OBRAĆANJE ZORANA VUČKOVCA ISPRED INICIJATIVE JER ME SE TIČE

Pozdravljam sve okupljene ispred inicijative ‘Jer me se tiče’ na još jednom okupljanju na prijedorskom trgu u iste svrhe. Mi tražimo centralno lociran spomenik za 102 ubijene prijedorske djece. Tužno je što ga već nemamo. Tužno je što i danas, skoro tri decenije kasnije špekulišemo brojevima stradale djece Sarajeva i djece iz izbjegličke kolone na Petrovačkoj cesti i na njima politički profitiramo. Nešto je zajedničko ipak, ni u jednom slučaju nemamo potpunu pravdu za ubijene. Prvo ću pročitati dio saopštenja povodom policijske odluke da zabrani šetnju a zatim nastaviti.

Dio saopštenja Jer me se tiče:

”Jučer nas je iznenadilo Rješenje koje nam je uputio načelnik Policijske uprave Prijedor Sretoja Vujanović, da nam se zabranjuje mirna šetnja a dozvoljava samo okupljanje na trgu Majora Zorana Karlice i to u ograničenom vremenu od 12:00 do 13:00 sati. Indikativno je da su nam tu naredbu uručili dan prije održavanja Dana bijelih traka i tako nas organizatore doveli u nepovoljan i ničim izazvan položaj. Naglašavamo da se to desilo na dan kada je istom ulicom prošla povorka zvanično najavljena kao obilježavanje ”dana odbrane grada”. Ove godine organizovane su i druge slične povorke a neke od njih su bile veoma uznemirujuće, poput noćne šetnje sa bakljama 8. januara.

U obrazloženju je između ostalog navedeno da je za taj dan prijavljeno više skupova i da bi zbog dozvoljavanja svih tih okupljanja ”došlo do ozbiljne opasnosti od nasilja”. Ukoliko je policija imala dojave o pripremama nasilničkog ponašanja trebala je postupati prema tim licima i grupama a ne ograničavati pravo na mirno okupljanje inicijativi jer me se tiče, koja godinama održava komemoracije za ubijene prijedorske civile.”

Ja sam stvarno počastvovan da pričam danas te ako mi dopuštate osvrnuo bih se na napade na Dan bijelih traka i na aktiviste ‘Jer me se tiče’ te osporavanja koja dolaze iz krugova bliskih državnim i gradskim vlastima koji ne skrivaju svoje revizionističke stavove glede Drugog svjetskog rata (rehabilitacija četništva, antikomunizam, nacionalističko prekrajanje istorije WWII) jer su ti isti stavovi politički mainstream. Oni su u potpunom skladu sa srpskim političarima bilo onim u poziciji bilo onim u opoziciji. To je rezultat dugogodišnjeg rada na reviziji istorije i na negiranju svake mogućnosti borbenog bratstva i sestrinstva naših naroda na ovom prostoru. Sramno je poistovjećivanje ‘42 i ‘92 na zvaničnoj komemoraciji odbrane grada juče ali nije iznenađujuće kada u samom vrhu vlasti sjede ljudi koji u gradu iz kojeg su otjerani Hrvati istim ne želi čestitati niti Vaskrs. Čak ni kada nema Hrvata oni su prijetnja ‘našoj’ sigurnosti.

Optužuju Dan bijelih traka da zlouptorebljava Holokaust u svrhe gradnje antisrpskih sentimenata. Ne dovodeći istorijsku traumu i jedinstveno istorijsko iskustvo Holokausta u pitanje, mislim da je važno naglasiti da je upravo potreba za sjećanjem na sve nedužno stradale usled nacionalističkih i fašističkih mahinacija o čistoći naroda ukazla na potrebu da se dosegne nivo poštovanja prema svim civilnim žrtvama koji upravo Holokaust simbolizuje. Prateći prijedlog Michaela Rothberga, mi ne smijemo nužnost sjećanja kod pojedinaca i čitavih nacija posmatrati kao igru nulte sume, u kojoj je nemoguće da dva igrača pobijede. Mi ukazujemo da je moguće sjećati se stradalih civila Prijedora, i dajemo prijedlog da prvi korak u međusobnom priznavanju istorijskih nepravdi bude upravo spomenik ubijenoj Prijedorskoj djeci. Nije ubijanje civila i njihovo fizičko smaknuće sa ovih geografija u svrhe ‘buduće trajne sigurnosti’ nama donijelo ništa do bijede, masovnog egzodusa našeg stanovništva te civilizacijskog mraka u kojem je normalno negirati ubijanje nenaoružanog i neduznog naroda i zastrašivati povratnike u svoje kuće. Upravo jedinstvenost Holokausta ali isto tako Jasenovca koje je nama bliža trauma otvara mogućnost da ova istorijska nepravda postane platforma za sve one koji traže pravdu, uključujući i nas danas kao i prethodnih godina.

Obilježavanje Dana bijelih traka je podsjećanje na 31.maj 1992.godine kada je Krizni štab opštine Prijedor primorao nesrpsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama a ukoliko se kreću gradom da moraju nositi bijelu traku oko ruke. Bijele trake u Prijedoru su utvrđene kao činjenica u više presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Odbrane optuženih su imale priliku da ospore bijele trake i to im nije uspjelo. Uostalom, Dan bijelih traka samo simbolički ukazuje na onu pravu ranu a to je stradanje preko tri hiljade civila, najviše Bošnjaka ali i Hrvata i nepodobnih Srba na području opštine Prijedor. Taj gubitak je nezamisliv. On je mnogo teži od onoga što piše u presudama sudova.

Kada obilježavamo Dan bijelih traka mi se borimo za pravo žrtava na sjećanje i protiv poricanja ratnih zločina. Borimo se protiv svih oblika i pojava fašizma, kojima nažalost i danas svjedočimo. Borimo se i protiv diskriminacije, pogotovo protiv diskriminacije pripadnika manjinskih zajednica, ranjivih grupa i pojedinaca.Mi iz inicijative Jer me se tiče osuđujemo sve pokušaje i zloupotrebe bijelih traka od strane političara i organizacija i pojedinaca, koji bijelim trakama daju druga značenja i koriste ih za predizborne kampanje ili za ostvarivanje ciljeva kojima izazivaju međunacionalnu netrpeljivost i mržnju.

Osuđujemo takođe porast u provokacijama i ekstremističke ispade koji dolaze iz krugova bliskih vlastima a koji su za osnovni cilj uzele negiranje zločina u Prijedoru i zabranu Dana bijelih traka kao oblika komemoracije žrtava i borbe za prava porodica na dostojanstveno sjećanje. Smatram da treba otvoreno reći da se ova eskalacija u opravdavanjima zločina provodi uz podršku sadašnje garniture na vlasti koja finansira ove ekstremne grupe, daje im prostor koji je nedostupan porodicama žrtava i promoviše njihov narativ javnim manifestacijama, filmovima i izložbama. Ovo nije tek puko predstavljanje “drugačije istine”, nego trijumfalizam nad smrću preko 3000 civila u Prijedoru i poruka da su ubijanja, mučenja, logori, bili ne samo opravdani, nego i nečim “zasluženi” a to je ništa drugo nego poziv za ponavljanje takvog nasilja.