svabo
nido2 piše:
Prateći Šetačev tijek misli u tom času, mogli bi doći do očitovanja na temu ljubavi, no kad je ta tema u pitanju moj strah od promašaja je neusporediv. Jednostavno sam svjestan nedostatnosti svakog mogućeg opisa i definicije, bojim se čak i tužne okolnosti, da je gotovo nemoguće išta novo reći o tom aspektu muškoženske komplementarnosti.
Kad, recimo, neki matematičar kaže da je obična mala točkica na papiru sjecište dvaju pravaca, svjestan je da je izgovorio jednu od milijardu milijardi definicija, koje bi tek prividno objasnile tu pojavnost, jer službeno je ista ta točkica nedefinirana i ne postoji njezin opis za sve mogućnosti u kojima ona može egzistirati.
Eh, kolika je onda tek mogućnost da se definira ljubav!? Sreća da se beskonačnosti baš i ne mogu stupnjevati, osim kod određenih pojavnosti, no to nije tema ove puzzle…
“Cingu, lingu, cingulum…”
U racinalnom dijelu spektra bilo bi nemoguće pronaći ikakvu odgovarajuću onomatopeju za ono što je Šetaču zvonilo u glavi, kad ga je, po izlasku iz slastičarnice, njegova pratilja primila ispod ruke, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. A, s druge strane, slova poredana da ispišu naziv za područja onog dijela mozga, odgovornog za euforična stanja, djelovala su baš zvonko: CIN-GU-LUM!
Kako li su nastale riječi!?
Zašto je poredak slova u njima baš takav, kakav jest, i je li mogao biti drugačiji!?
U jednoj poluznanstvenoj knjizi, sa samog ruba znanosti, upoznao se s gotovo nevjerojatnom hipotezom, koja govori o mogućnosti da su baš svi jezici nastali iz jednog jedinog: protojezika, za kojeg, lingvisti, zastupnici te teze, tvrde da bi ga se, vozeći u rikverc, moglo pratiti sve do najranijeg doba i da , nekim čudom (da li!?), ne postoje dva jezika, koja se ne bi mogla povezati i poveznicama višeg stupnja, od gole koincidencije.
Navodno je iza te tvrdnje stajao i sam veliki Leibniz, no Šetač to nije uspio provjeriti. Ako bi se oslonio tek na intuiciju, što je on, uglavnom i radio, veliki Gotfried Wilhelm je mogao mirno spavati na svojim lovorikama, jer je latinska riječ, koja je nekad označavala samo pojas oko tunike rimskog vojnika, a kasnije remen koji je opasavao svećeničku albu, sad postala ono što je kod jednog čaršijskog insana, u čijem je genetskom kodu imputirana ikavica dobrih bošnjana, isprana novogovornom korekturom, te slojem povijesnog sedimenta, na kojemu su se poput kaleidoskopa ljeskala raznobojna svjetla turcizama, germanizama, hungarizama, pa i latinizama, asocirala na najpoznatije od svih euforičnih stanja, stanje zaljubljenosti.
Šetač si je na tu temu postavljao mnoga pitanja, na koje nije mogao dobiti odgovor: od onih, da li bi mu ta riječ isto tako zvonila i da joj nije znao približna značenja, pa sve do onog: kakve su sve analogije moguće kad se razmatra pojavnost ljubavi same.
Ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, je li i, recimo sex, nastavak ljubavi drugim sredstvima?
Ako je tako, znači li to da njegovo prakticiranje, zapravo potire spiritualnu sastavnicu ljubavi i je li Adem, grizući Havinu jabuku, iskonzumirao tu njezinu duhovnu supstanciju i da li je izgon iz Dženneta, zapravo alegorijski prijelaz iz stanja uzvišenosti i “platonske ljubavi”, kako bi to danas rekli, u stanje materijalnog aspekta, gdje će se sve duhovno gasiti i prije nego li se konstituira.
Jesmo li kažnjeni time, da je najuzvišenijem od svih stanja, koja mogu nastati u materijalnom svemiru, omogućeno tek povremeno egzistirati, i to u tom području mozga zvonkog imena.
“Feniletilamin, “molekula ljubavi”, kako bi to rekli biokemičari, u suradnji s dopaminom i norepinefrinom, čini da se osjećam ovako jadno i ranjivo, a poletio bih!
Partnerov dodir, glas, pa čak i razmišljanje o njemu potiču lučenje oksitocina, supstancije nježnosti…
Hmm…Koliko mrtvih slova za tako nedostatno objašnjenje! Ova čak i ne zvone! Kako su samo strah, čežnja i sreća, dio jedne te iste cjeline, a nasuprot njima je vječna praznina prekrivena samo depresijom. Ovisnost, jača od one narkomanske, a sve zbog toga da bi što duže održali neodrživo: kapljicu vode iznad vatre…”
“Cingu, lingu, cinguluuuum!!!” pojao je njegov mozak, notama samog života…
“ Ma, vidi ih jesu lipi, ne daju gledati u sebe!” dođoše do njega riječi i opet je bio gol, na čaršijskoj pozornici.
“ Ma, đe si ljepotice!” pozdravi Bibu, najpoznatiju gradsku “madame” .
Nesretni Henri deTouluse Lautrec – Riri, slavni impresionist (fin de siécle), slikar pariškog polusvijeta, koji je unatoč svom plemstvu, bogatstvu i društvenom ugledu, nezamislivom ijednoj drugoj slikarskoj veličini tog doba, osudio sebe da i sam bude dijelom te subkulture podvezica iz “Moulin rugea”, magle, blata i memle.
Te cure, što su nakon samo čašice apsinta ili calvadosa bile spremne poći sa strancem u neku smrdljivu potkrovnu sobicu, bile su njegovi najbolji modeli.
Riri je i sam koristio njihove ljubavničke usluge, jer su ultraosjetljivi estetski senzori, tako svojstveni umjetnicima, jasno percipirali njegovu vlastitu ružnoću, naglašenu i hendikepom bolesnog tijela, pa podsvijesno nije mogao prihvatiti nikakvu ljubav, osim one kupljene. Umjetnika nisi mogao prevariti, niti kad je vlastiti izgled u pitanju. Nije mu trebala ljubav iz sažaljenja, pa je radije plaćao za nju.
Upravo tužna činjenica, da je taj supstrat ljubavi, zvani sex, morao kupovati, doprinijela je stanovitom poštovanju naspram osoba, koje su mu ga bile spremne prodati, a bile su to baš te male pralje, ocvale plesačice i striptizete, promrzle kurtizane iz predgrađa, u kojima je težak život ubio sve druge prohtjeve osim onog, da se proživi još samo jedan dan u tom sivilu i beznađu.
Od drugih impresionista se debelo razlikovao, ne samo izgledom, plemstvom i materijalnim stanjem, već i izborom motiva.
Njegov fizički hendikep značajno je reducirao kretanja prirodom i vanjske impresije se iz tog, posve objektivnog razloga, nisu ni mogle naći u fokusu njegovog promišljanja i njegovog kista.
E, baš zato je oko umjetnika, osuđeno na taj interijerski hermetizam, često uočavalo ljepotu tamo gdje je se i najmanje očekivalo, na tim ispačenim tijelima. S njihovog žalosnog nuđenja na egzistencijalnoj pijaci boemskog Monmartra, u ambijentu “Crvenog mlina” i drugih hedonističkih sastajališta, što zorno, provakativno, gotovo na rubu incidenta, pokazuju neke njegove slike, skinuta je etiketa tabua i licemjerja.
Ugledali smo taj, sve do tada tako egzotičan i zaklanjan ambijent, ispod debelog pokrova lažnog morala i svakojake hiporkrizije. Ako se barem površno pozabavimo samom umjetničkom tehnikom, tek da ne ostane visiti u zraku ili nedorečeno, zadatost, pravilnost u izmjeni svjetla i sjene, prevelika zagledanost u velike uzore iz renesanse, koje su karakterizirale akademizam, slikarski smjer koji je prethodio impresionizmu, iritirale su i Šetača, sto godina kasnije, pa je osjećao stanovitu bliskost sa akterima tog umjetničkog prevrata, koji je svjetlo konačno oslobodio od sjene, a impresiju nadredio klišeju.
Riri mu se dopadao i zbog činjenice da je odabrao živjeti između ta dva nespojiva svijeta, što ga je na stanovit način posve izopćilo iz njegovog staleža. Bio je “šetač”, preočito!
Suosječanjem, potaknutim vlastitim očajem, pokušao je kod nekih od tih cura probuditi potrebu da se sjete da su i same ljudska bića, a ne samo objekti tuđe pohote. Ona, kojoj bi to uspjelo, postala bi plemkinja, jer jadni Riri, sve i da je to želio, nije nikako bio u poziciji nametati nikakve staleške odrednice, no nijedna od njih nije uspjela proći niti prvi eliminacijski krug .
U njima nije ostalo ni trunka ljudske nade i ambicije, tek potreba da se preživi tom jadnom trgovinom, u kojoj je njihovo tijelo jedina roba. One, naprosto, niti pred takvom implicitnom šansom za prelazak u bolji svijet, nisu znale “davati” svoje tijelu, već su ga i dalje prodavale, kao da i ne pripada njima.
Otuda, valjda i naknadni cinizam, što ga se može povremeno iščitati iza zastora te groteskne zbilje, na nekim njegovim slikama.
Da je Touluse Lautrec, kojemu povijest umjetnosti nikada neće moći dovoljno nazahvaljivati za onaj dio mozaika, koji se inače može vidjeti tek kroz neku ključaonicu, jer poziranja, a i svaka druga trgovina golim tijelom je, iako najstarija na svijetu, oduvijek obavljana daleko od očiju javnosti, a s druge strane, svi su za nju znali i ni od koga se nije mogla sakriti, kojim slučajem mogao slikati Bibu, bila bi to razmjerno laka zadaća.
Njezin izgled je gotovo paradigmatski podsjećao na njezin zanat. Šminka na tom, nekada prelijepom licu, bila je drečava i naglašeno pretjerana, što je bio čest slučaj kod prodavačica ljubavi.
Crvenilo prekriveno debelim slojem pudera, izdvajalo ga je iz ostatka galerije ženskih lica na čaršijskoj promenadi. Dok su druga lica bila fluidna i čovjek bi morao zastati i zagledati se u njih, ako ih je htio bolje ocijeniti, o Bibino lice se moralo zapeti, jer je ono to tražilo, poput panoa pred kinosalom ili kakvog prometnog znaka. Ono se baš nudilo.
“Zašto je takvo nuđenje bilo zapravo odbijajuće!?”, zapitao se Šetač.
Odgovor koji ga je u tom času mogao zadovoljiti sadržavao je poruku o tome, kako je svaka nametljivost, pa i ta vizualna, zapravo kontraproduktivna, u odnosu na diskretnu i produhovljenu prezentaciju.
Nespretno nanešeno sjenilo, zabijalo je oči još dublje u duplje i činilo ih grozničavijim, tako da se iz njih moglo iščitati stanovito nestrpljenje, pomiješano s drskošću i nametljivošću, svojstveno narkomanima i pijancima. Njezina podsvijest je slala poruku:” Ja sam to što jesam: uzmi il’ ostavi!” Pretjerano zibanje kukovima u hodu, uz sve već pobrojane razloge, moglo je biti uzrokovano i malko previsokim potpeticama, dijelom i oštećenim, što je svraćalo pogled uvijek iznova na atletski jake listove čaršijske Marije Magdalene.
Šetača su najviše veselili vikleri u njezinoj kosi i najrađe bi je upozorio na tu nesretnu okolnost, no dosjetio se da je ona, nasuprot drugim božjim stvorovima, koji su migoljili kroz njegov film, po danu zapravo slobodna od svake konvencije i da je njoj sabah, valjda tek kad drugima smrkne. Biba je uz sve nevolje, s kojima se znala boriti samo na način onog Kierkengradovog “šetača” u “londonskom paradoksu”( navedenom u njegovom briljantnom “Filozofijskom trunju”), dakle, vozeći sve dalje od cilja, poštujući pravac, a zanemarujući smjer, bila i majka prekrasne djevojčice, koju je znala voljeti svom ljubavlju, koju ona sama nikada nije upoznala.
Njezina mala je bila bolje zaštićena i od doktorske djece, i nije bilo toga tko bi i na čas posumnjao, da je Biba neće izvesti na pravi put i da će njezina Emina od života dobiti puno više od svoje matere. Kako čaršijska hipokrizija nije njoj samoj davala nimalo milosti i svi bi bacili kamen na nju, bez imalo krzmanja, nekim čudom su djevojčicu svi voljeli i nikad uz nju nisu vezali loše konotacije. Da se i našao frajer sklon nekoj ružnoj riječi, Biba bi ga na sred ceste zaklala ko’ zeca.
“ Mali, kod mene si uvijek dobrodošao, samo prvo nabavi ličnu kartu! Znaš da sam ja poštena ženska i da ne želim imati posla s milicijom, makar i njih imam u šaci! Neki dan mi je bio jedan advokat iz Banjaluke!”
“ Draga Bibo, ako ikada prijeđem crtu zakona, ti ćeš biti prva koja će to doznati!!!”, obeća joj svečano.
“ A, ti, mala, dobro si probrala, dobar je i pošten…”
“ Ma, gospođo Bibo, samo smo prijatelji!” kroz smijeh je ispravi Emira.
“ A, ja sam Jovanka Broz!!! Naravno da ste prijatelji, kad vas svak gleda, ali kad smrkne, gore iza zidina, na Tablji, možeš malko i olabaviti, niko te neće vidjeti! Teško je nabasati na dobrog frajera, uglavnom su šejtanu iz torbe ispali!”
“ Bibo, nemoj mi više pomagati, cura će zbrisati, ako ovako nastaviš!”, poluozbiljno se uključi Šetač, ne bi li spriječio Bibu da ode predaleko.
“ E, da vidiš ono, što ja vidim, ne bi tako pričao! Dopadaš joj se koliko i ona tebi, al’ to od nje nećeš ćuti, jer fine cure to nikad ne govore, već se crvene i gledaju u pod, ko’ ova tvoja!”
Šetač malo jače stisnu Emirinu ruku i oni krenuše, a Biba im sa dlana otpuhnu poljupce, koji zrakom zalepršaše poput cvijetnih latica za mladencima…
“Onda, mala, večeras na Tablji, može!?” reče joj, kad su malo odmakli…
Add comment