Snaga ljubavi

Redzic pise:

Birvaktile, dok sam bio redovan na kozarac.ba obecao sam dvjema meni veoma dragim osobama; Tanji i Emini da cu ispricati kako su se upoznali moji roditelji. Spomenuo sam to u nekom drugom kontekstu, rekavsi da je to specificna Love Story a njih dvije, veoma pronicljive i zenski radoznale , kazale su da bi bilo bas fino da i to saznaju. Emina me je nekoliko puta podsjetila: Stric znas sta si obecao.

Helem , negdje u zadnjoj cetvrtini devetnaestog vijeka na sire podrucje Prijedora iz Cazinske Krajine doselila su se tri brata Redzica i naselili: jedan u Carakovu, drugi u Trnopolju i treci u Kozarusi. Ovaj treci se zvao Hase i odmah je, po vec ustaljenom kozarackom obicaju, nazvan Krajina, a njegovi nasljednici su za domicilno stanovnistvo (p)ostali Krajnovici.

Moj djed Huse, jedan od tri Hasina sina ozenio se Jazijom Blazevic i stekao tri sina i dvije kceri. Sudbina je htjela da je negdje pocetkom dvadesetih godina proslog vijeka Bosansku Krajinu zahvatila strasna epidemija koja je desetkovala stanovnistvo. Posto nije bilo medicinskog objasnjenja tom fenomenu u narodu se to nazvala epidemija kuge. Tek krajem proslog vijeka kad je istim podrucjem harala tzv. pticja gripa dio medicinara izisao je sa pretpostavkom da je i epidemija iz dvadesetih vjerovatno neki oblik pticje gripe.

Helem nejse, ta kuga odnijela je nekoliko zivota i u Redzicima, medju ostalim i Husu, pa je tako mom babi Dedi sa nepunih dvadeset godina palo “slime na time” (sljeme na tjeme) tj, morao je preuzeti brigu o mladjoj braci, sestrama i staroj onemocaloj majci.

Od zemlje koju su posjedovali nije se moglo zivjeti pa je Dedo, da bi prehranio familju, nadnicario kod imucnijih ljudi. A ti imucniji su bili najcesce porodica Causevica koji su raspolagali ogromnim kompleksima obradivog zemljista, livada i suma. Imanja su se obilazila na konjima. Pricalo se da su clanovi ove porodice imali velikog uticaja (stiglo se i do Beca) da pruga Prijedor-Banjaluka ne prodje kroz Kozarac da ne bi buka lokomotive uznemiravala i plasila njihovu brojcano ogromnu stoku, a narocito “senzibilne” bike.

Dedo je bio vrlo promucurna osoba koju je zivot vec u ranoj mladosti naucio da se sam snalazi i rjesava probleme. Naucio je vrlo brzo obavljati sve radove, a posebno uspjesan, toliko uspjesan da mu nadaleko nije bilo ravna, bio je u zetvi. O tome sam vec ranije pisao, vjerujte bez pretjerivanja.

U jednog od tri brata Causevica, Ibrahima, najstarija kcerka Dervisa vec je bila izrasla u liepi djevojcurak i kako je kod Causevica svako morao raditi njena obaveza je bila da, uz neku stariju osobu donosi radnicima hranu i vodu. Dervisa je bila i jedino Ibrahimovo dijete iz prvog braka jer je njena mati umrla kad su njoj bile cetiri godine. Ibrahim se, naravno, ponovo ozenio i stekao jos puno djece. Dervisa je puno vise paznje i pomoci dobijala od svoje strine Date, supruge Ibrahimovog brata Salke, i njihove najstarije kceri Mine koja je Dervisi zamijenila majku.

Dedi je zapela za oko ta mirna i jos uvijek vrlo mlada Ibrahimova kcer u cijim bistrim, plavim ocima je bilo puno sjete i nekakve bojazljvosti. Ono malo lica sto je provirivalo ispod marame bilo je bijelo kao iz sira izrezano. Nije komunicirala ni s kim, sto je bilo normalno za to vrijeme. Medjutim, uhvatila bi se kako joj oci lete prema tom ovisokom, tamnijem radniku koji se u mnogome razlikovao od ostalih. Bio je otvoreniji i skloniji sali, skoro uvijek vedar i raspolozen kao da je imao sve na svijetu.

Bilo je dovoljno da im se pogledi ukrste nekoliko puta pa da se javi znatizelja, a vrlo brzo osjecaji obostrane simpatije. Dedo je vec bio zarucio curu u Foricima, ali iako su sve okolnosti bile protiv toga, osjetio je da je njegov izbor Dervisa i da ce pokusati osvojiti je po bilo koju cijenu. Nije ga pokolebalo ni to sto je Ibrahim bio jako strog, osvetoljubiv i prijek covjek i da mu je bilo vrlo tesko stati na put.( did mi je, ali to je fakat.)

Bio je svjestan svih razlika i opasnosti koje iz toga mogu proizici, ali bio je osoba koja ne odustaje lako.

Kod Causevica je jedan od najamnika bio je i Mehmed Zeric, zvani Halugic preko koga je Dedo uspostavio vezu sa Dervisom. Ljubav se svela na izmjenjivanje poruka, i kad su stvari sazrele, na cekanje povoljne prilike kad ce se stupiti u akciju.

Dogovore se oni tako da ce Dedo doci na Alidzun, kad se budu odrzavale konjske trke na Urijama kod Prijedora i kad ce vecina Causevica , a Ibrahim obavezno, prisustvovati tom dogadjaju, i odvesti Dervisu svojoj kuci. Moja je mama cesto govorila da je bila toliko mlada da nije ni znala sta sve to znaci, a mi bismo nakon toga pitali : A otkud onda nas ovoliko?

U toku konjskih trka do Ibrahima je doprla vijest da mu je kci pobjegla u Krajnovice. Odmah je napustio trke i vratio se kuci ne mireci se s tim i odlucio da vrati kcer. Otisao je u zandarmerijsku stanicu, prijavio da mu je kcer oteta, uzeo komandira i jos dva zandara i uputio se u Krajnovice ubjedjen da ce stvar rijesiti u tren oka.

Zar da njemu njegovo dijete nanese toliku sramotu? Da ode u onu bijedu i doslje. Lakse bi prihvatio da je otisla s Vlahom nego u tu fukarestinu. Vratice dijete kuci, a njemu cu poslije pokazati gdje mu je mjesto.

Dedo je, pored ostalog, bio i vrlo drustvena osoba i vec tad je imao puno prijatelja. Dok se to proculo, a cudno je kako je to brzo prostrujalo, iako nije bilo ni zicnih niti bezicnih aparata, nekoliko njih je predvidjelo Ibrahimovu reakciju i ponudilo se da mu pomogne. Najvecu pomoc pruzio je lokalni muhtar Muho Kulasic. Stao je pred Dervisu i rekao joj da ce doci zandari, sta ce je pitati i sta ona treba odgovoriti.

Ibrahim je sa zandarima gotovo provalio u kucu i posao prema Dervisi. Zaustavio ga je Muho i nakon kratkotrajne prepirke umijesao se i komandir. Prislonio je Dervisu uza zid i poceo sa pitanjima. Njeni odgovori su ga toliko iznenadili da ju je u jednom trenutku pomjerio od zida da se uvjeri da nema nikog iza nje ko joj shapce. Na kraju je, okrenuvsi se Ibrahimu, odmahnuo glavom i procijedio: Ona je ovdje svojom voljom, mi tu nista ne mozemo.

Tesko je opisati bijes i srdzbu koja je obuzela Ibrahima. Nenaviknut na poraze, i to jos od koga, ovaj ga je tesko pogodio. Nije vise u pitanju bila ljubav prema djetetu vec jedan inat i kapric da njemu moze jedan muhadzir i dosljo tako nesto prirediti i nanijeti mu toliku sramotu.

Nenaviknut na poraze obecao je da se nece s tim pomiriti. Nakon toga nekoliko puta je mamina maceha Sara napravila zasjedu kad je mama isla na rijeku prati haljine, ali svaki put bi neko dojavio i zamka je izbjegnuta.

PS: Moji roditelji proveli su 55 godina, sve u svemu lijepog i skladnog braka. Nakon sto su dobili i trece dijete , sedam godina poslije vjencanja, Ibrahimov bijes je popustio i pomirio se sa stanjem.

Ipak u teskim vremenima, kad poslije dorucka nismo imali za rucak, a o veceri ni sanjali, mama bi otisla u Causevice, ali nikad kod oca vec kod strica Salke, i nikad se nije vratila praznih saka.

Izrodili su nas desetoro. Pored svih problema i neimastine nikad niko, ni jedno dijete nije izislo iz kuce, a da mu mama nije pripremila dorucak ili bar caj ili kafu. Uvijek je prva ustajala a zadnja lijegala. I kad smo svi odrasli i razisli se bdjela je nad nama i bila nas melek .

Nadam se da su duse svih pomenutih nasle svoj smiraj u dzenetu i od mene im svima veliki rahmet, zahvalnost i halal. Mami poseban.