Kozarac.ba

Gorčin Dizdar: Mak Dizdar bio je žrtva svih sistema u kojima je živio

Jubilej 100 godina od rođenja Maka Dizdara fondacija koja nosi pjesnikovo ime obilježila je objavljivanjem reizdanja ‘Kamenog spavača’.

Pogođen životnim okolnostima koje razvoju pjesničkog talenta nikako nisu išle u prilog, Mehmedalija Mak Dizdar savladao je sve prepreke egzistencijalnih nedaća i stvorio opus kakvog nema na južnoslavenskim jezičkim prostorima. Rođen u Stocu tokom Prvog svjetskog rata, Mak Dizdar razvit će se u najznačajnijeg jugoslavenskog pjesnika druge polovine 20. stoljeća, a njegova pjesnička knjiga Kameni spavač ključno je mjesto savremene bosanskohercegovačke književnosti, jer je njenim objavljivanjem 1966. ta književnost ozbiljno i hrabro krenula gaziti prema aktuelnim i modernim poetskim uzusima.

Ove godine navršava se 100 godina od rođenja Maka Dizdara, što je bio povod da o Makovom životu i reizdanju Kamenog spavača, koje se pojavilo na godišnjicu pjesnikovog rođenja, o projektu izdavanja knjige i detaljima iz Makovog bogatog života razgovaramo s njegovim unukom, predsjednikom Fondacije “Mak Dizdar” Gorčinom Dizdarom.

    Navršilo se 100 godina od rođenja Maka Dizdara, jednog od najvažnijih pjesnika južnoslavenskih prostora. Je li, po Vašem mišljenju, taj značajni jubilej obilježen na odgovarajući način?

– Ovaj izuzetno značajni jubilej bosanskohercegovačke kulture donekle je adekvatno obilježen zahvaljujući zajedničkom projektu Fondacije “Mak Dizdar”, Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti i Bošnjačkog instituta – Fondacije “Adil Zulfikarpašić” pod nazivom “Mak Dizdar: prvih stotinu godina”. Stota godišnjica rođenja Maka Dizdara tako je već proslavljena u Zenici, Gradačcu, Mostaru, Stocu, Novom Pazaru, Banjoj Luci i Tuzli, a planirana su i gostovanja u Bihaću, Splitu i Zagrebu. Posebno bih istaknuo promociju indonežanskog prevoda Kamenog spavača u Džakarti. U oktobru je planiran i niz centralnih manifestacija u Sarajevu: svečana akademija, međunarodna naučna konferencija, predstavljanje spomenika Maku Dizdaru, izložba o njegovom životu i djelu…

Međutim, moram naglasiti da je ovako bogat program najprije rezultat izuzetno požrtvovanog rada nekoliko osoba okupljenih oko ove inicijative. Iako smo zahvalni na podršci čitavog niza bosanskohercegovačkih institucija, smatramo da visina te podrške ne odgovara značaju ovog jubileja i nivou na kojem je on koncipiran i realiziran.

    Fondacija “Mak Dizdar”, čiji ste predsjednik, objavila je ove godine reizdanje Kamenog spavača, koje u podnaslovu ima zanimljivu sintagmu “autentično i definitivno izdanje”. Znači li to da su dosadašnja izdanja zbirke na neki način neautentična ili manjkava?

– Ta sintagma temelji se na vrlo preciznim tekstološkim definicijama ovih pojmova. Naime, “autentično” izdanje nekog djela jeste ono koje je koncipirao sam autor nekog djela. Postoje tri autentična izdanja Kamenog spavača: prvo izdanje iz 1966. godine, drugo izdanje iz 1970. godine i treće izdanje, koje je izašlo nakon Dizdareve smrti, 1973. godine. “Definitivno” izdanje je, pak, ono koje odgovara posljednjoj stvaralačkoj volji autora, ili ga je, pak, sam autor definirao kao takvog, a to je, u ovom slučaju, upravo izdanje iz 1973. godine. Autentično i definitivno izdanje Kamenog spavača iz 2017. godine temelji se upravo na izdanju iz 1973. godine, te stoga i nosi ovakav podnaslov.

Gotovo sva kasnije izdanja Kamenog spavača temelje se, međutim, na izdanju iz 1981. godine, koje je uredio dr. Enes Duraković, a koje se u značajnoj mjeri razlikuje od svih autentičnih izdanja Kamenog spavača. Ne bih rekao da je ovo izdanje “manjkavo”, ali u svakom slučaju ne može biti označeno “autentičnim” u tekstološkom smislu (za više detalja vidjeti pogovor priređivača autentičnog i definitivnog izdanja dr. Sanjina Kodrića).

    Koliko kulturna i književna javnost, naravno, posjeduju svijest o važnosti Makovog djela? U anketi koju je nedavno proveo jedan sarajevski sedmični magazin intelektualci su Kameni spavač proglasili najvažnijom knjigom poezije u Bosni i Hercegovini. Koliko rezultat te ankete odgovara stvarnoj recepciji Makove književnosti?

– Mislim da kulturna i književna javnost zaista posjeduje svijest o važnosti Makovog djela, kako to, uostalom, pokazuje i anketa koju ste spomenuli. Međutim, ono što je zabrinjavajuće jeste veliki jaz između percepcije Makovog djela među pripadnicima starije generacije s iskustvom predratne Bosne i Hercegovine i Jugoslavije (koja još uvijek sačinjava tu “kulturnu i književnu javnost”) i njegovom statusu unutar mlađih generacija. Da bi se u potpunosti shvatio ne samo estetski već i kulturni, pa i politički značaj Makovog djela, nužno je poznavati barem osnove srednjovjekovne historije Bosne, pa i njezinih različitih tumačenja, ali i historiju Bosne i Hercegovine i njezinih “naroda i narodnosti” unutar Jugoslavije. Djelomično i kao rezultat dominacije nacionalnih diskursa, cjelokupno Makovo djelo često se svodi na Kamenog spavača, ili, još gore, na tek nekoliko pjesama iz ove zbirke koje se tumače isključivo u romantičarsko-patriotskom duhu.

    Danas se malo govori o raznovrsnim Makovim interesovanjima i slabo se spominje podatak da je autor antologije Starih bosanskih tekstova. Postoji li u našem društvu svijest o tome da je zapravo Mak Dizdar, na stanovit način, otkrio javnosti Jugoslavije kulturu srednjovjekovne Bosne?

– Zaista, može se reći da je Mak Dizdar na određeni način javnosti Jugoslavije otkrio kulturu srednjovjekovne Bosne, ili, preciznije, jedno specifično tumačenje kulture srednjovjekovne Bosne. Naravno, u naučnim krugovima odavno su se vodile rasprave o bosanskoj banovini i kraljevstvu, o Crkvi bosanskoj i njezinoj heterodoksiji i stećcima kao jedinstvenim spomenicima tog perioda. Međutim, Dizdar je na jedan specifičan način oživio ovaj period ukazivanjem na estetske, dakle, univerzalne i vanvremenske kvalitete ove kulture. Mislim da u tom smislu još uvijek nismo uspjeli nastaviti njegov rad: stećci se, uglavnom, tretiraju ili strogo naučno-pozitivistički, ili, pak, uskogrudno-nacionalno, dok njihova jedinstvena ljepota i estetika ostaju po strani. Možda je i to razlog zašto se zaboravljaju Stari bosanski tekstovi.

    U godinama nakon Makove smrti dosta se polemika vodilo o njegovom nacionalno-političkom identitetu. Poznato je da se izjašnjavao kao Hrvat i da je uvršten u mnogobrojne antologije hrvatske književnosti. Je li Mak Dizdar veličinom svog djela bošnjački, bosanskohercegovački, hrvatski ili jugoslavenski / južnoslavenski književnik?

– Ja lično nigdje nisam naišao na konkretan dokaz da se Mak Dizdar izjašnjavao kao Hrvat iako se taj podatak često navodi u javnosti. Ono za šta postoje brojni dokazi jeste da je on prihvatao biti dijelom hrvatske književnosti. Međutim, neophodno je imati na umu da u to vrijeme nije postojala ni bosanskohercegovačka, ni bošnjačka, ni muslimanska književnosti, već samo srpska i hrvatska. Njegovu pripadnost hrvatskoj književnosti stoga moramo posmatrati u kontekstu vremena. Što se, pak, tiče njegovih ličnih stavova, dakle, onih koji nisu filtrirani aktualnim političkim okolnostima, dovoljno je pročitati njegov uvod u Stare bosanske tekstove i tekst Marginalije o jeziku i oko njega. Mak je, za mene, prije svega bosanski pjesnik, a tek onda i, upravo tim redoslijedom, bošnjački, bosanskohercegovački, južnoslavenski i hrvatski.

    Danas se u kulturnoj javnosti dosta govori o tome da je Mak Dizdar bio proganjan u vrijeme socijalizma zbog svojih političkih i nacionalnih svjetonazora. Jesu li te tvrdnje tačne?

– Mak Dizdar bio je na određeni način žrtva sva tri sistema u kojima je živio: cenzori Kraljevine Jugoslavije izbacili su polovinu pjesama iz njegovog pjesničkog prvijenca Vidovopoljska noć, ustaše su mu odvele majku i sestru u Jasenovac, a socijalistička Jugoslavija zabranila je rad vrlo uspješnoj izdavačkoj kući “Narodna prosvjeta”, u kojoj je bio glavni urednik. Ovaj događaj bio je tek početak njegovih nevolja: do kraja života nije dobio stalno zaposlenje, sa ženom i troje djece živio je u malom, neuslovnom stanu, a kada je konačno dobio novi, uručeno mu je pismo deložacije, nad kojim je i umro. Osim toga, kako to jasno pokazuje njegova rukopisna ostavština, dobijao je anonimna prijeteća pisma, nekoliko puta bivao javno vrijeđan i ponižavan, a vrijednost njegovog rada žestokim polemičkim tekstovima redovno je dovođena u pitanje. Iako, dakle, nije bio progonjen u klasičnom smislu, moglo bi se reći da je protiv njega vođen jedan jednim dijelom spontani, a drugim organizirani “specijalni rat”.

    Postoje i neke teorije po kojima je, navodno, Mak Dizdar ubijen. Treba li to tretirati kao površan medijski senzacionalizam ili u tim “pričama” ima istine?

– Da ponovim: Mak Dizdar umro je nad “montiranim” pismom deložacije iz vlastitog stana, dakle, pismom koje nakon njegove smrti više nikada nije spomenuto. Prethodno je doživljavao razne oblike psihičke torture i egzistencijalnih prijetnji. Ukoliko je sve ovo bilo dio sistemski planirane kampanje, moglo bi se u određenom smislu govoriti o “ubistvu”. Međutim, kako sam nisam doživio to vrijeme, a nisam nikada vidio jasne dokaze za postojanje ovakve kampanje, ipak bih se suzdržao od tako snažne optužbe.

    Šta se desilo s bogatom rukopisnom zaostavštinom Maka Dizdara? Gdje se i na koji način čuvaju Makovi rukopisi i jesu li dostupni javnosti na uvid?

– Najveći dio Makove rukopisne zaostavštine je u posjedu Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Njeni najznačajniji dijelovi predstavljeni su javnosti u sklopu izložbe “Mak Dizdar: prvih stotinu godina”, koja je ove godine obišla nekoliko bosanskohercegovačkih i regionalnih gradova. Fondacija “Mak Dizdar” i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine prošle godine su pokrenuli projekt digitalizacije kompletne rukopisne zaostavštine Maka Dizdara, koja je trebala postati dostupna javnosti u elektronskom obliku. Digitalizacija je kompletirana, ali zbog protivljenja jednog od nasljednika autorskih prava Maka Dizdara ovom projektu rukopisna zaostavština još uvijek nije dostupna javnosti.

    Mak je bio veliki borac za očuvanje kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Danas vidimo da je taj odnos prema prošlosti veoma indolentan i da se naslijeđe, naročito graditeljsko, uništava na svakom koraku. U kakvom su stanju posjedi porodice Dizdar u Stocu i lokaliteti koji su bili cjeloživotna Makova inspiracija, poput Radimlje?

– Makova rodna kuća, nažalost, već odavno nije u vlasništvu porodice Dizdar. Međutim, 2007. godine, prilikom obilježavanja 90. godišnjice rođenja Maka Dizdara, rahmetli Enver Dizdar, jedan od Makovih sinova i osnivač Fondacije “Mak Dizdar”, pokrenuo je inicijativu za uspostavljanje stalne izložbe rukopisa Maka Dizdara u njegovom rodnom gradu. Nakon nekoliko godina rada jedan stari, urušeni, tipično hercegovački stambeni kompleks pretvoren je u Makovu hižu, muzejsko-galerijski centar posvećen Maku, umjetnosti stećaka i hercegovačkom načinu života. Ova plemenita ideja i dalje nastavlja da se razvija i raste, a Makova hiža u međuvremenu je postala nezaobilazna stolačka kulturno-turistička destinacija.

Želio bih ovaj intervju završiti ovom optimističnom porukom, pa neću ništa reći o aktuelnom odnosu prema kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.