Sveta Kata, Mrkonjić i Dayton

Davno nekad, ne sjećam se tačno kada, prvi sam put čuo frazu “Sveta Kata zabijeli vrata“. Mislim da ni u školu nisam bio pošao, trajala su, dakle, ona mračna olovna vremena zatiranja svega što ima veze s vjerom, kako bi danas kazali ondašnji komunistički aktivisti.

Nisam, zapravo, ni znao pravo značenje tog pamtljivog slogana, makar mi je bilo jasno da cilja na vrijeme kad bi uobičajeno u travničkom kraju pao prvi snijeg, vrijeme koje je tamošnji stariji svijet svih vjerozakona, koji mahom i nije znao ništa o Svetoj Katarini Aleksandrijskoj, djevici i mučenici, zvao “Svetom Katom“.

Uskoro, kad sam već krenuo u školu, vrijeme prvih novembarskih snjegova počeo sam vezivati za dane kad nema nastave. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji posljednja je novembarska dekada svima donosila dvodnevni neradni praznik – Dan Republike (29. i 30. novembar), no u Bosni i Hercegovini njemu je pridodavan i 25. novembar.

Redovito se, međutim, nalazilo načina da se i ona tri dana između republičkog i saveznog praznika neradno “popune“ – bilo vikendom, bilo na neki kreativniji način. Bilo kako bilo, u pravilu bi nastao neformalni jesenji raspust, a ovaj bi zbog snijega već imao zimski ugođaj. Ipak, nikada nikoga nisam čuo da kaže kako su ZAVNOBiH, odnosno AVNOJ zabijelili vrata; ulogu donositeljice snijega svi su i dalje pripisivali Svetoj Kati.

Godine su prošle pune muka. Socijalistička i Federativna Jugoslavija, čiji smo Dan Republike slavili, više ne postoji. Socijalistička Republika utemeljena u Mrkonjić-Gradu sada je nezavisna država, ali više nije republika. Na četrdeset i devet procenata njezine teritorije sada je neka nova republika, utemeljena u Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio, početkom treće dekade novembra 1995. godine.

Sve je drukčije, samo je snježni ugođaj isti. Sveta Kata i ove je godine zabijelila vrata.

Danas će u Sarajevu i na onom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine koji je prije trinaest godina kontrolirala Armija BiH biti svečano obilježen Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Bit će neradni dan, na gradskim ulicama bit će izvješene plave zastave sa žutim trouglom i bijelim zvijezdama, u Predsjedništvu BiH bit će održan prijem na kojem će se pojaviti ambasadori akreditirani u Sarajevu, no na kojem neće biti jednog člana tog istog Predsjedništva, a, po svoj prilici, ni bilo kojeg zvaničnika one republike koja zauzima skoro polovinu teritorije države čiji se praznik obilježava.

Državni funkcioneri međusobno će se prepucavati, a mediji će cijelu situaciju dodatno zakuhavati; jedni će se pozivati na tradiciju, drugi na zakon, odnosno nedostatak zakona; jedni će se pozivati na jedinstvo; drugi na mir.

Dnevnopolitički gledano, Sarajevo se zalaže da se kao Dan državnosti na cijeloj teritoriji države slavi 25. novembar, u spomen na Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano tog dana 1943. godine u Mrkonjić-Gradu, a Banja Luka želi da se na cijeloj teritoriji BiH kao državni praznik slavi 21. novembar, dan u kojem je u vojnoj bazi Wright-Peterson u Daytonu, Ohio, parafiran mirovni sporazum.

Jedni hoće jedno, drugi drugo; kompromisa nema. A problem, zapravo, ne bi trebao biti nerješiv. Većini nas nije neobično imati dva praznika u zadnjoj dekadi novembra, dva praznika koje razdvajaju samo tri dana. 21. novembar neka bude Dan mirovnog sporazuma, 25. novembar – Dan državnosti i mirna Bosna!

Djeca će opet imati mali neformalni raspust, a odrasli će smišljati kreativne načine da se praznici “uvežu“ s vikendima. I da, snijeg će i dalje padati u posljednjoj novembarskoj dekadi, a niko neće govoriti da su ga donijeli Mrkonjić ili Dayton.

Piše: Muharem Bazdulj 

(Oslobodjenje)