Kozarac.ba

RECENZIJA KNJIGE ŠERIFA VELIĆA “SAČUVANO OD ZABORAVA”- UNIVERZALNOST BOSANSKOG ČOVJEKA

Gdje su granice izdržljivosti bosanskog čovjeka, da li one uopšte i postoje. Čitajući rukopis Šerifa Velića, duboko sam dirnut teškom sudbinom ovog bosanca i hercegovca, odnosno bošnjaka ili bolje rečeno krajišnika.

Uz njega naravno izražavam saosjećanje sa svim njegovim logorskim sapaćenicima, prijateljima i komšijama, sa kojima Šerif dijeli tešku sudbinu početka devedesetih.

Sa velikim divljenjem i poštovanjem započinjem pisati recenziju za ovu knjigu koja će vrlo brzo ugledati svjetlo dana i iskreno se nadam privući pažnju i simpatije širokog čitalačkog auditorija.

Na samom početku koristim priliku da se najiskrenije od srca zahvalim autoru ovog rukopisa koji je smogao snage da iz arhive vlastitog pamćenja povuče sva ona sjećanja ponajviše bolna i pretoči ih na papir, zaista je ta činjenica vrijedna svakog divljenja.

Zamislimo samo da su i svi ostali logoraši od kojih njih na hiljade nisu među živima ostavili makar jedan list vlastitog svjedočanstva iza sebe bola i patnje koju preživješe, sa kakvim saznanjima bi mi danas raspolagali.

Dok sam čitao ovaj rukopis imao sam snažnu potrebu da razgovaram sa autorom o svemu što je u knjizi privuklo moju pažnju.

Bio je mjesec Ramazana, proveli smo mnoge sate razgovarajući, možda smo trebali da ramazansko vrijeme provedemo u ibadetu i skrušenosti ali meni su upravo ti razgovori bili ibadet u kojima sam direktno iz prve ruke mogao čuti strašna svjedočanstva koja su Šerifa i Bošnjake Krajine zadesila.

Jedno od prvih i osnovnih pitanja bilo je što je to navelo autora da počne pisati ovaj rukopis, rekao je nepravda, potvora i laž, ili drugim riječima „mrak“ u ljudskim glavama.

Taj mrak ili zaborav koji želi da proguta i njega i sve one koji istinu znaju i nose ali šute, pokrenula je ovog tihog čovjeka, penzionera, koji je bez obzira na činjenicu što je ušao u osmu deceniju života, daleko na sjeveru u švedskom gradu Jonkopingu u malenom stanu dane i noći provodi kucajući na računaru i tako dočekuje nebrojene akšame i zore .

Iz vasijeta starih predaka znao je da je historija ciklična nauka i da se ponavlja u intervalima i krugovima koji su u Bosni najčešće isprljani ljudskom krvlju nedužnih i tako stoljećima unazad.

Tako je i na posljetku nastalo ovo ljudsko svjedočanstvo u kojem dok čitamo paralelno sebi postavljamo pitanje jesmo li kroz naš kratki život nešto izostavili i nedaj Bože uradili što ne treba.

Dok čitam svjedočanstva stradanja u kojima se ljudi bez ikakvih razloga izlažu nesnosnim patnjama a potom i ubistvima razmišljam o Kuranskom ajetu i danu kada živa sahranjena djevojčica bude upitana, zbog kakve krivice je umorena Kuran sura Tekvir 81, 8,9. ,

Tako i u Bosni, ubijalo se bez poznatog razloga. Mnogo je Bošnjaka na pravdi Boga zvjerski ubijeno, dok čekaju da ih streljaju mnogi nisi bili u prilici ništa da kažu, pa čak ni da dobace neku kletvu pa da makar na taj način podignu svoj glas protiv onoga šta ih je snašlo.

Interesantno je navesti za primjer Haško svjedočenje Dražena Erdemovića u kojem spominje da su 16. jula 1995. Do 15:00 sati, završili s egzekucijom oko 1.200 srebreničkih zarobljenika na vojnoj ekonomiji Branjevo.

Iz tog svjedoćenja vidimo da su samo dva čovjeka iz smrtnog stroja progovorila. Jedan bošnjak prije rafala je uputio psovku a drugi je jedan dječak koji dok čeka komandu za streljanje je rekao samo jednu jedinu riječ „mama“.

Kada smo bili mali, naše majke su nam govorile da u prvi akšam ne izlazimo i ne hodamo po mjestima na kojima bi mogli „nagraisati“, onda se samo po sebi postavlja i nameće logično pitanje smije li se po Bosni bilo kuda hodati u prvi akšam kada znamo da nema pedlja a da nema kabura ili prolivene krvi šehida iz ovog ali i iz prethodnih ratova.

Masovne grobnice ali i duboke jame napunjene ljudskim tijelima širom Bosne i Hercegovine nisu same od sebe nastale, neko je bio ohrabren da u ime jednog ideološkog motiva pobije toliki narod.

Sada kada se sve dogodilo trenutno je na sceni devalvacija i marginalizacija vrste, karaktera i obima zločina te konstantno poistovjećivanje i izjednjačavanje posljedica zločina različitih zaraćenih strana pod parolom svi su činili zločine.

Jesu li Bošnjaci svjesni da se nalaze u vrtlogu jednog procesa sa čitavim nizom dobro isplaniranim aktivnosti i radnji kreiranih u velikim centrima moći sa namjerom da se sve stavi pod tepih zaborava.

Upravo zbog svega navedenog, u pravo vrijeme dolazi nam knjiga „Sačuvano od zaborava“, Šerifa Velića kao jasno uvjerenje da pripadamo strani koja nije vršila zločin nego se nad njom vršio zločin, koja se nije osvetila nikome bez obzira što zločinci slobodno hodaju gradovima u kojima su vršili pokolj.

Oni još uvijek obnašaju visoke dužnosti čak i u državnim službama a novim generacijama postaju idoli kojima jasno poručuju „Ono što se desilo bilo je amanet prošlih generacija a sada je na vama da nastavite gdje smo mi stali“.

Dok na jednoj strani imamo revitalizaciju fašizma i zločinaca iz prošlog i ovog rata bošnjačka podijeljenost i letargija, nezainteresovanost u bilo kom ideološkom pravcu dijeli ovaj Korpus na najsitnije grupe bilo da je u pitanju politika, kultura, religija, tako je prosto za nepovjerovat na koliko se sitnih grupa i pojedinaca bošnjački narod može podijeliti.

Već smo istakli kolika je potreba da se ostavi pisani trag stradanja i genocida sa historijskog aspekta, međutim sa sociološkog aspekta, jako je interesantna društvena anomalija u kojoj dojučerašnje komšije pale, pljačkaju, siluju i ubijaju dojučerašnje komšije i kumove sa kojima se sve ove godine dijelio posljednji zalogaj hljeba.

Ovdje nam zacrtani okvir obima recenzije ne dozvoljava da analiziramo sve segmente knjige ali ćemo ovim putem istaknuti samo neke detalje koje nam autor u svojoj knjizi kazuje.

Kada razmišljam o kazni koju smo doživjeli i grijehu i krivici zbog kojih smo nemilosrdno ubijani u samoj knjizi nalazim duboko bolno svjedočanstvo o mladiću Sabahudinu koji dok jede zbog samo jedne jedine riječi koju je izgovorio „bujrum“ pred 700 ljudi biva zvjerski mučen i ubijen.

Mučenja i ubijanja nisu bile pošteđene ni žene, Sadeta Meduljanin, Hajra Hadžić, Mugbila Beširević, mjesecima su mučene ubijene a nastavnica i općinski odbornik grada Prijedora Velida Mahmuljin posebno je bila na meti mučenja te je naposljetku ubijena u posljednjim danima raspuštanja logora Omarska.

Autor sa nama dijeli vlastite doživljaje iz bijele kuće u kojima se konstantno vrše masovna premlaćivanja poslije kojih zarobljenici od zadobijenih rana nisu u stanju jedni druge prepoznati, ali nam nudi percepcije i viđenja crvene kuće iz koje niko nije izašao živ.
Čitajući redove ove knjige slobodno se nameće pitanje da li bi iko živ izašao iz ovog logora da ga nije otkrio Roy Gutman u augustu 1992. godine.

Zvjerstva nad zarobljenim civilima vršena su sistematski, po spiskovima, odnosno prema zasluzi, jednostavno dovoljno je bilo da si prvenstveno bošnjak ili hrvat da si fakultetski obrazovan, da si politički angažovan ili da si imao bilo kakav konflikt nekada sa nekim od srba, bio bi na spisku poslije kojeg bi izgubio život.

Sistematski i planski ubiti predsjednika općine Muhameda Bešića, doktore Esada Sadikovića i Rufada Suljanovića i čitavu plejadu prijedorskih intelektualaca kao i hiljade drugih krajišnika te ih sve jednog po jednog kontinuirano baciti u masovne grobnice u Kevljanima i Tomašicu ali i na druga mjesta može samo bolestan um ili narod.

Međutim ima nešto gore od svega navedenog a to je poricati zločin, odnosno isticati da zločina nije ni bilo ili ga opravdavati, a to je trenutno sada posebno izraženo, tako sada odgajaju i vlastitu djecu.

Kako li je onda povratnicima preživjelim logorašima kada moraju ponovo da se susreću sa vlastitim ubicama i egzekutorima kada se vrate u svoj grad.

U rodnim Kevljanima našeg Šerifa Velića otkrivene su masovne grobnice gdje je u jednoj nađeno 456 tijela, a u džamijskom haremu druga sa 120 tijela.

Nerijetko su masovnim grobnicama pronalažena tijela žicom povezana bez tragova likvidacije, jednostavno su baćeni u iskopanu grobnicu i tako živi zakopani. Isti je slučaj kada su u džamijskom bunaru u Kevljanima bacili 27 živih ljudi gdje su ih samo povezali žicom.

Nakon logora Omarske i Mahnjače teška životna priča Šerifa Velića se nastavlja u Karlovcu kada ponovo vidi svoju porodicu sa kojom pronalazi svoj novi dom u Švedskoj, tu daleko od rata nastavlja svoj miran život.

Međutim, odluku koju Šerif u 48 godini donosi svrstava ga u red bosanskih patriota čije se ime mora zlatnim slovima napisati na listovima bosanske historije. Vraća se u bosansku neizvjesnost u rat da se još nekoliko godina bori za svoju Domovinu.

Ovdje posebno priznanje odajem hadži Fikreti Velić supruzi našeg Šerifa, koja je sada pred novim životnim iskušenjem. Ona se ponovo rastaje sa svojim bračnim drugom. Ponovo ostaje sama sa djecom, u tuđini, bez ikog svog. Sigurno je da ne poznaje čak ni švedski jezik, pa kako će onda dalje kroz život, sama, to samo Dragi Allah i Ona znaju.

Međutim, sada joj teže pada ovaj novi od prethodnog rastanka jer dobro zna kuda njen Šerif ide. Sa sigurnošću duboko u sebi zna da ga posljednji put vidi, ali samu sebe tješi da će se živ kući vratiti, mada je Bosnu zahvatilo zlo koje nije zapamćeno u novijoj historiji čovječanstva. Duboko u sebi je protiv ali kako da ga spriječi da radi jednu od najčasnijih stvari na svijetu, da brani svoju Domovinu, našu Bosnu.

Kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine Švedsku ugodnost mijenja sa blatnjave tranšea, teške bosanske zime, duboke snjegove i hladna jutra. U jednoj od najelitnih vojnih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine 17. viteška krajiška brdska brigada odlazi iz borbe u borbu i tako dočekuje kraj rata, nije li Šerif Velić- bosanski čovjek u svojim podvizima vrijedan svakog divljenja.

Na kraju, zamolio sam Šerifa da ne stane na ovoj knjizi, obzirom da je otkrio pisanje kao Allahov dar i svoj novi talenat za koji nije ni znao, te sam mu toplo preporučio da napiše još nešto čime će nas sve počastiti poučnim sjećanjima i vlastitog života.
Hoće li to biti iznimno interesantno kazivanje o Begu sa kojim je odrastao ili kazivanje o teškom i surovom životu kakvim se nekada živjelo u Krajini ili nešto drugo po vlastitom izboru samo bi bilo dobro da ugleda svjetlo dana kao amanet generacijama koje dolaze.

Iskreno se nadamo da će upravo ova knjiga dati jedan pozitivan impuls međusobnog pomirenja, zbližavanja, asimilacije ovog napaćenog naroda, da nam ostane kao amanet ovoj i svim narednim generacijama da znaju i podsjećaju se na sve ono što je se dogodilo vlastitom narodu.

Molimo dragog Boga da Šerifa posluži lijepim zdravljem i da ga nagradi za sav trud koji je tokom svog života uložio u borbi za svoju Bosnu i Din Islam.

Zenica 14. Juni 2020 godine , dr. sc. Amir Ismić

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.