svabo
“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)
“A kad čuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu: ’Nama naša djela, a vama vaša djela; mir s vama! Mi ne želimo društvo neukih.” (El-Kasas: 55)
Govorili smo o svojstvima robova Milostivog koja je Allah spomenuo na kraju sure “El-Furkan“. Tom prilikom smo kazali par riječi o njihovom prvom svojstvu, a ono je da robovi Milostivog “po zemlji mirno hodaju”.
Nakon toga je Allah spomenuo njihovo drugo svojstvo, koje se ogleda u tome da, “kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: ’Mir s vama.”
Njihovo osobno svojstvo je da su skromni, spokojni, blagi, sažaljivi, a da nisu nadmeni, niti oholi.
“Niko neće biti skroman radi Allaha a da ga Allah radi toga ne uzdigne.”
Drugo svojstvo robova Milostivog je da, kada su u kontaktu sa ljudima, a naročito sa neznalicama i bestidnicima, a oni ih oslove, odgovaraju: “Mir s vama”.
Oni, dakle, izgovaraju riječi koje ih štite od grijeha, prijekora i ružnog završetka, a ne uzvraćaju zbog učinjenog zla, i kada imaju pravo na to, niti žele da se prepiru sa neznalicama i bestidnicima, već, “kada ih bestidnici oslove kažu: ’Mir s vama.’” Govore im, dakle, lijepe riječi koje priliče i podudaraju se sa onim što Alah traži od njih. Tako oni odlučno pomažu vjeru i uspostavljanje pravde na Zemlji. Kažu: “Mir s vama”, odnosno selamun alejkum, isto kao što su vjernici postupilii, pa ih je Allah, dž.š., spomenuo:
“A kad čuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu: ’Nama naša djela, a vama vaša djela; mir s vama! Mi ne želimo društvo neukih.” (El-Kasas: 55)
Mi imamo naš, a vi vaš put, i ne želimo skrenuti sa našeg puta da bismo išli vašim.
Reakcija robova Milostivog je da “kada ih bestidnici oslove, kažu: ’Mir s vama.”
Bestidnost (džehl) ovdje ne označava neznanje, već svojstvo suprotno blagosti. Bestidnik ponekad posjeduje vrijednu diplomu i obnaša visoke funkcije, ali biva džahil u duši i lošeg je morala. On može biti rječit i može pisati za najeminentnije listove, ali i pored toga je bestidnik i džahil. Kada se takvi budu obraćali robovima Milostivog, oni će im reći: “Mir s vama! Mi ne želimo društvo neukih.” Takvi ljudi su džahili u onom smislu kojeg je predislamski pjesnik opisao:
“Ne negirajte naš džehl,
pa da ga uzdignemo
na veći stepen od postojećeg.”
Po kur'anskom poimanju, džahil je onaj koji je neposlušan Allahu, dž.š., i onaj kod koga strast nadvlada razum i pravdu.
Kada su Jusufa, a.s., zavodile žene, on je rekao: “Ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lakomislen postati.” (Jusuf: 33)
Musa, a.s., je svom narodu naredio da zakolju kravu, pa ga “Oni upitaše: ‘Zbijaš li ti to s nama šalu?’ – ‘Ne dao mi Allah da budem neznalica!’ – reče on.”
To znači da se utječu Allahu da ne budu od onih koji su neozbiljni kada trebaju biti ozbiljni i da ne govore koješta onda kada treba kazati istinu, jer tako postupaju džahili. Svi koji su neposlušni Allahu – kako selef veli – i koji su lošeg morala su džahili.
Robovi Milostivog se ne upuštaju u neprestane polemike sa džahilima. Džahili bi, inače, sretni bili kada bi se iskren čovjek povodio za njima, čime bi mu se, nakon toga, život zagorčao.
Čovjek bi tada sebe umorio i besposlicama bi se bavio. Zato on odbija naglabati sa njima, iako ima pravo da zlo uzvrati zlim. Unatoč tome, on oprašta i prelazi preko uvreda, ne govoreći ništa drugo do istine.
Kažu da je Isa, a.s., prošao pored grupe Jevreja koji su mu upućivali ružne riječi, dok im je on uzvraćao lijepim riječima. Neki ga upitaše zašto im govori lijepe riječi kada oni njemu govore ružne, a on im odgovori: “Svako daje ono što ima.” Onaj ko bude imao dobro, on će ga dati, a onaj ko bude imao zlo i nestašluk, on će dati to što ima.
Kada bestidnici oslove robove Milostivog, oni im tada kažu: “Mir s vama”. Tim činom oni čuvaju svoje jezike od brbljanja, jer jezik vjernika dostojan je samo spominjanja Allaha, učenju Kur'ana, tespihu, tahmidu, tehlilu, tekbiru, istigfaru i dr. A što se tiče odgovora džahilima – kojih je puno – vjernik mora držati jezik za zubima i paziti na svoje vrijeme i život, kako ih ne bi izgubio u takvoj besposlici. Život je skup, a vrijeme dragocjeno. Ako ga ne presiječeš, presjeći će ono tebe. Zbog toga robovi Milostivog moraju ispuniti svoj život dobročinstvom i u životu se moraju kloniti brbljanja.
Polazeći odavde, jedno od prvih svojstava vjernika je da su to: “Oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji, ono što ih se ne tiče, izbjegavaju.(El-Mu'minun: 2-3)
Oni čuvaju svoj jezik, život, vrijeme i žele dobrim i korisnim djelima ispuniti stranice svog života umjesto lošim, ili onim djelima koja im neće biti od štete. Oni žele biti privilegovani na Sudnjem danu.
U hadisu koji govori o dijelovima imana se veli: “Kada Allah bude sakupio stvorenja, pozivač će pozvati: ‘Gdje su dobročinitelji?!’ Pa će malobrojni ljudi ustati i ubrzo otići u Džennet. Meleki će ih sresti i upitati: ‘Koje je vaše dobročinstvo?’ Oni će odgovoriti: ‘Kada nam je nepravda učinjena, bili smo strpljivi; kada nam je nažao učinjeno, opraštali smo; kada bi nam se bestidnici obraćali, prolazili smo preko toga dostojanstveno.’ Onda će im se reći: ‘Uđite u Džennet. Divna li je nagrada trudbenicima.”
Robovi Milostivog žele biti takvi dobročinitelji. A u tome postoje dva stepena: stepen pravednosti i stepen dobročinstva.
Stepen pravednosti je kada se zlo uzvrati zlim, a stepen dobročinstva je kada se preko zla pređe i dobrom uzvrati, kao što Allah, dž.š., veli:
“Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Fussilet: 34)
Ako postoje dva načina kako da postupiš: dobar i bolji od njega, onda uzmi onaj bolji i ljepši. Uzvrati lijepom riječju, velikodušnim djelom, dobročinstvom, činjenjem usluge čak i onom koji se prema tebi loše ponio: Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati! Uzvrati mu kao da ti je prisni prijatelj, jer insan je zatočenik dobročinstva. Ako se lijepo poneseš prema čovjeku, to će ga konsolidirati i približiti k tebi.
Rečeno je:
“Lijepo se odnosi prema ljudima,
Zarobit ćeš im ono u grudima,
Jer se čovjek zarobljava dobročinstvima.”
Došao jedan čovjek kod ashaba koga su zvali Interpretator Kur'ana i Mastilo ummeta – Abdullaha ibn Abbasa, r.a., pa ga ovaj izgrdi i izvrijeđa. Ibn Abbas pogleda u svog prijatelja Ikrimu i reče mu: “Ikrime, vidi treba li kakva usluga ovom čovjeku, pa da mu je učiniš. Čovjek od srama sagnu glavu i ode.”
Jedan čovjek tako izvrijeđa Aliju Zejnulabidina ibn Husejina ibn Aliju, r.a., a on mu pokloni košulju koju je na sebi imao i naredi da mu se dâ hiljadu dirhema.
Na ovakav način dobri i časni ljudi su susretali zlo sa dobrim.
Enes ibn Malik, inače sluga Božijeg Poslanika, a.s., je upitan o značenju ajeta: “Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati”, pa je rekao: “To je čovjek kojeg grdi njegov brat, a on mu veli: ‘Ako istinu govoriš, neka mi Allah oprosti, a ako je ne govoriš, neka tebi Allah oprosti.”
Pogledajte tu plemenitu dušu kojoj se veli: zulumćaru, grješniče, lažove i dr., a ona odgovara: “Ako istinu govoriš – neka mi Allah za to oprosti, a ako je ne govoriš – neka Allah tvoju laž oprosti.”
Takvim postupkom vatra ljutnje se gasi. A iskru ljutnje koju šejtan unosi u srce čovjeka, blagošću i uzdržavanjem duše i jezika čovjek je treba ugasiti. Zbog toga je savjet Poslanika, a.s., kojeg je dao jednom ashabu nakon što ga je ovaj nekoliko puta za njega molio, glasio: “Ne srdi se!”
Čovjek ga je upitao za savjet, rekavši mu: “Skrati Božiji Poslaniče” (znači: želim kratak odgovor, jer ne mogu zapamtiti puno pripovijedanja), pa mu je on odgovorio: “Ne srdi se.”
On je to isto pitanje ponovio nekoliko puta, ali mu je Poslanik, a.s., svaki put dao isti odgovor.
Ne srdi se, znači: ne pokoravaj se ljutnji, ili, kada se naljutiš, uzdrži se. Obuzdaj ljutnju uzdom bogobojaznosti i ne pokoravaj se šejtanovoj ljutnji, koja će te odvesti u nepristojno ponašanje.
Također, to može značiti da ne trebaš stavljati sebe u poziciju gdje ćeš se brzo naljutiti, već moraš otkloniti motive srdžbe koliko god možeš. Tako je stanje vjernika. On se ne ljuti, niti sebe izlaže ljutnji, a kada se naljuti, onda uzdrži svoj jezik i ruke, pa samo dobro govori i ne podiže ruku na drugog.
U prisustvu Poslanika, a.s., jedan čovjek je izgrdio drugog čovjeka, pa onaj koji je bio izgrđen reče onom koji ga je grdio: “Mir s tobom“, povodeći se za ajetom: “A kada ih bestidnici oslove kažu: ‘Mir s vama.’” Poslanik, a.s., na to reče: “Kad god te ovaj grdio, melek te je branio. Govorio mu je: ‘Ne, nego si ti takav i tome si preči od njega.’ A kada mu je ovaj govorio: ‘Mir s tobom’, melek je odvraćao: ‘Ne nego s tobom, on je preči tebi.”
To znači da Allah šalje meleka da zaštiti onoga kome je nepravda učinjena i koji čuva svoj jezik i obuzdava srdžbu, pa ne odgovara na besmislice koje mu se upućuju.
U Buharijinom Sahihu se navodi da je Ibn Abbas, r.a., rekao:
“Došao je Ajine ibn Hafs ibn Huzejfe (jedan od beduinskih grubijana koji je bio predstavnik svog naroda) kod svog bratanca Harr ibn Kajsa, koji je bio jedan od miljenika Omeru, r.a. Učenjaci su, inače, boravili u društvu Omera, r.a., i bili njegovi savjetnici, bez obzira da li su bili stari ili mladi, pa Ajine svom bratancu reče: ‘O sine mog brata, ti imaš utjecaja kod zapovjednika, pa zatraži dozvolu da uđem kod njega.’ On zatraži i Omer mu dozvoli. Ali kada ovaj uđe kod njega, reče mu: ‘Eh, Ibn Hattabe, tako mi Allaha, ne daješ nam mnogo, niti nam sudiš pravedno.’ Pa se Omer naljuti i nasrnu na njega. Harr u tome povika: ‘O zapovjedniče vjernika, zaista je Allah Svome Vjerovjesniku, a.s., rekao: Ti sa svakim lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni! – A ovaj je jedan od neznalica.”
Naredba opraštanja u ajetu znači: oprosti ljudima i prema njima se ophodi srazmjerno njihovom nivou inteligencije, a ne traži savršenost kod ljudi.
Naredba dobra će biti u onom što prihvata priroda i zdrav razum, a izbjegavanje neznalica znači bojkotovati ih.
Omer, r.a., je u početku bio neodlučan, ali je malo zastao na ajetu, staložio se i na kraju se okanio tog čovjeka. Vjernik tako treba postupiti. On će odbiti svaki kontakt sa neznalicama (džahilima), ne želeći da se zamara sa njima. Nasuprot tome, on mora biti zaokupljen vrednijim aktivnostima, kao što su spominjanje Allaha i sjećanje na Ahiret.
Jedan čovjek je jednom prilikom uputio grube riječi Omeru ibn Abdulazizu, r.a., koji je tada bio halifa i zapovjednik vjernika. Omer malo razmisli, a zatim mu reče: “Želiš da me šejtan isprovocira mačem vlasti, pa da danas uzmem od tebe ono što ćeš ti sutra uzeti od mene. Tako mi Allaha, nećeš uspjeti!”
Šejtan ga je na taj način želio isprovocirati zbog njegove vlasti i utjecaja tako što bi on kaznio čovjeka svojom moći i vlašću, pa kada bi ga danas kaznio, sutra bi mu se to vratilo, jer će na Sudnjem danu biti odmazde – tada će i šuta ovca izvršiti odmazdu nad rogatom koja ju je svojim rogom nabola.
Takav je bio naš ummet. To je bio ummet blagosti i znanosti, a nije se bavio besposlicama i prepucavanjima.
Robovi Milostivog kažu neznalicama Mir s vama kada ih oni oslove, jer su zauzeti prečim stvarima. Zauzeti su svojom vjerom, Ahiretom, stanjem svojeg ummeta, a nisu zauzeti individualnom satisfakcijom. Oni koji jure za osobnim zadovoljenjem su ili egoistični ili narcisoidni, i oni žive u neprestanoj borbi. Takvi ljudi započinju rat i zbog jedne jedine riječi. Njihova se srca ispune mržnjom samo zbog jedne rečenice i u takvom stanju život im prolazi. Oni od nekih ljudi prave svađalice, a od drugih neprijatelje, sve zbog riječi koja je, možda, izgovorena u jeku ljutnje.
Robovi Milostivog nisu takvi. Kada se i naljute, to bude samo radi Allaha, vjere, šerijata i prava ummeta koje mu pripada. Tako je Poslanik, a.s., postupao. On se nije ljutio radi sebe, niti radi dunjaluka. Enes ibn Malik ga je služio deset godina i o tome nam s ushićenjem pripovijeda: “Tako mi Allaha, nikada mi nije rekao ni ‘Uh’, niti mi je rekao za nešto što sam uradio: Zašto si to uradio, ili za nešto što nisam uradio: Zašto to nisi uradio.”
Ovo grandiozno stvorenje, tolerantna duša i plemenita naravnost nije se bavila osobnim htijenjima, već se ljutila kada bi se Allahove svetinje oskrnavile. Srdio se radi Allaha, a ne radi sebe – a to je odlika robova Milostivog. Oni se ne srde radi individualnih stvari – u stvarima davanja i uzimanja, prodaje i kupovine, računice, druženja i susjedstva, niti dozvoljavaju da ih preokupiraju parcijalni problemi – već se predaju borbi za islam, islamsku egzistenciju, a to današnji muslimani trebaju spoznati.
Ko želi da bude od robova Milostivog, neka se okani sukoba koje ljudi međusobno upražnjavaju. Tako mi Allaha, dunjaluk nije vrijedan takvih prepucavanja. Kod Allaha je vrednije krilce mušice od dunjaluka. Čovjekov ego, također, nije vrijedan međuljudske konfuzije.
Zašto se ljudi bore samo za vlastite ideale?
Ko si ti, čovječe?
Čovječe – o ti zemljo koja hodiš zemljom i u nju mičeš! Ne ljuti se radi sebe, već radi svog Gospodara. Ne ljuti se zbog dunjaluka, već zbog svoje vjere.
Koliko među nama ima onih koji se radi Allaha srde, a koliko ih koji se srde radi dunjaluka?
Koliko od nas prepušta svoja prava u korist drugih? Gdje je poniznost prema vjernicima, a ponositost prema nevjernicima?
Molim Allaha, dž.š., da nas usreći u našoj vjeri i da nas učini od robova Milostivog “koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu.”
Ovo kažem i molim Allaha, dž.š., da meni i vama oprosti. Molite Ga i vi, jer je On Milostiv i prašta grijehe.
Molite Ga – odazvat će vam se!
(Jusuf el-Karadavi)
Add comment