Eba Mehinca

Redžić piše:

Znam da mi se moze prigovoriti da u podsjecanju na meni drage likove dominiraju uglavnom muskarci, pa mi se moze jos i prisiti  da sam muski sovinista, a Boga mi nisam. Moglo bi se iz mog povrsnog prikaza pogresno zakljuciti da je uloga nasih eba, nana i majki bila minorna u ondasnjem vremenu sto je apsolutno neadekvatno.

Na generacije ovih zena moze se upotpunosti primijeniti izreka da zene drze tri coska kuce, s tim sto je vecina nasih ondasnjih zena vrlo cesto drzala i cetvrti.

Bilo je to doba kad je bilo nezamislivo da muskarac uradi bilo kakav poslic unutar kuce ili u basti, doba kad se vecina zimnice osiguravala najcesce iz svoje baste i svi ti poslovi bili su iskljuciva “privilegija”  zenskog osoblja.

Cudno je kako su te zene stizale sve to obaviti i uz sve to voditi brigu o, najcesce, hrpi djecurlije. Pored svih tih obaveza morale su vrlo cesto trpiti i predrasude o svojoj neutemeljenoj podredjenosti, sto  se ocitovalo i  u tome da cesto nisu oslovljavane ni vlastitim imenom vec najcesce dodatkom “-inca” ili “-ovca” na muzevo ime. Tiho i uporno, borile su se one sa svim tim nepravilnostima, njegujuci medjusobno povjerenje, razvijajuci medjusobnu solidarnost i pomoc do vrlo visokog nivoa. Uz sve to naslo se vremena i za medjusobno druzenje.  Dok su muzevi svoje slobodno vrijeme, kojeg je fala bogu, bilo i previse provodili po birtijama, one su se sastajale na kahvama i  sijelima, izmjenjivale iskustva  i potpomagale se medjusobno.

Ja ne pamtim da je moja mama ikada sama popila popodnevnu kahvu. Ili bi pozvala neku komsinicu ili jednostavno bez najave  otisla kod neke od njih. Mogle su to jutro izmijeniti i nesto ostrije rijeci, najcesce zbog djece, ali se preko toga brzo prelazilo.

Kad mi je vec dosla do pameti ova ideja, zabuljen u monitor ispred sebe nasao sam se na velikoj, slatkoj muci. O kome od tih dragih likova nesto napisati. U ovome trenutku kao de ne vidim ni jednog muskarca. Zene su ih, sa svojom raznolikoscu , bogatstvom svojih likova i svojom urodjenom blagoscu potisnule izvan sfere mog razmisljanja. Sad mi se cini da su one uvijek, tiho i nenametljivo dominirale nasom realnoscu, usmjeravale i uticale na  puno vise  dogadjaja  nego sto smo bili toga uopce svjesni.

Samo od Repusnice  do Carsije, i od  Matrica do Mahmuljina, sto je tada bio moj svijet, bilo je toliko interesantnih zenskih likova, svaka od njih imala je nesto posebno, a sve skupa  krasila je jedna neizmjerna dobrota .

Jedna od tih bezimenih a vrlo zivopisnih bila je i ona, eba Mehinca. Pravog imena joj se ne sjecam niti se sjecam da ju je iko oslovljavao drukcije, jer dovoljno je bilo reci samo  Eba pa da se zna o kome se radi.

Zivjela je u maloj, prizemnoj kucici k’o iz bajke u Mervanima. Kucica je mogla imati dvije sobe sa dvokanatnim  prozorima koji su gotovo doticali zemlju. Kad god bismo prolazeci kroz “Mervan strasse”, kako smo zvali taj sokak, zavirili  da vidimo ima li nase  Ebe svjedocili smo besprijekornom redu u sobama, sa rastegnitim sarolikim, pedantno slozenim  tkanim ponjavama. Ako bi Eba bila kod kuce uvijek bi se s nama fino nasalila i ispricala nam poneku zgodu.

Uz kucicu bila je i omalena pojata u kojoj je Eba najcesce drzala jednu kozu  ili ovcu  od koje bi  osiguravala dovoljno mlijeka za svoje potrebe.

Cini mi se da je uvijek bila jednako stara kao da se na njoj zaustavilo vrijeme, a pamtim je jednako zavijenu sa svjetlijom maramom, u toplije dane zaogrnutu mantilom sivosvijetle boje, a zimi u crnom dugom kaputu.

Eba je bila vrlo mobilna i najveci dio dana provodila po obliznjem komsiluku, gdje je bila rado vidjen gost.

Jedna kcer joj je bila udana u Dautovicima i Ebu bi jedna od unuka, najcesce Gara, svako malo pratila u posjetu. Razdaljinu od oko jednog kilometra njih dvije bi svaki put prelazile u razlicito vrijeme zavisno od toga koliko je usputnih osoba naislo.  Nisu prosle pored nikoga, a da se koja ne promuhabeti.

U to doba nismo imali jos igraliste pa smo igrali lopte u posirokoj grabi iznad Mahale.  Ebu je i to zanimalo i uvijek bi zastala ibretici se zasto nas toliko leta za jednom loptom i otima se za nju. Pa zar ne mozemo svako nabaviti po jednu.

Nekad bi njih dvije potrosile cijelo poslije podne da predju taj kilometer, ali nikad nisu pokazivale ni nervozu niti zelju za srkletom. Vremena je uvijek bilo.

Ebu je zdravlje uglavnom dobro sluzilo. Malo je slabije cula, ali to je vec bila posljedica godina.

Helem razboli se Eba jednom i nije bilo druge nego kod doktora. Pregleda nju doktor i kaze da, izmedju ostalog, mora primiti injekciju.

Bolnicar je u Kozarcu dugo bio jedan Vinko, pokrupan i dobrocudan covjek i on je uglavnom davao injekcije. Kako je to Ebi bilo prvi put da vidi doktora i da prima injekcije Vinko joj vrlo detaljno objasni sta je to injekcija i da to izaziva malu bol, ali d a ce joj nakon kratkog vremena prestati bolovi.

– A kako se to sine prima?.
– Ubode se i istisne sadrzaj u tijelo, Ebo
– A dje se to, sine, ubode? upita ona Vinka.
– U debelo meso, Ebo.
– A sta ti je to, dragi sine?
– Pa guzica, draga Ebo.
-Uh, uh, uh, zaibreti se Eba i nakon kraceg razmisljanja upita:
– A kako je tebi ime, sine?
– Vinko.
– Ah pa dobro, haj’ kad si brat musliman ubadaj, pa sta god  bude, saglasi se Eba.

Dugo se ova Ebina zgoda preprcavala, poslije se i ona sama smijala tvrdeci da nikad ranije  nije cula za to ime, ali je pretpostavljala po njegovoj cehri da je nas, sto je Vinko i bio.