Kozarac.ba

PRAVLJENJE CIGLE

Redžić piše:

U Bosni se vrijeme nekako najcesce mjerilo prema ratovima. Ratova je bilo vrlo cesto, pa kad bi neko htio nesto opricati najcesce bi rekao : Bilo je to dvije ili tri godine prije ili poslije tog i tog rata.

Tako sam i ja kao dijete cuo da je odmah “poslije zadnjeg rata”( koji na zalost vise nije zadnji) odnekud iz Hrvatske na zemljiste  povise Susica ograda, a ispod Deumica, doselio Drago Konjevod i otvorio ciglanu. Kako je to u onom krutom, za privatni biznis vrlo nepovoljnom sistemu  i to jos u podnozju legendarne Kozare, uspjelo Dragi tesko je bilo objasniti, ali ciglana je radila dosta dugo i uspjesno.

 

Bilo je to doba kad jos nije bilo nikakve industrije, kad se sve radilo rucno pa je i proizvodnja cigle bila bazirana potpuno na ljudskoj snazi.

Preduvjet za tu proizvodnju bila je kvalitetna glina koje ima jako puno i na relativno maloj dubini na cijelim juznim padinama Kozare. Najtezi dio posla bio je prekopati svu tu zemlju  i dovesti je u rastresito stanje. Najbolje bi bilo ako bi se to uradilo u kasnu jesen i tako prekopana zemlja preko zime izmrzla i usitnila se. Kalupljenje takvog zemljista puno je lakse a tako napravljena cigla puno kvalitetnija.

Bilo je to vrijeme kad  je kompletna auto cesta kroz tadasnju Jugoslaviju napravljena radnim akcijama i pretezno ljudskom snagom, vrijeme Alije Sirotanovica, koji je bio rekorder u kopanju uglja, vrijeme kad je najveca nagrada bila da te proglase udarnikom.

Iz tog vremena potice i istinita anegdota o Aliji Sirotanovicu, koji je imao tu cast da ga, kao najboljeg  rudara u cijeloj ondasnjoj zemlji, primi drug Tito.Svoje rekorde Alija je postizao dijelom zahvaljujuci i posebno napravljenoj, ogromnoj lopati. Pricalo se da je na Titovo pitanje sta bi najvise zelio Alija odgovorio : Druze predsjednice  mogu li dobiti jos malo vecu lopatu.

Puno je lokalnog stanovnistva  radilo u Draginoj ciglani. Prekopavala se zemlja, zatim pravilo « blato », « stampali » i susili cerpici. Osuseni slagali bi se, u stvari zidali u peci i pecenjem bi nastajala cigla.

Medju mnostvom radnika isticao se Idriz Alic, koji je imao nekoliko nadimaka, a najcesce je bio znan i zvan kao  Hakic. Boze dragi sta je on mogao uraditi. Mogao je povazdan , od sabaha do aksama, prekopavati i sitniti zemlju i to u tolikim kolicinama da je tesko povjerovati. Ostajala su iza njega brda prekopane zemlje  dovoljna gotovo za punu sezonu pravljenja cerpica.

Dragina ciglana bila je idealno mjesto za igranje « ganje » ili « zmire ». Bilo je tu toliko lavirinata da smo se mogli skrivati po cijeli dan . I kad god bi se igrali Hakica smo zaticali tamo. Obucen samo u tanku kosulju ili majicu, bez obzira na vrijeme i godisnje doba, sa ogromnim kapima znoja koje su mu se slivale niz tijelo on je zamahivao kao masina.

Drago je poslije zatvorio ciglanu, Hakic se zaposlio na pilani, a vecina radnika koji su radili kod njega nasli su posao u prijedorskoj ciglani .

Pricalo se da je rahmetli Smajo Zeric punih dvanaest godina pjesacio na posao svakodnevno do prijedorske ciglane i nazad. Nije tad bilo ni asfaltnog puta niti bilo kakvog prevoznog sredstva, a u Prijedor se islo starom cestom koja je krivudala kroz naselja pa je i udaljenost bila znatno duza.

Zatvaranjem Dragine ciglane nije prestalo pravljenje cerpica i cigle. Nekoliko dovitljivih ljudi skontalo je da se na ovaj nacin cigla moze praviti na bilo kome mjestu i uciniti da se izbjegne transport, sto je uto doba bio najveci problem.
   
Formirala bi se ekipa od pet ljudi koji su pravili cerpice  na mjestu gdje ce se graditi kuce. U toj ekipi pored tri odrasla snazna muskarca bilo bi i dvoje djece koji su nosili kalupe.

Svoje prve pare  u zivotu zaradio sam noseci kalupe za Adila Ibrahimovica. Moglo mi je biti devet ili deset godina kad sam sa Adilovom ekipom, u kojoj su bili legendarni Rahman i Dalija, u Koprivnoj kod Sanskog Mosta  « kalufario », skupa sa nesto starijom Safetom Nadirovom, Aisom Biberovom i Husom Zabarom, za jednoj lokalnog trgovca. Bio je to ujedno i moj prvi izlet i prva voznja sa « cirom ». U to vrijeme od Prijedora do Drvara jos je saobracao uskotracni voz, zvani ciro.
Koliko god bio malen i jadan meni je taj « ciro » djelovao fascinantno i nije mi ni malo smetala sva ona para i dim koji su kuljali iz njega i punili kupee kroz otvorene prozore dok je on stenjao i vristao uzvodno desnom obalom Sane. Iskrcali smo se u Trnovoj, a onda camcem preko rijeke u Koprivnu.

Radilo se od sabaha pa do mraka samo sa prekidima kad se jelo. Spavali smo na sijenu, na stagljevima .Koliko god bio naporan dan naslo bi se vremena i za bar nekoliko tamburaskih akorda prije sna.

Tezinu posla nismo ni osjecali. Ne znam ni sam sta nas je nosilo, ali bili smo nekako puni svega. Proveo sam cijeli ljetni raspust  noseci te kalupe, zaradjene pare danas bi izgledale smijesno male, ali meni je bilo  drago da mogu pomoci skromni porodicni budzet, ako nista drugo bar nabaviti knjige i odjecu za novu skolsku godinu.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.