“Stazama djetinjstva”-Eso Balić: Žara

Ima na Krčevinama jedna zvijezda koja se haman rukom može dohvatiti ako se dijete protegne malo više na nožnim prstićima. Uslov da se vidi bio je da se baš rano ustane. Sa nanom…

Davao sam joj svaki put neko novo ime jer je svaki put drugačije blistala. Nekada je bila Bilka, nekada, Mara, Fatima, Emka, nekada Sara..sve zavisno ko nam je u goste dolazio izdaleka i čije mi se ime urezavalo u moje zvjezdano sjećanje.

Na kraju, u nedostatku znanja o sazvježdju, mliječnim putevima, galaksijama i planetama dao sam joj ime Žara. Mogu vam reći, bila je tačna ta Žara.

Na sabahu se stalno javljala i kao da je namjerno, prije sunca kojeg su nekad od milja stariji zvali “Žeran”, htjela prosuti svoju svjetlost po nani koja je kao ukočena stajala pored prozora.

Gledao sam je ispod jorgana a da ona to ne zna. Noć je još bila tu.

Iskreno, bojao sam se nogama proviriti ispod ali sam očima posmatrao ono što se dalo vidjeti.

Prvo, gledao sam jutarnju svjetlost koja je po svaku cijenu htjela odgurati noć u stranu a drugo, motrio sam nanino lice.

Samo su joj se usne pomicale i lice joj je valjda od Žarine svjetlosti poprimalo neki drugi, svaki dan svježiji ali i tajanstveniji oblik.

Žaru sam par puta mislio pomilovati ali nisam smio.

Mjesec, koji je kao Security radio na obližnjem nebu, inače opušten i nasmijan, pretvarao se u ljubomornog tipa samo kad bi osjetio da bilo ko pokušava dirnuti zvjezde iz njegovog harema.

Meni je bilo jasno da je ljubomoran na one prve četiri zvjezde oko sebe jer toliko valjda po Božijem zakonu ima i pravo imati ali jok… Sve je on htio za sebe. A vidio sam i da može biti opasno zezati se sa njim.

Na početku svakog kalendarskog mjeseca istanjivao bi svoj osmjeh i ličio na britku sablju a kako bi se noći nizale jedna za drugom, tako bi i njegova glava postajala veća i opasnija i kad bi dosegla svoju maksimalnu veličinu, kao dobro ugojen čovjek, mjenjao bi boje lica.

Nećete vjerovati ali meni se uvijek činilo da on u stvari izlazi odozdo. Blijeda svijetlost pretvarala se u žućkastu, žutu pa na kraju u neku-haman narandžastu.

Bio mi je drag onako glavat i sa onim ranama po glavi kao u Gorbačova ali ja sam ipak više volio zvjezde. Posebno Žaru.

Sve dok Melka, nanina sestra, nije došla u našu kuću.

Znao sam odmah da će Žara morati promjeniti ime jer je svjetlost na Melkinom licu sijala jače.

Ali, priča o Melki u sljedećem nastavku. ❤️