svabo
Davno nekad, ne sjećam se tačno kada, prvi sam put čuo frazu “Sveta Kata zabijeli vrata“. Mislim da ni u školu nisam bio pošao, trajala su, dakle, ona mračna olovna vremena zatiranja svega što ima veze s vjerom, kako bi danas kazali ondašnji komunistički aktivisti.
Nisam, zapravo, ni znao pravo značenje tog pamtljivog slogana, makar mi je bilo jasno da cilja na vrijeme kad bi uobičajeno u travničkom kraju pao prvi snijeg, vrijeme koje je tamošnji stariji svijet svih vjerozakona, koji mahom i nije znao ništa o Svetoj Katarini Aleksandrijskoj, djevici i mučenici, zvao “Svetom Katom“.
Uskoro, kad sam već krenuo u školu, vrijeme prvih novembarskih snjegova počeo sam vezivati za dane kad nema nastave. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji posljednja je novembarska dekada svima donosila dvodnevni neradni praznik – Dan Republike (29. i 30. novembar), no u Bosni i Hercegovini njemu je pridodavan i 25. novembar.
Redovito se, međutim, nalazilo načina da se i ona tri dana između republičkog i saveznog praznika neradno “popune“ – bilo vikendom, bilo na neki kreativniji način. Bilo kako bilo, u pravilu bi nastao neformalni jesenji raspust, a ovaj bi zbog snijega već imao zimski ugođaj. Ipak, nikada nikoga nisam čuo da kaže kako su ZAVNOBiH, odnosno AVNOJ zabijelili vrata; ulogu donositeljice snijega svi su i dalje pripisivali Svetoj Kati.
Godine su prošle pune muka. Socijalistička i Federativna Jugoslavija, čiji smo Dan Republike slavili, više ne postoji. Socijalistička Republika utemeljena u Mrkonjić-Gradu sada je nezavisna država, ali više nije republika. Na četrdeset i devet procenata njezine teritorije sada je neka nova republika, utemeljena u Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio, početkom treće dekade novembra 1995. godine.
Sve je drukčije, samo je snježni ugođaj isti. Sveta Kata i ove je godine zabijelila vrata.
Danas će u Sarajevu i na onom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine koji je prije trinaest godina kontrolirala Armija BiH biti svečano obilježen Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Bit će neradni dan, na gradskim ulicama bit će izvješene plave zastave sa žutim trouglom i bijelim zvijezdama, u Predsjedništvu BiH bit će održan prijem na kojem će se pojaviti ambasadori akreditirani u Sarajevu, no na kojem neće biti jednog člana tog istog Predsjedništva, a, po svoj prilici, ni bilo kojeg zvaničnika one republike koja zauzima skoro polovinu teritorije države čiji se praznik obilježava.
Državni funkcioneri međusobno će se prepucavati, a mediji će cijelu situaciju dodatno zakuhavati; jedni će se pozivati na tradiciju, drugi na zakon, odnosno nedostatak zakona; jedni će se pozivati na jedinstvo; drugi na mir.
Dnevnopolitički gledano, Sarajevo se zalaže da se kao Dan državnosti na cijeloj teritoriji države slavi 25. novembar, u spomen na Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano tog dana 1943. godine u Mrkonjić-Gradu, a Banja Luka želi da se na cijeloj teritoriji BiH kao državni praznik slavi 21. novembar, dan u kojem je u vojnoj bazi Wright-Peterson u Daytonu, Ohio, parafiran mirovni sporazum.
Jedni hoće jedno, drugi drugo; kompromisa nema. A problem, zapravo, ne bi trebao biti nerješiv. Većini nas nije neobično imati dva praznika u zadnjoj dekadi novembra, dva praznika koje razdvajaju samo tri dana. 21. novembar neka bude Dan mirovnog sporazuma, 25. novembar – Dan državnosti i mirna Bosna!
Djeca će opet imati mali neformalni raspust, a odrasli će smišljati kreativne načine da se praznici “uvežu“ s vikendima. I da, snijeg će i dalje padati u posljednjoj novembarskoj dekadi, a niko neće govoriti da su ga donijeli Mrkonjić ili Dayton.
Piše: Muharem Bazdulj
(Oslobodjenje)
Add comment