Refik Hodžić: Polaroid kauboj

Možda je april, možda maj 1979. godine.

Otac se vratio s prvog putovanja na Novi Zeland. Zahvalnost što je imao priliku vidjeti tu daleku zemlju – za koju su mnogi iz našeg komšiluka tvrdili da uopšte ne postoji – dugovao je bratu Refiku, četvrtom od sedam braće Hodžića, stricu po kojem sam dobio ime.

Svojeglavi Refik nije se mogao pomiriti s perspektivom koju su mu nudili siromaštvo i pasivnost Kozarca, mjestašca koje je opustošio Drugi svjetski rat, pa je u proljeće 1955. godine, ne napunivši ni sedamnaest, s najstarijim bratom Džemalom i dvojicom rođaka odlučio potražiti sreću daleko od kuće. Otići, samo otići… Ali pitanje je bilo – kuda? Bilo kuda! I što dalje! U čudesnoj avanturi njih četvorica su iz Kozarca – pješke! – došli do Trsta. Nakon nekoliko dana, kad su ostali bez ono malo novca i hrane što su ponijeli sa sobom, starija trojica su se počela dvoumiti o validnosti ideje. Jedan od njih je odlučio da se vrati, dok je Džemal zagovarao da ostanu u Trstu i probaju naći kakav posao.

Refik je imao drugačiju viziju svoje budućnosti. Upoznao je jednog mornara, Slovenca, koji je upravo bio sišao s broda što je doplovio sa sjevera Afrike, gdje je UNHCR imao veliki tranzitni kamp za repatrijaciju izbjeglica s raznih strana Magreba. Odatle, pleo je Slovenac, može se uz malo sreće ubaciti na brod za Ameriku ili Australiju – obećane zemlje. Refik nije imao pojma ni gdje je Australija, ali je znao da ga ta zemlja zove.

Tako i bî.

Džemal, Islam i Refik su u Trstu ostali nekoliko sedmica, radili svakakve poslove da skupe pare i potplate tipa iz strojarnice broda koji je plovio za Tunis da ih sakrije kao slijepe putnike. U Tunisu su proveli dva mjeseca, dok se nisu uspjeli registrovati za odlazak za Australiju.

Plovili su više od mjesec dana do Melburna, gdje su se Džemal i Refik prvobitno skrasili. Dva brata iz Kozarca isprva su radili kao lučki radnici, učili jezik, dok nisu skupili dovoljno novca da zajedno sa dvojicom Iraca iznajme bar na dokovima. Dobro im je išlo, pa su nakon nekog vremena preuzeli mali motel. Nekoliko godina kasnije Džemal će se zaljubiti u Dženi, učiteljicu s Novog Zelanda, gdje će se preseliti, i u gradiću Te Aroha – što na maorskom jeziku znači ljubav – izroditi troje djece.

U taj daleki gradić ljubavi moj otac Šefik otišao je u tromjesečnu posjetu. Od njega smo dobili pismo u kojem nam potvrđuje da je preživio dvadesetosatni let avionom, da je sve dobro i zdravo, da mati dadne Nenadu neke pare što mu je ostao dužan za montu i da će nam donijeti poklon kad se vrati.

Ukazao se jednog maglovitog jutra prije nego što je mati naložila vatru. Prtio je veliki kofer od sivog skaja, po sredini uvezan širokim opasačem s teškom željeznom kopčom.

Dok je mati užurbano spremala doručak, on je iz kofera povadio poklone namijenjene nani Nazifi, tetki Safiji, stricu Hasanu i njegovoj familiji, ostaloj rodbini, komšijama – i na kraju kaubojsko odijelo meni, a polaroid foto-aparat sebi. Donio je i još štokakvih sitnica i suvenira i razglednica sa nasmiješenim Maorima, ali mene ništa od toga nije zanimalo – prosto nisam znao čemu bih prije, odijelu ili aparatu. Aparat sam, naravno, uprkos molećivim pogledima i moljakanju mogao pogledati samo iz očeve ruke, pa sam tako svu svoju pažnju usmjerio na revolverašku odoru.

Moj novi kaubojski identitet sačinjavali su smeđi prsluk sa žutim resama i plastičnom šerifskom zvijezdom, opasač sa futrolom za pištolj, kaubojske hlače, mamuze (bez kaubojskih čizama, tako da sam proveo dane bezuspješno pokušavajući da ih namontiram na svoje crne gumene čizme; na kraju sam odustao i mamuze kačio za opasač) i najvredniji dragulj moje kaubojske krune – pištolj na “erze”, papirne metke od kojih je svaki treći pucao uz glasan prasak, ispuštajući oblačić slatkog barutnog dima. Falio je šešir: otac ga zaboravio u avionu. Da posluži kao podsjetnik da se u životu sirotinji nikad ne da samljeti dovoljno sitno.

Trčao sam po kući kao mahnit, s materinom maramom na licu, strpljivo se skrivao u špajzu i po raznim drugim lôgama i trijumfalno iskakao iz zasjede pred zamišljene neprijatelje, uz uvijek isti vatreni urlik Kamon!!!, što je trebala da bude skraćenica od Come on! pokupljena iz ko zna kojeg američkog filma. Dugo mi je trebalo da iživim sve fantazije o slavnim avanturama sa Teksom Vilerom i Kitom Karsonom i da na kraju odlučim: vrijeme je da u odijelu izađem iz kuće, da ga slavodobitno pokažem Amiru i Indiri i nauživam se njihove zavisti. Dobro, možda Amirove malo više nego Indirine, pošto ona nije bila silno impresionirana kaubojskim životom i pripadajućim pustolovinama.

Hodao bih tako sokakom raširenih nogu kao kakav nedovršen paun, s dragocjenim prslukom na iskrzanom džemperu i u kaubojskim nogavicama preko trenerke utrpane u gumene čizme. Amir bi išao za mnom s neupitnim autoritetom starijeg i nabrajao bar pet stotina razloga zašto je odijelo nekompletno i zašto u stvari ne ličim na pravog kauboja – a ja bih na svaku njegovu opasku potezao revolver iz futrole i nemilosrdno ga ušutkivao erze pucnjem i nadmoćnim Kamon!

Nije prošlo dugo a prsluk se, uz moje neutješne suze, isparao na leđima dok sam se provlačio kroz Nenadovu ogradu. Erze municije je nestalo. Jedna mamuza mi je spala s opasača i nestala u dubini mutnog vira tamo gdje Puharska zaokreće prema sablasnoj kući Franje Jordana. Došlo je ljeto. Zvale su me neke druge igre. Uz sve to, postalo je neodrživo nositi kaubojske hlače na golim štrkljastim nogama i u plavo-bijelim tenama.

Otac je za to vrijeme uživao otkrivajući novi svijet kroz okular svog polaroida. Uglavnom bi samo posmatrao svoje potencijalne motive i vrlo rijetko fotografisao: u Prijedoru nije bilo filmova za njegov aparat, pa je svaka slika bila suho zlato. Uglavnom je snimke trošio na svoju majku i drugove: oni bi zadivljeno razgledali aparat na početku svakog sijela, klimali glavom na opise tehničkih predispozicija i zauzimali važne poze s visoko podignutim čašama ukočeno iščekujući glasan škljocaj i hisak aparata, koji bi na kraju porodio mokar komad bijelog plastificiranog kartona. Kao kakav čarobnjak u svijetloplavoj željezničarskoj košulji umjesto plašta, Šefik bi teatralno mahao fotografijom da se osuši, okružen zapanjenim licima, likujući na njihove poluglasne Takotiboga! i Što ti je tehnika!, dok su se iz bjeline pomaljali obrisi likova i u hemijskoj reakciji izoštravali u uspomene i dugo sjećanje.

Ja sam ga triput uspio izmoliti da me uslika.

Na jednoj od te tri slike sam u svom kaubojskom odijelu.

Mati je tek ušla iz bašte. Otac je izvadio skalameriju iz kutije i namjestio nas ispred televizora. Iza nas u svijetlozelenu boju okrečen zid: na njemu bez nekog posebnog sklada vise sat, slika nane i dida i ukrasni tanjir iz Barbarige. Mati u odsudnom trenutku pogleda u kameru, a ja skrećem pogled negdje ustranu, neodlučan između petnaest kaubojskih poza koje mi jure kroz glavu, uhvaćen kako potežem revolver. Kad se slika ukazala, otac nezadovoljno cokne jer se ni jedno od nas nije nasmiješilo Kao da sam vas strijeljao a ne slikao – i kiselog lica pakuje foto-aparat, zakukavši da mu je ostao samo još jedan film. Mati se požalila što ju je natjerao da se slika takva umorna, pravo iz bašte, nesređene kose, u prljavoj haljini.

Dok se njih dvoje prepiru, ja sjedim na kauču s fotografijom u ruci, rastrgan između ushićenosti što sam na njoj uslikan u svom dragocjenom odijelu i boli zbog promašenog trenutka, na putu da postanem neizlječivo otrovan nostalgijom zbog nečega što nikad nije ni postojalo, blaženo nesvjestan da će jednom nestati i odijela, i kuće, i roditelja, i djetinjstva, a da će ta stara polaroid fotografija postati prozor u svijet u kojem su sreća i tuga stopljene u jedno.

odlomak iz romana Polaroid kauboj koji će biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.