svabo
More je u riječniku naših starijih pa tako i moje nane označavalo nešto veeeliko. Govorilo se tada, kad je bašća dobra “eno je ko’ more”. Kad je nešto bilo daleko onda se čulo u govoru da je to “iza sedam gora i naravno- mora”.
Kad je čovjek bio velik rastom kazivalo se – golem ko’ more ili varijanta broj dva- za nebo se privezo’. U svakom slučaju more je bilo sinonim za nešto što je svako volio imati za sebe kada bi to moguće bilo, nešto što bi svako volio vidjeti i nešto što ogromna većina starijih ljudi našeg kraja nije nikada dočekala da vidi svojim očima. Ostalo je to more o kojem se toliko pričalo za većinu nedosanjan san bez obzira što je more u stvari bilo jako blizu.
Naše zamišljeno more bio je i ribnjak koji se vidio u daljini sa Krčevina i na koji većina nas sa viših nadmorskih visina nikada nije posjetila. Možda je tako i bolje jer često u svom snu mi oblikujemo stvari i dogadjaje pozitivnije i bolje nego što one stvarno jesu.
A onda jednog dana obavjestili su nas da ćemo ići na more. Preko očeve firme. Niko nije vjerovao a većina ih je negodovala jer su se bojali za nas. Imali su dosta argumenata. Trebalo je znati plivati a mi više brdski ljudi nismo bili vični tome. Majka se nećkala ali, željna da u blizini svog muža provede barem deset dana u komadu rekla je da uvijek mora biti prvi put i da živ čovjek sve nauči.
Kako god, ja i sestra smo jedva čekali da krenemo i našem virtualnom internetu u mislima pretraživali šta ćemo sve raditi na tom moru. Rečeno nam je da će tamo biti još puno druge djece, pjeska, lubenice i vode koja je slana i ne može se piti. Pokušao sam kod kuće piti što više jer, mislio sam, treba tolike dane izdržati bez vode. Sve je bilo lijepo u tim sanjarenjima osim jedne činjenice.
Bilo nam je žao što i nane ne ide sa nama. Znao sam da nije vidjela to more o kojem je toliko pričala sa ushićenjem kada bi opisivala dida Huseina koji je prema predajama bio u svim rodovima vojske. Naravno i mornarima.
Za naše starije more je bilo lijepo ali nezamislivo posebno kad bi se čulo da tamo negdje i muškinje i ženskinje hodaju oskudno odjeveni i to jedni pored drugih.
– Ako bi bili rastavljeni ne bi bilo problema! – govorili su i čekali svoju šansu da vide more. Drugi razlog je bio što su čuli iz provjerenih izvora da se tamo na tom moru čovjek okreće ko’ jagnje kad se peče.
– Sa jedne strane ga brate sole a sa druge se vrućina pojačava tako da pocrveniš kao rak za pet minuta- govorili su oni koji su kao znali sve o moru i bili ubjedjeni da je najbolje i ne dirati šejtana.
Prošle su mnoge godine i došla je devedeset druga. Odnekud, pojavili su se neki strani ljudi za koje se moglo reći – budalama more do koljena. Mnoge ljude i žene oni su “ubjedili” da je za njih najbolje da napuste svoja ognjišta, kuće i zemlju pa da se nastane negdje u drugim krajevima svijeta. Nikome to nije bilo drago ali “argumenti” su bili ubjedljivi i moralo se.
Autobusi i poneki voz, koji su u nekom normalnom vremenu služili za prevoz životinja, potpuno puni ljudi, žena i djece, na sreću “potpuno besplatno” prevozili su te insane u nekim pravcima i gradovima za koje su do tada samo čuli u pričama. Ili možda na televizijskom dnevniku koji je obavještavao sve češće da ti gradovi više i ne postoje. Barem ne onako kakvi su bili već sve više izranjavani od ruke ljudi koji baš i ne haju za tudju nevolju.
Sreća u tom nesrećnom putovanju bila je da su mnogi morali proći po prvi put jednu putanju koja je išla od Travnika, Bugojna, Mostara prema nećete vjerovati Splitu i dalje prema Zadru i Zagrebu. Na tom putu moralo se vidjeti more. Jadransko. Lijepo i ponosno onako kako samo neko izmučen zna biti.
Barem tako za naše nane ali i mnogo mladje ljude i žene more je postalo stvarnost.
Ljudi koji su bili svjedoci susreta tih ljudi sa morem ( jedan od njih je i pisac ovih redova) mogli su vidjeti nevjerovatan prizor.
More, onako veliko i plavo kada se pokazalo pred našim ljudima koji su ga prvi put vidjeli kao da je izazvalo neku neobjašnjivu sreću. Oči su se im zacaklile i svi su šutili ali se i smješkali kao kad čovjek sanja lijep san pa mu se bude žao probuditi. Iz usta naših nana otimalo se samo poneko iz duše izrečeno Božeeee dragiiii.
Plavetnilo ogromnog mora prekrilo im je barem na tren crvenilo prolivene nedužne krvi najmilijih koje su nesetni ljudi ostavili za sobom u Bosni iz koje su kretali prema morima ljudske neizvjesnosti.
Add comment