismo s našim ljubavnim iskustvima…!”
“ Ali, vi ih nemate, to svi znaju!” sav sretan, poentirao je Aba.
“ Ako sam u krivu, neka se neka pop skupina nazove po meni! Ha, ha, ha! E, ova mi je baš dobra! Ko bi se normalan upustio s takvim jadnicima!?”
“ Dakle, vidim da moram otvoriti karte do kraja!” glumio sam razočarenje, što sam bolje znao.
“ A, zar si sumnjao, mulac jedan!?”
“ Belmondo,…” započeo sam, razvlačeći.
“ Misliš: Jean Paul Belmondo, onaj francuski glumac!” nadopunio je važno.
“ Eh, da, taj Belmondo!” rekao sam, sretan što je kužio bitno.
“ Kakve veze sad on ima s cijelom tom pričom!?” čudu se nije mogao načuditi Aba.
“ Pa, nemoj nas odati, ali posudili smo njegovo ime!” rekao sam prestrašeno.
“ Ma, krasno! Potpisali ste pismo u rubrici “Ljubavno iskustvo”, s “Belmondo”!!!”, kiosk se počinjao tresti od njegovog smijeha ( i sad se naježim, kad se toga prisjetim).
“ A, šta je tu smiješno, crko’ dabogda! Ime dobro zvuči, svi ga znaju, a koke ga obožavaju! Belmondu ne može odoljeti nijedna! “
“ I,o čemu ste pisali, na kraju balade!?” upita, nakon što se još jednom zagrcnuo.
“ Ma, ne bih sad o toma…” snebivao sam se.
“ Govori, bolje ti je!”
“ Šetač je svemu kriv! Ja sam htio napisati neko normalno pismo, nekakav peting ili, u najgorem slučaju, “69” ili, pak, nešto “misionarsko”, uglavnom klasika i to. No, njemu đavo nikada ne da mira i htio je pokupiti onu mjesečnu nagradu za najsočniju priču, znaš ga već!”
“ I!!!???”
“ Dalje je, naravno, čista klasika! Spojio je Belmonda sa nekim bliznakinjama…”
“ Ah, Matilda i Brunhilda, je li!? Odmah sam znao da tu nešto smrdi! Bilo je predobro, a da bi bilo istinito…” likovao je.
“ Pa, rekao si da ne čitaš “to smeće”!”
“ Dobro, dobro, ponekad zavirim, ali držimo se mi bitnog, ne pokušavaj skrenuti s teme!”
“ Eto, sve sam ti rekao i mogao bi platiti rundu u restoranu, kad Šetač dođe! Znaš da će se ljutiti što sam propjevao!”
“E, nisi mi sve rekao!”
“ Vraga nisam, sad bi si najrađe žile rezo’! Sutra će cijela čaršija pjevati samo o tome! Ja sam, naprosto, mrtav Indijanac! Od svih ljudi na svijetu, morao sam se odati baš “Radio Milevi”!”
“ Fino sam ti rekao da neću zucnuti nikome ni riječ, samo ako mi kažeš i ostatak priče!” trljao je Aba ruke.
“ A, šta se tu ima pričati!? Bilo je to ono: “Veni, vidi, vici!”, i sad smo u gabuli! Osvojili smo nagradu i lovu ćemo dobiti poštom, najkasnije za petnaest dana!” rekao sam slomljenim glasom .
Šetač nam je prilazio pokušavajući pogoditi pikavcem unutrašnjost kante za smeće. Promašio je.
“ A, jakog vatrogasca, hoćeš zapaliti čaršiju, da bi se poslije istakao u gašenju…” nije mogao izdržati Aba. Šetač mu je prišao, primio ga s obje ruke za glavu i sočno ga poljubio u čelo.
“ Život je lijep, buraz! Zar ne osjećaš sav ovaj sklad oko nas!? Sve je dobro, sve je uvezano, a pozitivni ioni frcaju posvuda, sve je u koloru, buraz, naravno osim tvoje jakne i podočnjaka…”
“ Hej, Hamlete, polako, Ofelija je daleko, mislit će neko da meni udvaraš, perverznjače jedan! Zapravo sam trebao reći: Belmondo, zar ne!? Hahahaha! I nije tako loš ovaj dan, imaš ti pravo!” odjednom se Šetačevo oduševljenje prelilo na Abu.
Okrenuo se prema meni i jedva sam ostao na nogama, pred tim optužujućim pogledom. Aba je zaključao kiosk i obgrlio nas:
“ Hajmo u restoran, ja častim!!!”
“ Ne mogu podnijeti da ga gledam ovako sretnog! Da ne povjeruješ, čak će i častiti!” naricao je Šetač, a ja sam mudro šutio, da me ne ubije mojim vlastitim riječima.
“ Dečki, ja sam ipak zaposlen i dobro situiran čovjek, a vi ste samo dva mala šegrta. No, znam da ćete mi uzvratiti kad padne ta nagrada! Sule, dajder nam rundu, ‘vamo !”
Kad su poručili piće, Aba opet preuze inicijativu:
“ Ma, jedna mi stvar nije jasna da me ubiješ!”
“ Koja stvar, lijo prepredena!?” upita ga Šetač.
“ Nidin stari je upravnik pošte, pa mi recite, bit će vam lakše, na koga će stići lova! Ne vjerujem da ste potpisali samo Belmonda! Pardon, molim, Jean Paul Belmondo!!!Hahahahahaha!” reče glasom istražitelja, koji čeka ubojičino priznanje.
“ Kontam, kako bih mogao taj broj “Čika” istaknuti na izlogu, s prigodnim naslovom…”
“ Pa, ne bi to stvarno uradio!?” zgroženo sam upitao.
“ Prvo mi reci na koga će stići lova!?”
“ Ne znam to, Šetač je ispisivao adrese, pitaj njega!”
“ Onda, da čujemo iz prve ruke! Dakle, ko je sretni dobitnik!? Ako nije Nido, onda si ti!”
“ Eh, da je barem tako jednostavno…” mucao je Šetač.
“ A , kako bi drugačije bilo!? Ako nije crno, jest bijelo! Dakle, ti si Belmondo!” uzviknu slavodobitno Aba i blago se nakloni publici i fanfarama, koje je samo on percipirao negdje iza naših leđa.
“ Stvar nije uopće tako jednostavna! Ti bi to trebao najbolje znati, zeznem sve čega se dotaknem!” smirenijim pogledom, pogledom pokajnika, obrati mu se Šetač.
“ Znam, znam, baksuz jesi i to ti priznajem. No, ne mogu shvatiti, gdje si fulao ovaj put! Šta je, zaboravio si staviti adresu, to je, ko’ bog!”
“ Ma, jok, stavio sam adresu…”
“ Ali, čiju, zaboga!” izdera se Aba.
“ Pa, tvoju!!!” predade se Šetač.
I da se plafon srušio na njih, Abine oči ne bi toliko iskočile, baš ko’ na federu.
I da ostanemo na poluozbiljnom terenu stripa, u sljedećem trenu su mu se na mjestu, gdje su ranije bile oči, pojavila dva dolarska znaka, koja su mijenjala boju i veličinu, baš kao ono kad dobijete na “Jednorukom Jacku”.
“ Kol'ko se ja kužim u medicinu, vas dvojica ste me, zapravo, učinili bogatašem! Vaš neslućeni diletantizam donio je lovu ravno u moje krilo! Ma, ko bi to rekao!?
Dobro, i nije to neka lova, al’ kad se samo sjetim one:” Nit’ oro, nit’ kopo, a…”. Preostaje mi, dakle, samo pričekati Peru, poštara! Pa,hvala vam dečki, što drugo reći, u ovome velikom času!?”
“ Ne moraš čekati Peru, mi ćemo podići lovu, gore u pošti, ionako moramo ići žicati od Ahme one listove od pisama. Kecić hoće da mu pišem nekakve referate…”
“ Pa, kupi teku, kod Mustafe u knjižari, ko’ sav normalan svijet! I da se nisi usudio od Ahme tražiti “moju” lovu. Pa, to je i protuzakonito, krampuse!”
“ Dobro, shvatio sam! Ti si, dakle, Belmondo i našao si se u sendviču između bliznakinja Metilde i Brunhilde…”
“ A, ne, to neće ići, slavu prepuštam vama dvojici, ja ću uzeti samo lovu i ne želim imati ništa s tom ogavnom pričom!”
“ Kakve mi veze imamo s tim, nigdje nas se ne spominje, ali tvoje ime, prezime, pa čak i nadimak stršat’ će sa novčane doznake! Osobno sam se pobrinuo za to! Dakle, želiš li još tu prljavu lovu, faco!?”
“ A, da podijelimo: pola-pola!” probudi se diplomata u Abi.
“ E, da nisi markirao s matematike, znao bi da trojici ne može zapasti po pola!”
“ Crko, dabogda, najedi se!”
“ Kako je to tužno, umjetnost tako treba mecene, a posvuda nailazi na imele, koje sišu njezine sokove!
Tko je zapravo Belmondo, Jean Paul Belmondo!?”
Retorička pitanja, između inog, karakterizira i činjenica da ona i ne traže odgovora, no baš valjda zbog toga, ostanu godinama visiti u zraku. Pitanja trebaju odgovore, da bi prizemljila, kao što su Matilda i Brunhilda…
Ma, ne, kud sve ovo vodi, sve teže podnosim sva ta multipliciranja, koja su posvuda…
Add comment