Kozarac.ba

Doba lažnih vijesti

Prekomjerno smo bombardirani informacijama sa svih strana: iz znanih i provjerenih, ali i posve mutnih i nepouzdanih izvora. Uostalom došlo je doba kada nam vijesti dobivene iz neimenovanih izvora pišu anonimni novinari, čitaju digitalni spikeri, a komentiraju botovi.

„Prije dva tjedna otac i kći (13) koja je izgubila majku prije godinu dana ugostili su migranta u svoju kuću. Nahranili ga, dali mu topli i čisti smještaj, da se okupa i da ostane koji dan dok se ne snađe. Dan kada je otišao vratio se za sat vremena s još pet migranata te su pretukli oca koji je još uvijek u komi u bolnici, a kćer je svih šest silovalo!!! Tako su se eto zahvalili što su im ljudi izašli u susret!!!“

Priznat ćete – jezivo. Tu je priču, koju je čula iz druge, možda i treće ruke, od neke konobarice u Rastokama kod Plitvica, na svome Facebooku objavila jedna građanka pozvavši ljude da njezinu objavu šire dalje jer, napomenula je, hrvatski mediji takvo što ne žele objaviti. Njezina objava proširila se društvenom mrežom poput požara, a gašenju nije pomoglo ni priopćenje policije da je priča posve izmišljena. Žena je potom izbrisala svoju objavu, ali požar time nije lokaliziran.

Lažne i neprovjerene informacije

Ne toliko morbidna, ali podjednako zapaljiva bila je izjava jednog šumarskog radnika iz Otočca u Lici, koju je dao nekoj televiziji, da su ga migranti presreli i pretukli ga kolcem kada je išao na posao. Dijelu javnosti, nabrušenom na migrante koji legalno ili ilegalno dolaze (i prolaze) kroz Hrvatsku bio je to još jedan dokaz tvrdnjama da su to nasilnici, razbojnici, silovatelji i donositelji zaraznih bolesti. Policijska istraga pokazala je, međutim, da je šumar čitavu priču izmislio kako bi se opravdao pred šefom jer se toga dana napio i nije došao na posao. Koliko tragična, toliko je i komična već naširoko poznata priča one gospođe iz Samobora kod Zagreba koja je, vidjevši neke tamnopute muškarce u trgovini, pozvala policiju uvjerena da su to neki opasni migranti. Ispostavilo se da ljudi rade u tamošnjoj, svjetski poznatoj tvrtki Mate Rimca koja proizvodi električne automobile, te da imaju uredne radne i boravišne dozvole.

Još je opasnije kada se u širenje panike lažnim i neprovjerenim vijestima uključe i utjecajni političari poput Ivana Pernara koji antimigrantskoj groznici u Hrvatskoj snažno pridonosi bijednim objavama na Facebooku. U jednoj je napisao: „Ako odete na Google i upišete ‘migranti, djevojka, glava’, imate prilike vidjeti jedan stravičan video gdje mladoj djevojci prvo odrube glavu, a onda je kuhaju”. Riječ je o nekakvoj snimci iz Afrike koja nema veze s migrantima koji dolaze u Hrvatsku. U drugom navratu Pernar se tobože ozbiljno pozvao na službene podatke prema kojima je u Njemačkoj, uoči migrantskog vala, godišnje u prosjeku bilo 300 napada nožem, dok je zadnjih godina broj takvih napada narastao na 3000. One koji su Pernaru povjerovali neće razuvjeriti ni stvarne službene statistike prema kojima je prošle godine u Njemačkoj zabilježeno najmanje napada nožem u zadnjih 25 godina.

Kako ostati zdravog razuma?

Dođu vremena kada se strah uvuče u ljude, kad oči i uši postanu preveliki i kada se iz straha, doslovno i figurativno, puca po svima. U takvim vremenima ljudi reagiraju instinktivno, ostavljajući zdrav razum po strani. Idealna su to vremena za one koje iz nekih svojih uvjerenja, mračnih pobuda ili niskih strasti krenu ribariti po tom moru punom preplašenih duša. U neka druga vremena to se ribarenje zvalo propagandom, crno-bijelom. Ta je operirala nedvosmislenošću, gurala u oči i uši samo jednu istinu koja bi se potom, kroz usta zavedenih, vraćala podanički prihvaćena i smjerna. Još uvijek više srećom nego nesrećom danas živimo u višeglasnim vremenima kada nismo osuđeni na jedan službeni izvor niti na jednu ili dvije oštro sučeljene i isključive istine – našu i njihovu. Crno-bijela vremena informiranja kao propagande ostala su iza nas.

No, jesmo li sada pametniji i prosvjećeniji, a time i slobodniji? Načelno govoreći – da. Kakva god bila, demokratizacija medija omogućila je svojim višeglasjem višestruke izvore koji nam omogućavaju i višestruku mogućnost izbora. Ali, zahtjevan je to proces. Okruženi, slikovito rečeno, stotinama ekrana s kojih pršte vijesti, danas nam itekako valja biti zdravog razuma, obrazovan i prosvjećen kako bismo bez strahova i predrasuda prepoznali eventualne laži i obmane, izvukli zaključke i donijeli sudove. Uza sve tehnološke mogućnosti i pomagala, svijet je, ukratko rečeno, postao izuzetno jako zahtjevno mjesto na kojemu je olakšan pristup šumi informacija, a istovremeno otežan zdravorazumski prolaz kroz nju.

Prekomjerno smo bombardirani informacijama sa svih strana: iz znanih i provjerenih, ali i posve mutnih i nepouzdanih izvora. Uostalom došlo je doba kada nam vijesti dobivene iz neimenovanih izvora pišu anonimni novinari, čitaju digitalni spikeri, a komentraju botovi. Nije ni to najgore. Najednom su nam, kao apgrejdana verzija hladnoratovske i prije toga gebelsovske propagande, u medijski prostor i svakodnevni govor ušli pojmovi „fake news“, „alternativne činjenice“, „hibridni rat“… kao dio sustava sve više zbunjujuće medijske stvarnosti. Ili nestvarnosti?

Globalno selo neveselo

U međuvremenu, svijet još nije smislio bolju metaforu svoje današnjice od one (pra)stare, ali vizionarske McLuhanove o svijetu kao globalnom selu. To je fantastično precizno i u dvije riječi sažeto predviđanje budućnosti, koja se  dogodila nakon pojave interneta, a naročito njegovim razvojem. Pritom se u tom pojmu „selo“ doima intrigantnije negoli „globalno“. U „selu“ smo svi okupljeni u svome toru ili šoru; tu ništa ne ostaje skriveno i tu se svaki događaj, izmišljen ili stvaran, u trenutku širi s jednog kraja sela na drugi mijenjajući na tom putu sadržaj, a ponekad i formu. I za to je smišljen izraz: pokvareni telefon. Pri čemu nije pokvaren sâm telefon, nego oni koji njime prosljeđuju poruke.

A selo, taj naš suženi i ograničeni prostor – znamo to iz knjiga, filmova i života – baš ne voli strance, tuđince, one druge koji se jednoga jutra iznenada pojave u blizini, s podignutim šatorima, ženama i djecom, nerazumljivim jezicima te razumljivim nadama i očekivanjima. Tu se mala seoska zajednica, socijalni agregat globalnog sela, uznemiri i prestraši čak i prije nego što upozna te druge,  čuje njihove priče i donese zaključke. Potom slijedi strah: diži ogradu, rastegni žicu, postavi straže i budi budan! Konflikt tako počinje. I svaka se glasina – a u strahu su velike oči i uši, ali i usta – odmah brže širi.

Iako su nam dostupni još jučer nezamislivi uređaji, iako smo neprekidno online i informacije su nam nadohvat ruke (samo ih treba naći u onoj šumi) strah biva jači, a svaka informacija koja ga raspiruje postaje uvjerljivija i prihvatljivija. Ne dovodimo je u pitanje i uzimamo je zdravo za gotovo ne mareći za to što – poput onih s početka teksta – zvuče nevjerojatno. Pa čak i kad se kasnije pokažu neistinitima, iz šume kontaminiranih informacija izvući ćemo neku drugu, njoj najsličniju pa mahati njome: „Evo je! Evo istine koju nam prešućuju!“

Izvor: Al Jazeera
Piše: Miroslav Filipović

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.