Kozarac.ba

Banalnost zla

Prateći izraelsko suđenje Adolfu Eichmannu Hannah Arendt napisala je neke od najinspirativnijih socijalno – znanstvenih ogleda o totalitarizmu i zlu. Dosadni, bezlični, ali ambiciozni birokrat koji se uspeo visoko u hijerarhiji onovremenog zločinačkog pothvata, koji na suđenju, s jedne strane, nije djelovao kao monstrum, a s druge je odbijao da se i u naznaci pokaje za ono što je činio, omogućio joj je da shvati mehanizme destrukcije morala u totalitarnom sustavu i način na koji je zlo zavladalo društvom.

Osnova Eichmannove obrane bila je tvrdnja da je on samo obavljao svoj posao, svoj poziv, a da je pritom striktno slijedio zakone. Razmišljanje o zakonima i o posljedicama njihova provođenja bilo je izvan njegova interesa, kao i izvan interesa mnogih ljudi, koji u nekim drugim situacijama ne bi bili zločinci, onih koji su imali i svoju nježnu ljudsku stranu i obiteljski život ispunjen brigom za bližnje, a pritom su obavljali „tehničke” poslove u progonu, uništenju, mučenju, istrebljivanju… onih koji su bili definirani kao neosobe, kao oni izvan zakona.

Iako je i na suđenju u Haagu Slavenka Drakulić, u svojoj knjizi „Oni ne bi ni mrava zgazili”, inspirativno reinterpretirala pristup Hannah Arendt u njenoj knjizi (sabranih tekstova iz mjesečnika The New Yorker) „Eichmann u Izraelu – Izvještaji o banalnosti zla”, kod Ratka Mladića je očito da se pristup ne može svesti na to da je razaranjem morala i društvenih vrijednosti, totalitarni poredak stvorio uvjete da ljudi moral tumače tek kao „mores”, kao običaje, i da provođenje zakona i naredbi prihvaćaju kao više vrijednosti od sprečavanja zla i zaštite jednakosti svih ljudi, te prava svakoga na život i slobodu.

Kod Ratka Mladića nema niti trunke kajanja, retorika mu je i dalje ona nasilnička, pasivno – agresivna, kojom nastoji tvrditi da je on tek kao oficir, profesionalni vojnik „štitio svoj narod”, ali za razliku od izvršitelja u totalitarnim porecima (prije svega fašističkom, i u provođenju holokausta) on nema problema sa skrivanjem iza zakona. Uostalom, zapovijed koju je dobio od svojih „vrhovnih zapovjednika” odmah na početku rata, on je čak i ovakav evidentno neobrazovan i manjkavo inteligentan, precizno razumio. Odmah je znao da se od njega očekuje da organizira genocid Bošnjaka i Hrvata u BiH i pritom nije imao nikakvih problema.

Uostalom, da je imao bilo kakvu inhibiciju, koja proizlazi iz vojničkog morala, ne bi se ni našao na poziciji na kojoj je bio. Da se vojska u kojoj je na marginama služio kao niži i srednje rangirani oficir nije pripremala za rat, nikad on ne bi postao više od potpukovnika.

Sadizam prema vojnicima i podređenim oficirima vrlo bi brzo zamijenio umirovljeničkom zajedljivošću i otežavanjem života susjedima u nekom vojnom bloku u novom gradskom naselju, gdje bi se svađao sa svojim susjedima za parkirno mjesto za svoju Ladu Specijal (Čvorovićev Moskvić je ipak pretjerivanje), čijem bi pranju i lickanju posvetio najviše vremena.

Mladićevo vojno neznanje i svirepost

Nažalost, talog bivše JNA krajem osamdesetih se izdigao na važne  zapovjedne pozicije, pa je ta ekipa svadljivoga nasilnog potpukovnika radikalskih stavova prepoznala kao vojnog talenta i otvorila mu put upravo na ona mjesta na kojima je trebalo svirepošću sijati strah, a gdje odsutnost svakog racionalnog znanja o vojnim vještinama nije bila važna.

Tako dugo dok se u Hrvatskoj mogao bahatiti prijetnjama vojnom snagom Kninskog korpusa, napredovao je u hijerarhiji, pa se i okitio generalskim vjenčićem, ali kad su prvi put vojne vještine bile na ispitu, jedva naoružani šibenski branitelji, ali zajedno s nekolicinom vrsnih ljudi iz JNA, koji su znali mnogo o vojnim vještinama, bacili su ga na koljena i potisnuli s Jadranske obale.

Ispit svireposti, za koji nije ocijenjen pravomoćnom sudskom presudom, bez sumnje je položio u Kninu, pa je takav poslan u Bosnu i Hercegovinu, i sve svoje neznanje i svirepost stavio je na uslugu kojekakvim Karadžićima, Krajišnicima, Koljevićima, i kako se već zvala ta družina koja je tek stjecala naslov ratnih zločinaca.

Niti u Bosni i Hercegovini Mladić ne pokazuje nikakvu vojnu vještinu, nikakva strateška znanja, ništa po čemu bi ga bilo tko mogao oslovljavati oficirom ili, hrvatski, časnikom.

Bezčasnik uživa terorizirati civile, progoniti muslimane i Hrvate, iživljavati se nad pripadnicima mirovnih snaga, ponižavati zapovjednike obrane od njegove, Karadžićeve i Miloševićeve agresije, koji se nađu u situaciji da s njim moraju pregovarati.

O njegovim vojnim znanjima sve govori činjenica da je, nakon što je proveo genocid u Srebrenici i nakon što je međunarodna zajednica Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj prešutno priznala pravo na združenu oslobodilačku vojnu operaciju, kojom je deblokiran Bihać i spriječeno ponavljanje srebreničkog genocida, njegova soldateska bila u raspadu, i da su samo splet nesretnih međunarodnih okolnosti i nepotrebni zločini počinjeni nakon Oluje doveli do toga da međunarodni čimbenici zaustave operaciju koja je trebala dovesti do potpunog vojnog poraza raspalih Mladićevih trupa.

Iz presude Žalbenoga vijeća mnogo od ovoga bilo je, zapravo, jasno. Sve laži, koje su kreirane u Beogradu u posljednjih nekoliko godina, sve priče o navodnom teškom zdravstvenom stanju osobe koja, navodno, nije zdravstveno sposobna za suđenje, na kraju su se ipak rasule.

Mladić danas više ne izgleda kao nasilnik u naponu snage, kao što je to bio devedesetih, nego kao zli, podmukli starac, ali njegove mentalne sposobnosti danas, koje su karikaturalne, nisu ništa niti veće niti manje nego što su bile u vrijeme dok je zapovijedao teroriziranje građana Sarajeva opsadom, izgladnjivanjem, granatiranjem i snajperskom paljbom po civilima, niti onda kad je planirao genocid u UN-ovoj zaštićenoj zoni.

Žalbeni sud, nažalost, nije imao snage otvoriti pitanje opravdanosti odbacivanja osude za genocid u dijelovima BiH izvan srebreničke zone, iako je gruba aritmetička negacija tog genocida ipak do neke mjere ublažena, pa i priznanjem da je (bar nekim) sudionicima zločinačkog pothvata genocid bio na pameti.

Iako se radilo o jednostavnom slučaju, jer su zločini koje je počinio tako svirepi i tako očiti da ih nije problem dokazati, iako se zbog pojednostavnjivanja i skraćivanja procesa nije sudilo i za Mladićeve zločine u Hrvatskoj, proces je bio neučinkovit, trajao je deset godina.

‘Viktimizacija srpske nacije i pritisak Zapada’

U tom razdoblju, u posljednjih nešto više od osam godina, u Srbiji se sustavno rehabilitira zločinački Miloševićev režim, jer na vlasti je akter koji je na početku rata bio tek zločinački šegrt, a do kraja rata je dogurao do pozicije ministra informiranja.

Genocid u Srebrenici se negira, iako on nje samo utvrđen judikaturom međunarodnih sudova, nego je i implicitno sadržan u rezoluciji Skupštine Srbije (doduše, samo pozivanjem na dokumente koji govore o genocidu u Srebrenici, ali bez otvorenog spominjanja tog genocida), a osuda starog zlikovca u javnosti u Srbiji se tretira kao viktimizacija cijele srpske nacije i kao dio pritisaka Zapada na Srbiju.

Štoviše, iako bi demokratska javnost u Srbiji morala upravo danas revalorizirati golemo značenje uspjeha administracije Borisa Tadića, koja je konačno uhapsila i izručila Mladića Haagu i tako Srbiju izvukla iz međunarodne izolacije, danas oficijelni Beograd (naučili smo da stavove Vladara ne prenose relevantni mediji, nego tabloidi) Tadića prokazuje kao izdajnika.

Jedva pismeni, zadrti i neuki, vojno nekompetentni zlikovac slavi se kao nacionalni heroj, a državničko ponašanje osuđuje se kao izdaja države. Pritom se onaj arsenal o „takozvanima”, „samoproglašenim” i „lažnim” državama i obrambenim snagama primjenjuje i na one koji su uspješno zaustavili zlog Mladića i njegovu raspuštenu soldatesku.

Zanemarite nepismenost rečenice koju citiram, važan je samo sadržaj: „Okupilo se oko desetak članova muslimanskih udruženja, koji su istakli ratne zastave terorističke tzv. Armije BiH na ogradi oko improvizovanog pres centra.” – to je objašnjenje o navodnom „incidentu” uoči čitanja presude pred Mehanizmom za međunarodne sudove u Haagu.

Na dan proglašenja konačne, pravomoćne presude Ratku Mladiću, nažalost, vidimo da je jedna od tvrdnji koje dolaze iz beogradske državne propagande, nažalost, istinita.

Istina je da ICTY i MMKS nisu uspjeli doprinijeti poslijeratnom pomirenju. Dapače, time što režim Aleksandra Vučića u Beogradu zlog starca oslikava kao navodnog heroja, one, koji su sudjelovali u ostvarivanju pravde, kao nacionalne izdajnike, a obrambene snage, koje su se branile od Miloševićeve agresije, kao „terorističke” i „takozvane” pokazuje nam dubinu regresije i moralnog posrnuća što ga Vučić i njegovi trabanti provode u Srbiji.

Zašto to čine? Samo su dva moguća objašnjenja, a jedno ne isključuje drugo: Prvo je da na taj način, razaranjem morala, relativiziranjem svih ljudskih i demokratskih vrijednosti, žele vremenski neograničeno održati autoritarni režim koji su uspostavili (upravo kao što je to činio Slobodan Milošević), a drugi je da guranjem svog naroda u moralnu krizu i entropiju vrijednosti, zapravo pripremaju nove ratove u kojima će im ponovno biti potrebni dehumanizirani, svirepi počinitelji zla (i opet, upravo onako kako je to činio Milošević).

Dočekali smo da Ratko Mladić ne umre neosuđen, ali trajni mir u regiji time, nažalost, nije niti za korak bliže. Zlo, što ga proizvode autoritarni i totalitarni režimi rastakanjem morala i ljudskosti, dehumanizacijom podložnika, banalnošću zla, definitivno danas prijeti daleko snažnije nego što je to bilo prije deset godina kad je Boris Tadić obavio svoj državnički poziv.

Tek uzgred, za kraj, u silnoj kakofoniji laži i konstrukcija o Haaškom sudu i njegovoj navodnoj nepravednosti, te o mogućnosti da Mladić izbjegne izdržavanje kazne, nismo čuli samo jednu – u posljednje vrijeme, kao dokaz da je sud u Haagu nepravedan prema Srbima, rabe i to da sudska uprava Mehanizma za međunarodne kaznene sudove ne odobrava puštanje osuđenika na slobodu, nakon dvije trećine izdržane kazne.

Nedostaje samo to da sad počnu tvrditi da je Mladić (kao i Radovan Karadžić) već preživio više od dvije trećine života, pa da ga Sud mora odmah otpustiti iz zatvora, nakon izdržane dvije trećine doživotne robije.

(Davor Gjenero; Al Jazeera)

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.