svabo
Malo je Kozarčana koji ne znaju i nisu čuli za Esu Balića. Postavlja se pitanje i da li su onda takvi uopšte Kozarčani ako ga ne znaju i nisu nikada čuli za njega. Jer, voljeli ga ili ne, slušali njegove pjesme ili ne, morali ste čuti za ovo ime ako iole imate dodira sa Kozarcem.
Teško mi je biti objektivan i pisati o Esi Baliću jer ga poznajem, poštujem i na kraju braća smo u vjeri a i malo šta više dobroga o njemu mogu napisati što drugi već nisu rekli, i što svi mi Kozarčani dobro znamo. Oni koji ga poznaju reći će da je prije svega insan, veliki čovjek. Istaknuti je muzičar, itekako vispren „na prstima“ jer zvuk koji proizvodi svirajući na harmonici – nevjerovatan je. Uz to – pjeva kao slavuj. Ja mogu samo kratko reći, dobra, skromna, duša bosanska…
Prva pomisao kada spomenete Esu Balića je “pjevač i muzičar iz Kozarca” koji trenutno živi u Švicarskoj, što je u biti i tačno, ali treba istaći da naš Eso osim što lijepo pjeva ima još mnogo toga što dobro radi i što je za svaku pohvalu.
Prije svega humanista, ovaj poznati, obrazovani muzičar mnogo puta do sada pokazao je da uvijek kada čovjek pogleda svoju trpezu ili „raskoš“ u kojoj živi, treba pomisliti da ima i onih koji će danas možda jedva pronaći način da pripreme ručak, da svojoj djeci osiguraju uvjete za školovanje, da se liječe i nebrojene su akcije humanitarnog karaktera koje je do sada realizirao.
Eso ne posustaje u svojoj humanoj misiji, trudi se i radi samo s jednim nijetom: da sa ljudima koji ga poznaju, poštuju, koji osjećaju isto što i on – pomognu ljudima u stanju potrebe. Kad god je bio u situaciji, odazivao se humanitarnom pozivu. Maksimalno se angažirao sa svojim prijateljima kako bi pomogao. I uspijevalo mu je uvijek.
Godinama unazad, između ostalog, organizuje veliki humanitarni koncert u rodnom Kozarcu, pod nazivom “Eso Balić i prijatelji”. Nažalost, zbog situacije sa koronavirusom ova manifestacija nije se organizovala za vrijeme pandemije, ali Esi su se “rodile” nove ideje. Osmislio je par projekata koji su naišli na jako dobar prijem njegovih prijatelja i šire publike.
Na You Tube kanalu Eso Balić pokrenuo je serijal “Eso Balić i prijatelji” u kojem se u jednosatnim emisijama predstavlja život prijatelja, istaknutih ljudi iz javnog života koji imaju interesantne životne priče. Najčešće, iz svijeta muzike, duhovnosti ili sasvim”obični” ljudi sa zanimljivim pričama.
Serijal je zamišljen da, u vremenu u kojem svi žure, pruži priliku zaslužnim ljudima da otvore dušu, da naučimo iz iskustva takvih ljudi. Da čujemo dobru pjesmu, duhovite anegdote i da naša prijateljstva ostanu zabilježena za neke buduće generacije.
Također, pokrenuo je na istom You Tube kanalu školu učenja sviranja harmonike, sa kojom želi pomoći onima koji traže ovo znanje i imaju želju da sviraju na ovom muzičkom instrumentu.
Na kraju, pored svega navedenog, Eso Balić povremeno piše kratke nostalgične priče o svom djetinstvu, zavičaju… Svojim pričama, kolumnama i slikama želi potaknuti čitaoce na vjeru u život i sreću u malim stvarima. Do sada je svoje priče objavljivao na svome FB profilu a evo imamo zadovoljstvo i čast najaviti da ćemo ubuduće njegove priče moći čitati i ovdje na ovoj stranici.
Radujemo se ovoj saradnji i vjerujemo da će Eso ovim pričama obogatiti sadržaj na kozarac.ba i dati svoj trag na ovom mjestu gdje se čaršija spaja.
Eso Balić: Velež- put sredine
Od nanine kuće na Krčevinama u kojoj sam se rodio ipak je ostao barem kamen na kamenu. Ima nade.
Bio sam neki dan na temelju te drage kuće i valovi misli su se rojili pred mojim očima. Doduše, neke misli su se teturale kao pijanac po putu pa ih nisam jasno mogao razaznati ali neke su bile toliko jasne i stvarne da sam se pitao jesu li se zaista desile. Ličile su na bajku.
Jedna od tih misli bio je i fudbal. Na naninom harmanu iza kuće ili kod bunara ispred kuće.
Nas trojica, Huća, Nedžad i ja bili smo uvijek spremni za fudbal. Uvijek je falio taj četvrti član ali nije bilo više muškaraca u selu našeg uzrasta pa je jedan uvijek morao protiv dvojice. U nedostatku televizija mi smo sebi bili spikeri ili voditelji koji su vodili utakmice.
Igraš i kao govoriš koji je igrač povrijedjen, ko je isključen a ko dao gol. Ako njih dvojica budu voditelji uvijek pobijedi Crvena zvezda za koju su navijali dok bih ja predstavljao Velež.
Volio sam rođene kao rod baš zbog te njihove stalne sredine i kvaliteta koji nije prolazio. Znao sam da se oni ne mogu nositi sa četiri vuka koja su dominirala- Zvezda, Dinamo, Partizan i Hajduk.
Najviše sam uživao kad bi moji prijatelji bili zauzeti sa poslom na njivi a ja bih onda sam igrao na dva gola. Nane i mama bi me gledale sa prozora kako ko’ mahnit trčim sad desno sad lijevo, jedna bi pitala hoću li šnitu sa crnim pekmezom druga sa bijelim kajmakom i odmahivale rukom dok bi gledala kako se prevrćem od dragosti jer je Velež u zadnjoj minuti dao pobjednički gol za 3: 2 protiv pogađate Zvezde..
I onda napokon, nakon svih podsmijeha na račun mog kluba desilo se čudo. Velež je 81-ve na Zvezdinom stadionu Marakana pobijedio, isto tako 3:2 doduše ne Zvezdu nego Željezničar i osvojio Kup maršala Tita. Marić i kompanija pokazali su da se čuda dešavaju i da se za njih treba boriti.
Tako će nadam se se ako Bog da oživjeti i ovaj kućni prag i biti mnogima podsticaj da ožive svoje sredine i nadju put kojim je išao i Velež- put sredine.
Add comment