Kozarac.ba

Dio slagalice VIII

 

nido2 piše:

Prateći Šetačev tijek misli u tom času, mogli bi doći do očitovanja na temu ljubavi, no kad je ta tema u pitanju moj strah od promašaja je neusporediv. Jednostavno sam svjestan nedostatnosti svakog mogućeg opisa i definicije, bojim se čak i tužne okolnosti, da je gotovo nemoguće išta novo reći o tom aspektu muškoženske komplementarnosti.

Kad, recimo, neki matematičar kaže da je obična mala točkica na papiru sjecište dvaju pravaca, svjestan je da je izgovorio jednu od milijardu milijardi definicija, koje bi tek prividno objasnile tu pojavnost, jer službeno je ista ta točkica nedefinirana i ne postoji njezin opis za sve mogućnosti u kojima ona može egzistirati.

Eh, kolika je onda tek mogućnost da se definira ljubav!? Sreća da se beskonačnosti baš i ne mogu stupnjevati, osim kod određenih pojavnosti, no to nije tema ove puzzle…

“Cingu, lingu, cingulum…”

U racinalnom dijelu spektra bilo bi nemoguće pronaći ikakvu odgovarajuću onomatopeju za ono što je Šetaču zvonilo u glavi, kad ga je, po izlasku iz slastičarnice, njegova pratilja primila ispod ruke, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. A, s druge strane, slova poredana da ispišu naziv za područja onog dijela mozga, odgovornog za euforična stanja, djelovala su baš zvonko: CIN-GU-LUM!

Kako li su nastale riječi!?

Zašto je poredak slova u njima baš takav, kakav jest, i je li mogao biti drugačiji!?

U jednoj poluznanstvenoj knjizi, sa samog ruba znanosti, upoznao se s gotovo nevjerojatnom hipotezom, koja govori o mogućnosti da su baš svi jezici nastali iz jednog jedinog: protojezika, za kojeg, lingvisti, zastupnici te teze, tvrde da bi ga se, vozeći u rikverc, moglo pratiti sve do najranijeg doba i da , nekim čudom (da li!?), ne postoje dva jezika, koja se ne bi mogla povezati  i poveznicama višeg stupnja, od gole koincidencije.

Navodno je iza te tvrdnje stajao i sam veliki Leibniz, no Šetač to nije uspio provjeriti. Ako bi se oslonio tek na intuiciju, što je on, uglavnom i radio, veliki Gotfried Wilhelm je mogao mirno spavati na svojim lovorikama, jer je latinska riječ, koja je nekad označavala samo  pojas oko tunike rimskog vojnika, a kasnije remen koji je opasavao svećeničku albu, sad  postala ono što je kod jednog čaršijskog insana, u čijem je genetskom kodu imputirana ikavica dobrih bošnjana, isprana novogovornom korekturom, te slojem povijesnog sedimenta, na kojemu su se poput kaleidoskopa ljeskala raznobojna svjetla turcizama, germanizama, hungarizama, pa i latinizama, asocirala na najpoznatije od svih euforičnih stanja, stanje zaljubljenosti.

Šetač si je na tu temu postavljao mnoga pitanja, na koje nije mogao dobiti odgovor: od onih, da li bi mu ta riječ isto tako zvonila i da joj nije znao približna značenja, pa sve do onog: kakve su sve analogije moguće kad se razmatra pojavnost ljubavi same.

Ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, je li i, recimo sex, nastavak ljubavi drugim sredstvima?

Ako je tako, znači li to da njegovo prakticiranje, zapravo potire spiritualnu sastavnicu ljubavi i  je li Adem, grizući Havinu jabuku, iskonzumirao tu njezinu duhovnu supstanciju i da li je izgon iz Dženneta, zapravo alegorijski prijelaz iz stanja uzvišenosti i “platonske ljubavi”, kako bi to danas rekli, u stanje materijalnog aspekta, gdje će se sve duhovno gasiti i prije nego li se konstituira.

Jesmo li kažnjeni time, da je najuzvišenijem od svih stanja, koja mogu nastati u materijalnom svemiru, omogućeno  tek povremeno egzistirati, i to u tom području mozga zvonkog imena.

“Feniletilamin, “molekula ljubavi”,  kako bi to rekli biokemičari, u suradnji s dopaminom i norepinefrinom, čini da se osjećam ovako jadno i ranjivo, a poletio bih!

Partnerov dodir, glas, pa čak i razmišljanje o njemu potiču lučenje oksitocina, supstancije nježnosti…

Hmm…Koliko mrtvih slova za tako nedostatno objašnjenje! Ova čak i ne zvone! Kako su samo strah, čežnja i sreća, dio jedne te iste cjeline, a nasuprot njima je vječna praznina prekrivena samo depresijom. Ovisnost, jača od one narkomanske, a sve zbog toga da bi što duže održali neodrživo: kapljicu vode iznad vatre…”

“Cingu, lingu, cinguluuuum!!!” pojao je njegov mozak, notama samog života…

“ Ma, vidi ih jesu lipi, ne daju gledati u sebe!” dođoše do njega riječi i opet je bio gol, na čaršijskoj pozornici.

“ Ma, đe si ljepotice!” pozdravi Bibu, najpoznatiju gradsku “madame” .

Nesretni Henri deTouluse Lautrec – Riri, slavni impresionist (fin de siécle), slikar pariškog polusvijeta, koji je unatoč svom plemstvu, bogatstvu i društvenom ugledu, nezamislivom ijednoj drugoj slikarskoj veličini tog doba, osudio  sebe da i sam bude dijelom te subkulture podvezica iz “Moulin rugea”, magle, blata i memle.

Te cure, što su  nakon samo čašice apsinta ili calvadosa bile spremne poći sa strancem u neku smrdljivu potkrovnu sobicu, bile su njegovi najbolji modeli.

Riri je i sam koristio njihove ljubavničke usluge, jer su ultraosjetljivi estetski senzori, tako svojstveni umjetnicima, jasno percipirali njegovu vlastitu ružnoću, naglašenu i hendikepom bolesnog tijela,  pa podsvijesno nije mogao prihvatiti nikakvu ljubav, osim one kupljene. Umjetnika nisi mogao prevariti, niti kad je vlastiti izgled u pitanju. Nije mu trebala ljubav iz sažaljenja, pa je radije plaćao za nju.

Upravo tužna činjenica, da je taj supstrat ljubavi, zvani sex, morao kupovati, doprinijela  je stanovitom  poštovanju naspram osoba,  koje su mu ga bile spremne prodati, a bile su to baš  te male pralje, ocvale plesačice i striptizete, promrzle kurtizane iz predgrađa, u kojima je težak život ubio sve druge prohtjeve osim onog, da se proživi još samo jedan dan u tom sivilu i beznađu.

Od drugih impresionista se debelo razlikovao, ne samo izgledom, plemstvom i materijalnim stanjem, već i  izborom motiva.

Njegov fizički hendikep značajno je reducirao kretanja prirodom i vanjske impresije se iz tog, posve objektivnog razloga, nisu ni mogle naći u fokusu njegovog promišljanja i njegovog kista.

E, baš zato je oko umjetnika, osuđeno na taj interijerski hermetizam,  često uočavalo ljepotu tamo gdje je se i najmanje  očekivalo, na tim ispačenim tijelima. S njihovog žalosnog nuđenja na egzistencijalnoj pijaci boemskog Monmartra, u ambijentu “Crvenog mlina” i drugih hedonističkih sastajališta, što zorno, provakativno, gotovo na rubu incidenta, pokazuju neke njegove slike, skinuta je etiketa tabua i licemjerja.

Ugledali smo taj, sve do tada tako egzotičan i zaklanjan ambijent, ispod debelog pokrova lažnog morala i svakojake hiporkrizije. Ako se barem površno pozabavimo samom umjetničkom tehnikom, tek da ne ostane visiti u zraku ili nedorečeno, zadatost, pravilnost u izmjeni svjetla i sjene, prevelika zagledanost u velike uzore iz renesanse, koje su karakterizirale akademizam, slikarski smjer koji je prethodio impresionizmu, iritirale su i Šetača, sto godina kasnije, pa je osjećao stanovitu bliskost sa akterima tog umjetničkog prevrata, koji je svjetlo konačno oslobodio od sjene, a impresiju nadredio klišeju.

Riri mu se dopadao i zbog činjenice da je odabrao živjeti između ta dva nespojiva svijeta, što ga je na stanovit način posve izopćilo iz njegovog staleža. Bio je “šetač”, preočito!

Suosječanjem, potaknutim vlastitim očajem, pokušao je kod nekih od tih cura probuditi potrebu da se sjete da su i same ljudska bića, a ne samo objekti tuđe pohote. Ona, kojoj bi to uspjelo, postala bi plemkinja, jer jadni Riri, sve i da je to želio, nije nikako bio u poziciji nametati nikakve staleške odrednice,  no nijedna od njih nije uspjela proći niti prvi eliminacijski krug .

U njima nije ostalo ni trunka ljudske nade i ambicije, tek potreba da se preživi tom jadnom trgovinom, u kojoj je njihovo tijelo jedina roba. One, naprosto, niti pred takvom implicitnom šansom za prelazak u bolji svijet, nisu znale “davati” svoje tijelu, već su ga i dalje prodavale, kao da i ne pripada njima.

Otuda, valjda i naknadni cinizam, što ga se može povremeno iščitati iza zastora te groteskne zbilje, na nekim njegovim slikama.
    
Da je  Touluse Lautrec, kojemu povijest umjetnosti nikada neće moći dovoljno nazahvaljivati za onaj dio mozaika, koji se inače može vidjeti tek kroz neku ključaonicu, jer poziranja, a i svaka druga trgovina golim tijelom je, iako najstarija na svijetu, oduvijek obavljana daleko od očiju javnosti, a s druge strane, svi su za nju znali i ni od koga se nije mogla sakriti, kojim slučajem mogao slikati Bibu, bila bi to razmjerno laka zadaća.

Njezin izgled je gotovo paradigmatski podsjećao na njezin zanat. Šminka na tom, nekada prelijepom licu, bila je drečava i naglašeno pretjerana, što je bio čest slučaj kod prodavačica ljubavi.

Crvenilo prekriveno debelim slojem pudera, izdvajalo ga je  iz ostatka galerije ženskih lica na čaršijskoj promenadi. Dok su druga lica bila fluidna i čovjek bi morao zastati i zagledati se u njih, ako ih je htio bolje ocijeniti, o Bibino lice se moralo zapeti, jer je ono to tražilo, poput panoa pred kinosalom ili kakvog prometnog znaka. Ono se baš nudilo.

“Zašto je takvo nuđenje bilo zapravo odbijajuće!?”, zapitao se Šetač.

Odgovor koji ga je u tom času mogao zadovoljiti sadržavao je poruku o tome, kako je svaka nametljivost, pa i ta vizualna, zapravo kontraproduktivna, u odnosu na diskretnu i produhovljenu prezentaciju.

Nespretno nanešeno sjenilo, zabijalo je oči još dublje u duplje i činilo ih grozničavijim, tako da se iz njih moglo iščitati stanovito nestrpljenje, pomiješano s drskošću i nametljivošću, svojstveno narkomanima i pijancima. Njezina podsvijest je slala  poruku:” Ja sam to što jesam: uzmi il’ ostavi!” Pretjerano zibanje kukovima u hodu, uz sve već pobrojane razloge, moglo je biti uzrokovano i malko previsokim potpeticama, dijelom i oštećenim, što je svraćalo pogled uvijek iznova na atletski jake listove čaršijske Marije Magdalene.

Šetača su najviše veselili vikleri u njezinoj kosi i najrađe bi je upozorio na tu nesretnu okolnost, no dosjetio se da je ona, nasuprot drugim božjim stvorovima, koji su migoljili kroz njegov film, po danu zapravo slobodna od svake konvencije i da je njoj sabah, valjda tek kad drugima smrkne. Biba je uz sve nevolje, s kojima se znala boriti samo na način onog Kierkengradovog “šetača” u “londonskom paradoksu”( navedenom u njegovom briljantnom “Filozofijskom trunju”), dakle, vozeći sve dalje od cilja, poštujući pravac, a zanemarujući smjer,  bila i majka prekrasne djevojčice, koju je znala voljeti svom ljubavlju, koju ona sama nikada nije upoznala.

Njezina mala je bila bolje zaštićena i od doktorske djece, i nije bilo toga tko bi i na čas posumnjao, da je Biba neće izvesti na pravi put i da će njezina Emina od života dobiti puno više od svoje matere. Kako čaršijska hipokrizija nije njoj samoj davala nimalo milosti i svi bi bacili kamen na nju, bez imalo krzmanja, nekim čudom su djevojčicu svi voljeli i nikad uz nju nisu vezali loše konotacije. Da se i našao frajer sklon nekoj ružnoj riječi, Biba bi ga na sred ceste zaklala ko’ zeca.

“ Mali, kod mene si uvijek dobrodošao, samo prvo nabavi ličnu kartu! Znaš da sam ja poštena ženska i da ne želim imati posla s milicijom, makar i njih imam u šaci! Neki dan mi je bio jedan advokat iz Banjaluke!”

“ Draga Bibo, ako ikada prijeđem crtu zakona, ti ćeš biti prva koja će to doznati!!!”, obeća joj svečano.

“ A, ti, mala, dobro si probrala, dobar je i pošten…”

“ Ma, gospođo Bibo, samo smo prijatelji!” kroz smijeh je ispravi Emira.

“ A, ja sam Jovanka Broz!!! Naravno da ste prijatelji, kad vas svak gleda, ali kad smrkne, gore iza zidina, na Tablji, možeš malko i olabaviti, niko te neće vidjeti! Teško je nabasati na dobrog frajera, uglavnom su šejtanu iz torbe ispali!”

“ Bibo, nemoj mi više pomagati, cura će zbrisati, ako ovako nastaviš!”, poluozbiljno se uključi Šetač, ne bi li spriječio Bibu da ode predaleko.

“ E, da vidiš ono, što ja vidim, ne bi tako pričao! Dopadaš joj se koliko i ona tebi, al’ to od nje nećeš ćuti, jer fine cure to nikad ne govore, već se crvene i gledaju u pod, ko’ ova tvoja!”

Šetač malo jače stisnu Emirinu ruku i oni krenuše, a Biba im sa dlana otpuhnu poljupce, koji zrakom zalepršaše poput cvijetnih latica za mladencima… 

“Onda, mala, večeras na Tablji, može!?” reče joj, kad su malo odmakli…
 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.