Kozarac.ba

Rat! Rat! Rat! Ili zašto rata biti neće

Rat! rat! rat! Čuju se u ove zimske dana uzvici ispunjeni neki mračnim oduševljenjem, strašću i dječačkim veseljem, jer se još do nedavno činilo da rata zadugo neće biti, ili da ga više nikad neće biti, jer polako postajemo dio one Europe, pristojne.

Rat! rat! rat! Čuje se onako kako se 1991. nije čulo. U ono su vrijeme ljudi, ipak, strepili od rata, svi, osim onih koji su ponikli u zajedničkoj armiji pa su se za rat školovali, te razbojnika i mafijaša, koji su u mogućem ratovanju vidjeli mogućnost da se obogate i društveno ostvare. U ono vrijeme ljude je hvatala nelagoda pred onim što je nailazilo, a sad kao da sve znaju što je to, sjećaju se kako rat izgleda ili znaju iz junački priča svojih roditelja i starije braće, pa im se čini kako nailazi čas i njihova punoljetstva. Osim toga, valja ispraviti sve ono što je zaostalo za prošlim ratom, dovršiti nešto što je tada započeto, a ostalo je nedovršeno. (Ruku na srce, sve je ostalo nedovršeno. Ili skoro sve.) Ovaj put ima se i sigurne saveznike, velike zaštitnike, braću po krvi, vjeri i zemlji: Erdoğana, tog zaštitnika islama i jedinstvenoga turskog prava na Bosnu, Putina, velikoga ruskog cara, slavenskog i hrišćanskog pokrovitelja, Donalda Trumpa, promotora tradicionalnih kršćanskih i konzervativnih vrijednosti, koji će povući crtu između Zapada i Istoka.

Rat! rat! rat! Izbija s naslovnih stranica ultradesnih tabloida. Ali naravno, kako to svaki put biva, za rat su krivi, rat su započeli oni drugi. Iz Srbije se prema Kosovu spušta vlak u bojama srpske trobojnice, išaran na svim jezicima jednom parolom: “Kosovo je srbsko!”, uz tu sitnu grešku u jednačenju suglasnika, provedenu u natpisu na jeziku materinjem. S one strane granice vlak dočekuju naoružane trupe vojske kosovskih Albanaca. Iz ničega, ili skoro iz ničega, rađa se drama među narodima, i već je, kažu, sasvim izvjesno da će se zaratiti pređe li vlak granicu. Ali on je ne prelazi. I onda se u sljedećih nekoliko dana govori o tome kako je rat u posljednjem trenutku izbjegnut. (Što, opet, ne djeluje nimalo umirujuće, jer koji je to rat u posljednjih stotinu godina na Balkanu izbjegnut? Malo koji je i – odložen.) Predsjednik Srbije kaže da će lično on, bude li zatrebalo, sa svojim sinovima, a dvojicu ih ima, prvi krenuti da ratuje.

Rat! rat! rat! Čuje se u Bosni. Samo se još razgovara tko bi se s kim udružio. Bošnjaci se moraju okrenuti Srbiji! Čuje se slijeva, jer Hrvatska, s Europskom unijom, vodi “hibridni rat” protiv Bosne i Bošnjaka. Zdesna misle malo drukčije. Ali ni jedni ni drugi ne znaju kamo bi u svemu tome s Miloradom Dodikom. On je, ipak, gnjevan i ratoboran prema svima. I govori ono što se od ranih devedesetih nije čulo – da Dubrovnik nije bio u Hrvatskoj. Njegove riječi se, naravno, razlijevaju Hrvatskom poput blagovijesti, kao i riječi Atifa Dudakovića, umirovljenog generala Armije Bosne i Hercegovine, koji s nastupa u Luksemburgu poziva mlade i stare Bošnjake da kupuju šatore, vreće za spavanje i ostalu ratnu opremu, jer da će im uskoro zatrebati. Pa kad se sutra zarati, ili kad se bude trebalo znati tko je izazvao rat i tko ga je započeo, da se zna da je to bio Atif Dudaković. Ili da je bio Milorad Dodik. Ili da je bio Tomislav Nikolić, da je bio strojovođa onoga vlaka koji se nikad nije dokoturao do Kosovske Mitrovice… Zasad se, osim s naslovnica ultradesnih tabloida, nitko od Hrvata nije založio za početak rata. Razlozi su jednostavni: u Bosni i Hercegovini Hrvata za takvo što nije preostalo. A u Hrvatskoj? O tome će se u sljedećoj epizodi.

Rat! rat! rat! Čuju se balkanski odjeci inauguracije novoga američkog predsjednika. Ako on ukine NATO – a ratovođe se najednom više nego mirotvorci nadaju da će ga ukinuti – ako se zahvaljujući njemu raspadne Europska unija, onda će se na Balkanu sigurno zaratiti. Ionako je sve ono što je ratu prethodilo, i izbjeglička kriza, i Brexit, i Trumpov izbor za predsjednika, svoj smisao nalazilo u vraćanju suvereniteta nacionalnim državama, u razbijanju globalizacijskog okova, u skidanju negvi međunarodnog poretka, što sve u našem slučaju, izgleda, može značiti samo rat. Jer što je nama državni i nacionalni suverenitet ako nećemo oko njega zaratiti?

Ali po kojim će se linijama voditi rat ako se Trump udružuje s Putinom, koji je već udružen s Erdoğanom? Kako će se rasporediti zaraćene strane ako Putinovi Srbi protiv sebe imaju Trumpove Hrvate, a jedni i drugi su protiv Erdoğanovih Bošnjaka? Vjerojatno i na ovo pitanje postoji neki razložan odgovor. Postoji neka geostrateška logika prema kojoj će se stvari tako posložiti da se konačno opet zarati. Možda u tome nekako pomognu Kinezi.

Svaki rat koji bi se na Balkanu poveo nakon 1914. za svoj je ishod imao dekultivizaciju, gubitak veze s Europom, priključka onoj tradiciji u koju ćemo se zaklinjati i prije i poslije rata. Nakon svakoga od tih ratova ove su zemlje bivale sve manje nalik sebi, ili onoj poželjnoj slici sebe, koja se neprestano nudi ne bi li se kako uspostavila crta razlike u odnosu na neprijatelja. Nakon svakoga od tih ratova ove su zemlje bivale sve sličnije svojim neprijateljima. Naravno, onim iz prvoga susjedstva, a one onim koji su prejahali Alpe ili Karpate da bi se do nas spustili.

Uz svaki veliki rat, od onoga Prvoga svjetskog, pa do posljednjeg, onog što započinje uz pad Berlinskoga zida, globalne su prilike u nas korištene za velike lokalne obračune. Svejedno je hoćete li te obračune tumačiti kao građanski rat ili kao susjedsku agresiju, svaki put se radilo o kontaktu između zemljopisno (i kulturno-civilizacijski) bliskih zajednica. U svakom bi takvom klanju – jer svaki je naš rat prije svega drugog klanje – svaka od zaraćenih strana usput provela i svojevrsni kirurški zahvat na vlastitome tijelu i na tijelu svoje kulture, odsijecajući u svakome ratu po neki vlastiti ud, na putu prema savršeno oblikovanom tijelu nacije, koje će biti bez ruku i nogu. Samo glava i nepokretno tijelo.

I onda bi nailazio šok prvoga poslijeratnog dana. Tada bismo vidjeli da je svijet kojemu smo željeli pripadati otišao daleko od nas. I da se od njega razlikujemo za još jedan naš rat i za još jedno kasapljenje vlastitoga tijela, koje nam je trebalo omogućiti da što aktivnije i autentičnije mrzimo svoje susjede, da se od njih napokon počnemo razlikovati do neprepoznatljivosti. Međutim, suprotno našim željama i stremljenjima, svaki nas je novi rat činio sve sličnijim i bližim onima protiv kojih smo najžešće ratovali.

Tužno je i tragično da nas se opet događaji u svijetu tiču samo zbog mogućnosti naših obračuna sa susjedima. Milorad Dodik je tako strasno žudio za tim da ode na inauguraciju u Washington, makar je tamo gledao na televizorčiću u nekoj kvartovskoj pivnici. Ima li u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji ili na Kosovu ijedan političar koji bi čiste duše sad mogao reći da s Dodikom ne dijeli istu čežnju? Ima li itko tko se ne bi slikao uz ogradu Bijele kuće, onako kako se slikala predsjednica Hrvatske? Razlike su, vjerojatno, samo u stilu i u načinu, u tome da jedan navali kao sivonja, sve dok mu ne uskrate vizu, a da druga nikoga ništa ni ne pita, nego lijepo sjedne u avion i ode. Ali svi oni nekako misle da će Trump biti protiv njihovih susjeda, a za njih. Samo što se jedni uzdaju u njegovo jaranstvo s Putinom, a drugi vjeruju – ovaj put ispravno – da su interesi prebogate Amerike, ipak malo drukčiji od interesa ekonomski iznurene Rusije, pa da od tog jaranstva neće biti ništa.

Rat! rat! rat! Skandiraju vođe vječno zavađenih plemena, naroda i država, a nama se, dan po dan, bliži proljeće. Tužan je i nevoljan svijet koji izgubi razloge da se raduje proljeću. Tužan je i nevoljan svijet alergičara, koji će početi da kišu, kašlju i šmrču čim ogrije sunce i vegetacija oživi. Ako se u našem kraju svijeta zarati, bit će to rat marioneta, koji će se voditi po istom rasporedu međususjedskih omraza i vlastitih nacionalnih samoostvarenja, po kojem su se vodili svi ratovi od 1914. Ali ovaj je put nemoguće zamisliti mir nakon još jednoga takvog rata. Samo jedan je razlog što tog rata, ipak, neće biti. Ničega zbilja važnog ovdje više nema. Blagoslovljeni su nevažni.

(Miljenko Jergović; Oslobodjenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.