svabo
Imala je Kozaruša oduvijek igrača koji su nastupali u FK Bratstvu. Moja sjećanja dosežu do Bahrije Sušića, moga brata Idriza, Ilijaza Dautovića, Ivana Dobrovockog, Teufika Kulašića.
Bahrija i Ilijaz su dugo bili stubovi odbrane, Idriz i Ivan (Dud) ono što bi se sad zvalo ofanzivni vezni. Teufik (Suco) je bio furija. Kad taj “poleti” po krilu malo ko će ga stići; znao je nekad pobjeći sam sebi pa se zaustaviti tek u Mehanovoj bašči.
Poslije njih s velikim uspjehom za Bratstvo su igrali moj Dalija i Halil Alijagić, Halke, a iz moje generacije najviše je pokazao Rifet Blažević, Žuti. U mojoj generaciji više smo preferirali mali nogomet.
Imali smo vrlo kvalitetnu ekipu sa kojom nikad nismo postigli značajan uspjeh u Kozarcu. Na turnirima u Donjim i ponekad Gornjim Orlovcima gdje je uvijek bilo jakih ekipa iz Prijedora najčešće smo se borili sa Urijašima za pobjednika turnira.
Helem, igralo se, a Kozarac i okolina su rasli pa je Bratstvo postalo pretijesno za sve koji su željeli igrati. Slično je bilo i na području prijedorske općine.
Krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka pokrenuta je inicijativa za formiranje Općinske lige u fudbalu. Mislim da je to poteklo od rahmetli Dede Crnalića koji je prvi formirao NK Berek. Poslije su Niski i Bucalo osnovali Radnik na Urijama, Rasim Kljajić, Mladost u Čarakovu, Hase Dračić, Sanu u Brezicanima , a na Brdu je svako selo imalo svoj klub. Nicali su klubovi k’o pečurke poslije kiše.
Odmah po osnivanju Bereka i mi smo osnovali Mrakovicu. Mislim da se ideja rodila u Blaževićima i da su inicijatori bili Esad i Ismet. Oni su me jednog dana pitali bih li se i ja priključio i predložili da budem predsjednik.
Predložim ja njima da mi izaberemo Đuru Pupavca za predsjednika i objasnim da će nas u selu ozbiljnije shvatiti ako imamo nekog koga stariji cijene, a Đuro nam najviše može pomoći oko terena za igralište. Kad je Đuro, ratni invalid, čuo naš prijedlog pitao je jesmo li mi normalni. -Kako ću ja u nogomet bez jedne noge, ali ipak pristane. Poslije nam je puno pomogao kad smo tražili školsko zemljište za igralište i dobili ga. Ne sjećam se ko je predložio ime, ali smo svi zaključili da uz Mrakovicu najbolje paše zelena boja.
Napravili smo kvalitetnu organizaciju i podjelu posla. Đuro se prihvatio da bude predsjednik i preko njega smo izbjegli omalovažavanja starijih ljudi, a nas nekoliko je preuzelo večinu poslova.
Odziv igrača bio je iznad očekivanja. Vrlo brzo sastavili smo solidnu ekipu uglavnom od domaće omladine, a priključili su nam se sa Urija Fikret Čatić i Senad Džafić, te Milovan i Zvonko koji su radili na Mrakovici. Uz njih okosnicu su činili Husein (Huča) i Pašo Blažević, Ibro Muratović, Ahmet i Mesud Crnić, Fikret Ibrahimović, Nisad Jakupović a golmana i to kvalitetnih imali smo i za izvoz : Zlatan Grozdanić,Vasif Mujkanović, Sead Čausević…
Pravi vođa tima i prvi kapiten bio je Huča Blažević koji je znao vrlo dobro mobilizirati ostale i svojom borbenošću i korektnošću puno uticao na mlađe igrače. Poslije ga je sa istim osobinama i žarom naslijedio Ibro Muratović. Uz njih je poslije stasalo puno mladih talenata iz svih dijelova Mjesne zajednice.
Od školskog igrališta za mali nogomet i zapuštenog voćnjaka napravili smo pristojan teren uglavnom akcijama i dobrovoljnim radom. Osjetila se živost i klub je prihvaćen mnogo bolje nego što smo se nadali.
Od Grozdanića do Mahmuljina i Bešića svi su se uključivali da pomognu. Mislim da nikad u Kozaruši ni po kom pitanju nije vladala veća sloga i zajedništvo kao u ovom slučaju.
Uključili smo se u takmičenje čim je osnovana općinska liga gdje smo nastupali s popriličnim uspjehom. Bereku, koji je imao velike ambicije i bio daleko najkvalitetniji tim, nanijeli smo prvi poraz i to na njegovom terenu. Bilo je jedan nula, a Senad Džafić je dao pravi “evrogol”. Frika mu je nabacio iz dubine, a on je sa preko trideset metara topovskim udarcem ukucao loptu pod samu prečku. Naravno da se odnekud izvuklo par tambura i da smo u svom stilu proslavili pobjedu već na Poljani, a nakon ovoga znatno nam je porastao rejting.
Najveća korist bila je što smo našli sadržajnu aktivnost za omladinu koje je bilo puno i koja se dobrim dijelom ubijala od dosade. Imali smo podršku i od starijih igrača Bratstva koji su često dolazili na utakmice, davali savjete i na druge načine pomagali. Neki od njih su to “morali po službenoj dužnosti” jer su bili kozaruški zetovi (Hare Bešić i Eno Kusuran).
Prvi trener je bio Rifet Blažević, kojio je tada završavao svoju igračku karijeru u OFK Prijedoru i imao prilike da prenese friška znanja i metode.
Poslije su nas trenirali Smail i Abdulah Kusuran. Najveći problem treneru bio je kako disciplinirati igrače. Mi iz Mahale i njene okoline razvili smo jedan sistem nadigravanja. Važnije je bilo nekom proturiti kroz noge ili “okrenuti ga na polichu” nego zabiti gol. Uz to igralo se dok ti se igra, a ne dok mora. To je bio i glavni razlog da Rifet napusti posao trenera jer je već naučio na red kod Hošića, a naše slobodno shvatanje igre ga je nerviralo.
Mislim da je Abdulah najviše učinio da nam malo ukroti igrače i napravi od njih uspješan kolektiv.
Pa opet je bilo smiješnih situacija. Svim tim momcima puno je značilo što igraju i ginuli su da uđu u ekipu, ali imali su neke navike kojih su se teško rješavali. Jedan od najvatrenijih igrača bio je Hemo Oruć, koji je uz to bio i strastven pušač. Hemo nije mogao odigrati poluvrijeme a da ne potegne bar jedan dim. Hemo bi nekako našao načina pa u toku utakmice, u prekidu, doletio do nekoga pušača, ili slučajno ili prema ranijem dogovoru, povukao dim-dva i opet nastavio igrati. A kutija cigareta i upaljač su mu i za vrijeme utakmice bili u džepu, za svaki slučaj.
Te dvije strasti (za igrom i pušenjem) Hemo je uspijevao nekako pomiriti. Jednom prilikom kad ga je trener pokušao zamijeniti Hemo je prvo odbio da iziđe da bi tek nakon dugog nagovaranja napustio teren plačući. Ili ako ga trener ne bi od početka stavio u igru on bi sjeo na kraj klupe i do poluvremena popušio hrpu cigareta.
Među tim momcima je vladalo veliko prijateljstvo i sloga i to je najveći kvalitet koji smo dobili formiranjem kluba.
Cilj koji smo postavili pri osnivanju kluba da tu mladost okupiramo nečim društveno korisnim u potpunosti je uspio, a igrači su vrlo brzo postali uzori mlađim naraštajima koji su u njihovom imitiranju tražili sebe.
Imali smo sreću da je večina tih igrača bila svjesna, odgovorna i dobro vaspitana. Uvijek smo za primarni cilj postavljali vaspitno obrazovni odnos ispred rezultata.
Uspjehe smo proslavljali uz gajbe i gitare, a nakon toga najčesće svratili i nastavili u Brezi. Obavezni dio scenarija bio je Rahman sa svojim prenosima.
Bratstvo smo shvatali kao starijeg brata i nikad nismo osporavali njihov značaj i kvalitet, a i ljudi iz uprave Bratstva i igrači imali su izuzetno korektan odnos prema nama. Bio je to uglavnom jedan fini komšijski odnos njegovan i razvijan s obje strane.
Život me je odveo na drugu stranu, ali sam i dalje vrlo često dolazio na utakmice i bio iznenađen odzivom i kvalitetom igre novih mladića. Smjenjivale su se generacije i svaka je donosila nešto novo.
A onda je došao rat i uzeo žrtve. Pašo, Ejub, Neno, Fufa i svi drugi koji nisu dočekali kraj rata zaslužuju da ih pamtimo i zbog njihove igre, njihovog ponašanja i svega sto su učinili za OFK Mrakovicu.
Posebno poštovanje zaslužuju treneri Smail i Abdulah Kusuran za svoj doprinos razvoju Mrakovice.
(H. Redžić; 9. Aprila 2006. g.; Otrgnuto od zaborava)
Add comment